Odbacivanje ustavne žalbe protiv presude u poreskom upravnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv presude Vrhovnog suda Srbije u poreskom sporu. Navodi žalbe ponavljaju razloge iz upravnog postupka i svode se na ocenu zakonitosti, što nije u nadležnosti Ustavnog suda, a pravo na imovinu ne štiti od plaćanja poreza.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-751/2009
16.12.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, mr Milan Marković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Kompanije "Velefarm Holding" A.D. iz Beograda , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 16. decembra 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Kompanije "Velefarm Holding" A.D. izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Srbije U. 7095 /07 od 17. decembra 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Kompanija "Velefarm Holding" A.D. iz Beograda je 16. maja 2009. godine, preko punomoćnika Sonje Spasović, advokata iz Niša, podnela Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije U. 7095/07 od 17. decembra 2008. godine, zbog povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da su organi uprave i Vrhovni sud Srbije utvrdili da podnosilac ustavne žalbe, kao poreski obveznik, nije obračunao svoju poresku obavezu po osnovu PDV u 2005. godini za isporučena dobra na teritoriju AP KiM, za koja nije ispunio kumulativne uslove iz člana 3. stav 2. Uredbe o izvršavanju Zakona o porezu na dodatu vrednost na teritoriji AP KiM za vreme važenja Rezolucije Saveta bezbednosti OUN 1244 u iznosima kako je bilo navedeno, što je, po shvatanju podnosioca ustavne žalbe, suprotno odredbama čl. 37. i 49. Zakona o porezu na dodatu vrednost; da je tačno da je podnosilac u navedenom periodu otpremao robu na teritoriju AP KiM i to u svoj poslovni centar u Kosovskoj Mitrovici, koji je sastavni deo poreskog obveznika, te da ovakva radnja predstavlja otpremanje robe u sopstveno skladište i da pravi promet robe nastaje tek kada poslovni centar Kosovska Mitrovica proda istu robu svojim kupcima, jer se tada prodaja iskazuje u poslovnim knjigama poreskog obveznika kao prihod od prodaje; da u pogledu ispunjavanja kumulativnih uslova iz člana 10. Uredbe Ministarstvo finansija još uvek nema zauzet stav o tome da li se ova regulativa odnosi i na otpremanje robe u poslovni centar u Kosovskoj Mitrovici, te da postoji pravna praznina i da se konkretan slučaj ne može podvesti pod član 10. Uredbe; da je podnosilac ustavne žalbe tek po dobijanju isprava o uplatama kupaca i ostvarivao prava koja mu daje Zakon o PDV, a ne pre toga, tako da je, po mišljenju podnosioca, u celosti ispoštovan i član 10. navedene Uredbe.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) ima istu sadržinu kao član 170. Ustava.
Odredbama člana 58. Ustava, na čiju povredu se poziva podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni dozvoljeno samo u skladu sa zakonom.
3. Na osnovu navoda ustavne žalbe i dokaza koji su uz nju priloženi, Ustavni sud je utvrdio da je rešenjem Ministarstva finansija, Poreska uprava, Regionalni centar Beograd, Filijala Voždovac broj 47-019-0127/06-030/6 od 21. decembra 2006. godine podnosiocu ustavne žalbe utvrđen porez na dodatu vrednost za promet dobara i usluga i prethodni porez i to za poreski period od 1. juna 2005. godine do 30. juna 2005. godine, kao i pravo na poreski kredit u istom periodu, a u iznosima navedenim u izreci rešenja.
Protiv navedenog rešenja podnosilac ustavne žalbe je izjavio žalbu koja je rešenjem Ministarstva finansija, Poreska uprava – Centrala, Sektor za poresko – pravne poslove i koordinaciju broj 47-00470/2007-07 od 21. juna 2007. godine odbijena kao neosnovana.
Podnosilac ustavne žalbe je protiv navedenog konačnog upravnog akta podneo tužbu nadležnom sudu. Vrhovni sud Srbije je, 17. decembra 2008. godine, rešavajući u upravnom sporu o tužbi podnosioca, doneo osporenu presudu U. 7095/07, kojom je tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju osporene presude je, između ostalog, navedeno: da je pravilno shvatanje prvostepenog organa da je tužilac obveznik PDV – a po osnovu ustupljenog poslovnog prostora bez naknade povezanim pravnim licima, kao i po osnovu isporuke dobara na teritoriju AP KiM, u svoj poslovni centar u Kosovskoj Mitrovici, u skladu sa odredbom člana 10. stav 4. Uredbe o izvršavanju Zakona o porezu na dodatu vrednost na teritoriji AP KiM za vreme važenja Rezolucije Saveta bezbednosti OUN 1244; da je, po oceni tog suda, pravilno odlučio tuženi organ kada je tužiocu utvrdio obavezu plaćanja PDV po osnovu davanja poslovnog prostora bez naknade pravnim licima koja imaju svoj PIB i poslovne račune, jer u skladu sa odredbama Zakona o porezu na dodatu vrednost i za promet usluga bez naknade postoji obaveza obračunavanja i plaćanja PDV; da nije od uticaja činjenica da su u pitanju ugovori zaključeni na neodređeno vreme, jer se, u konkretnom slučaju, radi o uslugama koje su ekonomski deljive po mesecima i usluga se smatra izvršenom kada je okončano pružanje dela usluge; da je, po oceni tog suda, neosnovan i navod tužioca koji se odnosi na utvrđenu obavezu PDV za isporuku dobara na teritoriju AP KiM, u njegov poslovni centar u Kosovskoj Mitrovici, iz razloga što je tužilac stavio na uvid specifikacije uplata kupaca na njegov račun u kontrolisanom periodu, koji ne predstavljaju dokaze u smislu odredbe člana 10. stav 4. Uredbe, te je po oceni tog suda, tužilac ostvario oporeziv prihod i ne može biti oslobođen plaćanja poreza na dodatu vrednost.
4. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povrede ustavnog prava podnosioca ustavne žalbe koje je u žalbi označeno, već punomoćnik podnosioca doslovno ponavlja ili parafrazira razloge iznete najpre u žalbi podnetoj protiv rešenja Ministarstva finansija, Poreska uprava, Regionalni centar Beograd, Filijala Voždovac broj 47-019-0127/06-030/6 od 21. decembra 2006. godine, a nakon toga u tužbi podnetoj Vrhovnom sudu Srbije protiv konačnog upravnog akta drugostepenog organa uprave. Podnosilac ustavne žalbe od Ustavnog suda, u suštini, zahteva da kao instancioni sud ispita zakonitost osporene presude, smatrajući da poreski organi nisu mogli da obračunaju podnosiocu porez na dodatu vrednost u 2005. godini za isporučena dobra na teritoriju AP KiM.
Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova ili konačnih upravnih akata. U postupku ustavnosudske zaštite po ustavnoj žalbi, Ustavni sud utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom na koje podnosilac ustavne žalbe ukazuje. Stoga se navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. Kako u konkretnom slučaju pravo na imovinu iz člana 58. Ustava ne sadrži jemstvo koje bi se odnosilo na neplaćanje poreza i drugih javnih dažbina, već je, naprotiv, odredbom člana 91. stav 2. Ustava utvrđeno da je obaveza plaćanja poreza i drugih dažbina opšta i da se zasniva na ekonomskoj moći obveznika, to razlozi istaknuti u ustavnoj žalbi ne mogu ukazivati na to da je osporenom presudom Vrhovnog suda Srbije podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na imovinu, jer ovim pojedinačnim aktom nije ni odlučivano o nekom njegovom imovinskom pravu, već mu je utvrđena poreska obaveza, kao fiskalna dažbina koju je dužan da plati za promet dobara i usluga.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić