Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi osuđenog lica zbog zatvorskih uslova
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu Đure Momirova protiv rešenja Višeg suda u Beogradu. Nije utvrđena povreda prava na ljudsko dostojanstvo, pravično suđenje niti jednaku zaštitu prava u vezi sa obavezom nošenja zatvorske uniforme.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Snežana Marković, dr Dragana Kolarić, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Đure Momirova, koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Beograd – Padinska Skela, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 8. februara 2018. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Đure Momirova izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Sik. 234/15 od 3. novembra 2015. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Đura Momirov, na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Beograd – Padinska Skela , podneo je Ustavnom sudu, 25. novembra 2015. godine, preko pisarnice KPZ Beograd – Padinska Skela, ustavnu žalbu protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Sik. 234/15 od 3. novembra 2015. godine i radnji Kazneno-popravnog zavoda Beograd – Padinska Skela, zbog povrede načela i prava iz člana 21. st. 1. i 3, člana 23, člana 32. stav 1. i člana 36. Ustava Republike Srbije.
Ustavnom žalbom se osporava sudska odluka kojom je odbijen zahtev osuđenog, a ovde podnosioca ustavne žalbe, za sudsku zaštitu, podnet protiv rešenja direktora Uprave za izvršenje krivičnih sankcija broj 116-06-172/2015-05 od 30. juna 2015. godine, kao neosnovan.
U ustavnoj žalbi je navedeno da su „kršeći Ustav Republike Srbije i sve propise, zatvorske vlasti u Kazneno -popravnom zavodu u Beogradu zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem 30. aprila 201 5. godine podnosioca ustavne žalbe , mimo njegove volje , zadužili delovima letnje odeće i to pantalonama i bluzom sa dugim rukavima od osuđeničke uniforme prljavo sive boje koji naglašavaju njegovu isključenost iz društva kao osuđenog lica i u pogledu istog aspekta života u zajednici prinudili ga da usred leta nosi na 38° i 39° stepeni Celzijusa osuđeničku bluzu sa dugim rukavima i da se u njoj znoji bezmalo pet meseci, jer mu košulje sa kratkim rukavima nisu dali iako mu po Pravilniku o odeći i obući pripadaju, a uskratili su mu pravo da u zavodu nosi svoju letnju odeću koja odgovara letnjim klimatskim uslovima – prilikama sa isključivim ciljem da podnosioca ustavne žalbe na taj način sa pozicija sile maltretiraju i ponižavaju, vređaju njegovo ljudsko dostojanstvo istovremeno diskriminišući ga u pogledu prava na nošenje sopstvene odeće u zavodu u skladu sa propisima u odnosu na osuđena lica koja kaznu zatvora izdržavaju u zavodima otvorenog i poluotvorenog tipa kao i u odnosu na ostale građane u zajednici iako mu to pravo nije oduzeto presudom, po osnov u koje izdržava kaznu zatvora, te ga na taj na čin udaljavaju od tog aspekta života u zajednici, a protivno svrsi kazne zatvora koja propisuje napore zatvorskih vlasti da osuđenom licu omoguće lakšu integraciju u društvenu zajednicu “.
Povredu prava na pravično suđenje i prava na pravno sredstvo podnosilac obrazlaže time što je osporenim rešenjem odbijen njegov zahtev za sudsku zaštitu bez rasprave i mogućnosti da se izjasni o dokazima i bez izvršenog uviđaja od kakvog su materijala napravljeni odevni predmeti osuđeničke uniforme, niti mu je data pouka o pravnom sredstvu kojim bi mogao, pre ustavne žalbe osporavati navedeno rešenje.
U ustavnoj žalbi je dalje navedeno: da je podnosilac ustavne žalbe premešten u Kazneno-popravni zavod u Beogradu da kaznu zatvora trajno izdržava bez mogućnosti da „napreduje u tretmanu“ u objektu Ministarstva pravde – Uprava za izvršenje krivičnih sankcija u Beogradu, te je na taj način podnosilac prinuđen da kaznu izdržava u specijalnom istražnom zatvoru, zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenje m, kontinuiranom faktičkom primenom posebne mere bezbednosti smeštaj pod pojačani nadzor; da se „prema podnosiocu kontinuirano sprovodi faktička primena posebne mere smeštaj pod poseban nadzor, a čijom primenom je, od 20h do 22h u toku dana zaključan u ćeliji sa slobodnim prostorom za kretanje oko 4,5 m² sa još jednim osuđenikom, preostalo vreme je prinuđen da šeta kao životinja u zaključanom i ozvučenom metalnom kavezu pod video nadzorom, bez sanitarnog ili mokrog čvora ili zaključanoj podrumskoj prostoriji sa podom jedan metar ispod nivoa zavoda bez sanitarnog čvora, bez prozora i bez dnevnog svetla i svežeg vazduha, koja se oseća na memlu, a na čijem ulazu stoji naziv 'Sportska sala', sa isključivom namenom da kršenjem svih kriterijuma za izdržavanje kazne zatvora osuđenih lica propisanih Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, pod zakonskim propisima, donetim na osnovu tog zakona, Evropskim zatvorskim pravilima i skupa minimalnih pravila o postupanju sa zatvorenicima, podnosioca ustavne žalbe, nezakonito kazni i ponizi nečovečnim i ponižavajućim postupanjem prema njemu“; da je podnosilac upućen u „fantomski Kazneno-popravni zavod“.
Podnosilac ustavne žalbe je istakao zahtev da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da su mu u Kazneno-popravnom zavodu u Beogradu zatvorske vlasti kršenjem opšte zabrane diskriminacije po bilo kom osnovu, uskratile pravo da u kazneno-popravnom zavodu nosi sopstvenu odeću, a pravo na dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti povredile time što je bio prinuđen da u Zavodu nosi nekompletnu tri broja veću uniformu u delovima od pantalona i osuđeničke bluze sa dugim rukavima usred leta, koji ne odgovaraju mesnim klimatskim prilikama i ličnosti podnosioca, da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava i pravno sredstvo osporenim rešenjem sudije za izvršenje krivičnih sankcija, da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati 3.500,00 evra zbog povreda ustavnih prava od strane zatvorskih vlasti, a iznos od 2.700,00 evra zbog trajne povrede prava od strane sudije za izvršenje krivičnih sankcija.
2. Prema članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
3. Ustavni sud je, iz dostavljene dokumentacije uz ustavnu žalbu i dopisa Kazneno -popravnog zavoda u Beogradu broj 07-14-5/17-01/1 od 24. januara 2017. godine i dopisa broj 07-14-5/17-01/2 od 30. januara 2017. godine, utvrdio da je rešenjem Kazneno-popravnog zavoda u Beogradu broj 07-14-2329/15-01/2 od 19. maja 2015. godine, stavom prvim izreke , odbijena u celosti kao neosnovan a pritužb a osuđenog Đure Momirova na narušavanje prava na nošenje sopstvene odeće u tom zavodu broj 07-14-2309/15-01 od 4. maja 2015. godine, a stavom drugim izreke odbijena je u celosti kao neosnovana pritužba podnosioca na narušavanja prava na nošenje sopstvene odeće u Zavodu i nepravilnost u radu službenika Zavoda broj 07-14-2329/15-01 od 5. maja 2015. godine (kojom se osuđeni pritužio da je 30. aprila 2015. godine bio primoran od strane službenika Zavoda da zaduži osuđeničku letnju uniformu, čime mu je uskraćeno pravo da nosi sopstvenu odeću).
Rešenjem Ministarstva pravde – Uprava za izvršenje krivičnih sankcija broj 116-06-172/2015-05 od 30. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba osuđenog izjavljena protiv rešenja Kazneno-popravnog zavoda u Beogradu broj 07-14-2329/15-01/2 od 19. maja 2015. godine, a prvostepeno rešenje je potvrđeno. U obrazloženju rešenja je navedeno da je ispitujući osnovanost žalbenih navoda u pogledu primene odredaba Zakona o izvršenju krivičnih sankcija i Pravilnika o odeći, obući, rublju i posteljini osuđenih lica, koje se odnose na položaj, prava i obaveze osuđenih lica, drugostepeni organ je utvrdio da su u postupku po pritužbi osuđenog lica izvršene sve provere koje se odnose na postupanje zaposlenih u Zavodu i obaveze osuđenog, kao i prava u vezi sa nošenjem odgovarajuće odeće za vreme izdržavanja kazne zatvora, i pravilno cenio da nije bilo učinjenih nepravilnosti i da prava osuđenog nisu povređena, s obzirom na to da se osuđeni Đuro Momirov nalazi na izdržavanju kazne zatvora u kazneno popravnoj ustanovi zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem u grupi V2, u kojem po zakonu nije propisana mogućnost da osuđeni nosi sopstvenu odeću i obuću kako je to predviđeno u zavodima i odeljenjima otv orenog i poluotvorenog tipa, kao i da stoga osuđeni ne može birati odeću koju će da nosi i da insistira na nošenju odeće suprotno od izgleda odeće predviđene Pravilnikom o odeći, obući, rublju i posteljini osuđenih lica, kao što je to moguće u zavodima otvorenog i poluotvorenog tipa gde osuđenici imaju mogućnost da se odgovarajuće odevaju u svim prilikama kada se nalaze van spavaonice, već su osuđenici u zavodima zatvorenog tipa dužni da u svim prilikama van spavaonice nose odeću kojom su zaduženi , a koja je u konkretnom slučaju bila, po izgledu, materijalu i sastavnim delovima, potpuno u skladu sa Pravilnikom , jer je osuđeni zadužio i letnje pantalone i letnju bluzu, za koju je u postupku utvrđeno da je pogrešno upisana kao letnja jakna, što je ispravljeno.
Osporenim rešenjem Višeg suda u Beogradu Sik. 234/15 od 3. novembra 2015. godine odbijen je zahtev za sudsku zaštitu osuđenog podnet protiv rešenja Ministarstva pravde – Uprava za izvršenje krivičnih sankcija broj 116-06-172/2015-05 od 30. juna 2015. godine kao neosnovan. U obrazloženju osporenog rešenja je , između ostalog , navedeno da nisu osnovani navodi osuđenog da nije imao adekvatnu odeću , s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je osuđeni zadužio pojedine delove letnje odeće, a da će se preduzeti i mer e da osuđenicima na adekvatan način budu dostupni i preostali delovi opreme. Stoga je navedeni sud ocenio da su od st rane kazneno-popravne ustanove preduzete sve potrebne mere da se osuđenim licima obezbedi adekvatna osuđenička oprema, te da su preduzete mere da se otklone propusti u ostvarenju prava propisanih Pravilnom o odeći, obući, rublju i posteljini osuđenih lica.
Dopisom Kazneno-popravnog zavoda u Beogradu – Padinska skela broj 07-14-5/17-01/1 od 24. januara 2017. godine obavešten je Ustavni sud, između ostalog, da je „Kazneno-popravni zavod u Beogradu osnovan Uredbom o osnivanju Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija u Republici Srbiji objavljenoj u 'Službenom glasniku Republike Srbije', br. 20/06, 89/09 i 32/10, odnosno Uredbom o dopuni Uredbe o osnivanju Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija u Republici Srbiji broj 110-3286/10 od 7. maja 2010. godine. Prema ovoj Uredbi Kazneno-popravni zavod u Beogradu je zavod zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem. Osuđena lica se upućuju na izvršenje kazne zatvora u skladu sa propisom ministra nadležnog za poslove pravosuđa, odnosno prema odredbama Pravilnika o upućivanju osuđenih, prekršajno kažnjenih i pritvorenih lica u zavode za izvršenje krivičnih sankcija. Izuzetno, na molbu osuđenog iz opravdanih razloga, odnosno po zahtevu policije ili službi bezbednosti iz razloga bezbednosti direktor Uprave može odstupiti od odredbi navedenog Pravilnika i rešenjem promeniti mesto izvršenja kazne “. U izveštaju je nadalje navedeno da je uvidom u rešenje prvostepenog i drugostepenog organa jasno utvrđeno da su imenovanom obrazložene odredbe čl. 84. i 85. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, kao i odredbe Pravilnika o odeći, obući, rublju i posteljini osuđenih lica. U članu 85. Zakona jasno je određeno da u zavodu i odeljenjima otvorenog i poluotvorenog tipa, osuđeni ima pravo da nosi sopstvenu odeću i obuću, što je više nego dovoljno jasno da se ne odnosi na njega, s obzirom na to da se imenovani nalazi u zavodu strogo zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem, pa kako je ovim članom određeno u kojim zavodima je dozvoljeno nositi, ne mora se eksplicitno odrediti da je u ostalim zavodima „zabranjeno“ nositi sopstvenu odeću. Ističe se i to da se iz kartona zaduženja osuđeničkom opremom vidi kada i kojim delovima zimske i letnje obuće je zadužen , a odeća kojom je zadužen u potpunosti odgovora Pravilniku o odeći, obući, rublju i posteljini osuđenih lica i data je u skladu sa mogućnostima Zavoda, a osuđeni nije izneo navode i činjenice koji do sada nisu ispitivani, niti je izneo nove dokaze koji bi mogli uticati na donošenje drugačije odluke.
Dopisom Kazneno-popravnog zavoda u Beogradu – Padinska Skela broj. 07-14-5/17-01/2 od 30. januara 2017. godine obavešten je Ustavni sud o sledećem: da prema osuđenom Momirov Đuri tokom izdržavanja kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Beogradu nije primenjivana nijedna posebna mera propisana čl anom 149. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a što se može zaključiti iz raspoložive dokumentacije koja se nalazi u Zavodu i koja nastaje tokom izdržavanja kazne zatvora; da se p rema osuđenom Momirov Đuri sprovodi program postupanja shodno odredbama čl ana 75. Zakona i Pravilnika o tretmanu, programu postupanja, razvrstavanju i nakna dnom razvrstavanju osuđenih lica, a da je nakon premeštaja osuđenog iz KPZ Požarevac u KPZ u Beogradu 15. oktobra 2014. godine, odlukom upravnika od 3. novembra 2014. godine imenovanom verifikovana grupa V2, visok stepen rizika i zatvoreno odeljenje, sa dodeljenim proširenim pravima, a određeni su mu novi individualni ciljevi i došlo je do izmena u delu sportskih aktivnosti; da su osuđenom kao individualni ciljevi određeni prihvatanje programa postupanja i integracija u osuđenički kolektiv, poštovanje postojećih društvenih normi i zakona, poštovanje Kućnog reda, formalnog sistema i usvajanje socijalnih veština, konstruktivno rešavanje problema; da je u pogledu sportskih aktivnosti pritužiocu određeno bavljenje košarkom, malim fudbalom, dizanjem tegova, stonim tenisom i šahom; da je određen i program pripreme za otpust na godinu dana pred istek kazne ; da će redovno preispitivanje programa postupanja biti u novembru mesecu 2017. godine, shodno odredbama čl ana 32. stav 2. tačka 3. Pravilnika o tretmanu, programu postupanja, razvrstavanju i naknadnom razvrstavanju osuđenih lica ; da služba za obezbeđenje sprovodi primenu prava iz člana 80. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno organizaciju slobodnog vremena osuđenih lica, pa je tako svim osuđenim licima omogućeno, osim osuđenih prema kojima se primenjuje mera smeštaja pod pojačan nad zor, da izvan zatvorenih prostorija na svežem vazduhu mogu boraviti četiri časa dnevno, odnosno i više od minimuma vremena određenog članom 80. Zakona ; da su neosnovani navodi pritužioca da KPZ u Beogradu poseduje metalne, ozvučene kaveze u kojima se osu đena lica primoravaju da šetaju; da pravo na boravak izvan zatvorenih prostorija osuđena lica koriste na terasama Zavoda bez audio nadzora, koje su ograđene žicom i ne ometaju osuđena lica tokom boravka na terasama već predstavljaju fizičku prepreku za sprečavanje bekstva; da na terasama Zavoda postoje instalirane sprave za bavljenje sportskim aktivnostima; da se osuđena lica u skladu sa rasporedom dnevnih aktivnosti izvode iz prostorije u kojoj borave radi korišćenja prava na rad, na telefoniranje, radi korišćenja prava na posete, radi prijema paketa, radi korišćenja prava na kantinu, radi odlaska u vešeraj, radi ostvarivanja verskih prava i drugih aktivnosti za koje Zavod ima uređene mogućnosti, te su tako neosnovani navodi osuđenog da provodi 22 časa zaključan u jednoj prostoriji.
Pored navedenog, u odgovoru Zavoda navedeno je da se svim osuđenim licima omogućava boravak u sportskoj sali četiri puta nedeljno, i to u trajanju od sat vremena. Zavod nema podrumskih prostorija, sale u kojima se obavljaju sportske aktivnosti projektovane su bez prozora ali u njima postoji ventilacioni sistem koji je u funkciji, takođe postoji i veštačko osvetljenje, a tehničke neispravnosti se prijavljuju i otklanjaju u skladu sa mogućnostima ovog zavoda. Obe sportske sale su opremljene spravama za bavljenje fizičkim aktivnostima, sportskim rekvizitima itd. U samim sportskim salama i na terasama Zavoda ne postoji mokri čvor, ali se tokom boravka osuđenih lica na terasama Zavoda i u sportskoj sali, periodično vrši obilazak od strane pripadnika Službe za obezbeđenje, te osuđena lica u tom momentu mogu direktno iskazati da imaju fiziološku potrebu, nakon čega se sprovode do prostorije u kojima borave. Drugi način za prijavljivanje okolnosti fizioloških potreba jeste da osuđena lica daju signal rukom ka kamerama koje su instalirane na terasama Zavoda, kao i u sportskim salama, u okviru sistema video nadzora koji se vrši neprekidno. Pored navedenog, na terasama Zavoda instaliran je interfonski sistem tako da osuđen a lica koja borave na terasama Zavoda imaju mogućnost javljanja nastalih potreba službenicima obezbeđenja, u cilju njihovog efikasnog rešavanja. Takođe, o suđena lica nisu primorana da koriste prava propisana čl. 76-126. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, već ih koriste shodno svojoj volji i potrebama, a zaposleni u Zavodu im omogućavaju korišćenje ovih prava u skladu sa zakonskim odredbama, organizacijom i mogućnostima Zavoda.
4. Odredbama člana 14. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija („Službeni glasnik RS“, broj 55/14) (u daljem tekstu: ZIKS ) propisano je : da prema stepenu obezbeđenja zavodi mogu biti otvorenog, poluotvorenog, zatvorenog i zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem (stav 1.) ; da u zavodima otvorenog tipa ne postoje fizičko-tehničke prepreke za bekstvo (stav 2.); da u zavodima poluotvorenog tipa zaposleni u službi za obezbeđenje predstavlja osnovnu prepreku za bekstvo (stav 3.); da u zavodima zatvorenog tipa, pored zaposlenih u službi za obezbeđenje, postoje i druge fizičko-tehničke prepreke za sprečavanje bekstva, a u zavodima zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem postoje fizičko-tehničke prepreke, kojima se postiže najviši stepen obezbeđenja (stav 4.).
Odredbama člana 75. ZIKS propisano je : da odluku o programu postupanja i naknadnom razvrstavanju donosi upravnik zavoda na obrazložen predlog stručnog tima, koji se zasniva na oceni ispunjenosti uslova propisanih propisom ministra nadležnog za poslove pravosuđa koji uređuje tretman, program postupanja, razvrstavanje i naknadno razvrstavanje osuđenih (stav 1.); da je stručni tim sastavljen od predstavnika službi zavoda, a u zavodima gde nema službi za tretman i zdravstvenu zaštitu, članove stručnog tima čine zaposleni odgovarajuće struke koji procenjuju stepen rizika i zdravstveno stanje osuđenog (stav 2.); da odluka o programu postupanja i odluka o naknadnom razvrstavanju dostavlja se osuđenom najkasnije u roku od tri dana od dana donošenja odluke (stav 3.); da protiv odluke o naknadnom razvrstavanju osuđeni ima pravo žalbe direktoru Uprave, u roku od tri dana od dana prijema odluke, da žalba ne odlaže izvršenje odluke (stav 4.); da protiv odluke direktora Uprave po žalbi na odluku o naknadnom razvrstavanju, osuđeni može podneti zahtev za sudsku zaštitu sudiji za izvršenje (stav 5.); da ministar nadležan za poslove pravosuđa donosi propis koji uređuje tretman, program postupanja, razvrstavanje i naknadno razvrstavanje osuđenih (stav 6.).
Odredbama člana 85. ZIKS propisano je da odeća osuđenog ne sme delovati omalovažavajuće ni ponižavajuće (stav 1.), te da u zavodu i odeljenjima otvorenog i poluotvorenog tipa osuđeni ima pravo da nosi sopstvenu odeću i obuću (stav 2.).
Odredbama člana 149. ZIKS propisano je: da se prema osuđenom za koga postoji opasnost od bekstva, nasilničkog ponašanja, samopovređivanja ili ugrožavanja reda i bezbednosti druge vrste, koji se na drugi način ne mogu otkloniti, izuzetno mogu narediti posebne mere (stav 1.) ; da su posebne mere – 1) oduzimanje i privremeno zadržavanje stvari čije je držanje inače dozvoljeno, 2) smeštaj u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari , 3) smeštaj pod pojačan nadzor , 4) usamljenje, 5) testiranje na zarazne bolesti ili psihoaktivne supstance (stav 2.); da primenu posebne mere određuje upravnik zavoda ili lice koje on ovlasti na pisani i obrazloženi predlog rukovodioca organizacione jedinice zavoda (stav 3.); da je prema osuđenom moguće primeniti i više posebnih mera istovremeno (stav 4.); da se izvršenje mere iz stava 2. ovog člana odmah obustavlja ako su prestali razlozi za njenu primenu (stav 5.).
5. Razmatrajući navode ustavne žalbe, Ustavni sud, pre svega, konstatuje da se podnosilac ustavne žalbe Sudu obraća kao pravnosnažano osuđeno lice i da osporava sudsku odluku kojom je odlučivano o zahtevu za sudsku zaštitu položaja osuđenog lica u ustanovi za izdržavanja kazne zatvora.
Ističući povredu prava na ljudsko dostojanstvo iz člana 23. stav 1. Ustava, podnosilac ukazuje Ustavnom sudu da je bio prinuđen da u Zavodu nosi nekompletnu, tri broja veću uniformu, koja ne odgovara mesnim klimatskim uslovima.
Po oceni Ustavnog suda, iz navoda ustavne žalbe proizlazi da podnosilac povredu svih istaknutih prava zasniva na tvrdnji da mu ni sud nije pruž io potrebnu zaštitu prava da u zavodu nosi svoju letnju odeću, jer je bio zadužen sa odećom dugih rukava koja je prljavo sive boje i koja naglašava njegovu isključenost iz društva, sve u cilju njegovog omalovažavanja .
Ustavni sud, najpre, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tektu: ESLjP) prema kojoj je, sa jedne strane, opravdano uspostavljanje ustanova sa visokim stepenom bezbednosti za pojedine pritvorenike i zatvorenike, za koja lica važe strožija bezbednosna pravila (videti presudu u odluci u predmetu Ramirez Sanchez protiv Francuske, st. 80, 82 i 138 .), i da, sa druge strane, ovi posebni zatvorski režimi, kao što je mera usamljenja, u obliku kazne samicom, izolacije ili separacije, sami po sebi, nisu u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda , koja sadržinski odgovara odredbama čl. 23. i 25. Ustava Republike Srbije , ako je zakonita i ako za njenu primenu postoje valjani razlozi (videti presudu u predmetu Van der Ven protiv Holandije, broj 50901/99, od 4. februara 2003. godine, § 51 .). Stoga uskraćivanje kontakta sa drugim zatvorenicima iz razloga bezbednosti, discipline ili zaštite , samo po sebi, ne predstavlja nečovečno ili ponižavajuće postupanje , niti se obavezno nošenje zatvorske odeće, ako je u skladu sa opštim pravilima i nije arbitrerno, ne može smatrati ponižavajućim postupanjem prema osuđenicima (videti presudu ESLjP u predmetu McFeely protiv Ujedinjenog kraljevstva, broj 9317/78, od 15. maja 1980. godine § 81 .).
U odnosu na istaknutu povredu prava na ljudsko dostojanstvo, Ustavni sud ističe da jemstva iz člana 23. Ustava predstavljaju osnovne vrednosti demokratskog društva. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da Ustav odredbom člana 25. apsolutno zabranjuje mučenje, nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, kao i da je u osnovi ponižavajućeg postupanja povreda ljudskog dostojanstva utvrđeno odredbom člana 23. stav 1. Ustava.
Ustavni sud ukazuje na praksu ESLjP (videti presudu 5310/71 od 18. januara 1978 . godine u predmetu Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, § 167.) kojom je definisan pojam ponižavajućeg postupanja, kao postupanje koje prouzrokuje osećanje straha, strepnje ili niže vrednosti koja mogu da ponize ili da slome fizičku ili mentalnu otpornost žrtve, odnosno da je postupanje ponižavajuće onda kada kod žrtve izaziva osećaj straha uznemirenosti i inferiornosti, dakle postupanje koje može da ponizi i osramoti.
Ispitujući osnovanost navoda ustavne žalbe u odnosu na istaknutu povredu prava iz člana 23. stav 1. i člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da iz osporenog rešenja i ostale dokumentacije proizlazi da se podnosilac ustavne žalbe nalazi na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 40 godina u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem, i to u zatvorenom odeljenju u grupi visokog stepena rizika sa posebnim obezbeđenjem, u kojem po zakonu nije propisana mogućnost da osuđeni nosi sopstvenu odeću i obuću, kao i da je podnosilac ustavne žalbe zadužio pojedine delove letnje odeće.
U obrazloženju osporenog rešenja navedeno da je kazneno-popravni zavod u kojem osuđeni izdržava kaznu ustanova zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem; da su osuđenom u skladu sa postojećim resursima dodeljeni pojedini delovi letnje odeće, kao i da će u narednom periodu biti preduzete mere da se osuđenim licima na adekvatan način obezbed iti preostali delovi opreme; da se od strane stručnih službi konstantno prati stanje potreba osuđenog lica, a da su napravljeni planovi za dalju realizaciju neophodnih nabavki. Viši sud u Beogradu je u osporenom rešenju konstatovao da je u toku postupka pružanja sudske zaštite podnosiocu ustavne žalbe , kao osuđenom licu, a na osnovu izveštaja o zaduženju osuđenog Đure Momirova, utvrđeno da je on bio zadužen jednim pantalonama, jednom letnjom bluzom i jednim letnjim pantalonama, a da će do kraja 2015. godine biti zadužen po jednim parom letnjih i zimskih cipela.
Polazeći od utvrđenog, a imajući u vidu da Ustav nikome ne jemči pravo da će kaznu zatvora na koju je osuđen izdržavati u ustanovi određenog tipa, Ustavni sud je ocenio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi ustavne žalbe o povredi prava iz čl. 23. i 32. Ustava kojima se poziva na to da sud podnosiocu nije pružio potrebnu zaštitu prava da u zavodu nosi svoju letnju odeću, a da je u cilju njegovog omalovažavanja zadužen odećom dugih rukava u letnjem periodu, koja svojom bojom naglašava njegovu isključenost iz društva .
Ocenjujući preostale navode ustavne žalbe kojima podnosilac obrazlaže povredu prava na ljudsko dostojanstvo iz člana 23. Ustava, a koje zasniva na tvrdnji da se prema njemu kontinuirano sprovodi faktička primena posebne mere smeštaja pod poseban nadzor jer je „od 20h do 22h u toku dana zaključan u ćeliji sa slobodnim prostorom za kretanje oko 4,5 m² sa još jednim osuđenikom, a da je preostalo vreme prinuđen da šeta kao životinja u zaključanom i ozvučenom metalnom kavezu pod video nadzorom, bez sanitarnog ili mokrog čvora ili zaključanoj podrumskoj prostoriji sa podom jedan metar ispod nivoa zavoda bez sanitarnog čvora, bez prozora i bez dnevnog svetla i svežeg vazduha, koja se oseća na memlu, a na čijem ulazu stoj i naziv 'Sportska sala'“, Ustavni sud je iz odgovora Kazneno -popravnog zavoda u Beogradu broj 07-14-5/17-01)1 od 30. januara 2017. godine utvrdio da ovi navodi ustane žalbe nisu tačni, te se kao takvi ne mogu smatrati ustavnopravno prihvatljivim razlozima kojima bi se argumentovano ukazalo na povredu Ustavom garantovanih prava.
Naime, iz odgovora Kazneno -popravnog zavoda u Beogradu broj 07-14-5/17-01/2 od 30. januara 2017. godine, proizlazi da prema osuđenom Momirov Đuri tokom izdržavanja kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Beogradu nije primenjivana nijedna posebna mera propisana članom 149. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a da je slobodno vreme zatvorenika u toku dana, prema kojima se ne primenjuje mera smeštaja pod pojačanim nadzor om, organizovano tako da na svežem vazduhu mogu boraviti četiri časa dnevno, na terasama bez audio nadzora, koje su ograđene žicom kao fizičkom preprekom za sprečavanje bekstva i ne ometaju osuđena lica , koja tokom boravka na terasama mogu koristiti instalirane sprave za bavljenje sportskim aktivnostima, te da se u preostalom delu dana osuđenici izvode iz prostorija u kojima borave u skladu sa rasporedom dnevnih aktivnosti radi korišćenja prava na rad, na telefoniranje, prava na posete, prijema paketa, prava na kantinu, ostvarivanja ve rskih prava i drugih aktivnosti, kao i da se četiri puta nedeljno osuđenim licima omogućava boravak u sportskoj sali , koja umesto prozora ima ispravan ventilacioni sistem i veštačko osvetljenje i u kojoj nema mokrog čvora, ali da je sala obezbeđena kamerama i intefonskim sistemom preko kojeg osuđenici, kada pripadnici službe obezbeđenja nisu prisutni u sali, traže da budu izvedeni radi obavljanja fizioloških potreba.
Što se tiče istaknute povrede prava iz člana 36. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da ustavna žalba ne sadrži nijedan navod koji bi se mogao dovesti u sadržinsku vezu sa pravom na jednaku zaštitu prava, a da podnosilac ne ističe povredu prava na pravno sredstvo, već povredu prava iz člana 36. stav 2. Ustava zasniva povredi prava na pravično suđenje i obrazlaže time što je osporenim rešenjem odbijen njegov zahtev za sudsku zaštitu bez rasprave i mogućnosti podnosioca da se izjasni o dokazima i bez izvršenog uviđaja od kakvog su materijala napravljeni odevni predmeti osuđeničke uniforme, niti mu je data pouka o pravnom sredstvu kojim bi mogao, pre ustavne žalbe, osporavati navedeno rešenje. S tim u vezi Ustavni sud i ovog puta ukazuje da samo formalno pozivanje na povredu ili uskraćivanje pojedinih Ustavom zajemčenih prava i sloboda, a bez navođenja ustavnopravnih razloga na kojima se te tvrdnje zasnivaju, kao u konkretnom slučaju, ne čini ustavnu žalbu dopuštenom.
Sledom svega navedenog, Ustavni sud je našao da osporenim rešenjem nisu povređena Ustavom zajemčena prava podnosi oca ustavne žalbe na koja se pozvao u ustavnoj žalbi , te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu.
Ustavni sud napominje da se odredbom člana 21. Ustava ne jemči nijedno određeno pravo ili sloboda, već se utvrđuje načelo zabrane diskriminacije u skladu sa kojim se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, te je njegova povreda akcesorne prirode, što znači da do nje može doći samo u vezi sa utvrđenom povredom ili uskraćivanjem nekog određenog prava, odnosno slobode, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno.
6. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić