Odluka Ustavnog suda o naknadi štete zbog nezakonitog otkaza
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda kojom je odbijen zahtev za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza. Sud smatra da je revizijski sud dao ustavnopravno prihvatljive razloge da je podnosilac svojom voljom prekinuo uzročnu vezu.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-6928/2011
22.12.2014.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi N. N . iz Sjenice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 22. decembra 2014. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba N . N . izjavljena protiv presud e Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. N. N . iz Sjenice je 28. decembra 2011. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava i prava na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je Vrhovni kasacioni sud, postupajući po Odluci Ustavnog suda Už-32/08 od 22. jula 2011. godine, doneo osporenu presudu Rev 1. 4/11 od 09. novembra 2011. godine kojom je ponovo odbio kao neosnovanu reviziju podnosioca ustavne žalbe, izjavljenu protiv osporene drugostepene presude , a kojom je pravnosnažno odbijen njegov tužbeni zahtev u delu kojim je tražena naknada materijalne štete na ime manje isplaće zarade koja predstavlja razliku između zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca i one zarade koju je ostvario na poslu sekretara Skupštine opštine S . za vremenski period od 2. decembra 1996. do 16. avgusta 2000. godine.
U ustavnoj žalbi se dalje navodi da je Vrhovni kasacioni sud ocenio da je podnosilac u spornom periodu za koji potražuje naknadu štete imao pravnu mogućnost da se reintegriše kod tuženog poslodavca, i to na osnovu rešenja o vraćanju podnosioca na rad , a koje je doneto u izvršavanju presude Op štinskog suda u Sjenic i P. 411/94 od 1. maja 1996. godine, ali da je sam podnosilac podneo zahtev za mirovanje radnog odnosa koji je tuženi odobrio, jer je podnosilac bio zaposlen na mestu sekretara Skupštine opštine S. Podnosilac ističe da je navedena presuda Opštinskog suda u Sjenici ukinuta rešenjem Vrhovnog suda Srbije Rev. 5376/97 od 29. decembra 1998. godine čime su, po njegovom mišljenju, vraćena pravna dejstva aktima tuženog o prestanku radnog odnosa podnosioca. Dalje se ističe da je nakon donošenja ukidajućeg rešenja Vrhovnog suda Srbije, u izvršnom postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Sjenici na predlog tuženog poslodavca, doneto rešenje o protivizvršenju čime je obustavljeno izvršenje i ukinute sve sprovedene izvršne radnje, a koje izvršenje je određeno na osnovu navedene presude Opštinskog suda u Sjenici. P1. 411/94 od 1. maja 1996. godine. Nakon donošenja ukidajućeg revizijskog rešenja, u ponovnom parničnom postupku doneta je prav nosnažna presuda P1. 65/00 od 13. marta 2 003. godine kojom su poništene kao nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa podnosioca ustavne žalbe.
Iz navedenog, podnosilac smatra da mu je povređeno pravo na pravično suđenje, jer „nije moguće da u osporenim presudama istovremeno egzistiraju dva oprečna stava“. Po jednom stavu iz osporenih presuda, on nije imao radni odnos kod tuženog poslodavca u periodu od 2. decembra 1996. do 16. avgusta 2000. godine, dok je po drugom, oprečnom stavu, on imao pravnu mogućnost i pravni osnov da se vrati na rad kod tuženog poslodavca u tom spornom periodu, bez obzira što nije imao radni odnos kod poslodavca, jer su, po njegovom mišljenju, u tom periodu bile na snazi odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa sa danom 16. maja 1994. godine koje su proizvodile pravno dejstvo sve dok nisu bile poništene pravnosnažnom presudom Opštinskog suda u Sjenici P1. 65/00od 13. marta 2003. godine. Podnosilac smatra da mu je osporenim presudama povređeno i pravo na imovinu, jer je pravnosnažnom presudom Opštinskog suda u Sjenici P1. 65/00 od 13. marta 2003. godine stekao „novčano-imovinsko pravo da na osnovu Zakona iz oblasti rada i Zakona o obligacionim odnosima potražuje naknadu pune štete iz osnova nezakonitog prestanka radnog odnosa“. Podnosilac dalje smatra da mu je povređeno i pravo na rad iz člana 60. stav 4. Ustava, jer je onemogućen da ostvari pravičnu naknadu za slučaj trajanja stanja nezakonitog prestanka radnog odnosa, i to za period od 2. decembra 1996. do 16. avgusta 2000. godine.
Predlaže da Ustavn i sud utvrdi da su mu povređena navedena ustavna prava, te da poništi osporene sudske odluke u delu u kome je odbijen njegov zahtev da mu se naknadi šteta iz „osnova trajanja nezakonitog prestanka radnog odnosa“ za sporni period .
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovansti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u priloženu dokumentaciju i utvrdio činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
3.1. Podnosilac ustavne žalbe je do 16. maja 1994. godine bio zaposlen u javnom preduzeću E. „E .“ K.– E. Sjenica.
Presudom Opštinskog suda u Sjenici P1. 411/94 od 31. maja 1996. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 202/97 od 26. juna 1997. godine, poništene su kao nezakonite odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu.
Opštinski sud u Sjenici je u izvršnom postupku, a na osnovu navedenih presuda, 3. septembra 1998. godine doneo rešenje I. 163/97 kojim je, između ostalog, naloženo poslodavcu da podnosioca vrati na rad. Na osnovu ovog rešenja, poslodavac je 16. decembra 1998. godine doneo rešenje broj 2790 od kojim je podnosioca vratio na rad. Istog dana, podnosilac ustavne žalbe je poslodavcu podneo zahtev za mirovanje radnog odnosa, jer je 2. decembra 1996. godine imenovan na dužnost sekretara Skupštine opštine S, koji zahtev je poslodavac odobrio rešenjem broj 2793 od 16. decembra 1998. godine.
Vrhovni sud Srbije je 29. decembra 1998. godine doneo rešenje Rev. 5376/97 kojim su ukinute prethodno navedene presude i predmet vraćen na ponovni postupak.
Rešenjem Opštinskog suda u Sjenici I. 40/99 od 19. maja 1999. godine usvojen je predlog poslodavca za protivizvršenje i obustavljeno izvršenje prethodno određeno rešenjem tog suda I. 163/97 od 3. septembra 1998. godine, ukinute sve sprovedene radnje i podnosilac obavezan da povrati sve što je izvršenjem dobio.
U ponovnom postupku, Opštinski sud u Sjenici je 13. marta 2003. godine doneo presudu P1. 65/00 kojom je utvrđeno da je rešenje poslodavca o prestanku radnog odnosa podnosioca nezakonito. Ova presuda je potvrđena presudom Okružnog suda u Novom Pazaru od 30. novembra 2003. godine.
3.2. Nakon okončanja radnog spora u kome je pravnosnažno utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu, podnosilac je, pored ostalog, pokrenuo parnični postupak kojim je tražio da mu se na osnovu nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati razlika naknade zarade koju je ostvarivao u periodu od 2. decembra 1996. do 18. avgusta 2000. godine kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nije nezakonito prestao radni odnos. U ovom parničnom postupku donete su sledeće presude:
Presudom Opštinskog suda u Sjenici P1. 1024/05 od 27. februara 2006. godine je, pored ostalog, stavom II izreke, usvojen prejudicijelni zahtev tužioca i utvrđeno da između njega i tuženog poslodavca JP E . „E .“ K.– E. Sjenica ne postoji nikakav pravni odnos povodom rešenja tuženog broj 2790 i broj 2793 od 16. decembra 1998. godine, a koja rešenja se odnose na reintegraciju tužioca na rad kod tuženog i mirovanje radnog odnosa tužioca kod tuženog, kao i da su ista bez pravnog dejstva, jer u periodu na koja se odnose navedena rešenja tužilac nije bio u radnom odnosu kod tuženog poslodavca. Stavom I V navedene presude usvojen je tužbeni zahtev podnosioca i obavezan tuženi poslodavac da mu na ime razlike zarade koju je ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nezakonito nije prestao radni odnos i to za period počev od 2. decembra 199 6. do 16. avgusta 2000. godine, isplati iznos od 739.646,97 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2004. godine do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana pod pretnjom prinudnog izvršenja.
Osporenom presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine je, u stavu I izreke, pored ostalog, potvrđena prvostepena presuda Opštinskog suda u Sjenici P. 1024/05 od 27. februara 2006. godine u delu stava II izreke . Stavom II izreke osporene drugostepene presude je preinačena navedena prvostepena presuda, i to u izreci u stavu IV, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da mu tuženi poslodavac na ime razlike zarade koju je ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nezakonito nije prestao radni odnos, i to za period počev od 2. decembra 1996. do 16. avgusta 2000. godine, isplati iznos od 739.646,97 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2004. godine do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana pod pretnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je podnosilac u periodu od 2. decembra 1996. do 16. avgusta 2000. godine, dok je pred sudom trajao postupak ocene zakonitosti otkaza, bio van radnog odnosa, te da je usvajanjem tužbenog zahteva, materijalno pravo pravilno primenjeno. Dalje je navedeno da je od strane prvostepenog suda pogrešno primenjeno materijalno pravo u delu kojim je obavezan tuženi poslodavac da podnosiocu na ime razlike zarade isplati iznos od 739.646,97 dinara. Po oceni Okružnog suda u Novom Pazaru, odgovornost poslodavca za naknadu štete prouzrokovane nezakonitim prestankom radnog odnosa je subjektivna odgovornost, gde se krivica poslodavca za materijalnu štetu zbog nezakonitog otkaza pretpostavlja. Međutim, poslodavac se može osloboditi od odgovornosti ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da, iako je u konkretnom slučaju utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa, po oceni drugostepenog suda, na strani tužioca (ovde podnosioca ustavne žalbe) postoji okolnost koja prekida uzročnu vezu između akta o prestanku radnog odnosa i prouzrokovane štete. Naime, tužilac je svojom voljom izabrao rad kod drugog poslodavca, iako je imao mogućnost i pravni osnov za reintegraciju kod tuženog poslodavca.
Presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2007. godine odbijena je kao neosnovana revizija podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine. U obrazloženju ove revizijske presude je, između ostalog, navedeno da je pravilno drugostepeni sud ocenio da shodno članu 154. Zakona o obligacionim odnosima, tuženi nije odgovoran za materijalnu štetu koja predstavlja razliku zarade koju je tužilac ostvario kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvario kod tuženog poslodavca. Prema oceni Vrhovnog suda Srbije, utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa tužioca kod tuženog nije dovoljna da tužilac ostvari pravo na naknadu štete. Dalje se navodi da je tužilac imao mogućnost za reintegraciju kod tuženog, jer je u postupku izvršenja bio vraćen na rad, ali da se on opredelio da zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca i tražio mirovanje radnog odnosa kod tuženog, čime je otklonjena pretpostavka odgovornosti tuženog poslodavca za prouzrokovanu štetu u vidu razlike zarade koju je tužilac ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvario kod tuženog.
3.3. N. N . je 3. januara 2008. godine izjavio Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine, a povodom koje je formiran predmet Už-32/2008.
Odlukom Ustavnog suda Už-32/2008 od 22. jula 2010. godine usvojena je ustavna žalba N. N . i utvrđeno da je presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine i presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok je u preostalom delu ustavna žalba odbijena. Istom odlukom, Ustavni sud je poništio presudu Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2007. godine i odredio da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku o reviziji N . N . izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine.
U Odluci Už-32/2008, Ustavni sud je ocenio da je pred nadležnim sudovima bilo sporno da li podnosilac ima pravo i na naknadu razlike zarade koju je ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca, budući da je u jednom trenutku, nakon donošenja drugostepene presude, a pre donošenja revizijskog rešenja, odlukom tuženog poslodavca bio reintegrisan, ali je slobodno izraženom voljom izabrao rad kod drugog poslodavca. Ustavni sud je zaključio da odluka o pravu na naknadu razlike zarade, zavisi od prethodnog pitanja, a to je da li je u spornom periodu postojalo mirovanje radnog odnosa, odnosno da li je nakon donošenja rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 5376/97 od 29. decembra 1998. godine (kojim su bile ukinute presude kojima je poništena odluka o otkazu ugovora o radu i predmet vraćen na ponovni postupak) i rešenja Opštinskog suda u Sjenici I. 40/99 od 19. maja 1999. godine (kojim je usvojen predlog tuženog poslodavca za protivizvršenje i obustavljeno izvršenje prethodno određeno rešenjem tog suda I. 163/97 od 3. septembra 1998. godine, ukinute sve sprovedene radnje i podnosilac obavezan da povrati sve što je izvršenjem dobio) rešenje tuženog poslodavca broj 2793 od 16. decembra 1998. godine, kojim je odobren zahtev podnosioca za mirovanje radnog odnosa, i dalje proizvodilo pravno dejstvo.
Ustavni sud je konstatovao da su o ovom pitanju odlučivali i sudovi u osporenim presudama kada su usvojili prejudicijelni zahtev podnosioca i utvrdili da između njega i tuženog poslodavca „nije postojao nikakav pravni odnos povodom rešenja tuženika br. 2790 i br. 2793 od 16. decembra 1998. godine, a koja se odnose na reintegraciju tužioca kod tuženika i mirovanje radnog odnosa tužioca kod tuženika (od 2.12.1996.-16.8.2000.) i da su ista bez pravnog dejstva, jer u periodu vremena na koja se ta rešenja odnose tužilac nije bio u radnom odnosu kod tuženik“.
Sudovi su utvrdili da podnosilac ustavne žalbe u periodu od 2. decembra 1996. godine, kada je imenovan za sekretara Skupštine opštine S, do 16. avgusta 2000. godine, kada je razrešen sa te dužnosti, a dok je trajao sudski postupak radi ocene zakonitosti otkaza, bio van radnog odnosa kod tuženog poslodavca. Takođe, sudovi su utvrdili i to da kako u spornom periodu podnosilac nije bio u radnom odnosu kod tuženog poslodavca, navedeno rešenje poslodavca o mirovanju radnog odnosa ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da mu nije mogao mirovati radni odnos, budući da nije ni bio u radnom odnosu kod tuženog poslodavca. Ova odluka sudova je dodatno obrazložena činjenicom da su nakon donošenja rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 5376/97 od 29. decembra 1998. godine i sprovedenog izvršnog postupka, ukinuti svi akti i obustavljene sve radnje i obavezan podnosilac da povrati sve što je izvršenjem dobio.
Ustavni sud je konstatovao da su, s druge strane, sudovi osporenim presudama odbili tužbeni zahtev podnosioca za naknadu razlike zarade koju je u spornom periodu ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nije nezakonito prestao radni odnos. Ovakvu odluku sudovi su obrazložili stavom da utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa podnosioca nije dovoljna da on ostvari pravo na naknadu štete, s obzirom na to da je „imao mogućnost za reinegraciju kod tuženog poslodavca i u postupku izvršenja bio vraćen na rad, ali da se opredelio da zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca i tražio mirovanje radnog odnosa kod tuženog, što znači da se on sam opredelio da u periodu od 2.12.1996. do 16. 8.2000. godine radi kod drugog poslodavca, pa samim tim i kod njega prima zaradu“. Tako je, po stavu Okružnog suda u Novom Pazaru i Vrhovnog suda Srbije, otklonjena pretpostavka odgovornosti tuženog poslodavca za prouzrokovanu štetu u vidu razlike zarade koju je ostvario podnosilac kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvario kod tuženog. Ustavni sud je zaključio da su sudovi ocenili da tuženi poslodavac nije odgovoran za materijalnu štetu koja predstavlja razliku zarade, jer je podnosilac svojom voljom izabrao rad kod drugog poslodavca, iako je imao mogućnost i pravni osnov za reintegraciju kod tuženog poslodavca.
Posebno, Ustavni sud u Odluci Už-32/2008 nije utvrđivao niti cenio da li podnosilac ima pravo na naknadu razlike zarade, ali je ocenio da je činjenica da su stavovi izraženi u osporenim presudama oprečni, a time i same presude nerazumljive, dovoljna da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje garantovana odredbom člana 32. stav 1. Ustava, poništi presuda Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2007. godine i odredi tom sudu da donese novu odluku o reviziji N. N . izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine.
3.4. Nakon donošenja Odluke Ustavnog suda, prvostepeni sud je spise predmeta dostavio Vrhovnom kasacionom sudu, radi izvršenja navedene Odluke Ustavnog suda, odnosno radi ponovnog odlučivanja o reviziji tužioca.
Vrhovni kasacioni sud je osporenom presudom Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine odbio kao neosnovanu reviziju podnosioca izjavljenu protiv osporene presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine. U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno: da merodavan Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS", broj 45/91) ne sadrži posebne odredbe kojima se uređuje naknada štete zbog izgubljene zarade usled nezakonitog prestanka radnog odnosa; usled čega se o ovom zahtevu raspravlja po načelima odgovornosti za štetu sadržanim u odredbi člana 154. Zakonu o obligacionim odnosima; da je u članu 154. stav 1. ovog zakona propisano osnovno pravilo da ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je u članu 155. ovog zakona propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmaka korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta); da bi postojala odgovornost za naknadu štete moraju se ispuniti sledeći uslovi - da je šteta nastupila, da je šteta nastala nedozvoljenom radnjom ili propuštanjem odgovornog lica (protivpravnost), da postoji uzročna veza između nedozvoljene radnje i štete i da postoji odgovornost štetnika za nastalu štetu.
U obrazloženju osporene revizijske presude se dalje navodi: da je predmet tužbenog zahteva naknada materijalne štete na ime manje isplaćene zarade koja predstavlja razliku između zarade koju bi ostvarivao za vremenski period od 2. decembra 1996. godine do 16. avgusta 2000. godine kod tuženog poslodavca i one zarade koju je ostvario dok je u istom vremenskom periodu bio imenovan za sekretara Skupštine opštine S; da je revizijski sud našao da u konkretnom slučaju, u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima , tuženi nije odgovoran za predmetnu materijalnu štetu; da je u postupku izvršavanja pravnosnažne presude Opštinskog suda u Sjenici P. 411/94 od 1. maja 1996. godine, kojom su pravnosnažno poništene kao nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa tužioca kod tuženog, tuženi doneo rešenje od 16. decembra 1998. godine o vraćanju tužioca na rad; da je istovremeno tuženi, postupajući po zahtevu tužioca, pod istim datumom doneo i rešenje kojim je odobren zahtev podnosioca za mirovanje radnog odnosa kod tuženog; da je pre donošenja ovih rešenja, tužilac rešenjem Skupštine opštine S. broj 06-13/96-8 od 2. decembra 1996. godine imenovan za sekretara SO S. i da je na toj funkciji ostao do razrešenja 16. avgusta 2000. godine; da iz navedenog proizilazi da je tužilac imao mogućnost da se vrati na rad kod tuženog, što nije prihvatio, jer je bio na funkciji sekretara SO S; da je umesto vraćanja na rad tužilac tuženom stavio zahtev da mu se odobri mirovanje radnog odnosa i koji zahtev je usvojen; da su nižestepeni sudovi pravilno ocenili da ovo rešenje kojim se t yžiocu odobrava mirovanje radnog odnosa ne proizvodi pravno dejstvo s obzirom na to da je tužilac u tom momentu bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca, a što je utvrđeno iz pravnosnažne presude prvostepenog suda usvajanjem prejudicijelnog zahteva tužioca; da je na osnovu svega izloženog, revizijski sud našao da u situaciji kada je tužilac imao otvorenu i jasnu mogućnost za reintegraciju kod tuženog, a svojom voljom se opredelio da ostane na radu kod drugog poslodavca, prekinuta uzročnost između ponašanja tuženog i predmetne štete koja se ogledala u visini razlike zarade između zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca i one zarade koju je ostvario dok je u istom vremenskom periodu bio imenovan za sekretara Skupštine opštine S.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se poziva podnosilac ustavne žalbe, je utvrđeno: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. stav 4.).
Od značaja za odlučivanje Ustavnog suda su i sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbama člana 166. Ustava je utvrđeno da je Ustavni sud samostalan i nezavisan državni organ koji štiti ustavnost i zakonitost i ljudska i manjinska prava i slobode i da su odluke Ustavnog suda konačne, izvršne i opšteobavezujuće. Odredbama člana 171. Ustava je utvrđeno da je svako dužan da poštuje i izvršava odluku Ustavnog suda, da Ustavni sud svojom odlukom uređuje način njenog izvršenja, kada je to potrebno, kao i da se izvršenje odluka Ustavnog suda uređuje zakonom.
Odredbom člana 104. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US) je propisano da su državni i drugi organi, organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja, političke stranke, sindikalne organizacije, udruženja građana ili verske zajednice dužni da, u okviru svojih prava i dužnosti, izvršavaju odluke i rešenja Ustavnog suda.
5. Ustavni sud najpre konstatuje da u postupku po ustavnoj žalbi pored ostalog, utvrđuje da li je prilikom odlučivanja o pravima i obavezama pojedinaca od strane redovnih sudova povređeno ili uskraćeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda tog pojedinca, te da nije nadležan da kao instancioni sud preispituju zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primene prava. Ustavni sud dalje konstatuje da je zadatak Ustavnog suda da u okviru ocene postojanja povrede prava na pravično suđenje, ispita i oceni da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe i u kome su donete osporene presude u celini bio pravičan na način na koji to garantuje odredba člana 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud dalje ukazuje da, u smislu člana 171. Ustava i člana 104. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, u situaciji kada je zbog utvrđene povrede prava na pravično suđenje poništena odluka redovnog suda i određeno donošenje nove odluke, izvršenje odluke Ustavnog suda ne podrazumeva samo formalno donošenje nove odluke od strane redovnog suda, već i postupanje i odlučivanje toga suda u skladu sa ocenama i pravnim stavovima iznetim u odluci Ustavnog suda koja se izvršava.
Imajući u vidu prethodno izneto, kao i navode ustavne žalbe, Ustavni sud konstatuje da podnosilac navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine obrazlaže tvrdnjama koje je već isticao u predmetu Už-32/2008, kao i tvrdnjom da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda Už-32/2008 od 22. jula 2010. godine i poništaja presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine, Vrhovni kasacioni sud doneo osporenu revizijsku presudu u kojoj je, kao i u prethodnoj revizijskoj presudi, odbio reviziju podnosioca ustavne žalbe.
Ustavni sud, dalje konstatuje da je u Odluci Už-32/2008 utvrdio povredu prava na pravično suđenje, poništio presudu Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine i naložio tom sudu da ponovo odluči o reviziji podnosioca ustavne žalbe, pri čemu je Ustavni sud u toj odluci ocenio da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog oprečnih stavova koji su izraženi u osporenim presudama, a koji same presude čine nerazumljivim, odnosno zbog povrede prava na obrazloženu sudsku odluku, kao sastavnog dela prava na pravično suđenje. Ustavni sud posebno naglašava da je u Odluci Už-38/2008 izričito konstatovano da nije utvrđivao niti cenio da li podnosilac ima pravo na naknadu razlike zarade, niti je to nadležnost Ustavnog suda, već da presuda Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine nije obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, u smislu garancija iz člana 32. stav 1. Ustava.
Stoga Ustavni sud smatra da se ispitivanje osnovanosti navoda ove ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, u suštini odnosi na to da li je prilikom donošenja osporene presude Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine, Vrhovni kasacioni sud, u izvršenju Odluke Ustavnog suda Už–32/ 2008 od 22. jula 2010. godine, postupio i odlučio u skladu sa ocenama i stavovima iznetim u Odluci Už-32/2008, odnosno da li je osporena revizijska presuda obrazložena u skladu sa garancijama iz člana 32. stav 1. Ustava.
S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da, iako nije izričito garantovano članom 32. stav 1. Ustava, ovo pravo predstavlja sastavni deo prava na pravično suđenje i ukazuje na svoj stav da je prilikom davanja odgovora da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, potrebno voditi računa o prirodi i okolnostima konkretnog slučaja (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Garcia Ruiz protiv Španije, predstavka broj 30544/96 od 29. januara 1999. godine, stav 26 .), pri čemu sudska odluka ne može biti bez ikakvog obrazloženja, niti ono sme da bude lapidarnog karaktera (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Georgidiadis protiv Grčke, predstavka broj 21522/93 od 29. maja 1997. godine, stav 43).
Takođe, Ustavni sud podseća da obaveza suda da obrazloži sudsku odluku ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Van de Hurk protiv Holandije, predstavka broj 16034/90 od 19. aprila 1994. godine, stav 61 .), a što se posebno odnosi na obrazloženja sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni argumenti izneti u odlukama nižih sudova. Međutim, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da je za ocenu da li su u tim slučajevima ispunjeni standardni prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluka nižeg suda (videti, pored ostalih, Odluku Ustavnog suda Už-3187/2010 od 11. decembra 2013. godine i presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Helle protiv Finske, predstavka broj 157/1996/776/ 1977 od 19. decembra 1997. godine, stav 60.).
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud ocenjuje da je u osporenoj presudi Vrhovni kasacioni sud na odlučna pitanja dao jasne i dovoljne ustavnopravno prihvatljive razloge za zauzet stav i ocenu u pogledu neosnovanosti tužbenog zahteva za naknadu materijalne štete na ime manje isplaćene zarade, a koja predstavlja razliku između zarade koju bi podnosilac ostvarivao za vremenski period od 2. decembra 1996. do 16. avgusta 2000. godine kod tuženog poslodavca i one zarade koju je ostvario dok je u istom vremenskom periodu bio imenovan za sekretara Skupštine opštine S, i to u smislu relevantnih odredaba Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima. Ukazujući još jednom na svoj stav da obaveza, posebno sudova višeg stepena da obrazlože odluku , ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete navode iz korišćenog pravnog sredstva, Ustavni sud ocenjuje da je Vrhovni kasacioni sud detaljno i jasno obrazložio da je u konkretnom slučaju podnosilac svojom voljom opredelio da ostane na radu kod drugog poslodavca, čime je, u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, prekinuta uzročnost između ponašanja tuženog poslodavca i predmetne štete, a koja se ogledala u visini razlike zarade između zarade koju bi podnosilac ostvarivao kod tuženog poslodavca i one zarade koju je ostvario dok je u istom vremenskom periodu bio imenovan za sekretara Skupštine opštine S.
Stoga je Ustavni sud ocenio da je osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine obrazložena u skladu sa garancijama iz člana 32. stav 1. Ustava i da je zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom i nearbitrernom tumačenju odredaba merodavnog zakona, te da su tvrdnje podnosioca o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava neosnovane, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbio kao neosnovanu i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Ispitujući postojanje pretpostavki da odlučuje o istaknutoj povredi prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine, Ustavni sud konstatuje da rešavanje imovinskih sporova pred sudovima u parničnom postupku nužno ima za posledicu donošenje nepovoljne odluke za jednu od stranaka u sporu, te činjenica da je jedna stranka u imovinskoj parnici neizbežno neuspešna, sama po sebi, nije dovoljna da bi se utvrdila povreda prava na imovinu. Sud ukazuje da se mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona koje se jemči odredbom člana 58. stav 1. Ustava, prvenstveno odnosi na akte javne vlasti, odnosno mere koje preduzima država u cilju ograničenja ili oduzimanja imovine nekog lica, te da, za razliku od sporova koji se vode zbog mešanja države u nečiju imovinu, u imovinskim sporovima između pojedinaca, kao što je u ovom slučaju parnični postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, povreda imovinskih prava koja nesporno spadaju u domen građanskih prava prvenstveno treba da bude sagledana u odnosu na garancije iz člana 32. stav 1. Ustava. Imajući u vidu svoju ocenu o neosnovanosti navoda podnosioca o povredi pravo na pravično suđenje, Ustavni sud je ocenio da ne postoje ni ustavnopravni razlozi koji bi bili osnov za tvrdnju da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na imovinu.
U vezi sa istaknutom povredom prava na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 4/11 od 9. novembra 2011. godine, Ustavni sud konstatuje da u ustavnoj žalbi nisu navedeni posebni razlozi koji se odnose na ovo pravo, već da se u suštini oni odnose na povredu prava na pravično suđenje. Ustavni sud, ipak, ukazuje na to da je podnosiocu u postupku poništaja otkaza ugovora o radu utvrđeno pravo na naknadu zarade za period dok nije imenovan za sekretara Skupštine opštine S , te da je u spornom periodu od 2. decembra 1996. do 16. avgusta 2000. godine primao zaradu kao funkcioner SO S.
S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje i rešio kao u drugom delu izreke.
7. Ispitujući postojanje pretpostavki da odlučuje o navodima ustavne žalbe u odnosu na osporenu presudu Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 345/06 od 18. juna 2007. godine, Sud konstatuje da je ova presuda bila predmet odlučivanja u Odluci Už-32/2008.
Ustavni sud konstatuje da se načelo ne bis in idem primenjuje, pored ostalog, i u parničnom postupku, i da je ponovna tužba nedopuštena u pravnosnažno presuđenoj stvari, te da se u konkretnom slučaju pravila parničnog postupka, na osnovu člana 8. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, shodno primenjuju na pitanja postupka pred Ustavnim sudom koja nisu uređena ovim zakonom. Ustavni sud dalje konstatuje da, prema članu 359. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), sud tokom celog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravnosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtevu o kome je već pravnosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je ocenio da je predmetna ustavna žalba nedopuštena u delu u kojem se ponovo osporava navedena drugostepena presuda, zbog čega je, na osnovu člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u tom delu odbacio i rešio kao u drugom delu izreke.
8. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.