Odluka Ustavnog suda o pravu na priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu, poništio presudu Upravnog suda i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Upravni sud je proizvoljno primenio materijalno pravo i ocenio dokaze na štetu podnosioca prilikom odbijanja zahteva za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Jovan Ćirić , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Z. V . iz Niša , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 4. juna 2020. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Z. V . i utvrđuje da je presudom Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 6356/16 od 29. juna 2017. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje , zajemčeno odredbom člana 32. st av 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 6356/16 od 29. juna 2017. godine i određuje se da isti sud donese novu odluku o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja broj 580-03-00176/2016-11 od 22. februara 2016. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Z. V . iz Niša podne o je Ustavnom sudu, 16 . avgusta 2017. godine, preko punomoćnika M . L , advokata iz Niša , ustavnu žalbu, dopunjenu podneskom od 25. februara 2020. godine, protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 6356/16 od 29. juna 2017. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava. Povodom navedene ustavne žalbe je formiran predmet Už-7155/2017.
U ustavnoj žalbi je navedeno: da je podnosilac u postupku koji je vođen po njegovom zahtevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida priložio određene dokaze iz kojih proizlazi da je od 5. juna 1991. godine bio neprekidno zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije – Sekretarijat u Prištini; da je ta činjenica utvrđena i u presudi donetoj u parničnom postupku koji je vođen radi naknade nematerijalne štete nastale kao posledica zadobijenih povreda; da je podnosilac povređen kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije obavljajući zadatke za očuvanje bezbednosti Republike; da je zaključak drugostepenog organa i Upravnog suda da je podnosilac u vreme povređivanja bio pripadnik Vojske Republike Srpske Krajine protivrečan stanju u spisima predmeta; da stoga u osporenoj presudi nisu dati dovoljno jasni i pravovaljani razlozi.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i utvrdi da su osporenom presudom Upravnog suda podnosiocu povređena označena ustavna prava , kao i da ukine osporenu presudu i akte koji su joj prethodili.
Podnosilac ustavne žalbe je, preko istog punomoćnika, 1. novembra 2017. godine podneo ustavnu žalbu protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 378/2017 od 30. avgusta 2017. godine, zbog povrede prethodno označenih ustavnih prava. Navedeni podnesak je pridružen ranije formiranom predmetu Už-7155/2017.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan isključivo da ispituje postojanje povrede ili uskraćivanja zajemčenih prava i sloboda, te stoga i navodi ustavne žalbe moraju, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog prava ili slobode, očigledno ukazivati na njegovu povredu ili uskraćivanje.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , iz spisa predmeta Gradske uprave grada Niša – Uprava za dečju, socijalnu i primarnu zdravstvenu zaštitu broj 580/1-9-6684/2016-07 i priložene dokumentacije, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari :
Podnosilac ustavne žalbe je 2 . novembra 2015. godine podneo Gradskoj upravi grada Niša – Uprava za dečju, socijalnu i primarnu zdravstvenu zaštitu (u daljem tekstu: prvostepeni organ) zahtev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu zadobijene prostrelne rane leve potkolenice 21 . juna 1992. godine u mestu Tovarnik, opština Vukovar, prilažući određene dokaze.
Prvostepeni organ je rešenjem broj 580/1-9-6684/2016-07 od 20. januara 2016. godine podnosiocu ustavne žalbe priznao svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe, sa 30% invaliditeta , po osnovu samoranjavanja kao pripadnika policije na ratištu u Hrvatskoj, „1991. godine“, i pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 7 % (prosečna mesečna zarada bez poreza i doprinosa u Republici, uvećana za 80%), počev od 1. decembra 2015. godine, privremeno na godinu dana. U obrazloženju prvostepenog rešenja je navedeno: da je podnosilac uz zahtev za priznavanje invalidskih prava po osnovu samoranjavanja „22. juna 1992. godine“ priložio bliže označene dokaze, među kojima i kopiju radne knjižice; da je pribavljen nalaz i mišljenje Prvostepene lekarske komisije u Nišu broj 32 od 23. decembra 2015. godine, koja je na osnovu neposrednog pregleda i priložene medicinske dokumentacije, utvrdila da po osnovu ranjavanja 1992. godine postoji 30% vojnog invaliditeta, i to privremeno na godinu dana; da je prvostepeni organ, na osnovu izvedenih dokaza, došao do zaključka da podnosilac ispunjava uslove za priznavanje prava iz člana 3. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca, te mu invalidska prava pripadaju počev od 1. decembra 2015. godine, kao dana ispunjenja uslova prema članu 64. Zakona.
Podnosilac je izjavio žalbu protiv navedenog prvostepenog rešenja, smatrajući da je invalidnost trebalo utvrditi u većem procentu.
Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanjanja (u daljem tekstu: drugostepeni organ) je, rešavajući o žalbi podnosioca i istovremeno vršeći reviziju prvostepenog rešenja, donelo rešenje 580-03-00176/2016-11 od 22. februara 2016. godine, kojim je odbijena žalba podnosioca, poništeno navedeno prvostepeno rešenje i odbijen kao neosnovan zahtev podnosioca za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Drugostepeni organ je utvrdio da je prvostepeno rešenje doneto na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava. Potom je konstatovao da se iz zahteva podnosioca od 2. novembra 2015. godine i službene beleške Ministarstva unutrašnjih poslova – Sekretarijat u Vukovaru – Stanica milicije Tovarnik broj 04-02-01/4-/92 od 26. juna 1992. godine vidi da je podnosilac bio učesnik oružanih akcija u Hrvatskoj kao pripadnik MUP-a i da je u tom svojstvu došlo do samoranjavanja. Polazeći od odredaba člana 3. u vezi sa članom 2. stav 1. tačka 5) Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca, drugostepeni organ je ocenio da se svojstvo ratnog vojnog invalida ne može priznati učesnicima oružanih akcija van teritorije SRJ, posle 27. aprila 1992. godine, iz razloga što posle tog datuma, kada je konstituisana Savezna Republika Jugoslavija (u daljem tekstu: SRJ), ne postoji više Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (u daljem tekstu: SFRJ), a kasniji učesnici navedenih oružanih akcija postali su pripadanici Vojske Republike Srpske Krajine i Vojske Republike Srpske. Imajući u vidu činjenicu da je podnosilac bio pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine i da je u tom svojstvu ranjen, drugostepeni organ je našao da podnosilac u momentu ranjavanja nije vršio vojne ili druge dužnosti radi odbrane suverenosti, teritorije i ustavnog poretka SRJ, niti SFRJ, koja više nije postojala, zbog čega ne ispunjava uslove iz čl. 2. i 3. Zakona. Drugostepeni organ je u postupku revizije, na osnovu člana 232. stav 1. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku, odbio žalbu podnosioca, dok je, na osnovu člana 85. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca, poništio prvostepeno rešenje i odbio kao neosnovan zahtev podnosioca.
Podnosilac ustavne žalbe je u tužbi podnetoj protiv navedenog drugostepenog rešenja, pored ostalog, naveo da je u vreme ranjavanja bio pripadnik policijskih snaga Republike Srbije i da je njegova jedinica davala ispomoć policijskim stanicama na teritoriji SAO Krajina, prilažući određene dokaze, od kojih neki imaju značaj javnih isprava.
Osporenom presudom Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 6356/16 od 29. juna 2017. godine odbijena je tužba podnosioca, uz ocenu da je pravilan zaključak tuženog organa da podnosilac ne ispunjava Zakonom propisane uslove za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 378/2017 od 30. avgusta 2017. godine odbačen je kao nedozvoljen zahtev podnosioca za preispitivanje sudske odluke – presude Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 6356/16 od 29. juna 2017. godine. Vrhovni kasacioni sud je ocenio da nisu ispunjeni procesni uslovi propisani odredbom člana 49. stav 2. Zakona o upravnim sporovima za podnošenje tog vanrednog pravnog sredstva iz razloga što je pre donošenja presude Upravnog suda vođen upravni postupak u kome je podnosilac izjavio žalbu protiv prvostepenog rešenja, o kojoj je odlučeno drugostepenim rešenjem, čija zakonitost je ocenjena pobijanom presudom Upravnog suda.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Za odlučivanje o ustavnoj žalbi od značaja su i sledeće zakonske odredbe:
Odredbom člana 2. stav 1. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca („ Službeni list SRJ“, br. 24/98, 29/98 i 25/2000 i „Službeni glasnik RS“, br. 101/05 i 111/09), u tekstu koji je važio na dan podnošenja zahteva podnosioca za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, je propisano: da je b orac jugoslovenski državljanin koji je: u ratu vršio vojne dužnosti ili druge dužnosti radi odbrane suverenosti, teritorije, nezavisnosti i ustavnog poretka Savezne Republike Jugoslavije (tačka 1)); učestvovao u oslobodilačkim ratovima od 1912. do 1918. godine kao pripadnik srpske i crnogorske vojske (tačka 2)); učestvovao u antifašističkoj borbi u Drugom svetskom ratu - kao pripadnik Vojske Kraljevine Jugoslavije u ratu od 6. do 17. aprila 1941. godine ili u sastavu savezničkih armija (tačka 3)); učestvovao u Narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svetskom ratu kao pripadnik partizanskih odreda, Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, odnosno Jugoslovenske armije od 17. aprila 1941. do 15. maja 1945. godine, u borbi protiv okupatora i njegovih saradnika, odnosno kome je aktivan i organizovan rad u toj borbi priznat u poseban staž u dvostrukom trajanju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju (tačka 4)); vršio vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve ili za ciljeve državne bezbednosti u oružanim akcijama posle 17. avgusta 1990. godine za očuvanje suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celokupnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (tačka 5)).
Navedenim zakonom je, takođe, propisano: da je ratni vojni invalid jugoslovenski državljanin koji je zadobio ranu, povredu, ozledu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, vršeći vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu ili u oružanoj akciji za očuvanje državne bezbednosti u miru, pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona (član 3. tačka 1)); da je ratni vojni invalid i stranac kod koga je nastupilo oštećenje organizma pod okolnostima iz člana 2. stav 1. tač. 1) i 5) i stav 2. ovog zakona, ako svojstvo ratnog vojnog invalida po tom osnovu ne može ostvariti od strane države (član 5.); da prava po ovom zakonu koja se stiču po osnovu rane, povrede ili ozlede ne zastarevaju (član 72. stav 2.); da osnovna prava utvrđena ovim zakonom ne mogu steći lica koja su prebegla neprijatelju, pobegla iz vojske ili sa vojne dužnosti ili su sarađivala sa neprijateljem, lica koja su se sama ranila ili povredila radi izbegavanja vojne dužnosti, lica osuđena pravnosnažnom sudskom presudom zbog učestvovanja u ratu na strani okupatora ili njegovih pomagača, kao i lica osuđena pravnosnažnom sudskom presudom za ratne zločine (član 74. stav 1.).
Odredbom člana 199. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 33/97 i 31/01 i "Službeni glasnik RS", broj 30/10), koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo je propisano da u ostalim upravnim stvarima, obrazloženje rešenja sadrži: kratko izlaganje zahteva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, po potrebi i razloge koji su bili odlučni pri oceni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahteva stranaka, pravne propise i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na rešenje kakvo je dato u dispozitivu (…) .
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je osporenom presudom Upravnog suda povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava time što mu nije priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, iako je priložio dokaze iz kojih, po njegovom mišljenju, proizlazi da je ispunio Zakonom propisane uslove za sticanje tog svojstva. Polazeći od ovih navoda ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da podnosilac povredu prava na pravično suđenje vidi kao posledicu proizvoljne primene materijalnog prava i proizvoljne ocene dokaza na njegovu štetu.
Ustavni sud ukazuje na to da se ustavna garancija navedenog prava, pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog stanovišta postupajućeg suda. Ustavni sud podseća da nije nadležan da preispituje pravilnost zaključaka nadležnih organa i sudova o pojedinim izvedenim dokazima ili o neprihvatanju njihovog izvođenja, niti da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su tumačeni i primenjeni merodavni propisi. Međutim, proizvoljnost u oceni dokaza i primeni propisa, na štetu podnosioca ustavne žalbe, može dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje, te u određenim situacijama koje prvenstveno zavise od okolnosti konkretnog slučaja, kao i navedenih ustavnopravnih razloga, ima osnova da se u postupku po ustavnoj žalbi povreda navedenog ustavnog prava ceni i sa tih stanovišta.
Na osnovu navedenih odredaba Ustava i Zakona, Ustavni sud konstatuje sledeće: da je ratni vojni invalid jugoslovenski državljanin koji je vršio vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve ili za ciljeve državne bezbednosti u oružanim akcijama posle 17. avgusta 1990. godine za očuvanje suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celokupnosti SFRJ i kod koga je u vršenju tih dužnosti nastupilo oštećenje organizma najmanje za 20%; da je ratni vojni invalid i stranac kod koga je nastupilo oštećenje organizma pod navedenim okolnostima, ako svojstvo ratnog vojnog invalida ne može ostvariti od strane države; da prava po ovom zakonu koja se stiču po osnovu rane, povrede ili ozlede ne zastarevaju, ali da su zakonom propisani slučajevi u kojima se ta prava ne mogu steći; da je Zakonom određen samo datum počev od kog su vojne ili druge dužnosti mogle biti vršene u cilju očuvanja suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celokupnosti SFRJ; da vršenje navedenih dužnosti nije uslovljeno pripadnošću Vojsci te države.
Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da je pred drugostepenim organom i Upravnim sudom bilo sporno pitanje da li je podnosilac ustavne žalbe zadobio oštećenje organizma pod okolnostima iz člana 2. stav 1. tačka 5) Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca.
Ustavni sud je konstatovao da je prvostepeni organ ocenio da podnosilac ispunjava Zakonom propisane uslove za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, utvrđujući u rešenju samo činjenicu o postojanju vojnog invaliditeta podnosioca u relevantnom procentu, a ne i činjenice koje su vezane za postojanje drugih uslova za priznavanje traženog prava. Suprotno tome, drugostepeni organ je odbio zahtev podnosioca, zasnivajući svoju odluku na oceni da se svojstvo ratnog vojnog invalida ne može priznati učesnicima oružanih akcija van teritorije SRJ, posle 27. aprila 1992. godine. Na osnovu takve ocene, drugostepeni organ je zaključio da se posle 27. aprila 1992. godine nisu vršile vojne ili druge dužnosti za očuvanje suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celokupnosti SFRJ, jer od tada SFRJ više ne postoji. Takođe je zaključio da podnosilac ustavne žalbe, koji je ranjen posle 27. aprila 1992. godine, odnosno 22. juna 1992. godine (podnosilac je u zahtevu naveo 21. jun 1992. godine), van teritorije SRJ, i to, kako je utvrdio, kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine, nije vršio vojne ili druge dužnosti za očuvanje suverenosti, teritorije i ustavnog poretka SRJ, zbog čega ne ispunjava uslove iz čl. 2. i 3. Zakona za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Upravni sud je u osporenoj presudi u potpunosti prihvatio razloge iz rešenja drugostepenog organa.
Po oceni Ustavnog suda, ovakav stav Upravnog suda predstavlja proizvoljnu primenu materijalnog prava na štetu podnosioca ustavne žalbe. Naime, prilikom odlučivanja o zahtevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida bilo je potrebno da upravni organi utvrde da li je podnosilac ustavne žalbe vršeći dužnosti u oružanoj akciji, preduzetoj posle 17. avgusta 1990. godine za očuvanje suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celokupnosti SFRJ, zadobio oštećenje organizma najmanje za 20%.
Ustavni sud nalazi da nema ustavnopravnog utemeljenja stanovište drugostepenog organa i Upravnog suda da status borca u smislu člana 2. stav 1. tačka 5) Zakona Ustavni sud može steći samo jugoslovenski državljanin koji je vršio određene dužnosti u oružanim akcijama pre 27. aprila 1992. godine, do kada je postojala SFRJ. Ustavni sud ukazuje da Zakon sticanje svojstva ratnog vojnog invalida uslovljava time da je telesno oštećenje nastalo vršenjem vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu ili učestvovanjem u oružanoj akciji za očuvanje državne bezbednosti u miru, pod okolnostima iz člana 2. Zakona, s tim što u odredbi stava 1. tačka 5) Zakona nije određen period, već samo datum počev od kog se u smislu ovog zakona smatra da su vojne ili druge dužnosti mogle biti vršene u cilju očuvanja suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celokupnosti SFRJ. Ustavni sud, takođe, ukazuje da vršenje dužnosti za vojne ciljeve ili za ciljeve državne bezbednosti u oružanim akcijama posle 17. avgusta 1990. godine za očuvanja suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celokupnosti SFRJ, nije uslovljeno pripadnošću Vojsci te države.
Ustavni sud je isti stav u pogledu ustavnopravno prihvatljive primene materijalnog prava zauzeo i u odlukama Už-47 63/2010 od 18. jula 2013. godine i Už-147/2013 od 4. februara 2013. godine (videti veb-sajt na: www.ustavni.sud.rs).
Ustavni sud je uzeo u obzir i tvrdnju podnosioca da nisu dati jasni razlozi za činjenični zaključak drugostepenog organa da je u vreme ranjavanja bio pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatovao da je u rešenju drugostepenog organa navedeno da se iz zahteva podnosioca od 2. novembra 2015. godine, povodom koga je pokrenut i vođen postupak, i službene beleške Stanice milicije Tovarnik od 26. juna 1992. godine , vidi da je podnosilac bio pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine. Navedeni činjeni čni zaključak je prvi put iznet u drugostepenom rešenju od 22. februara 2016. godine, te ga podnosilac nije mogao osporiti u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rešenja od 20. januara 2016. godine, već je to mogao učiniti tek tužbom u upravnom sporu, uz koju je dostavio određene dokaze u prilog tvrdnje da je u vreme ranjavanja bio pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Ustavni sud je, pri tome, imao u vidu da je kopiju radne knjižice, koju je kao jedan od dokaza dostavio uz tužbu, prethodno bio dostavio i uz zahtev od 2. novembra 2015. godine, što je konstatovano u prvostepenom rešenju. Međutim, drugostepeni organ je propustio da u obrazloženju rešenja navede taj dokaz i da iznese razloge koji su bili odlučni pri oceni svih dokaza, kako bi zaključak o pripadnosti podnosioca određenom ministarstvu unutrašnjih poslova u vreme ranjavanja bio jasno obrazložen. Uprkos tome, Upravni sud je u osporenoj presudi prihvatio takvu ocenu dokaza drugostepenog organa, propuštajući da pravilnost takve ocene ispita sa stanovišta svih dokaza u spisima predmeta upravnog organa, kao i onih priloženih uz tužbu.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je ocenio da je u osporenoj presudi proizvoljno primenjeno materijalno pravo i prihvaćena proizvoljna ocena dokaza na štetu podnosioca ustavne žalbe. Nalazeći da takvo obrazloženje osporene presude ne zadovoljava zahteve pravičnosti, Ustavni sud je , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu izjavljenu protiv osporene presude Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 6356/16 od 29. juna 2017. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Imajući u vidu prirodu učinjene povrede ustavnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da se otklanjanje štetnih posledica podnositeljki ustavne žalbe u ovom ustavnosudskom postupku može ostvariti jedino poništavanjem presude Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 6356/16 od 29. juna 2017. godine i određivanjem da se u ponovnom postupku donese nova odluka po tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja broj 580-03-00176/2016-11 od 22. februara 2016. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
Ustavni sud napominje da nije nadležan da utvrđuje da li su bili ispunjeni uslovi da se podnosi ocu ustavne žalbe prizna svojstvo ratnog vojnog invalida , niti se ovom odlukom prejudicira odluka nadležnog organa o tome, pod pretpostavkom da se postojanje tih uslova utvrdi i oceni u postupku koji je u skladu sa zakonom.
Ustavni sud nije razmatrao istaknute povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava u odnosu na osporenu presudu Upravnog suda, jer se podnosilac samo formalno poziva na njihovu povredu i obrazlaže ih istim navodima kao i povredu prava na pravično suđenje.
6. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava time što je odbačen njegov zahtev za preispitivanje sudske odluke, iako je Upravni sud trebalo da odluči u sporu pune jurisdikcije, a u upravnom postupku „nije imao pravo na žalbu“, čime su se stekli uslovi za podnošenje navedenog zahteva propisani odredbom člana 49. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
Odredbama člana 49. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 111/09) je propisano: da protiv pravnosnažne odluke Upravnog suda stranka i nadležni javni tužilac mogu da podnesu Vrhovnom kasacionom sudu zahtev za preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtev) (stav 1.); da zahtev može da se podnese kada je to predviđeno zakonom, u slučajevima kada je sud odlučivao u punoj jurisdikciji i u stvarima u kojima je u upravnom postupku bila isključena žalba (stav 2.); da zahtev može da se podnese zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili povrede pravila postupka koja je mogla biti od uticaja na rešenje stvari (stav 3.).
Iz navedenih odredaba Zakona o upravnim sporovima proizlazi da su odredbom člana 49. stav 2. tog zakona propisani slučajevi u kojima je dopušteno podnošenje zahteva za preispitivanje sudske odluke, dok su odredbom člana 49. stav 3. Zakona propisani razlozi zbog kojih se pravnosnažna odluka Upravnog suda može pobijati pomenutim vanrednim pravnim sredstvom. Pri tome se Vrhovni kasacioni sud u postupku po zahtevu za preispitivanje sudske odluke mogao upustiti u ispitivanje osnovanosti razloga za pobijanje pravnosnažne odluke Upravnog suda propisanih odredbom člana 49. stav 3. zakona, samo ukoliko je prethodno bio ispunjen jedan od uslova za podnošenje tog zahteva propisan odredbom člana 49. stav 2. zakona.
Polazeći od navedenog, izjavljivanje zahteva za preispitivanje sudske odluke u situaciji kada to nije bilo zakonom predviđeno, kada Upravni sud nije odlučivao u punoj jurisdikciji i kada je podnosilac ustavne žalbe imao pravo da izjavi žalbu u upravnom postupku koji je prethodio pokretanju konkretnog upravnog spora, predstavljalo je nedostatak koji je izjavljeni vanredni pravni lek činio nedozvoljenim, iako je zahtev izjavljen iz razloga navedenih u članu 49. stav 3. ovog zakona, usled čega je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 378/2017 od 30. avgusta 2017. godine zahtev odbačen, u skladu sa članom 53. stav 1. ovog zakona, što je zakonska posledica izjavljivanja nedozvoljenog zahteva za preispitivanje sudske odluke.
Ustavni sud nije razmatrao istaknute povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava u odnosu na osporeno rešenje Vrhovnog kasacionog suda, jer se podnosilac samo formalno poziva na njihovu povredu i obrazlaže ih istim navodima kao i povredu prava na pravično suđenje.
Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u delu u kome se osporava rešenje Vrhovnog kasacionog suda, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.