Povreda prava na suđenje u razumnom roku u porodičnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku za izmenu odluke o izdržavanju. Postupak, koji je po zakonu hitan, trajao je osam godina, što se pripisuje neefikasnosti prvostepenog suda.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, dr Nataša Plavšić, dr Dragana Kolarić i dr Vladan Petrov, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. J. i maloletnog L. J, čiji je zakonski zastupnik majka M. J, oboje iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 20. marta 2025. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba M. J. i maloletnog L. J. i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Drugim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P2. 242/20 povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Odbacuje se zahtev podnosilaca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. J. i maloletni L. J, čiji je zakonski zastupnik majka M. J, oboje iz Beograda, podneli su Ustavnom sudu, 20. juna 2022. godine, preko punomoćnika M. Ć, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, u parničnom postupku koji je vođen pred Drugim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P2. 242/20, kao i protiv presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2229/22 od 17. marta 2022. godine i Apelacionog suda u Beogradu Gž2. 335/21 od 29. jula 2021. godine, zbog povrede načela i prava iz čl. 3, 21, 32, 36. i 64 – 66. Ustava.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je postupak u sporu radi izmene odluke o izdržavanju, koji se jedno vreme vodio i zbog spora oko vršenja roditeljskog prava, trajao punih devet godina, što je neprimereno dugo, imajući u vidu njegovu hitnu prirodu; da su Apelacioni sud u Beogradu i Vrhovni kasacioni sud propustili da ocene kao dokaz uverenje nadležnog crnogorskog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao nesumnjivu potvrdu za činjenicu da je tužilac tokom predmetnog perioda, tačnije, od 1. avgusta 2018. do 31. marta 2019. godine, radio u Crnoj Gori, gde je ostvarivao prihode, a što je on negirao u svom iskazu, koji je, po shvatanju prvostepenog suda, bio neubedljiv i neiskren, tvrdeći da se tada lečio od bolesti zavisnosti; da su sudovi umanjili obavezu tužioca na ime doprinosa za izdržavanje deteta, ovde maloletnog podnosioca ustavne žalbe, rukovodeći se isključivo mogućnostima davaoca izdržavanja, ne i stvarnim potrebama deteta, na koji način su maloletnom podnosiocu povređena prava iz člana 64. Ustava; da sudovi ne smatraju relevantnom činjenicu da tužilac više od šest godina nije davao izdržavanje za maloletnog podnosioca, zbog čega je dva puta pravnosnažno osuđen od strane krivičnog suda, i to na osnovu sporazuma o priznanju krivice, tako da nije mogla biti doneta presuda koja je u suprotnosti sa presudama krivičnog suda, gde je tužilac priznao koliko njegova obaveza iznosi; da je izmenom odluke o visini doprinosa za izdržavanje, podnositeljka ustavne žalbe diskriminisana, jer je ona sve vreme izdržavala dete u ime oba roditelja; da je osporena revizijska presuda u potpunoj suprotnosti sa ukidajućim rešenjem koje je Vrhovni kasacioni sud prethodno doneo, na koji način je podnosiocima ustavne žalbe povređena pravna sigurnost.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporenu revizijsku presudu i podnosiocima dosudi troškove na ime sastava ustavne žalbe od strane advokata.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise parničnog predmeta Drugog osnovnog suda u Beogradu P2. 242/20 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti koje su od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
I. J. iz Beograda je 24. marta 2014. godine, u svojstvu tužioca, podneo Drugom osnovnom sudu u Beogradu tužbu protiv tuženih M. J. i maloletnog L. J, čiji je zakonski zastupnik majka M. J, ovde podnosilaca ustavne žalbe, radi izmene odluke o vršenju roditeljskog prava nad maloletnim tuženim, kao i odluke o visini doprinosa za njegovo izdržavanje (5.000 dinara umesto utvrđenih 200 evra mesečne alimentacije), koje su sadržane u pravnosnažnoj i izvršnoj presudi Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 1382/11 od 27. septembra 2011. godine. Tužbom je predloženo i izdavanje privremene mere da se do okončanja spora uredi održavanje ličnih odnosa između tužioca i maloletnog tuženog, budući da izvršna isprava, čija se izmena traži, nije sadržala odluku o tome. Predmet je zaveden pod brojem P2. 606/14.
Dopisom od 27. marta 2014. godine, sud je zatražio od Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu – Odeljenje Voždovac (u daljem tekstu: CSR Voždovac) da dostavi izveštaj na okolnosti iz predložene privremene mere, što je organ starateljstva učinio 24. aprila 2014. godine, predloživši da se viđenje odvija kod majke tužioca, zbog njegovih problema sa zavisnošću.
Tuženi su 10. aprila 2014. godine dostavili odgovor na tužbu, u kome su, pored ostalog, predložili prekid postupka do okončanja parnice u predmetu Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 631/14, gde je bila podneta tužba za lišenje roditeljskog prava tužioca.
Podneskom od 24. aprila 2014. godine, tuženi su predložili određivanje privremene mere da se viđenje između tužioca i maloletnog tuženog odvija u prostorijama CSR Voždovac, kao i da se tuženi uputi na obavezno lečenje od bolesti zavisnosti. CSR Voždovac se u dopisu od 1. avgusta 2014. godine saglasio sa predlogom da se tužilac uputi na obavezno lečenje.
Na prvom ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 10. decembra 2014. godine, sud je odredio zastoj postupka, radi donošenja odluke o predloženim privremenim merama, kao i predlogu da se postupak prekine do okončanja parnice u predmetu Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 631/14.
Spisi navedenog predmeta dostavljeni su 13. februara 2015. godine, ali za šest dana, koliko su se nalazili u sudu, uvid nije izvršen, pa je postupajući sudija dopisom od 19. marta 2015. godine ponovo zatražio njihovo dostavljanje.
Ročište zakazano za 12. jun 2015. godine nije održano, a razlozi za to nisu uneti u zapisnik.
Na (ponovne) zahteve za dostavljanje navedenog predmeta od 1. jula i 7. septembra 2015. godine, Prvi osnovni sud u Beogradu je oba puta odgovorio da se predmet nalazi kod veštaka.
Na ročištu održanom 10. marta 2016. godine, sud je odredio da se od CSR Voždovac zatraži novi izveštaj na okolnosti iz predložene privremene mere, ali to nije učinjeno, jer je neposredno nakon toga došlo do promene postupajućeg sudije. Na narednom ročištu, koje je održano 30. maja 2016. godine, novi postupajući sudija je zatražio pomenuti izveštaj.
U međuvremenu je tužilac, podneskom od 6. maja 2016. godine, predložio određivanje privremene mere da se njegova pravnosnažno utvrđena obaveza od 200 evra mesečno, do okončanja parnice, umanji na iznos od 5.000 dinara.
U izveštaju od 26. septembra 2016. godine, CSR Voždovac je obavestio postupajućeg sudiju da je u predmetu P2. 631/14 doneto rešenje o privremenoj meri od 27. januara 2016. godine, po kome se viđanje između tužioca i maloletnog tuženog odvija jednom nedeljno, u kontrolisanim uslovima.
Tuženi su podneskom od 2. novembra 2016. godine obavestili sud da je pravnosnažnom i izvršnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2. 631/14 od 7. juna 2016. godine tužilac, kao roditelj, lišen prava da odlučuje o pitanjima koja bitno utiču na život deteta.
U periodu do prvog presuđenja, zakazano je još devet ročišta za glavnu raspravu, od kojih četiri nije održano zbog sprečenosti postupajućeg sudije. Stoga je predsednik suda, rešenjem od 29. maja 2018. godine, predmet dodelio novom sudiji.
Što se dokaznog postupka tiče, izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka, a CSR Voždovac je u svom izveštaju od 3. maja 2017. godine predložio da se viđanje tužioca i maloletnog tuženog odvija u kontrolisanim uslovima, i to nakon što se tužilac podvrgne veštačenju, uz obavezu da redovno dostavlja dokaze o svom zdravstvenom statusu.
Takođe, u ovom periodu je doneta odluka o predlogu tužioca za određivanje privremene mere u pogledu umanjenja mesečne alimentacije. Taj predlog je odbijen kao neosnovan rešenjem od 29. marta 2018. godine, koje je Viši sud u Beogradu potvrdio rešenjem Gž2. 168/18 od 6. septembra 2018. godine. Postupak pred drugostepenim sudom trajao je od 17. jula do 19. septembra 2018. godine.
Na ročištu održanom 13. novembra 2018. godine, kada je tužilac povukao tužbu u delu koji se tiče izmene odluke o vršenju roditeljskog prava, glavna rasprava je zaključena.
Presudom Drugog osnovnog suda u Beogradu P2. 606/14 od 13. novembra 2018. godine delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca, tako što je njegova mesečna obaveza da doprinosi izdržavanju maloletnog tuženog umanjena na iznos od 17.500 dinara, počev od 24. marta 2014. godine.
Parnične stranke su 17. decembra 2018. godine izjavile žalbe. Spisi predmeta su Apelacionom sudu u Beogradu prosleđeni 6. februara 2019. godine. Presudom Gž2. 82/19 od 22. februara 2019. godine potvrđena je navedena prvostepena presuda u celini. Predmet je prvostepenom sudu vraćen 18. marta 2019. godine.
Tuženi su 16. aprila 2019. godine izjavili reviziju. Predmet je 8. jula 2019. godine upućen Vrhovnom kasacionom sudu. Rešenjem Rev. 2821/19 od 18. decembra 2019. godine ukinute su navedene nižestepene presude. Predmet je 24. januara 2020. godine vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Zaveden je pod brojem P2. 242/20.
Ročište zakazano za 13. april 2020. godine nije održano zbog proglašenja vanrednog stanja u Republici Srbiji. U periodu do narednog presuđenja zakazano je još pet ročišta za glavnu raspravu. Jedno ročište je odloženo, jer je punomoćnik tužioca otkazao punomoćje. Izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka, s tim da je tužilac svoj iskaz iznosio na tri ročišta, jer postupajući sudija nije ostavljao dovoljno vremena za ročište. Glavna rasprava je zaključena 11. februara 2021. godine.
Drugi osnovni sud u Beogradu je doneo presudu P2. 242/20 od 11. februara 2021. godine, kojom je tužbeni zahtev tužioca u celini odbijen kao neosnovan.
Tužilac je 6. maja 2021. godine izjavio žalbu, na koju su tuženi odgovorili podneskom od 24. maja 2021. godine. Spisi parničnog predmeta su Apelacionom sudu u Beogradu dostavljeni 16. juna 2021. godine.
Osporenom presudom Gž2. 335/21 od 29. jula 2021. godine preinačena je navedena prvostepena presuda, tako što je mesečna obaveza tužioca da doprinosi izdržavanju maloletnog tuženog umanjena na iznos od 20.000 dinara, počev od 24. marta 2014. godine.
Tuženi su 15. decembra 2021. godine izjavili reviziju. Spisi predmeta su 28. februara 2022. godine upućeni Vrhovnom kasacionom sudu.
Osporenom presudom Rev. 2229/22 od 17. marta 2022. godine revizija tuženih je odbijena kao neosnovana.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. br. 72/11, 49/13 – Odluka US, 74/13 – Odluka US, 55/14, 87/18 i 18/20), koji se u konkretnom slučaju primenjivao, propisano je: da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja, u skladu sa prethodno određenim vremenskim okvirom za preduzimanje parničnih radnji i sa što manje troškova (član 10.); da je sud dužan da se stara da se predmet spora svestrano raspravi, da se postupak ne odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu, odnosno u vremenskom okviru (član 326. stav 2.).
Odredbama člana 204. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“, br. 18/05, 72/11 – dr.zakon i 6/15) propisano je: da je postupak u vezi sa porodičnim odnosima hitan ako se odnosi na dete ili roditelja koji vrši roditeljsko pravo (stav 1.); da se u postupku u vezi sa porodičnim odnosima tužba ne dostavlja tuženom na odgovor (stav 2.); da će postupak iz stava 1. ovog člana sud, po pravilu, sprovesti na najviše dva ročišta (stav 3.); da se prvo ročište zakazuje tako da se održi u roku od 15 dana od dana kada su tužba ili predlog primljeni u sudu (stav 4.). Odredbama člana 269. Porodičnog zakona propisano je: da su postupak za zaštitu prava deteta i postupak za lišenje roditeljskog prava naročito hitni (stav 1.); da se prvo ročište zakazuje tako da se održi u roku od osam dana od dana kada je tužba primljena u sudu (stav 2.).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni parnični postupak pokrenut 24. marta 2014. godine, podnošenjem tužbe Drugom osnovnom sudu u Beogradu, i da je okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2229/22 od 17. marta 2022. godine.
U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je ovaj postupak trajao osam godina. Napred izneto samo po sebi ukazuje na činjenicu da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Imajući to u vidu, Ustavni sud nalazi da se i pored toga što je pojam razumne dužine trajanja jednog sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca – složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova koji vode postupak i prirode zahteva, odnosno značaja prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioca, trajanje postupka u sporu koji je naročito hitne prirode od osam godina, ne može opravdati nijednim od prethodno navedenih činilaca, a što se u najvećoj meri može pripisati nedovoljnoj efikasnosti prvostepenog suda. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je devet meseci nakon prijema tužbe. Tada je određen zastoj postupka radi odlučivanja o predloženim privremenim merama stranaka, kao i predlogu da se postupak prekine do okončanja parnice za lišenje roditeljskog prava tužioca. Međutim, o privremenim merama prvostepeni sud nikada nije odlučio, a takođe, ni o predloženom prekidu postupka, jer i pored toga što mu je dostavljen predmet koji je bio naveden kao razlog za prekid, prvostepeni sud nije izvršio uvid, a kasnije je pribavljanje tog predmeta postalo otežano. Prva presuda je doneta nakon četiri godine i osam meseci od prijema tužbe, a u tom periodu je samo izveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka i tri puta pribavljen izveštaj nadležnog organa starateljstva. Usled sprečenosti postupajućeg sudije čak četiri ročišta za glavnu raspravu nije održano, nakon čega je predmet dodeljen novom sudiji. U ponovnom postupku, tužilac je saslušavan na tri ročišta, jer postupajući sudija nije ostavljao dovoljno vremena za to. Po oceni Ustavnog suda, napred iznete činjenice nesumnjivo potvrđuju da prvostepeni sud nije postupao u skladu sa načelom izuzetne hitnosti koje karakteriše ovu vrstu spora, pri čemu podnosioci ustavne žalbe svojim ponašanjem nisu doprineli produžavanju trajanja postupka. Ustavni sud je uzeo u obzir da je proglašenje vanrednog stanja u Republici Srbiji u prvoj polovini 2020. godine objektivna okolnost koja je neznatno uticala na dužinu trajanja postupka, a u kom periodu jedno ročište za glavnu raspravu nije održano.
Iz svih navedenih razloga, Ustavni sud je ocenio da je, u konkretnom slučaju, povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr.zakon, 103/15, 10/23 i 92/23), odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. Saglasno odredbi člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je mišljenja da se pravično zadovoljenje podnosilaca ustavne žalbe zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, u ovom slučaju može ostvariti i samim utvrđenjem povrede prava, s obzirom na to da u ustavnoj žalbi nije istaknut zahtev za naknadu nematerijalne štete.
7. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i prava deteta iz člana 64. Ustava, podnosioci ustavne žalbe argumentuju prenisko određenom obavezom tužioca da doprinosi izdržavanju maloletnog podnosioca, tačnije ukazivanjem na nepostojanje adekvatnih razloga da se pravnosnažno utvrđena obaveza tužiocu umanji.
Kada je reč o visini izdržavanja, Ustavni sud konstatuje da u slučaju kada je poverilac izdržavanja dete, visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživaju roditelji. S tim u vezi, sud izdržavanje i njegovu visinu određuje prema potrebama poverioca (deteta) i prema mogućnostima dužnika izdržavanja (roditelja), zbog čega okolnost da li postoji obaveza dužnika da izdržava drugo lice (dete), utiče na mogućnosti dužnika, a ne na potrebe poverioca izdržavanja (videti Odluku Už-15/2011 od 5. marta 2014. godine).
Ustavni sud je, uvidom u obrazloženja osporenih presuda, konstatovao da su, prilikom određivanja visine izdržavanja, Vrhovni kasacioni sud i Apelacioni sud u Beogradu na ustavnopravno prihvatljiv način ocenili potrebe maloletnog podnosioca i mogućnosti tužioca, kao dužnika izdržavanja, rukovodeći se najboljim interesom deteta, kao i zakonom propisanim specifičnostima ovog postupka i kriterijumima za određivanje izdržavanja.
Ustavni sud nije posebno cenio navod o propustu drugostepenog i revizijskog suda da ocene sadržinu uverenja nadležnog crnogorskog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao dokaz da je tužilac u periodu od 1. avgusta 2018. do 31. marta 2019. godine radio u Crnoj Gori. To iz razloga što podnosioci u ustavnoj žalbi nijednom reči ne obrazlažu od kakvog bi uticaja na konačnu odluku o tužbenom zahtevu bio eventualni podatak da je tužilac sedam meseci radio u Crnoj Gori, imajući u vidu da period za koji se osporenim presudama menja njegova obaveza da doprinosi izdržavanju maloletnog podnosioca iznosi unazad preko sedam godina. Takođe, Ustavni sud nalazi da nije od uticaja na drugačiju odluku ukazivanje podnosilaca da su osporene presude u suprotnosti sa presudama krivičnog suda, gde je tužilac, po sporazumu o priznanju krivice, priznao i koliko iznosi njegova obaveza na ime doprinosa u izdržavanju, s obzirom na to da se visina pomenute obaveze može utvrditi isključivo presudom u parničnom postupku, koji se, po pravilu, pokreće tužbom iz člana 278. Porodičnog zakona.
Povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava, podnosioci ustavne žalbe, takođe, argumentuju tvrdnjom da je Vrhovni kasacioni sud u osporenoj revizijskoj presudi odstupio od stanovišta iznetog u ukidajućem rešenju. Ove navode je Ustavni sud cenio sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
U Odluci Už-2622/2013 od 22. oktobra 2015. godine, Ustavni sud je, podsećajući na stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u presudi Vusić protiv Hrvatske (broj predstavke 48101/07, od 1. jula 2010. godine, paragraf 42.) konstatovao da se pravo sudova da u ponovnom postupku donose drugačije odluke ne dovodi u pitanje, ali da su sudovi u takvoj situaciji dužni da navedu i obrazlože okolnosti koje su ih opredelile da povodom istih pitanja zauzmu drugačija pravna stanovišta, posebno ukoliko se radi o sudovima poslednje instance.
Primenjujući napred izneto na konkretan slučaj, Ustavni sud najpre konstatuje da je Apelacioni sud u Beogradu, u prethodnom žalbenom postupku, tačnije presudom Gž2. 82/19 od 22. februara 2019. godine, potvrdio prvostepenu presudu kojom je obaveza tužioca da doprinosi izdržavanju maloletnog podnosioca umanjena na iznos od 17.500 dinara, počev od 24. marta 2014. godine. U ponovnom postupku, Apelacioni sud u Beogradu je, preinačenjem prvostepene odbijajuće presude, odlučio da predmetna obaveza tužioca počev od navedenog datuma iznosi 20.000 dinara. Okolnost da je visina obaveze tužioca u ponovnom postupku utvrđena u većem iznosu, apriori, dovodi u pitanje primenu pomenutog stava Evropskog suda na konkretan slučaj.
Međutim, i pored toga, Ustavni sud konstatuje da su rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2821/19 od 18. decembra 2019. godine ukinute nižestepene presude, sa obrazloženjem da se razlozi za umanjenje predmetne obaveze isključivo nalaze na strani tužioca, konkretno, pogoršanje njegovog materijalnog stanja, a da su sudovi bili dužni da uzmu u obzir da je dete u međuvremenu dostiglo školski uzrast i da pored potreba koje su imanentne tom uzrastu, postoje i vannastavne aktivnosti koje ono pohađa, a koje su, svakako, u njegovom najboljem interesu. Vrhovni kasacioni sud je, takođe, tada konstatovao da tužilac svoje materijalno stanju nije predstavio u potpunosti, a teret dokazivanja činjenica u vezi sa tim je na njemu.
Prvostepeni sud je u ponovnom postupku ponovo saslušao parnične stranke, koje su dale veoma detaljne iskaze sa ročišta. Takođe, iz spisa se utvrđuje da su u ponovnom postupku izvedeni još neki pisani dokazi na okolnost imovnog stanja parničnih stranaka. Budući da je Apelacioni sud u Beogradu, u ponovnom drugostepenom postupku, tužbeni zahtev tužioca pravnosnažno usvojio na osnovu dopunjenog činjeničnog stanja, konstatujući izričito u obrazloženju promenu okolnosti na strani maloletnog podnosioca u odnosu na prethodnu izvršnu ispravu (školski uzrast, vannastavne aktivnosti), a čiju ocenu je Vrhovni kasacioni sud, u obrazloženju osporene revizijske presude, u celini prihvatio, sledi da su tvrdnje podnosilaca ustavne žalbe o povredi prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje, očigledno neosnovane.
Navode podnositeljke ustavne žalbe o povredi prava iz čl. 65. i 66. Ustava, koji se, suštinski, svode na tvrdnju da tužilac za sve vreme trajanja ovog postupka nije davao izdržavanje za maloletnog podnosioca, saglasno izvršnoj ispravi iz 2011. godine, zbog čega je sama izdržavala dete u ime oba roditelja, Ustavni sud smatra ratione materiae nespojivim sa osporenim presudama u delu u kome se ističe povreda navedenih prava.
Tvrdnje o povredi prava iz člana 36. Ustava, podnosioci ustavne žalbe izvode iz navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, zbog čega ih Ustavni sud nije posebno razmatrao.
U vezi sa istaknutom povredom načela vladavine prava iz člana 3. Ustava, Ustavni sud i ovom prilikom ističe da je reč o jednom od osnovnih načela Ustava, tako da isto ne može biti osnov za izjavljivanje ustavne žalbe. Što se tiče načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud podseća da se ovim ustavnim odredbama ne jemči nijedno posebno (samostalno) ljudsko pravo, već je reč o osnovnom načelu na kome, saglasno Ustavu, počiva ostvarivanje svih Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Stoga je povreda ovog ustavnog načela uvek akcesorne prirode, jer mora biti vezana za istovremeno utvrđenu povredu ili uskraćivanje nekog određenog ustavnog prava ili slobode, a što ovde nije slučaj.
Sledom svega izloženog, Sud je, saglasno odredbama člana 36. stav 1. tač. 5) i 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u odnosu na osporene akte odbacio, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. U pogledu zahteva podnosilaca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo načelan stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, a da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakve izuzetne i posebne okolnosti koje bi opravdale drugačiju primenu člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (videti presudu u predmetu Evropskog suda za ljudska prava Dragan Kovačević protiv Hrvatske, broj predstavke 49281/15 od 12. maja 2022. godine, stav 83.). Stoga je Sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ovaj zahtev, rešavajući kao u tački 2. izreke.
9. Na osnovu iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.