Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku radi smetanja državine koji je trajao preko šest godina. Podnosiocima se utvrđuje pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neefikasnog postupanja nadležnih sudova.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S. A . iz sela B. kod Surdulice, S. S . iz Aranđelovca, D . S . iz Barajeva i Ivana Genova iz Surdulice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 22. juna 2017. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba S. A , S. S, D . S . i I . G . izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji j e vođen pr ed Osnovnim sudom u Surdulici u predmetu P. 4538/13 , dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 600 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. A . iz sela B. kod Surdulice i druga lica navedena u uvodu i tački 1. izreke podneli su Ustavnom sudu, 17. novembra 2015. godine, preko punomoćnika D. P, advok ata iz Surdulice, ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Surdulici P. 4538/13 od 17. juna 2014. godine i Višeg suda u Vranju Gž. 661/15 od 24. avgusta 2015. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog istim članom Ustava, u parničnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Surdulici u predmetu P. 4538/13.
Podnosioci su u ustavnoj žalbi, pored ostalog, naveli da osporena rešenja nisu obrazložena, te da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, kao i da im je na taj način povređeno pravo na pristup sudu. Pored toga, podnosioci su naveli da je osporeni parnični postupak trajao šest godina i sedam meseci, zbog čega smatraju da im je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu .
Odredbama člana 32. stav 1. Ustava na čiju se povredu pozivaju podnosioci ustavne žalbe, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Surdulici P. 4538/13, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari :
Podnosioci ustavne žalbe, u svojstvu tužilaca, podneli su 15. januara 2015. godine Opštinskom sudu u Surdulici tužbu protiv tuženog D. G. iz Paraćina, radi utvrđenja. Po tužbi je formiran predmet P. 9/09.
Prvo ročište u postupku održano je 13. marta 2009. godine. Do kraja 2009. godine, održana su još dva ročišta (16. septembra i 20. novembra) i izvedeni dokazi saslušanjem dva svedoka .
Nakon 1. januara 2010. godine i formiranja nove mreže sudova u Republici Srbiji, postupak je nastavljen pred Osnovnim sudom u Vranju - Sudska jedinica u Surdulici u predmetu P. 4144/10. Prvo ročište pred tim sudom održano je 4. oktobra 2011. godine, a naredno ročište 14. decembra iste godine, kada su izvedeni dokazi saslušanjem tužilaca i tuženog, kao parničnih stranaka.
U toku 2012. i 2013. godine održana su po dva ročišta.
Rešenje Osnovnog suda u Vranju – Sudska jedinica u Surdulici P. 4144/10 od 16. aprila 2013. godine odbačena je tužba tužilaca kao neblagovremena.
Viši sud u Vranju je rešenjem Gž. 1608/13 od 18. novembra 2013. godine ukinuo ožalbeno rešenje Osnovnog suda u Vranju – Sudska jedinica u Surdulici P 4144/10 od 16. aprila 2013. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.
Osporenim rešenjem Osnovnog suda u Surdulici P. 4538/13 od 17. juna 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, sa obrazloženjem da je tužba podneta neblagovremeno. Protiv navedene presude tužioci su izjavili žalbu.
Viši sud u Vranju je osporenim rešenjem Gž. 661/15 od 24. avgusta 2015. godine potvrdio prvostepeno ožalbeno rešenje. U obrazloženju osporenog drugostepenog rešenja je, pored ostalog navedeno da je do smetanja državine došlo u novembru 2008. godine, te da su tužioci saznali za smetanje i učinioca takođe u novembru, a da je tužba podneta 15. januara 2009. godine, zbog čega je tužba neblagovremena, jer je podneta nakon isteka roka od 30 dana od uznemiravanja, propisanog članom 77. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ( „Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, „ Službeni list SRJ", broj 29/96 i „ Službeni glasnik RS", broj 115/ 05). Presuda je dostavljena punomoćniku tužilaca 20. oktobra 2015. godine.
4. Razmatrajući osnovanost ustavne žalbe sa stanovišta istaknute povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava , Ustavni sud je utvrdio da je osporeni parnični postupak, koji je pokrenut 15. januara 2009. godine podnošenjem tužbe nadležnom sudu, a okončan donošenjem osporenog rešenja Višeg suda u Vranju Gž. 661/15 od 24. avgusta 2015. godine, trajao šest godina i sedam meseci.
Razumna dužina trajanja jednog sudskog postupka je relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca koji se moraju uzeti u obzir u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima, a najvažniji su: složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosilaca ustavne žalbe kao stranaka u postupku, postupanje nadležnih sudova koji vode postupak i priroda zahteva, odnosno značaj prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioce.
Po oceni Ustavnog suda, činjenična i pravna pitanja na koja je parnični sud trebalo da odgovori u predmetnom sporu nisu bila složena, niti zahtevala sprovođenje obimnijeg dokaznog postupka.
Ocenjujući značaj spora za podnosioce ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da je on bio od značaja za podnosioce ustavne žalbe, imajući u vidu da je tužbom tražena državinska zaštita.
Ocenjujući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud nalazi da je dugom trajanju postupka doprinelo neefikasno postupanje nadležnih sudova. Naime, Osnovni sud u Vranju – Sudska jedinica u Surdulici je prvo ročište zakazao i održao tek 4. oktobra 2011. godine, odnosno godinu dana i deset meseci nakon što je postupak pred tim sudom nastavljen. Pored toga, sudovi za šest godina i sedam meseci, koliko je postupak trajao , nisu nijedanput meritorno odlučili o tužbenom zahtevu tužilaca, već je postupak okončan osporenim rešenjem Višeg suda u Vranju Gž. 661/15 od 24. avgusta 2015. godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rešenje o „odbijanju tužbenog zahteva“ zbog neblagovremenosti.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud nalazi da je podnosiocima ustavne žalbe u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Surdulici u predmetu P. 4538/13 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je stoga ustavnu žalbu usvojio, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15 ), i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
5. N a osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosiocima ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava , ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 600 evra , u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju su pretrpeli podnosioci ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja, a posebno dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu kompenzaciju za povredu prava koju su podnosioci ustavne žalbe pretrpeli zbog neefikasnog postupanja sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu i postojeću praksu ovog suda, Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
6. Ispitujući ustavnu žalbu podnosi laca u delu kojim su osporena rešenja Osnovnog suda u Surdulici P. 4538/13 od 17. juna 2014. godine i Višeg suda u Vranju Gž. 661/15 od 24. avgusta 2015. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud, pre svega, ukazuje da nije nadležan da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu primene materijalnog prava ili utvrđenog činjeničnog stanja . Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili uskraćivanja ustavnih prava usled proizvoljne ili arbitrerne primene merodavnog prava od strane redovnih sudova, ili ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi i sadržine osporenih sudskih odluka proizlazi da su sudovi postupali na očiglednu štetu jedne od stranaka u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud je ocenio da su redovni sudovi dali jasne i ustavnopravno prihvatljive razloge za svoje odluke kojima je odbijen tužbeni zahtev tužilaca, sa obrazloženjem da je do smetanja državine došlo u novembru 2008. godine, te da su tužioci saznali za smetanje i učinioca takođe u novembru, a da je tužba podneta 15. januara 2009. godine, zbog čega je tužba neblagovremena, jer je podneta nakon isteka roka od 30 dana od uznemiravanja, propisanog članom 77. Zakona o o snovama svojinskopravnih odnosa . Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosilaca ne mogu prihvatiti kao argumentovani ustavnopravni razlozi za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud oceni zakonitost osporenih akata.
Polazeći od svega izloženog , Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu , jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, te rešio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić