Povreda prava na suđenje u razumnom roku u imovinskom sporu dugom 24 godine
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u imovinskom sporu koji traje od 1989. godine. Kao osnovni razlog navedeno je nedelotvorno postupanje sudova, što se ogleda u četiri ukinute prvostepene presude.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-7073/2015
06.07.2017.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi privrednog društva "E." d.o.o. Loznica, sa sedištem u Loznici, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbij e, na sednici Veća održanoj 6. jula 2017. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba privrednog društva "E." d.o.o. Loznica i utvrđuje da je presudom Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 5193/13 od 11. septembra 2015. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 5193/13 od 11. septembra 2015. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o tužbi podnosioca izjavljenoj protiv rešenja Ministarstva finansija i privrede broj 4332-103/2012-20 od 6. februara 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Privredno društvo "E." d.o.o. Loznica, sa sedištem u Loznici, je 2. novembra 2015. godine , preko punomoćnika Ž. M, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podnelo ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 5193/13 od 11. septembra 2015. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je podnosilac ustavne žalbe u skladu sa Planom reorganizacije isplatio Ministarstvu finansija 35% prijavljenog potraživanja, te da je nakon toga podneo zahtev Poreskoj upravi za razduženje (otpis) potraživanja za preostali iznos, ali da je predmetni zahtev podnosioca pravnosnažno odbijen; da su i organi uprave i Upravni sud zauzeli stav da je Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji lex specialis u odnosu na Zakon o stečaju , te da ne postoji pravni osnov za otpis neplaćene poreske obaveze i da je podnosilac dužan da namiri celokupno potraživanje poreskoj upravi da bi njegova obaveza prestala; da, saglasno članu 23. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, na koji se pozivaju i upravni organi i Upravni sud, poreska obaveza, pored taksativno navedenih situacija, prestaje i na zakonom predviđeni drugi način, što upravo, po mišljenju podnosioca, predstavlja odredba člana 167. Zakona o stečaju; da je Plan reorganizacije usvojen od strane zakonom predviđene većine, te da niko od poverilaca, pa ni Poreska uprava isti nisu osporavali u stečajnom postupku, niti su podnosili prigovore na isti, ili žalbu; da Poreska uprava u stečajnom postupku ima isti položaj kao i svi drugi stečajni poverioci.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postu pku, izvršio uvid u osporeni akt i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, pa je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Rešenjem Privrednog suda u Valjevu St. 791/10 od 19. novembra 2010. godine otvoren je stečajni postupak nad podnosiocem ustavne žalbe.
Rešenjem Privrednog suda u Valjevu St. 791/10 od 22. februara 2011. godine potvrđeno je usvajanje Plana reorganizacije, utvrđeno da usvojeni Plan reorganizacije predstavlja izvršnu ispravu i da se smatra novim ugovorom za izmirenje potraživanja koja su njemu navedena i ovo rešenje je postalo pravnosnažno 28. marta 2011. godine.
Rešenjem istog suda St. 791/10 od 30. marta 2011. godine obustavljen je stečajni postupak nad podnosiocem ustavne žalbe.
Podnosilac ustavne žalbe je 20. aprila 2012. godine podneo Poreskoj upravi - Filijala Loznica zahtev za razduženje (otpis) potraživanja za iznos od 25.182.415,39 dinara, to jest za preostali iznos do 38.742.176,39 dinara koliko iznose prijavljena i priznata potraživanja Poreske uprave u stečajnom postupku, jer je iznos od 13.559.761,00 dinara izmirio 5. oktobra 2011. godine, saglasno Planu reorganizacije, odnosno u iznosu od 35% od ukupno prijavljenih i priznatih potraživanja.
Predmetni zahtev podnosioca je rešenjem Ministarstva finansija - Poreska uprava - Filijala Loznica broj 433-1667/2012 od 8. maja 2012. godine odbijen kao neosnovan. U obrazloženju prvostepenog rešenja je, između ostalog, navedeno da je Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji taksativno propisano u kojim slučajevima poreska obaveza prestaje, a da nije propisano da se neplaćena poreska obaveza može otpisati u slučaju kada je u stečajnom postupku od strane nadležnog suda doneto pravnosnažno rešenje o potvrđivanju usvajanja Plana reorganizacije , te da ne postoji pravni osnov da poreska uprava donese rešenje o otpisu neplaćene poreske obaveze.
Podnosilac je protiv navedenog rešenja izjavio žalbu, koja je rešenjem Ministarstva finansija i privrede broj 4332-103/2012-20 od 6. februara 2013. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju ovog rešenja je, između ostalog, navedeno: da je nesporno da je Planom reorganizacije predviđeno namirenje poverilaca u iznosu od 35% od njihovih ukupnih prijavljenih i priznatih potraživanja u postupku stečaja, uključujući i poresku upravu kao stečajnog poverioca, ali da se u istom ne pominje šta će biti sa ostatkom prijavljenih i priznatih potraživanja; da je Plan reorganizacije sačinjen suprotno odredbama člana 74a Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, te da u spisima predmeta nema dokaza da je na isti Poreska uprava dala saglasnost; da je Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji taksativno propisano u kojim slučajevima poreska obaveza prestaje, a da nije propisano da se neplaćena poreska obaveza može otpisati u slučaju kada je u stečajnom postupku od strane nadležnog suda doneto pravnosnažno rešenje o potvrđivanju usvajanja Plana reorganizacije, te da ne postoji pravni osnov da poreska uprava donese rešenje o otpisu neplaćene poreske obaveze.
Protiv navedenog konačnog upravnog akta podnosilac je 6. aprila 2013. godine podneo tužbu, koja je odbijena kao neosnovana osporenom presudom Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 5193/13 od 11. septembra 2015. godine. U obrazloženju ove presude je, pored ostalog, nakon citiranja odredbi Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, navedeno da je Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji lex specialis u odnosu na Zakon o stečaju, te da ne postoji pravni osnov za otpis neplaćene poreske obaveze, jer je Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji taksativno propisano u kojim slučajevima poreska obaveza prestaje, a da nije propisano da se neplaćena poreska obaveza može otpisati u slučaju kada je u stečajnom postupku od strane nadležnog suda doneto pravnosnažno rešenje o potvrđivanju usvajanja Plana reorganizacije .
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu ukazuje podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavistan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega.
Članom 23. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji ( „Službeni glasnik RS“, br. 80/02, 84/02, 23/03, 70/03, 55/04, 61/05, 85/05, 62/06, 61/07, 20/09, 72/09, 53/10, 101/11, 2/12 i 93/12) bilo je propisano: da poreska obaveza prestaje: 1) naplatom poreza; 2) zastarelošću poreza; 3) otpisom poreza; 4) na drugi zakonom propisani način; da se neplaćena poreska obaveza, osim po osnovu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, poreskog obveznika - pravnog lica nad kojim je pravosnažnim rešenjem zaključen stečajni postupak bankrotstvom, otpisuje, osim ako je radi njene naplate upisano založno pravo u javnim knjigama ili registrima, odnosno ako je, pored poreskog obveznika, drugo lice odgovorno za njeno ispunjenje; da se neplaćena poreska obaveza, osim po osnovu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, poreskog obveznika - pravnog lica nad kojim je pravosnažnim rešenjem otvoren i zaključen stečajni postupak zbog trajnije nesposobnosti plaćanja a ne postoji interes poverilaca i pravnog lica - stečajnog dužnika za sprovođenje stečajnog postupka, otpisuje, osim ako je, pored poreskog obveznika, drugo lice odgovorno za njeno ispunjenje (član 23.); da, izuzetno od člana 73. stav 4. ovog zakona, nadležni organ može, na pismeni i obrazloženi zahtev poreskog obveznika nad kojim se sprovodi reorganizacija, u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečaj, odobriti odlaganje plaćanja poreskog duga u jednakim ratama do 60 meseci, uz mogućnost korišćenja odloženog plaćanja za prvih 12 meseci.
Zakonom o stečaju („Službeni glasnik RS“, br. 104/09, 99/11 i 71/12 ) propisano je: da se danom otvaranja stečajnog postupka, potraživanja poverilaca prema stečajnom dužniku, koja nisu dospela, smatraju dospelim (član 81. stav 1.); da se reorganizacija sprovodi ako se time obezbeđuje povoljnije namirenje poverilaca u odnosu na bankrotstvo, a posebno ako postoje ekonomsko opravdani uslovi za nastavak dužnikovog poslovanja; da se reorganizacija sprovodi prema planu reorganizacije koji se sačinjava u pisanoj formi (član 155. st. 1. i 2.); da na ročištu za razmatranje predloga plana reorganizacije, stečajni sudija donosi rešenje kojim potvrđuje usvajanje plana reorganizacije ili konstatuje da plan nije usvojen; da se po pravnosnažnosti rešenja o potvrđivanju usvajanja plana reorganizacije stečajni postupak obustavlja; da se rešenje iz stava 1. ovog člana objavljuje na oglasnoj tabli suda i dostavlja stečajnim i razlučnim poveriocima, stečajnom dužniku i podnosiocu plana, ako to nije stečajni dužnik; da protiv rešenja iz stava 1. ovog člana žalbu mogu izjaviti stečajni dužnik, stečajni upravnik, stečajni poverioci i razlučni poverioci; da po pravnosnažnosti rešenja iz stava 1. ovog člana usvojeni plan reorganizacije stečajni sudija dostavlja registru privrednih subjekata, odnosno drugom odgovarajućem registru, radi objavljivanja na internet strani tog registra ili na drugi odgovarajući način ukoliko takav registar nema svoju internet stranu; da je Registar dužan da obezbedi da usvojeni plan reorganizacije ostane trajno dostupan svim trećim licima (član 166.); da se po donošenju rešenja o potvrđivanju usvajanja plana reorganizacije, sva potraživanja i prava poverilaca i drugih lica i obaveze stečajnog dužnika određene planom reorganizacije uređuju isključivo prema uslovima iz plana reorganizacije; da je usvojeni plan reorganizacije izvršna isprava i smatra se novim ugovorom za izmirenje potraživanja koja su u njemu navedena; da poslovi i radnje koje preduzima stečajni dužnik moraju biti u skladu sa usvojenim planom reorganizacije; da je stečajni dužnik dužan da preduzme sve mere propisane usvojenim planom reorganizacije; da donošenjem rešenja o potvrđivanju usvajanja plana reorganizacije prestaju sve posledice otvaranja stečajnog postupka, a u nazivu stečajnog dužnika briše se oznaka "u stečaju"; da ako je unapred pripremljenim planom reorganizacije obuhvaćeno nepostojeće potraživanje ili potraživanje u iznosu koji je veći od stvarno postojećeg potraživanja, stečajni dužnik, poverioci obuhvaćeni usvojenim planom, kao i poverioci čija su potraživanja nastala pre usvajanja plana, a koji nisu obuhvaćeni planom, mogu u roku od godinu dana od dana donošenja rešenja o potvrđivanju usvajanja unapred pripremljenog plana reorganizacije tužbom, protivtužbom ili isticanjem prigovora u parnici osporiti takvo potraživanje; da se na preduzimanje radnji osporavanja potraživanja iz unapred pripremljenog plana reorganizacije i dejstva takvog osporavanja shodno primenjuju odredbe ovog zakona o preduzimanju radnji pobijanja i dejstvu pobijanja (član 167.) ; da izvršenjem plana reorganizacije kojim je stečajni dužnik ispunio sve obaveze predviđene planom reorganizacije prestaju potraživanja poverilaca utvrđena planom reorganizacije (član 172.) .
5. Ocenjujući osnovanost ustavne žalbe u pogledu povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud, pre svega, naglašava da je njegova nadležnost u postupku po ustavnoj žalbi ograničena na utvrđivanje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja povređeno ili uskraćeno Ustavom zajemčeno pravo podnosioca. Ustavni sud nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi i drugi državni organi i organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja tumačili pozitivnopravne propise. Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procenjuje kvalitet zaključaka sudova ili drugih organa u pogledu ocene dokaza, osim ukoliko je ova ocena očigledno proizvoljna.
Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio da je osporena presuda doneta od strane zakonom ustanovljenog suda, koji je odlučio na osnovu činjenica utvrđenih u postupku pred poreskim organima. Ustavni sud podseća da se prilikom razmatranja garancija iz člana 32. stav 1. Ustava ne sme zastati na formalnom ispitivanju da li su one poštovane, već se mora ići i korak dalje, tj. osporena odluka se mora sagledati i u svetlu garancija koje nisu izričito predviđene. Jedna od takvih garancija se odnosi na obavezu suda da obrazloži svoju odluku (sa tim u vezi, videti odluku Evropskog suda za ljudska prava Ruiz Torija protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 29 .). Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Sudska odluka ne može da bude bez ikakvog obrazloženja, niti ono ne sme da bude lapidarnog karaktera (videti odluke Evropskog suda za ljudska prava: Georgiadis protiv Grčke, od 29. maja 1997. godine, § 43; Higgins i ostali protiv Francuske, od 19. februara 1998. godine, § 43 .). Obaveza obrazloženja sudske odluke, međutim, ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (u tom smislu i Evropski sud za ljudska prava: Van de Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, § 61 .). To naročito važi za obrazloženja odluka sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni argumenti izneti u odlukama nižih sudova. Međutim, za ocenu da li su u tim slučajevima ispunjeni standardi prava na pravično suđenje neophodno je sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke nižeg suda. Ovaj zahtev je utoliko značajniji ukoliko stranka nije bila u mogućnosti da usmeno iznese svoju stvar u toku postupka (reč je o stavu izraženom u odluci Evropskog suda za ljudska prava: Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997. godine, § 60 .).
Sa druge strane, Ustavni sud konstatuje da rešavanje suda u upravnom sporu ima svoje osobenosti, koje se, između ostalog, ogledaju u načelu zakonitosti i načelu oslanjanja suda na utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku. S obzirom na to da se u upravnom sporu proverava zakonitost konačnog upravnog akta na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, to ne postoji obaveza suda da obrazlaže sve navode tužbe ukoliko su oni već isticani u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu i u kom postupku su ti navodi ocenjeni .
S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je u obrazloženju osporene presude, nakon citiranja zakonskih odredaba, ocenjeno da je konačni upravni akt zakonit, u potpunosti je prihvaćeno obrazloženje dato u drugostepenom rešenju, odnosno da je Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji taksativno propisano u kojim slučajevima poreska obaveza prestaje, a da nije propisano da se neplaćena poreska obaveza može otpisati u slučaju kada je u stečajnom postupku od strane nadležnog suda doneto pravnosnažno rešenje o potvrđivanju usvajanja Plana reorganizacije.
Ustavni sud ocenjuje da se ni drugostepeni organ uprave, niti Upravni sud nisu uopšte izjasnili o navodu podnosioca da, saglasno odredbama člana 23. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, poreska obaveza može prestati i na drugi zakonom propisani način, pored slučajeva koji su taksativno navedeni u ovim odredbama. U konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude suštinski nije ocenjen ovaj navod tužbe, iako je identičan žalbenom navodu, a podnosilac je izričito istakao da navodi žalbe nisu u potpunosti ocenjeni od strane drugostepenog upravnog organa. Obrazloženje osporene presude je u suštini identično obrazloženju konačnog upravnog akta, te je i navedeno da podnosilac u tužbi ponavlja navode koje je već isticao u žalbi i koje je drugostepeni organ uprave ocenio i za njih dao jasne i obrazložene razloge. Ustavni sud konstatuje, a što je nesporno utvrđeno u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu, da je podnosilac, saglasno usvojenom i potvrđenom Planu reorganizacije, koji pak, saglasno navedenim odredbama Zakona o stečaju, predstavlja izvršnu ispravu i smatra se novim ugovorom za izmirenje potraživanja koja su u njemu navedena , Poreskoj upravi izmirio iznos od 35% od iznosa prijavljenog potraživanja. Odredbom člana 172. Zakona o stečaju propisano je da izvršenjem plana reorganizacije kojim je stečajni dužnik ispunio sve obaveze predviđene planom reorganizacije prestaju potraživanja poverilaca utvrđena planom reorganizacije.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je ocenio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao elemenat prava na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
Na osnovu izloženog i odredaba člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 -Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu, dok je u tački 2. izreke poništio osporenu presudu i odredio da Upravni sud donese novu odluku o tužbi podnosioca izjavljenoj protiv rešenja Ministarstva finansija i privrede broj 4332-103/2012-20 od 6. februara 2013. godine, ne prejudicirajući pri tome konačan ishod predmetnog upravnosudskog postupka.
6. S obzirom na izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.