Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje i pravnu zaštitu pri prestanku radnog odnosa. Presuda Apelacionog suda je poništena zbog proizvoljne primene materijalnog prava u vezi sa isplatom otpremnine koja je niža od zakonom propisane.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Milan Stanić, Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. K, V. M. i J. M, svih iz Sremske Mitrovice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 9. jula 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba D. K, V. M. i J. M. i utvrđuje da su presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine povređena prava podnositeljki ustavne žalbe na pravično suđenje i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, zajemčena odredb om člana 32. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije .
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi tužilja izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 422/11 od 27. aprila 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. D. K, V. M. i J. M, sve iz Sremske Mitrovice, podnele su, 12. septembra 2012. godine, preko punomoćnika Lj. F, advokata iz Sremske Mitrovice, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine, zbog povrede prava na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, zajem čenog odredbom člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu odbijena žalba tužilja, ovde podnositeljki ustavne žalbe, i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtev tužilja radi isplate otpremnine. Prema navodima podnositeljki ustavne žalbe, pobijane presude donete su nepravilnom primenom materijalnog prava, čime je podnositeljkama povređeno Ustavom zajemčeno pravo na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa. Podnositeljke su navele da su postupajući sudovi sporni odnos rešili primenom Zakona o obligacionim odnosima, umesto Zakona o radu. S tim u vezi, podnositeljke su istakle da je njima radni odnos prestao po osnovu člana 179. tačka 9) Zakona o radu, zbog prestanka potrebe za njihovim radom usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena, te je, u konkretnom slučaju, trebalo primeniti odredbe člana 158. Zakona o radu kada je u pitanju isplata otpremnine. Navedenim zakonskim odredbama je, prema navodima podnositeljki, propisano da otpremnina ne može biti ispod određene granice, a to znači da je ostavljena sloboda ugovaranja radnika i poslodavaca samo za više od predviđenog ovim zakonskim propisom, a ne i za nižu otpremninu. Podnositeljke su navele da u predmetnom postupku nije utvrđeno kolika je otpremnina isplaćena svakoj od njih, te nije ocenjeno ni da li su isplaćeni iznosi otpremnine bili usklađeni sa zakonskim propisom i ostalim aktima koji regulišu navedenu materiju. Prema navodima podnositeljki, ne samo što se Zakon o obligacionim odnosima, kao opšti propis u odnosu na Zakon o radu, nije mogao primeniti na konkretan sporni odnos, već se ni odredbe člana 344. Zakona o obligacionim odnosima nisu mogle primeniti na konkretan slučaj, iz razloga što u predmetnom postupku nije utvrđeno da su podnositeljke bilo kada, usmeno ili pismeno, izjavile da neće tražiti ispunjenje obaveze od strane dužnika na isplatu otpremnine u skladu sa Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom i Socijalnim programom, koji predstavlja sastavni deo ugovora o prodaji društvenog kapitala. Podnositeljke su istakle da imperativni zakonski propisi i Ustav ne dozvoljavaju odricanje zaposlenih od prava koja im po zakonu pripadaju, a u koja spada i pravo na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa. Podnositeljka su predložila da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenog prava i naloži Apelacionom sudu u Novom Sadu da donese novu odluku po njihovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može podneti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku , izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i predmet Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P. 422/11, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudsko j stvari:
Pojedinačnim rešenjima AD „M.“ S. M. od 20. jula 2007. godine otkazan je ugovor o radu zaposlenima, ovde podnositeljkama ustavne žalbe, i to: rešenjem broj 1710/9 otkazan je ugovor o radu D. K, rešenjem broj 1710/5 otkazan je ugovor o radu V. M. i rešenjem broj 1710/8 otkazan je ugovor o radu J. M. U rešenjima je navedeno da zaposlenom prestaje radni odnos 25. jula 2007. godine, zbog prestanka potrebe za radom zaposlenih usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena. Takođe, navedeno je da je zaposlenom isplaćena otpremnina u skladu sa Socijalnim programom, kao sastavnim delom Ugovora o prodaji društvenog kapitala „M.“ S. M, Kolektivnim ugovorom kod poslodavca i Sporazumom o visini otpremnine, zaključenih između poslodavca i zaposlenog.
AD „M.“ S. M. je 25. jula 2007. godine sa navedenim zaposlenim licima zaključio sporazume, u kojima je, pored ostalog, navedeno: da strane potpisnice sporazuma saglasno utvrđuju da zaposlenom prestaje radni odnos kod poslodavca usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, koje su rezultirale donošenjem Pravilnika o izmenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova, odnosno Odluke o utvrđivanju broja izvršilaca, na osnovu čega je zaposleni proglašen tehnološkim viškom (tačka 1.); da zaposleni ovim putem izjavljuje da je upoznat sa iznosom otpremnine koji je predviđen Socijalnim programom, koji čini sastavni deo Ugovora o prodaji društvenog kapitala „M.“ Sremska Mitrovica zaključenog dana 25. decembra 2006. godine, ali da zaključivanjem ovog sporazuma sa poslodavcem ugovora i prihvata visinu otpremnine koja mu je obračunata i isplaćena prilikom izjavljivanja otkaza ugovora o radu usled tehnološkog viška (tačka 3.); da ovaj sporazum po svojoj pravnoj prirodi predstavlja isključivo sporazum o visini otpremnine za zaposlenog i o visini i strukturi neisplaćenih, a dospelih zarada, naknada zarade i ostalih primanja za zaposlenog koji je proglašen tehnološkim viškom i po tom osnovu mu prestaje radni odnos, a ne predstavlja sporazum o prestanku radnog odnosa jer isti prestaje zaposlenom otkazom ugovora o radu zbog tehnološkog viška (tačka 6.).
D. K, V. M. i J. M, ovde podnositeljke ustavne žalbe, su 26. marta 2010. godine podnele Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici tužbu protiv tuženog AD „M.“ S. M. radi isplate otpremnine. U tužbi je navedeno: da su tužilje bivše dugogodišnje radnice tuženog i da svaka od njih ima po 33 godine radnog staža; da im je radni odnos prestao iz razloga što su proglašene tehnološkim viškom, a da pri tom nije poštovan Socijalni program, koji je sastavni deo ugovora o prodaji društvenog kapitala tuženog, a u kojem je predviđeno da zaposleni koji budu proglašeni tehnološkim viškom u periodu od tri godine od dana stupanja na snagu Socijalnog programa imaju pravo da potražuju na ime otpremnine po tom osnovu za svaku godinu radnog staža po 250 evra.
Presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 966/10 od 12. novembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilja kojim su tražili da se tuženi poslodavac obaveže da im isplati na ime otpremnine zbog prestanka radnog odnosa, i to svakoj tužilji po 250 evra po svakoj navršenoj godini radnog staža, i to u odgovarajućem ukupnom novčanom iznosu svakoj tužilji, sa opredeljenom kamatom.
Rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 496/11 od 24. avgusta 2011. godine ukinuta je ožalbena presuda Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 966/10 od 12. novembra 2010. godine i predmet je upućen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rešenja je, pored ostalog, navedeno da je u ponovnom prvostepenom postupku potrebno razjasniti i da li zaključeni sporazum predstavlja sporazum o otpustu duga po osnovu otpremnine, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju visina pripadajuće otpremnine utvrđena Socijalnim programom i da ona ne može biti predmet ugovaranja između poslodavca i zaposlenog, budući da je tužiljama otkazan ugovor o radu na osnovu člana 179. tačka 9) Zakona o radu.
Presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 422/11 od 27. aprila 2012. godine odbijen je kao neosnovan predmetni tužbeni zahtev tužilja. U presudi je, pored ostalog, navedeno: da je u sprovedenom postupku utvrđeno da je nakon privatizacije tuženog zaključen Socijalni program kojim se kupac obavezao da u periodu od tri godine ne bude otpuštanja zaposlenih po osnovu ekonomskog, tehnološkog ili organizacionog viška, osim ako bude drugačije dogovoreno sa reprezentativnim sindikatom subjekta privatizacije, a u slučaju da zaposleni u periodu od tri godine od dana ispunjenja bude proglašen tehnološkim viškom, kupac je u obavezi da obezbedi otpremninu u iznosu od 250 evra za svaku navršenu godinu radnog staža; da je sud utvrdio da su se tužilje prijavile za taj socijalni program, ali da im nije isplaćena navedena otpremnina, jer im je trebalo manje od dve godine do penzije, pa to za poslodavca nije bilo ekonomski isplativo; da je tužiljama ponuđena otpremnina pod drugim uslovima, na šta su one pristale, jer su želele da prestanu da rade kod tuženog, te su stoga potpisale sporazum, izjavu i isplatnu listu, tako da su znale koliko će im biti isplaćeno na ime otpremnine; da je sud utvrdio da su se tužilje prijavile dobrovoljno, jer su želele da im prestane radni odnos po osnovu tehnološkog viška; da je, po oceni suda, predmetni tužbeni zahtev neosnovan, iz razloga što je otpremnina novčano potraživanje koga se zaposleni mogu odreći; da tužilje neosnovano potražuju otpremninu po Socijalnom programu od 14. decembra 2006. godine, jer je između tužilja i tuženog postignut sporazum o visini otpremnine, a tužilje nisu tražile poništaj sporazuma u posebnom postupku, a u momentu potpisivanja su znale koliko će im biti isplaćeno i potpisivanjem su na to pristale; da Socijalni program, koji je sastavni deo ugovora o prodaji društvenog kapitala, tuženog ne obavezuje da tužiocima isplati otpremninu u iznosu od 250 evra po godini radnog staža, iz razloga što su se tužilje potpisivanjem izjave i sporazuma za isplatu otpremnine, u visini koja im je isplaćena, odrekle otpremnine u iznosu od 250 evra po godini radnog staža; da su se potpisivanjem sporazuma tužilje odrekle svih potraživanja po osnovu zarade, naknade zarade i ostalih primanja, a koja nisu obuhvaćena obračunom; da je činjenica da nije utvrđeno o kakvom se obračunu radi (stranke nisu predlagale odgovarajuće dokaze kako bi se to utvrdilo), pa je sud, na osnovu činjenice da su tužilje znale svaki put kad su potpisale za koji iznos otpremnine potpisuju i da su znale da su potpisale za otpremninu u visini i u iznosu na koji su one pristale da će im otpremnina ući u taj obračun, a ne otpremnina od 250 evra po godini staža, utvrdio da zaključeni sporazum predstavlja sporazum o otpustu duga, shodno odredbama člana 344. Zakona o obligacionim odnosima.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine odbijena je žalba tužilja i potvrđena je prvostepena presuda Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 422/11 od 27. aprila 2012. godine. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, navedeno: da je Ugovorom o prodaji društvenog kapitala tuženi privatizovan u decembru 2006. godine i da je sastavni deo ovog ugovora Socijalni programa od 14. decembra 2006. godine; da se veći broj radnika prijavio za navedeni socijalni program i otpremninu od 250 evra po godini staža, među kojima i tužilje; da tužiljama ova otpremnina nije bila isplaćena i da su one nastavile da rade kod tuženog, dok je pojedinim zaposlenima otpremnina isplaćena; da su se tužilje 4. jula 2007. godine dobrovoljno prijavile da im radni odnos prestane po osnovu tehnološkog viška, o čemu su potpisale izjave da su saglasne da budu proglašene viškom zaposlenih pod uslovima utvrđenim sporazumom zaključenim sa poslodavcem; da su tužilje 25. jula 2007. godine sa tuženim zaključile sporazume o visini otpremnine i da je tužiljama prestao radni odnos 25. jula 2010. godine, po rešenju o prestanku radnog odnosa; da su tužilje potpisale navedene izjave i sporazume, jer iz zdravstvenih razloga nisu mogle više da rade, a da su u momentu potpisivanja sporazuma tužilje znale u kom iznosu će im biti isplaćena otpremnina i pristale su na tu isplatu, te nisu tražile poništaj sporazuma niti rešenja o prestanku radnog odnosa; da je na osnovu napred navedenog, a u svemu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zauzeo stav o neosnovanosti tužbenog zahteva, koji prihvata i ovaj sud; da najpre treba naglasiti da tužilje nisu osporile punovažnost zaključenog sporazuma, koji su zaključile sa tuženim nakon što su dobrovoljno izjavile da su saglasne da budu proglašene kao tehnološki višak pod uslovima utvrđenim sporazumom, te da im je tužen isplatio otpremninu koja im je obračunata i predočena prilikom izjavljivanja otkaza; da tužilje nisu tražile poništaj rešenja o prestanku radnog odnosa, nisu želele da ostanu u radnom odnosu o čemu su svojim iskazima navele razloge; da je, prema tome, tužiljama prestao radni odnos po principu dobrovoljnosti (ovo proizlazi iz sporazuma), a predmetni sporazumi zaključeni između tužilja i tuženog predstavljaju ugovor o isplati otpremnine koji sadrži i sporazum o otpustu duga; da su tužilje ostvarile pravo na isplatu otpremnine zbog prestanka potrebe za njihovim radom, na osnovu člana 179. tačka 9) Zakona o radu, a izjave i sporazume o utvrđivanju osnova za izračunavanje otpremnine su potpisale slobodnom voljom; da se, prema tome, tužilje nisu odrekle u celosti otpremnine, već su prihvatile da im radni odnos prestane kako ne bi eventualno bile raspoređene na druge poslove, zbog čega su prihvatile manji iznos otpremnine koji im je isplaćen; da pravilno prvostepeni sud nalazi da su izjave i sporazume tužilje potpisale dobrovoljno, da su se njihovim potpisivanjem saglasile da im prestane radni odnos uz isplatu otpremnine u visini tri prosečne zarade po zaposlenom, te da su se na taj način odrekle otpremnine u većem iznosu (po Socijalnom programu od 14. decembra 2006. godine), jer nisu želele da ostanu na radu, zbog čega su žalbeni navodi koji se odnose na predmetne izjave i sporazume (čiji poništaj nisu tražile) neosnovani.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se ustavnom žalbom ukazuje, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1).
Odredbom člana 60. stav 4. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se tih prava niko ne može odreći.
Zakonom o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05 i 61/05) je propisano: da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca, i to, pored ostalog, ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla (član 179. tačka 9)); da je poslodavac dužan da pre otkaza ugovora o radu, u smislu člana 179. tačka 9) ovog zakona, zaposlenom isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, kao i da otpremnina iz stava 1. ovog člana ne može biti niža od zbira trećine zarade zaposlenog za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu za prvih 10 godina provedenih u radnom odnosu i četvrtine zarade zaposlenog za svaku narednu navršenu godinu rada u radnom odnosu preko 10 godina provedenih u radnom odnosu (član 158. st. 1. i 2.); da se zaradom u smislu člana 158. ovog zakona smatra se prosečna mesečna zarada zaposlenog isplaćena za poslednja tri meseca koja prethode mesecu u kojem se isplaćuje otpremnina (član 159.).
Odredbama člana 344. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list SRJ", br. 31/93 , 22/99, 23/99, 35/99 i 44/99) propisano je da obaveza prestaje kad poverilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjene i dužnik se sa tim saglasi, da za punovaljanost ovog sporazuma nije potrebno da bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz koga je obaveza nastala.
5. Ustavni sud najpre konstatuje da i z sadržine ustavne žalbe proizlazi da podnositeljke povredu prava na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa iz člana 60. stav 4. Ustava obrazlažu, pre svega, pogrešnom primenom materijalnog prava u postupku koji je prethodio ustavnosudskom. Stoga je Ustavni sud ocenio da podnositeljke, u suštini, ukazuju da im je osporenom presudom povređeno i pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je navode ustavne žalbe razmatrao i sa aspekta tog prava.
Polazeći od činjenica konkretnog slučaja, Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljkama ustavne žalbe radni odnos prestao otkazom ugovora o radu od strane tuženog poslodavca, zbog prestanka potrebe za njihovim radom usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena kod poslodavca, a na osnovu odredbe člana 179. tačka 9) Zakona o radu. Prema odredbama člana 158. Zakona o radu, podnositeljkama je radni odnos mogao prestati samo pod uslovom da im tuženi prethodno isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, a koja ne može biti niža od zakonom propisanog iznosa. Imajući u vidu da je podnositeljkama, u konkretnom slučaju, ugovorena i isplaćena otpremnina u ukupnom iznosu manjem od iznosa koji je trebalo da im bude isplaćen, u smislu člana 158. Zakona o radu, a da isplata otpremnine predstavlja jedan od zakonom utvrđenih oblika pravne zaštite zaposlenih u slučaju prestanka radnog odnosa zbog uvođenja tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporen e presude zasnovan o na proizvoljnoj primeni merodavnog materijalnog prava. Po oceni Ustavnog suda, činjenica da je podnositeljkama prilikom prestanka radnog odnosa samo delimično isplaćena otpremnina, te da u zakonom predviđenom roku nisu tražile poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu, niti sporazuma kojim su pristale na takvu isplatu, ne isključuje niti dovo di do prestanka prava podnositeljki da zahteva ju isplatu neisplaćenog dela otpremnine. Ovo stoga što isplata otpremnine predstavlja jedan od zakonom utvrđenih oblika pravne zaštite zaposlenih u slučaju prestanka radnog odnosa zbog uvođenja tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, koje se, u smislu člana 60. stav 4. Ustava, niko ne može odreći. Stoga Ustavni sud nalazi da podnosi teljke imaju pravo na isplatu pripadajućeg a neispla ćenog dela otpremnine, iako nisu pokrenule postupak za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu i sporazuma o visini otpremnine, kojima su se navodno odrekle svojih zakonom utvrđenih prava.
Ovakav stav Ustavni sud je zauzeo u odlukama Už-798/2009 od 17. novembra 2011. godine, Už-2594/2009 od 12. jula 2012. godine, Už-3281/2010 od 22. novembra 2012. godine, Už-2140/2010 od 20. novembra 2013. godine i Už-794/2011 od 4. decembra 2013. godine.
Pored toga, Ustavni sud nalazi da činjenica da su podnositeljke dobrovoljno pristale da budu proglašene tehnološkim viškom, a što drugostepeni sud posebno ističe u osporenoj presudi, ne može biti od uticaja na drugačije rešavanje u ovom ustvnosudskom predmetu. Ovo iz razloga što je, u konkretnom slučaju, nesumnjivo utvrđeno da je podnositeljkama radni odnos prestao na osnovu rešenja o otkazu ugovora o radu, zbog prestanka potrebe za radom zaposlenog, usled ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promena kod poslodavca, a ne sporazumom između zaposlenog i poslodavca. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da isplata otpremnine po osnovu otkaza ugovora o radu, na osnovu člana 179. tačka 9) Zakona o radu, čiji se iznos utvrđuje na način propisan zakonom, predstavlja zakonsku obavezu poslodavca, dok isplata naknade po osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa, čija se visina određuje takvim sporazumom, predstavlja ugovornu obavezu poslodavca.
Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je utvrdio da su osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine povređena prav a podnositeljki ustavne žalbe na pravično suđenje i pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa , te je, u tački 1. izreke, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („ Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US), ustavnu žalbu usvojio.
Ustavni sud je ocenio da su u konkretnom slučaju posledice učinjene povrede prava takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporene presude i određivanjem da nadležan sud u ponovnom postupku donese novu odluku o žalbi podnositeljki izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 422/11 od 27. aprila 2012. godine . Stoga je, primenom odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
6. Saglasno iznetom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 4 5. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.