Odluka Ustavnog suda o obaveznom zastupanju po advokatu u postupku po vanrednim pravnim lekovima
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu protiv rešenja Vrhovnog suda kojim je odbačen zahtev za zaštitu zakonitosti. Potvrđeno je da zakonska obaveza da stranku u postupku po vanrednim pravnim lekovima mora zastupati advokat nije povreda prava na pravično suđenje.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Srbe Tasića iz Donjeg Stajevca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 10. novembra 2011. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Srbe Tasića izjavljena protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/9 od 24. marta 2009. godine.
2. Odbacuje se ustavna žalba Srbe Tasića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Vranju P. 1133/06 od 7. maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Vranju Gž. 1531/08 od 10. decembra 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Srba Tasić iz Donjeg Stajevca je 21. maja 2009. godine izjavio ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Vranju P. 1133/06 od 7. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Vranju Gž. 1531/08 od 10. decembra 2008. godine i rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje garantovanog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac ustavne žalbe je, između ostalog, naveo: da je protiv presude Opštinskog suda u Vranju P. 1133/06 od 7. maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Vranju Gž. 1531/08 od 10. decembra 2008. godine izjavio zahtev za zaštitu zakonitosti, koji je rešenjem Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine odbačen kao nedozvoljen, jer je zahtev podnelo lice koje nije advokat.
2. Prema odredbama člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može podneti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnog organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akata, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajamčena Ustavom.
3. U postupku ispitivanja postojanja procesnih pretpostavki za odlučivanje, Ustavni sud je, saglasno usvojenim pravnim stavovima, konstatovao da ukoliko je ustavna žalba izjavljena protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije o odbacivanju zahteva za zaštitu zakonitosti, kao i protiv odluka koje su prethodile izjavljivanju ovog vanrednog pravnog sredstva, Ustavni sud može meritorno odlučivati samo o odluci donetoj povodom izjavljenog vanrednog pravnog sredstva, dok će ustavnu žalbu u delu u kome se osporavaju odluke nižestepenih sudova odbaciti kao neblagovremenu (ako je podneta po proteku roka utvrđenog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu), ili nedopuštenu (ako su osporeni akti doneti pre Ustava).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u konkretnom slučaju utvrdio da je ustavna žalba izjavljena protiv prvostepene presude Opštinskog suda u Vranju P. 1133/06 od 7. maja 2008. godine i drugostepene presude Okružnog suda u Vranju Gž. 1531/08 od 10. decembra 2008. godine, te da je nakon toga podnosilac izjavio zahtev za zaštitu zakonitosti koji je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine odbačen kao nedozvoljen.
Stoga je Ustavni sud ocenio da je ustavna žalba neblagovremena u odnosu na navedene presude Opštinskog i Okružnog suda u Vranju. Naime, podnosilac ustavne žalbe je osporenu drugostepenu presudu Okružnog suda u Vranju Gž. 1531/08 od 10. decembra 2007. godine primio pre 9. februara 2009. godine kada je izjavio zahtev za zaštitu zakonitosti, a ustavnu žalbu je podneo 21. maja 2009. godine, dakle nakon isteka roka iz člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, pa je na osnovu odredbe člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, kao u tački 2. izreke.
U pogledu osporenog rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba u odnosu na ovo rešenje dopuštena i blagovremena, te je u odnosu na ovo rešenje i cenio povredu prava na pravično suđenje, garantovanog odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine i i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Presudom Opštinskog suda u Vranju P. 1133/06 od 7. maja 2008. godine, u stavu prvom izreke je prihvaćeno povlačenje tužbe tužioca u delu kojim je tražio da se tuženi (među kojima i podnosilac ustavne žalbe) solidarno obavežu da mu na ime neosnovanog obogaćenja po osnovu otkaza ugovora o zakupu za period od 13. marta 2006. godine, od kada je tuženima otkazan ugovor, pa do 20. jula 2006. godine, isplate na ime zakupnine iznos od 30.000,00 dinara. U stavu drugom izreke ove presude obavezani su tuženi da se sa svim licima i stvarima isele iz prostorija – poslovnog prostora, bliže opisanog u ovom stavu izreke i isti poslovni prostor predaju u posed tužiocu, ispražnjen od stvari i lica. U stavu trećem izreke presude obavezani su tuženi da tužiocu na ime troškova postupka solidarno isplate iznos od 19.850,00 dinara.
Presudom Okružnog suda u Vranju Gž. 1531/08 od 10. decembra 2008. godine žalba tuženog Srbe Tasića, ovde podnosioca ustavne žalbe, je odbijena kao neosnovana i potvrđena navedena presuda Opštinskog suda u Vranju u stavu drugom i trećem izreke u odnosu na tuženog.
Protiv navedene drugostepene i prvostepene presude tuženi je 9. februara 2009. godine izjavio zahtev za zaštitu zakonitosti.
Ispitujući zahtev za zaštitu zakonitosti, a u smislu člana 401. stav 2. u vezi sa članom 421. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu ZPP), Vrhovni sud Srbije je našao da zahtev tuženog nije dozvoljen.
U obrazloženju osporenog revizijskog rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine je, između ostalog, navedeno: da je odredbom člana 84. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da u postupku po reviziji i zahtevu za zaštitu zakonitosti stranku mora zastupati advokat; da je odredbom člana 421. stav 2. Zakona propisano da ako u čl. 413-420. ovog zakona nije što drugo određeno, shodno će se primenjivati odredbe člana 397, čl. 400-406. i čl. 410. i 411. ovog zakona; da je odredbom člana 401. stav 2. tačka 2. istog zakona propisano da je revizija nedozvoljena ako je reviziju izjavilo lice koje nije advokat.
Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju zahtev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene i prvostepene presude nije izjavio advokat, već tuženi lično, te da zahtev, u smislu odredbe člana 401. stav 2. tačka 2) Zakona, nije dozvoljen.
5. Za ocenu navoda i razloga iznetih u ustavnoj žalbi, relevantne su sledeće odredbe Ustava i Zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS", br. 125/04, 111/09 i 36/11) je propisano: da stranku mora zastupati advokat u postupku po reviziji i zahtevu za zaštitu zakonitosti (član 84. stav 2.); da revizija nije dozvoljena, ako je reviziju izjavilo lice koje nije advokat (član 401. stav 2. tačka 2)); da kad odlučuje o zahtevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud Srbije ispituje samo one povrede na koje je ukazao podnosilac zahteva i da će se povodom zahteva za zaštitu zakonitosti, shodno primenjivati odredbe člana 397. čl. 400. do 406, 410. i 411. Zakona o parničnom postupku (član 421. st. 1. i 2.).
6. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta citiranih odredaba Ustava i zakona, Ustavni sud je utvrdio da osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine nije povređeno Ustavom garantovano pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje.
Ustavom zajemčenim pravom na pravično suđenje u parničnom postupku se garantuje da će postupak biti vođen i okončan u razumnom roku od strane nadležnog, nezavisnog i nepristrasnog suda, obrazovanog na osnovu zakona, koji će javno raspraviti i odlučiti o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe.
U tom smislu, Ustavni sud je ocenio da je osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine doneo Ustavom i zakonom ustanovljen sud, koji je u skladu sa svojim ovlašćenjima iz Zakona o parničnom postupku odbacio kao nedozvoljen zahtev za zaštitu zakonitosti, jer zahtev za zaštitu zakonitosti nije izjavilo lice koje je advokat.
Naime, Zakon o parničnom postupku je propisivanjem razloga zbog kojih se može, odnosno ne može izjaviti revizija i zahtev za zaštitu zakonitosti ograničio raspravljanje po ovim vanrednim pravnim lekovima samo na pravna pitanja, te je imperativnom odredbom člana 84. stav 2. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da stranku u postupku po reviziji i zahtevu za zaštitu zakonitosti mora zastupati advokat. Ustavni sud je u Odluci IU-193/2004 od 28. septembra 2006. godine, ocenjujući ustavnost odredaba člana 84. stav 2. i člana 401. stav 2. tačka 2) Zakona o parničnom postupku, stao na stanovište da se takvim zakonskim propisivanjem ne ograničavaju građani u zaštiti svojih prava, već se zahtevom za stručnim zastupanjem, zbog složenosti postupka, važnosti spora i efikasnosti suđenja pred najvišim sudom u Republici, u postupku po vanrednim pravnim lekovima štite prava stranaka, za čiju je zaštitu neophodno stručno pravno znanje i iskustvo. Iz tih razloga, Ustavni sud je i u konkretnom slučaju stanovišta da se podnosiocu ustavne žalbe mogla pružiti sudska zaštita pred Vrhovnim sudom Srbije samo po vanrednom pravnom leku podnetom od strane advokata, kao stručnog lica za ukazivanje na pravno relevantne razloge zbog kojih se to pravno sredstvo može izjaviti.
U konkretnoj situaciji, u sprovedenom postupku, utvrđeno je da zahtev za zaštitu zakonitosti nije izjavilo lice koje je advokat, te je Vrhovni sud Srbije primenio merodavne odredbe Zakona o parničnom postupku i odbacio zahtev za zaštitu zakonitosti kao nedozvoljen. Ustavni sud je ocenio da u osporenom rešenju Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu ustavnih garancija u okviru prava na pravično suđenje.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 163/09 od 24. marta 2009. godine i saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 1. izreke.
7. Na osnovu navedenog i odredaba člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević