Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi u postupku restitucije imovine
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu izjavljenu protiv presude Upravnog suda u postupku restitucije. Sud je utvrdio da nije povređeno pravo na pravično suđenje jer podnosioci nisu dostavili neophodan akt o podržavljenju, što je zakonski uslov za povraćaj imovine.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-774/2020
06.04.2023.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Dragana Kolarić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Z . Đ, L . T .(1) i L . T .(2), svih iz Vrbasa, J. M, N . M, J . M . i L . M, svih iz Bačke Palanke, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 6 . aprila 2023. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Z . Đ, L . T .(1), L. T .(2), J. M, N . M, J . M . i L . M . izjavljena protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 13947/17 od 1. novembra 2019. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje .
O b r a z l o ž e nj e
1. Z. Đ, L . T .(1) i L . T .(2), svi iz Vrbasa, J. M, N . M, J . M . i L . M, svi iz Bačke Palanke, preko punomoćnika I . K, advokata iz Vrbasa, podneli su Ustavnom sudu, 17. januara 2020. godine ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 13947/17 od 1. novembra 2019. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije i prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i čl. 36. i 58. Ustava.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je opština Inđija za vreme Drugog svetskog rata bila pod upravom Nezavisne države Hrvatske i da je bivšem vlasniku dr K. G . odlukom Ureda za kolonizaciju iz Osijeka br. 5180/43 i 53D14/43 od 15. marta 1943. godine oduzeta imovina koja je predmet zahteva za vraćanje, odnosno obeštećenje; da se sledeći upis „u posedovnicama“ poziva na odluku Mesnog narodnog odbora Ljukovo broj 1115/49 od 21. jula 1949. godine, kojom je poljoprivredno zemljište delom dodeljeno fizičkim licima, a delom prešlo u opštenarodnu imovinu; da navedenu odluku podnosioci nisu uspeli da dobiju u toku upravnog postupku od arhiva kojima su se obraćali, već naknadno u toku predmetnog upravnog spora; da je Upravni sud navedenu odluku cenio, ali je ipak potvrdio rešenje drugostepenog organa; da iz zapisnika Sreskog narodnog odbora Inđija od 5. januara 1946. godine, „na bazi kojeg je doneta odluka o oduzimanju“, proizlazi da posed K . G . pada pod udar agrarne reforme.
U ustavnoj žalbi se dalje navodi: da je greškom SNO Inđija doneta odluka da se bivšem vlasniku oduzima imovina, a da prethodno nije poništena odluka Ureda za kolonizaciju iz Osijeka br. 5180/43 i 53D14/43 od 15. marta 1943. godine „ili su tadašnje vlasti smatrale da ona njih ne vezuje, ali su to ipak naknadno uradili, pa tek onda doneli odluku o oduzimanju“; da je u zaključku Sreskog suda u Inđiji Dn. 278/49 od 25. jula 1949. godine, koji je donet na osnovu odluke Mesnog narodnog odbora Ljukovo broj 1115/49 od 21. jula 1949. godine navedeno da se besteretno prenosi imovina sa K . G . na fizička lica i delom na opštenarodnu imovinu; da je „na strani 2. rešenja“ konstatovano da je Sreski sud u Inđiji zaključkom Dn. 278/49 dozvolio besteretan otpis parcela koje su predmet zahteva za vraćanje i upis istih kao opštenarodne imovine.
Po mišljenju podnosilaca, „ako je neki drugi pojedinačni akt i donet naknadno“, oni nisu mogli da ga pribave, jer ga nema u Istorijskom arhivu Srema i Istorijskom arhivu Vojvodine, a građani nisu dužni da čuvaju akte 80 godina, već državni organi, pa je Agencija za restituciju bila obavezna da takav akt pribavi. Podnosioci, takođe, ukazuju na to da su diskriminisani u odnosu na druge građane Republike Srbije kojima su doneti pojedinačni akti o podržavljenju i kod kojih je „poštovana redovna procedura prilikom oduzimanja imovine“.
Podnosioci ustavne žalbe predlažu da Ustavni sud utvrdi povredu označenih načela i prava i poništi osporenu presudu Upravnog suda.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeni akt i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
3.1. Rešenjem Agencije za restituciju – Područna jedinica Novi Sad (dalje u tekstu: Agencija) broj 46-012623/2014 od 25. aprila 2016. godine odbijen je kao neosnovan zahtev podnosilaca ustavne žalbe, za vraćanje imovine oduzete od bivšeg vlasnika K. G, označene u dispozitivu. U obrazloženju rešenja je konstatovano: da je izvršen uvid u zaključak Sreskog suda u Inđiji Dn. 278/49 od 25. jula 1949. godine, donet na osnovu odluke Mesnog narodnog odbora Ljukovo broj 1115/49 od 21. jula 1949. godine, kojim je dozvoljen besteretan otpis parcela označenih u zaključku, vlasništvo K . G . i upis istih kao opštenarodne imovine; da je uvidom u dopise Istorijskog arhiva „Srem“ od 31. oktobra 2013 . godine i Arhiva Vojvodine od 19. decembra 2013. godine utvrđeno da ti arhivi ne poseduju odluku MNO Ljukovo broj 1115/49 od 11. jula 1949. godine, niti druga rešenja ili odluke o oduzimanju imovine od bivšeg vlasnika. Agencija je, polazeći od odredaba čl. 1, 2. i 3. st. 2. i 3. Zakona o oduzimanju oduzete imovine i obeštećenju, utvrdila da podnosioci nisu dostavili dokaze na osnovu kojih propisa je imovina koja je predmet zahteva oduzeta, odnosno nisu dostavili akt o podržavljenju koji je imao neposredno pravno dejstvo oduzimanja na osnovu propisa predviđenih navedenim zakonom, kao ni zapisnik Sreskog narodnog odbora Inđija od 5. januara 1946. godine i zaključak Sreskog suda u Inđiji od 6. decembra 1949. godine, koji su navedeni u obrascu zahteva, te je primenom odredbe člana 47. stav 12. Zakona, odlučila kao u dispozitivu.
Rešenjem Ministarstva finansija – Sektor za imovinsko-pravne poslove broj 46-00-00756/2016-13 od 4. avgusta 2017. godine odbijena je žalba koju su podnosioci ustavne žalbe izjavili protiv navedenog rešenja Agencije. U obrazloženju rešenja je konstatovano: da je uz dopunu žalbe dostavljen zapisnik Sreskog narodnog odbora Inđija od 5. januara 1946. godine, ali da validan osnov za restituciju postoji tek onda ako je bivšem vlasniku imovina oduzeta na osnovu posebnog akta o podržavljenju, koji mora da sadrži ime bivšeg vlasnika, osnov, vreme i predmet oduzimanja, kao i da je donet uz primenu nekog od propisa taksativno navedenih u članu 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.
Upravni sud – Odeljenje u Novom Sadu je osporenom presudom U. 13947/17 od 1. novembra 2019. godine odbio kao neosnovanu tužbu podnosilaca ustavne žalbe podnetu protiv konačnog rešenja Ministarstva finansija, ocenjujući da tužba ne sadrži činjenice i dokaze zbog kojih bi se moglo zaključiti da je pobijano rešenje nezakonito, te da nije priložen novi dokaz koji bi mogao biti od uticaja na drugačiju odluku. U obrazloženju osporene presude je konstatovano da je punomoćnik podnosilaca na raspravi održanoj 30. oktobra 2019. godine istakao da je u međuvremenu pronađena „odluka o podržavljenju, koja je bila izgubljena u Osnovnom sudu Stara Pazova, Sudska jedinica Inđija“, te je priložio fotokopiju odluke Mesnog narodnog odbora Ljukovo broj 1115/49 od 21. jula 1949. godine o konačnom dodeljivanju zemljišta iz zemljišnog fonda. Ocenjujući navode tužbe da navedena odluka predstavlja odluku o podržavljenju, Upravni sud je utvrdio da ona ne sadrži podatke o vremenu, osnovu i predmetu oduzimanja, te da se navedeno ne može utvrditi ni iz knjige spiska deobe za KO Ljukovo, pa ti akti ne predstavljaju akt o podržavljenju iz odredbe člana 3. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.
3.2. Odluka Mesnog narodnog odbora Ljukovo broj 1115 od 21. jula 1949. godine sačinjena je na obrascu i u njoj se navodi da se odluka o konačnom dodeljivanju zemljišta iz zemljišnog fonda donosi na osnovu odluka o utvrđivanju objekata agrarne reforme iskazanih za svaki posed pojedinačno, u tabelarnom delu te odluke (među njima i posed K . G .) i da se tom odlukom konačno dodeljuje zemljište utvrđenim agrarnim subjektima navedenim u rubrici broj 19. tabelarnog dela odluke. U pouci o pravnom leku je navedeno da bivši vlasnik ima pravo žalbe na tu odluku samo ako mu je oduzeto zemljište, koje mu je pravnosnažnom odlukom o utvrđivanju objekata agrarne reforme ostavljeno u maksimum ili je izuzeto od eksproprijacije.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu podnosioci, pored ostalog, ukazuju u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Za odlučivanje Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari, pored navedenih ustavnih odredaba, relevantne su i odredbe sledećih zakona i drugih propisa:
Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 108/13) propisano je: da se ovim zakonom uređuju uslovi, način i postupak vraćanja oduzete imovine i obeštećenja za oduzetu imovinu, koja je na teritoriji Republike Srbije primenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji, kao i drugih propisa, na osnovu akata o podržavljenju, posle 9. marta 1945. godine oduzeta od fizičkih i određenih pravnih lica i prenesena u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu (član 1.); da se pod „aktom o podržavljenju“ podrazumeva pravni akt koji je imao neposredno dejstvo, kao što je presuda, odluka, rešenje i drugi pravni akt državnog, odnosno drugog nadležnog organa, kojim je izvršeno podržavljenje imovine (član 3. tačka 3)); da se postupak po zahtevu sprovodi po odredbama ovog zakona, a da će se na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom primenjivati odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak (član 11. stav 1.); da se uz zahtev prilaže, pored ostalog, isprava o podržavljenju imovine ili naziv, broj i godina službenog glasila u kome je objavljen akt, uz konkretno navođenje predmeta oduzimanja i sl. (član 42. stav 4. tačka 3)); da se uz zahtev obavezno prilaže dokaz iz stava 4. tačka 3) ovog člana (član 42. stav 7.); da će se zahtev koji ne sadrži podatke iz člana 42. stav 7. ovog zakona i uz koji nisu priloženi dokazi iz tog stava odbaciti kao neuredan (član 43. stav 1.); da u slučaju da organ iz stava 1. ovog člana utvrdi da ne postoji zakonski osnov za vraćanje ili obeštećenje, doneće rešenje o odbijanju podnetog zahteva (član 47. stav 12.).
Zakonom o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10) bilo je propisano: da se u postupku moraju utvrditi pravilno i potpuno sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja - odlučne činjenice (član 8.); da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašćeno službeno lice po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka (član 10.); da se pre donošenja rešenja moraju utvrditi sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese (član 125. stav 1); da se kao dokaz mogu upotrebiti sva sredstva podesna za utvrđivanje stanja stvari i koja odgovaraju pojedinom slučaju, kao što su isprave, iskazi svedoka, izjave stranaka, nalazi i mišljenja veštaka, uviđaj (član 149. stav 2.); da kad je propisom predviđeno da se upravna stvar može rešiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se dokazima samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene verovatnim), izvođenje dokaza u tom cilju nije vezano za odredbe ovog zakona o izvođenju dokaza (član 152.).
5. Podnosioci ustavne žalbe smatraju da je Agencija bila dužna da pribavi odluku o podržavljenju predmetne imovine, ali da je i na osnovu dokaza koji su dostavljeni u prvostepenom postupku bilo moguće usvojiti njihov zahtev za vraćanje imovine, odnosno obeštećenje. Podnosioci, takođe, smatraju da ne treba da snose štetne posledice činjenice da u konkretnom slučaju „nije poštovana redovna procedura prilikom oduzimanja imovine“ i da je, eventualno, „neki drugi pojedinačni akt donet naknadno“, budući da „prethodno nije poništena odluka Ureda za kolonizaciju iz Osijeka br. 5180/43 i 53D14/43 od 15. marta 1943. godine“.
Ustavni sud, pre svega, naglašava da je njegova nadležnost u postupku po ustavnoj žalbi ograničena na utvrđivanje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja povređeno ili uskraćeno ustavno pravo podnosioca. Ustavni sud nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi i drugi državni organi i organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja tumačili pozitivnopravne propise. Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procenjuje pravilnost zaključaka sudova ili drugih organa u pogledu ocene dokaza, osim ukoliko je ova ocena očigledno proizvoljna, odnosno ako je primena zakona bila očigledno nepravična, arbitrarna ili diskriminatorska.
Ocenjujući navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Sud je, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, konstatovao:
- da su Istorijski arhiv „Srem“ i Arhiv Vojvodine u dopisima od 31. oktobra, odnosno 19. decembra 2013. godine odgovorili da ne poseduju odluku MNO Ljukovo broj 1115/49 od 11. jula 1949. godine, niti druga rešenja ili odluke o oduzimanju imovine od K . G.
- da zapisnik Sreskog narodnog odbora Inđija od 5. januara 1946. godine i odluka Mesnog narodnog odbora Ljukovo broj 1115 od 21. jula 1949. godine o konačnom dodeljivanju zemljišta iz zemljišnog fonda ne sadrže podatke o vremenu, osnovu i predmetu oduzimanja imovine od bivšeg vlasnika K . G .
Po oceni Ustavnog suda, iz navedenih odredaba Zakona o vraćanju oduzete imovine proizlazi: da su tim zakonom određeni propisi čijom primenom su doneti akti o podržavljenju imovine, na osnovu kojih se može ostvariti pravo na povraćaj imovine oduzete posle 9. marta 1945. godine i prenesene u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu; da podnosilac zahteva ima obavezu da uz zahtev priloži, pored ostalog, ispravu o podržavljenju imovine ili naziv, broj i godinu službenog glasila u kome je objavljen akt, uz konkretno navođenje predmeta oduzimanja; da se pod „aktom o podržavljenju“ podrazumeva pravni akt koji je imao neposredno dejstvo, kao što je presuda, odluka, rešenje i drugi pravni akt državnog, odnosno drugog nadležnog organa, kojim je izvršeno podržavljenje imovine; da će Agencija odbaciti kao neuredan zahtev uz koji nije priložen akt o podržavljenju, a u slučaju da utvrdi da ne postoji zakonski osnov za vraćanje ili obeštećenje, doneće rešenje o odbijanju zahteva.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud nalazi da se – u situaciji kada je podržavljenje imovine izvršeno aktom nadležnog organa, pravo na povraćaj imovine i obeštećenje ne može ostvariti, ako se takav akt ne priloži uz zahtev ili ne bude dostavljen do okončanja upravnog postupka. Ovaj sud, s tim u vezi, ukazuje da u postupku po zahtevu za vraćanje oduzete imovine i obeštećenju nije isključena primena načela iz čl. 8. i 10. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku o obavezi pravilnog i potpunog utvrđivanja svih odlučnih činjenica, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ali naglašava da je Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o opštem upravnom postupku, propisano da se odlučne činjenice u vezi sa osnovom, vremenom i predmetom podržavljenja imovine, dokazuju presudom, odlukom, rešenjem ili drugim pravnim aktom državnog, odnosno drugog nadležnog organa, kojim je izvršeno podržavljenje imovine.
Ustavni sud konstatuje i to da je članom 152. ranije važećeg Zakona o opštem upravnom postupku bilo propisano da se upravna stvar može rešiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno utvrđene ili se dokazima samo posredno utvrđuju, samo k ad je to posebnim propisom predviđeno. Imajući u vidu da je Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju izričito predviđeno kojim dokazima se mogu utvrđivati činjenice od značaja za odlučivanje u tom postupku, ovaj sud nalazi da se neosnovano ustavnom žalbom ukazuje na to da je predmetni zahtev trebalo usvojiti na osnovu priložene dokumentacije, bez obzira na to da li je „tadašnja državna vlast propustila da donese još neki akt“. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud nalazi da je sa ustavnopravnog stanovišta prihvatljiva ocena Agencije da ne postoji zakonski osnov za vraćanje predmetne imovine, odnosno obeštećenje.
Podnosioci u ustavnoj žalbi ukazuju i na to da oni ne mogu snositi štetne posledice okolnosti da kod nadležnih organa dokumentacija o oduzimanju predmetne imovine nije sačuvana . Ovaj sud, s tim u vezi, ukazuje na pravno stanovište koje je izrazio u Odluci Už-2014/2016 od 8. februara 2018. godine, ocenjujući da li su propisivanjem obaveze prilaganja isprave o podržavljenju imovine podnosioci zahteva za vraćanje imovine lišeni garancija koje omogućavaju zaštitu njihovih prava u postupku pred Agencijom. Ustavni sud je u toj odluci istakao da se nepostupanjem organa Republike Srbije i drugih organa i organizacija da u roku određenom članom 13. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, izdaju svu potrebnu dokumentaciju i podatke neophodne za odlučivanje o zahtevu za vraćanje imovine, kojima raspolažu, stvara obaveza da Agencija to zatraži po službenoj dužnosti, jer bi, u protivnom, podnosioci zahteva za vraćanje imovine snosili posledice neblagovremenog postupanja organa kod kojih se nalaze isprave potrebne za odlučivanje o zahtevu – imajući u vidu prekluzivnost roka za podnošenje zahteva za vraćanje imovine. Polazeći od toga da iz ustavne žalbe i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su organi i organizacije kojima su se podnosioci obraćali propustili ili odbili da u zakonom propisanom roku dostave traženu dokumentaciju, Ustavni sud nalazi da u predmetnom upravnom postupku nije učinjen propust u vezi sa pribavljanjem potrebne dokumentacije koji bi doveo u pitanje pravičnost odlučivanja o zahtevu podnosilaca. U suštinski istoj pravnoj situaciji Sud je doneo Odluku Už-382/2017 od 28. novembra 2019. godine.
Ustavni sud je konstatovao da su podnosioci ustavne žalbe naknadno pribavili i u toku predmetnog upravnog spora dostavili Upravnom sudu odluku Mesnog narodnog odbora Ljukovo broj 1115/49 od 21. jula 1949. godine o konačnom dodeljivanju zemljišta iz zemljišnog fonda , koja, po oceni iznetoj u osporenoj presudi, ne predstavlja odluku o podržavljenju iz člana 3. tačka 2) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, jer ne sadrži podatke o vremenu, osnovu i predmetu oduzimanja imovine. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje na to da kontrola zakonitosti upravnog akta podrazumeva ocenu zakonitosti akta u vreme njegovog donošenja, te naknadno pribavljeni dokazi ne mogu biti od uticaja na odlučivanje suda u upravnom sporu (navedeno stanovište ovaj sud je izrazio, pored ostalih, u Odluci Už-4023/2016 od 6. septembra 2018. godine). Imajući u vidu da je, uprkos tome, donosilac osporenog akta ocenjivao dokaznu snagu navedene isprave, Ustavni sud je, s tim u vezi, konstatovao da je odredbom člana 22. stav 1. Zakona o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji („Službeni glasnik NRS“, br. 5/48, 11/49, 34/56), u okviru odeljka A) Utvrđivanje objekata agrarne reforme, bilo predviđeno da se za svaki posed koji pada pod udar agrarne reforme donosi rešenje da li se ekspropriše posed u celini ili samo višak zemljišta, u kom slučaju je rešenjem odlučivano o tome koje se zemljište ostavlja sopstveniku zemljišta na ime maksimuma i kolika je njegova ukupna površina po kulturama, a koje se zemljište ekspropriše u korist fonda. Po prijemu tehničkog elaborata o parcelaciji zemljišta, mesni narodni odbor je donosio rešenje o konačnom dodeljivanju zemljišta porodicama (kućnim zajednicama) koje su utvrđene za agrarne subjekte (član 35. stav 1.). Iz navedenog proizlazi da je na osnovu odredaba Zakona o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji imovina ranijih sopstvenika postajala opštenarodna imovina tako što je zemljište eksproprisano u korist zemljišnog fonda rešenjem o utvrđivanju objekata agrarne reforme, iz čega dalje sledi da to rešenje predstavlja akt o podržavljenju, a ne odluka kojom je zemljište u opštenarodnoj imovini dodeljeno agrarnim subjektima.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je ocenio da osporena presuda nije doneta proizvoljnom ocenom dokaza, niti arbitrernom primenom materijalnog prava na štetu podnosilaca ustavne žalbe. Ustavni sud je stoga, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15 i 10/23), odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu u delu u kome je izjavljena zbog povrede prava na pravično suđenje , odlučujući kao u prvom delu izreke.
6. U vezi sa navodima ustavne žalbe da kojima se ukazuje da je osporenim aktom podnosiocima povređeno pravo na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava, Sud najpre ukazuje da se garancije prava na imovinu odnose na zaštitu postojeće imovine odnosno potraživanja u vezi sa kojima podnosilac ima barem legitimna očekivanja da će steći delotvorno uživanje imovinskog prava (videti, npr. presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Prince Hans-Adam II of Liechtenstein protiv Nemačke broj 42527/98, st. 82 i 83, 2001-VIII i predmetu Gratzinger and Gratzingerova protiv Češke broj 39794/98, st. 69, 2002-VII, kao i Odluku Ustavnog suda Už-4596/2011 od 20. novembra 2013. godine).
Ustavni sud, takođe, ukazuje na stanovište Evropskog suda za ljudska prava, da se član 1. Protokola broj 1 (pravo na imovinu) ne može tumačiti kao nametanje bilo kakve opšte obaveze Visokim stranama ugovornicama u pogledu vraćanja imovine koja im je preneta pre no što su ratifikovale Konvenciju, niti ograničenja u pogledu obima restitucije imovine i uslova pod kojima pristaju da uspostave imovinska prava pređašnjih vlasnika (presuda Kopecky protiv Slovačke broj 44912/98 od 28. septembra 2004. godine). Takođe, prema stanovištu izraženom u navedenoj presudi Gratzinger and Gratzingerova protiv Češke (stav 69.) , legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade, ma koliko ona bila shvatljiva i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka. Isto stanovište izrazio je Ustavni sud, pored ostalih, u Odluci Už- 4596/2011 od 20. novembra 2013. godine, videti internet stranicu: www.ustavni.sud.rs).
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu ocenu o istaknutoj povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je ocenio da podnosioci ustavne žalbe nisu imali legitimno očekivanje da će biti udovoljeno njihovom zahtevu za vraćanje predmetnih nepokretnosti.
Kako se odredbama člana 21. Ustava, na čiju se povredu podnosioci ustavne žalbe pozivaju, ne jemči nijedno konkretno ljudsko pravo ili sloboda, već ova odredba utvrđuje zabranu diskriminacije, kao jedno od načela u skladu sa kojim se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, Ustavni sud ukazuje na to da do povrede označenog ustavnog načela može doći samo u vezi sa utvrđenom povredom ili uskraćivanjem određenog Ustavom garantovanog prava ili slobode. Imajući u vidu prethodno iznetu ocenu o povredi označenih ustavnih prava, S ud konstatuje da se navodi ustavne žalbe ne mogu dovesti u vezu ni sa istaknutom povredom načela iz člana 21. Ustava.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u preostalom delu odbacio, zbog nepostojanja pretpostavki utvrđenih Ustavom i Zakonom za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.