Povreda prava na pravično suđenje u postupku izvršenja protiv supsidijernog dužnika
Kratak pregled
Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, poništivši rešenje kojim je odbijen predlog za izvršenje protiv Grada Niša kao supsidijernog dužnika. Stav suda da se mora dokazati nemogućnost naplate od primarnog dužnika u stečaju je proizvoljan.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Katarina Manojlović Andrić, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Tomislava Đorđevića iz Niša, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 9. juna 201 6. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Tomislava Đorđevića i utvrđuje da je rešenjem Osnovnog suda u Nišu IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine i rešenjem Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 1. oktobra 2013. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se rešenje Osnovnog suda u Nišu IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o prigovoru podnosioca ustavne žalbe izjavljenom protiv rešenja Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 1. oktobra 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Tomislav Đorđević iz Niša je 2. oktobra 201 3. godine, preko punomoćnika Miodraga Janjića, advokata iz Niša, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Nišu Ipi. 8/13 od 18. februara 2013. godine, Ii. 19/13 od 3. aprila 2013. godine, IPV (I). 401/13 od 28. maja 2013. godine, Ii. 19/13 od 12. jula 2013. godine i IPV (I). 729/13 od 1. avgusta 2013. godine. Dopunom od 25. novembra 2013. godine, ustavnu žalbu je izjavio i protiv rešenja Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 1. oktobra 2013. godine i rešenja istog suda IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine, a dopunom od 16. decembra 2013. godine, ustavnu žalbu je izjavio i protiv zaključka Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 2. decembra 2013. godine. Ustavna žalba je izjavljena zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zajemčenih odredbama čl. 32. i 58. Ustava Republike Srbije, kao i prava iz člana 6. Evropske konvencije i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku u kojem su osporeni akti doneti.
Podnosilac ističe da je izvršni postupak u kojem su osporeni akti doneti u potpunosti nezakonit, jer je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, a procesno i materijalno pravo pogrešno primenjeno. Dalje navodi da nije postojao nijedan od predviđenih razloga iz člana 42. Zakona o izvršenju i obezbeđenju za ukidanje rešenja o izvršenju koje je doneto na osnovu izvršne isprave - rešenja Opštinskog suda u Nišu R. 500/05 od 26. januara 2006. godine, kojim mu je određena naknada za oduzeto zemljište. Samim tim, navodi da nije bilo ni razloga za donošenje rešenja o protivizvršenju po predlogu Grada Niša u odnosu na njega. Takođe, podnosilac navodi i da je Ustavni sud doneo Odluku Už-2769/2010 od 23. maja 2012. godine, kojom je poverioce iz navedene izvršne isprave uputio da podnesu predloge za izvršenje protiv izvršnog dužnika Grada Niša - na koga je prešla obaveza iz izvršne isprave, što je podnosilac i učinio. Podnosilac ističe da veće izvršnog suda opravdava odbijanje njegovog predloga za izvršenje nedostavljanjem dokaza sa njegove strane o obustavi postupka izvršenja prema Društvenom preduzeću „PIK“ Niš (u daljem tekstu: „PIK“ Niš) iz kojeg se može jasno konstatovati nemogućnost naplate novčanog potraživanja od istog, zbog čega se po mišljenju suda nije mogla aktivirati zakonska obaveza Grada Niša, kao sipsidijernog dužnika, dok on smatra da je izvršni sud uporno nastojao da krivicu neizvršenja rešenja R. 500/05 od 26. januara 2006. godine prebaci na njega, kao izvršnog poverioca.
Ustavnom žalbom se predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu označenih ustavnih prava, poništi osporene pojedinačn e akt e i utvrdi pravo podnosioca na naknadu nematerijalne štete m i materijalne štete u vidu troškova nastalih prilikom vođenja izvršnog postupka.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporen e akt e, spise Osnovnog suda u Nišu u predmetu Ii. 19/13, te dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
3.1. Grad Niš je za potrebe „PIK“ Niš, kao krajnjeg korisnika zemljišta, podneo predlog Opštinskom sudu u Nišu protiv protivnika predlagača, među kojima i Tomislava Đorđevića iz Niša, ovde podnosioca ustavne žalbe. Predlog je podnet radi određivanja naknade za oduzeto zemljište. Postupajući u toj pravnoj stvari Opštinski sud u Nišu je doneo rešenje R. 500/05 od 26. januara 2006. godine, kojim je odredio naknadu za zemljište koje je oduzeto kao zemljišni maksimum i ne može se vratiti u ukupnom iznosu od 107.122.288,00 dinara. Istim rešenjem je obavezan „PIK“ Niš, kao krajnji korisnik, da protivnicima predlagača isplati navedeni iznos naknade prema njihovim udelima, tako da se Tomislavu Đorđeviću, kao pravnom sledbeniku pok. G.Đ, ima isplatiti iznos od 6.838.664,00 dinara.
Tomislav Đorđević je 23. januara 2013. godine podneo Osnovnom sudu u Nišu predlog za dozvolu izvršenja protiv Grada Niša, plenidbom novčanih sredstava na računu izvršnog dužnika, na osnovu pravnosnažnog i izvršnog rešenja Opštinskog suda u Nišu R. 500/05 od 26. januara 2006. godine, koje izvršenje će sprovesti izvršitelj - Žarko Dimitrijević iz Niša.
Osnovni sud u Nišu je doneo rešenje o izvršenju Ii. 19/13 od 25. januara 2013. godine, kojim se usvaja predloženo izvršenje.
Izvršitelj Žarko Dimitrijević iz Niša je doneo zaključak Ii. 17/13 od 4. februara 2013. godine na osnovu kojeg se određuje sprovođenje izvršenja određenog rešenjem o izvršenju Ii. 19/13 od 25. januara 2013. godine prenosom sredstava i utvrđuju troškovi postupka nastali pred izvršiteljem.
Izvršitelj Žarko Dimitrijević iz Niša je doneo zaključak o namirenju Ii. 17/13 od 19. februara 2013. godine, na osnovu kojeg se utvrđuje da je izvršen prenos sredstava sa tekućeg računa dužnika na namenski račun izvršitelja, pa se određuje da se iz iznosa dobijenog prenosom sredstava namiruju troškovi izvršnog postupka odmereni od strane suda, troškovi izvršnog postupka nastali pred izvršiteljem i glavno potraživanje izvršnog poverioca sa obračunatom kamatom, te se utvrđuje da je izvršni poverilac u celosti namirio svoje potraživanje.
Izvršni dužnik je 7. februara 2013. godine podneo prigovor na rešenje o izvršenju Ii. 19/13 od 25. januara 2013. godine.
Postupajući po tom prigovoru, Osnovni sud u Nišu je doneo osporeno rešenje IPI. 8/13 od 18. februara 2013. godine, kojim je usvojio prigovor izvršnog dužnika Grada Niša i ukinuo rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 25. januara 2013. godine. U obrazloženju ovog rešenja, između ostalog, navedeno je da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je dozvolio predloženo izvršenje prema Gradu Nišu, kao izvršnom dužniku. Ovo stoga što prema odredbi člana 12. stav 3. Zakona o načinu i uslovima priznavanja prava i vraćanja zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemišnog fonda i konfiskacijom zbog neizvršenih obaveza iz obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda Republike Srbije (u daljem tekstu: Zakon), u slučaju kada organizacija, koja koristi zemljište u momentu određivanja naknade nije u mogućnosti da isplati novčanu naknadu, obavezu isplate te naknade će izvršiti opština, a ako ona nije to u mogućnosti, onda Republika Srbija. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da potraživanje isplate naknade po navedenom osnovu dospeva prema opštini u trenutku kada se konstatuje nemogućnost naplate ove naknade od organizacije koja koristi zemljište ili organizacije koja je to zemljište otuđila iz društvene svojine. U konkretnom slučaju izvršni poverilac nije pružio dokaze da je pokretao izvršni postupak prema „PIK“ Niš, koji je prema rešenju R. 500/05 od 26. januara 2006. godine obveznik plaćanja naknade za oduzeto zemljište i ako jeste da li je taj postupak prekinut zbog stečaja „PIK“ Niš ili je isti obustavljen iz nekog razloga i kog, odnosno da li je obustavljen zbog nemogućnosti naplate potraživanja. Ocenjeno je da je propušteno da se utvrdi da li je izvršni poverilac pokretao izvršni postupak, da li se naplatio u istom, tj. da li je takav izvršni postupak prekinut zbog stečaja ili obustavljen zbog nemogućnosti naplate. Stoga je veće odredilo da će izvršni sudija utvrditi navedene činjenice i ponovo odlučiti o predlogu izvršnog poverioca imajući u vidu ishod eventualnog izvršnog postupka, kao i činjenicu da izvršni poverilac nije prijavio potraživanje u stečajnom postupku čime bi doprineo mogućnosti naplate bar dela svog potraživanja.
Grad Niš je 13. marta 2013. godine podneo predlog za protivizvršenje.
Osnovni sud u Nišu je doneo osporeno rešenje Ii. 19/13 od 3. aprila 2013. godine, kojim je usvojio predlog izvršnog dužnika za protivizvršenje. Ovim rešenjem je naloženo da izvršni poverilac (sada izvršni dužnik u protivizvršenju) u roku od pet radnih dana izvršnom dužniku (sada protivizvršilac) vrati 15.859.354,84 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. februara 2013. godine, a ukoliko u ostavljenom roku tako ne postupi, određuje se izvršenje prenosom sredstava koja se vode na njegovom računu kod banke i određuje izvršenje popisom, plenidbom i prodajom na njegovoj celokupnoj imovini, koji će po zahtevu protivizvršioca odrediti sud pribavljanjem po službenoj dužnosti izjave o njegovoj imovini.
Izvršni poverilac je 26. aprila 2013. godine izjavio prigovor na rešenje o protivizvršenju Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 3. aprila 2013. godine.
Osnovni sud u Nišu je doneo osporeno rešenje IPV (I). 401/13 od 28. maja 2013. godine, kojim je odbijen prigovor izvršnog poverioca, sa obrazloženjem da je osporeno rešenje o protivizvršenju doneto u skladu sa odredbama čl. 78. i 79. Zakona o izvršenju i obezbeđenju.
Izvršni poverilac je 13. juna 2013. godine podneo Osnovnom sudu u Nišu zahtev za odobrenje polaganja jemstva, sa kojim se izvršni dužnik - protivizvršilac nije složio, već insistirao na nastavku postupka protivizvršenja.
Osnovni sud u Nišu je doneo osporeno rešenje Ii. 19/13 od 12. jula 2013. godine, kojim se odbija zahtev izvršnog poverioca za odobrenje polaganja jemstva.
Postupajući po prigovoru izvršnog poverioca od 23. jula 2013. godine na rešenje o protivizvršenju Ii. 19/13 od 3. aprila 2013. godine, Osnovni sud u Nišu je doneo osporeno rešenje IPV (I). 729/13 od 1. avgusta 2013. godine, kojim je prigovor odbio kao neosnovan.
Osnovni sud u Nišu je doneo osporeno rešenje Ii. 19/13 od 1. oktobra 2013. godine, kojim je odbijen predlog za izvršenje Tomislava Đorđevića - izvršnog poverioca podnet protiv Grada Niša, kao izvršnog dužnika na osnovu izvršnog rešenja Opštinskog suda u Nišu R. 500/05 od 26. januara 2006. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno: da s obzirom na to da je rešenjem veća IPI. 8/13 od 18. februara 2013. godine ukinuto rešenje o izvršenju Ii. 19/13 od 25. januara 2013. godine, to je sud ponovo cenio osnovanost predloga za izvršenje imajući u vidu primedbe veća, kao i priložene dokaze; da je izvršni poverilac podneo predlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave, radi naplate novčanog potraživanja na ime naknade za oduzeto zemljište; da je u samom predlogu naveo da je pravni osnov donošenja izvršnog rešenja Zakon; da kako je nad „PIK“ Niš otvoren stečajni postupak (u kojem on nije prijavio svoje potraživanje), to je označio Grad Niš kao supsidijernog dužnika, navodeći da ima zakonsko pravo da naplatu potraživanja zahteva od Grada Niša; da iz odredbe člana 12. Zakona proizlazi da u slučaju kada organizacija (krajnji korisnik zemljišta) nije u mogućnosti da isplati novčanu naknadu, obavezu izvršava opština, a ukoliko ni ona nije u mogućnosti, onda Republika Srbija; da iz citirane zakonske odredbe proizlazi da obaveza opštine, a zatim i Republike Srbije, nastaje onda kada se izvršenje radi ostvarivanja potraživanja prema prethodnom dužniku ne može sporvesti na sredstvima izvršenja iz člana 19. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, usled čega je postupak izvršenja pravnosnažno u potpunosti obustavljen; da je izvršni poverilac dostavio rešenje o prekidu postupka usled stečaja nad „PIK“ Niš, koje se ne odnosi i na njega, već na druga lica, a sudu nije pružio nijedan dokaz da je pokrenuo izvršni postupak prema „PIK“ Niš i ako jeste, kakav je ishod takvog izvršnog postupka, da li je prekinut usled stečaja, obustavljen i iz kog razloga, a sve kako bi se ispunili uslovi da Grad Niš preuzme obavezu kao supsidijarni dužnik; da se shodno tome u konkretnom slučaju nije aktivirala zakonska obaveza Grada Niša kao supsidijarnog dužnika i nisu ispunili zakonski uslovi da se prema istom odredi izvršenje.
Izvršni poverilac je 11. oktobra 2013. godine izjavio prigovor na navedeno rešenje u kojem je, između ostalog, istakao: da je pitanje pokretanja izvršnog postupka od strane izvršnog poverioca protiv „PIK“ Niš, kao izvršnog dužnika, potpuno irelevantno u ovom postupku. Ovo stoga što je to učinio prema zakonskom supsidijernom jemcu na osnovu Zakona, kao lex specialis, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Už-2769/10 od 23. maja 2012. godine; da je navedenom Odlukom Ustavni sud zauzeo stav da posle donošenja rešenja o izvršenju više ne postoji mogućnost promene izvršnog dužnika već je potrebno da izvršni poverilac podnese novi predlog za izvršenje protiv izvršnog dužnika na koga je prešla obaveza iz izvršne isprave, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.
Postupajući po prigovoru izvršnog poverioca, Osnovni sud u Nišu je doneo osporeno drugostepeno rešenje IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine, kojim se prigovor odbija kao neosnovan. U obrazloženju osporenog rešenja, između ostalog, navedeno je: da obaveza Grada Niša na isplatu novčane naknade za oduzeto zemljište, odnosno zakonsko supsidijerno jemstvo, nastaje u izvršnom postupku kada se izvršenje radi naplate potraživanja prema primarnom obvezniku nije moglo sprovesti; da u vezi navoda poverioca da je nad „PIK“ Niš 2009. godine pokretnut postupak stečaja, veće nalazi da su proizvoljni i ničim dokazani navodi poverioca da će se taj postupak okončati bankrotstvom; da po oceni veća, poverilac nije podneo nijedan dokaz da je podneo prijavu potraživanja, te da je pokušao da naplati potraživanje, jer je isto zakonom predviđen način naplate potraživanja; da o tome da li bi se i u kom procentu naplatio od obveznika „PIK“ Niš, poverilac sudu nije pružio nikakav dokaz, pa samim tim ni dokazao da dužnik nije mogao da isplati novčanu naknadu; da poverilac nije sudu pružio nijedan dokaz da je pokušao na bilo koji način da se naplati od „PIK“ Niš, niti dobrovoljnim ispunjenjem, niti pokretanjem izvršnog postupka, a takođe nije dostavio pravnosnažno rešenje o obustavi postupka izvršenja prema istom iz kojeg se može konstatovati nemogućnost naplate novčanog potraživanja od strane „PIK“ Niš; da u kontekstu svega navedenog, nema pravnog osnova da se dozvoli predloženo izvršenje prema Gradu Nišu kao izvršnom dužniku i da se isti kao supsidijerni jemac obaveže i preuzme obavezu isplate novačane naknade za oduzeto zemljište na osnovu izvršne isprave; da je po izvršnoj ispravi dužnik obaveze - „PIK“ Niš, a izvršni poverilac nije shodno odredbi člana 12. Zakona pružio nijedan dokaz o tome da on nije u mogućnosti da isplati novčanu naknadu, te se nije ni mogla aktivirati zakonska obaveza prema Gradu Nišu kao supsidijernom dužniku, niti je ispunjen uslov da se prema istom dozvoli predloženo izvršenje.
Osnovni sud u Nišu je doneo zaključak Ii. 19/13 od 2. decembra 2013. godine, kojim je naložio da se sprovede građevinsko veštačenje na ime tržišne vrednosti nepokretnosti izvršnog poverioca (izvršnog dužnika u protivizvršenju).
Izvršni poverilac je 16. decembra 2013. godine podneo zahtev Osnovnom sudu u Nišu da se stavi van snage rešenje istog suda od 3. aprila 2013. godine o protivizvršenju kao neustavno.
Sudski veštak građevinske struke je 29. januara 2014. godine obavestio sud da izlaskom na teren, na adresi datoj u zaključku, nije identifikovao predmetnu nepokretnost, te da je neophodno da protivizvršilac proveri i tačno utvrdi lokaciju i adresu nepokretnosti.
Osnovni sud u Nišu je doneo rešenje Ii. 19/13 od 28. februara 2014. godine, kojim se: obustavlja izvršenje po rešenju o protivizvršenju Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 3. aprila 2013. godine, u delu kamate na iznos od 15.859.354,84 dinara po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 19. februara 2013. godine; odbija predlog izvršnog poverioca za stavljanje van snage – obustavu postupka izvršenja po rešenju o protivizvršenju Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 3. aprila 2013. godine, u delu glavnog duga u iznosu od 15.859.354,84 dinara.
Postupajući po prigovoru izvršnog poverioca, Osnovni sud u Nišu je doneo rešenje IPV (I). 416/14 od 8. aprila 2014. godine, kojim je prigovor odbio kao neosnovan.
Veštak građevinske struke je 7. avgusta 2014. godine dostavio sudu svoj nalaz i mišljenje, na osnovu kojeg je Osnovni sud u Nišu doneo zaključak Ii. 19/13 od 17. decembra 2014. godine, kojim se utvrđuje vrednost nepokretnosti koja je u vlasništvu izvršnog poverioca (izvršnog dužnika u protivizvršenju).
Izvršni poverilac se podneskom od 3. marta 2015. godine obratio izvršnom sudu, sa obaveštenjem da je 26. februara 2015. godine izvršio uvid u kopiju plana za navedenu nepokretnost, na osnovu čega konstatuje da faktičko stanje na terenu ukazuje da navedeni objekat na gore navedenoj parceli ne predstavlja njegovu imovinu, te da se u istom nalazi sedište fudbalskog saveza Grada Niša, čiji je vlasnik Grad Niš.
Osnovni sud u Nišu je doneo rešenje Ii. 19/13 od 18. marta 2016. godine kojim se nalaže izvršnom poveriocu (izvršnom dužniku u protivizvršenju) da u roku od pet radnih dana od dana prijema rešenja pristupi u sud radi davanja izjave o imovini na zapisnik pred sudijom ili da dostavi sudu pisanu izjavu o imovini sa overenim potpisom.
3.2. Rešenjem Trgovinskog suda u Nišu St. 10/09 od 3. juna 2009. godine, otvoren je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom DP „PIK“ Niš iz Niša.
Trgovinski sud u Nišu je doneo rešenje St. 10/09 od 7. septembra 2009. godine, iz kojeg proizlazi da će se stečajni postupak nad stečajnim dužnikom okončati bankrotstvom, shodno čemu se započinje postupak prodaje imovine stečajnog dužnika.
Iz izjašnjenja stečajnog upravnika od 8. oktobra 2013. godine, datog kao odgovor na zahtev advokata Miodraga Janjića, koji zastupa poverioca V.Đ. i druge, a na pitanje da li će po namirenju troškova i razlučnih poverilaca, preostati imovina za namirenje poverilaca četvrtog isplatnog reda, stečajni upravnik je, između ostalog, odgovorio: da je u dva navrata oglašavao prodaju stečajnog dužnika, ali se na njima niko nije prijavio za učešće na javnom nadmetanju; da je 6. oktobra 2011. godine stupio na snagu Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, što je prolongiralo postupak prodaje, s obzirom na to da je stečajni upravnik sada u obavezi da pribavi podatke o tome da li je imovina u vlasništvu stečajnog dužnika bila predmet oduzimanja bivših vlasnika nakon 1945. godine i da li je za istu podneta prijava u skladu sa Zakonom o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine; da je u cilju pribavljanja navedenih podataka, preduzeo sve potrebne radnje počev od analize poslovne dokumentacije stečajnog dužnika, dokumentacije kojom raspolaže Agencija za privatizaciju i izvoda iz javnih evidencija u kojima se vode nepokretnosti; da se na osnovu raspoložive dokumentacije stečajni upravnik obratio Republičkoj direkciji za imovinu, sa zahtevom za izjašnjenje da li su za imovinu stečajnog dužnika, za koju su pribavljena uverenja, evidentirane prijave oduzete imovine (u kom slučaju postoji zabrana prodaje); da iz dopisa Republičke direkcije za imovinu od 22. avgusta 2013. godine, proizlazi da postoje prijave bivših vlasnika za oduzetu imovinu KO Niš Bubanj, KO Knez Selo, KO Donji Matejevac, ali da navedene podatke treba shvatiti uslovno, imajući u vidu da je veliki broj podnosilaca slobodnim opisom prijavljivao oduzetu imovinu, bez navođenja identifikacionih i drugih zakonom propisanih podataka (nije navedena katastarska parcela, adresa, površina nepokretnosti); da su se stečajnom upravniku u toku stečajnog postupka neposredno obraćali bivši vlasnici sa zahtevima za izlučenje imovine; da iz navedenih razloga stečajni upravnik ne može pouzdano da se izjasni na okolnost da li će biti novčanih sredstava za namirenje poverilaca četvrtog isplatnog reda, jer će visina raspoloživih sredstava za namirenje poverilaca zavisiti od imovine koja će biti predmet prodaje, kao i visine kupoprodajne cene; da u segmentu koji se odnosi na mogućnost izvršenja na imovini stečajnog dužnika, nakon okončanja stečajnog postupka, stečajni upravnik ukazuje da ona ne postoji, niti je predviđena Zakonom o stečajnom postupku; da je cilj stečajnog postupka najpovoljnije unovčenje celokupne imovine u vlasništvu stečajnog dužnika i namirenje poverilaca iz postignute cene; da se nakon prodaje i deobe zaključuje stečajni postupak, a stečajni dužnik se briše iz registra privrednih subjekata, tako da nema mogućnosti sprovođenja postupka prema brisanom pravnom licu; da ukoliko bi se i nakon zaključenja stečajnog postupka utvrdilo da postoji imovina koja je u vlasništvu stečajnog dužnika, sprovela bi se deoba po zaključenju stečajnog postupka, shodno članu 126. Zakona o stečajnom postupku.
Proverom kroz portal sudova, 6. maja 2016. godine, utvrđeno je da stečajni postupak, koji je otvoren rešenjem Trgovinskog suda u Nišu St. 10/09 (novi broj 36/10) od 3. juna 2009. godine, još uvek nije okončan.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu podnosilac ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama (član 32. stav 1.). Odredbama člana 58. Ustava utvrđeno je: da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (stav 1.); da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (stav 2.); da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine (stav 3.); da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (stav 4.).
Za odlučivanje o ovoj ustavnoj žalbi od značaja su i odredbe sledećih zakona i drugih propisa:
Zakonom o načinu i uslovima priznavanja prava i vraćanju zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemljišnog fonda i konfiskacijom zbog neizvršenih obaveza iz obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda („Službeni glasnik RS“, br. 18/91, 20/92 i 42/98) propisano je: da se strankama, u smislu ovog zakona, smatraju raniji sopstvenik s jedne strane, i opština i poljoprivredna, odnosno druga organizacija kod koje se oduzeto zemljište nalazi, odnosno koja je otuđila to zemljište iz društvene svojine (u daljem tekstu: organizacija), s druge strane (član 5.); da kad komisija nađe da je zahtev osnovan, a da nisu ispunjeni uslovi za vraćanje oduzetog zemljišta, niti da postoji mogućnost za davanje drugog odgovarajućeg zemljišta, rešenjem će utvrditi da podnosiocu zahteva pripada pravo na novčanu naknadu (član 7. stav 1.); da ako nije postignut sporazum o obliku i visini naknade, odmah po pravosnažnosti rešenja iz člana 7. ovog zakona organ će sve spise predmeta dostaviti mesno nadležnom opštinskom sudu, koji će u vanparničnom postupku odlučiti o naknadi, da je postupak pred sudom hitan, a da će se naknada odrediti na način i po propisima za utvrđivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost (član 9.); da u slučaju kad ranijem sopstveniku po odredbama ovog zakona pripada pravo na novčanu naknadu za oduzeto zemljište, isplata naknade pada na teret organizacije koja koristi zemljište u momentu određivanja naknade (član 12. stav 1.); da će u slučaju kad organizacija nije u mogućnosti da isplati novčanu naknadu iz stava 1. ovog člana, obavezu isplate te naknade izvršiti opština, a ako i ona to nije u mogućnosti, ovu obavezu izvršiće Republika Srbija (član 12. stav 3.).
Uredbom za sprovođenje Zakona o načinu i uslovima priznavanja prava i vraćanju zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemljišnog fonda i konfiskacijom zbog neizvršenih obaveza iz obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda („Službeni glasnik RS“, br. 41/91, 44/91, 4/92, 8/97 i 103/03) propisano je da ukoliko pitanja postupka nisu zakonom, odnosno ovom uredbom drugačije uređena, primenjuju se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku (član 23.).
Zakonom o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 84/04 i 85/05) bilo je propisano: da stečajni poverioci svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvaruju samo u stečajnom postupku (član 66. stav 1.); da se od dana pokretanja stečajnog postupka ne može protiv stečajnog dužnika, odnosno nad njegovom imovinom, odrediti i sprovesti prinudno izvršenje, niti bilo koja mera postupka izvršenja u cilju namirenja potraživanja, osim izvršenja koja se odnose na troškove stečajnog postupka, a da se takvi postupci koji su u toku prekidaju (član 73.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je rešenjima Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 1. oktobra 2013. godine i IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, jer je izvršni sud pogrešno i na njegovu štetu primenio odredbe Zakona o obezbeđenju i izvršenju, kao i Zakona o načinu i uslovima priznavanja prava i vraćanju zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemljišnog fonda i konfiskacijom zbog neizvršenih obaveza iz obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda . Po mišljenju podnosioca, Osnovni sud u Nišu je na nezakonit i nepravilan način stavio van snage rešenje o izvršenju na osnovu kojeg je on naplatio svoje potraživanje (utvrđeno pravnosnažnom izvršnom ispravom) , te postupajući po predlogu Grada Niša, kao izvršnog dužnika obaveze, doneo rešenje o protivizvršenju u nastojanju da krivicu zbog neizvršenja rešenja Opštinskog suda u Nišu R. 500/05 od 26. januara 2006. godine, kojim mu je određena naknada za oduzeto zemljište, prebaci na njega kao izvršnog poverioca.
Kako je ustavna žalba podneta i zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i zbog povrede prava zajemčenog članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a s obzirom na to da se odredba člana 32. stav 1. Ustava sadržinski ne razlikuje od navedene odredbe Konvencije, Ustavni sud je postojanje povrede ovog prava cenio u odnosu na navedenu odredbu Ustava.
Razmatrajući ustavnu žalbu sa aspekta istaknute povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud, pre svega, naglašava da nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova povređuju ili uskraćuju ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primena zakona bila očigledno proizvoljna, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova, ukoliko se ova ocena ne čini prima facie proizvoljnom, ali da njegov zadatak jeste da oceni da li su redovni sudovi primenili odredbe zakona proizvoljno ili ne. Polazeći od toga, Ustavni sud ukazuje da je potrebno ispitati da li je osporenim pojedinačnim akt ima povređeno ili uskraćeno navedeno ustavno pravo podnosiocu.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je najpre ocenio da je potraživanje podnosioca ustavne žalbe nastalo na osnovu pravnosnažnog i izvršnog rešenja Opštinskog suda u Nišu R. 500/05 od 26. januara 2006. godine, koje je doneto u vanparničnom postupku u kojem je procesno svojstvo predlagača imao Grad Niš u ime „PIK“ Niš, a podnosilac ustavne žalbe, pored drugih lica, procesno svojstvo protivnika predlagača. Navedenim rešenjem, podnosiocu ustavne žalbe je utvrđena naknada za oduzeto zemljište, koju je obavezan da plati „PIK“ Niš, kao krajnji korisnik oduzetog zemljišta.
Ustavni sud je utvrdio da je Osnovi sud u Nišu kao razlog za donošenje rešenja kojim je odbijen predlog podnosioca ustavne žalbe za izvršenje na osnovu izvršne isprave pošao od toga da se obaveza Grada Niša, kao supsidijernog dužnika na isplatu naknade za oduzeto zemljište podnosiocu, nije još uvek aktivirala, jer iz odredbe člana 12. stav 3. Zakona proizlazi da tek u slučaju da obveznik određene naknade nije u mogućnosti da je isplati, tu obavezu preuzima opština, odnosno Republika . Ovo stoga jer je nad „PIK“ Niš pokretnut postupak stečaja 2009. godine, a podnosilac, kao izvršni poverilac sudu nije podneo nijedan dokaz o prijavi svoga potraživanja u stečajn om postupku, niti da li je uopšte pokušao da naplati svoje potraživanje od „PIK“ Niš, kao primarnog dužnika (dobrovoljnim ispunjenjem, pokretanjem izvršnog postupka protiv njega - pa samim tim i dostav ljanjem pravnosnažno g rešenj a o obustavi postupka izvršenja ), na osnovu čega bi se mogla konstatovati nemogućnost naplate novčanog potraživanja od „PIK“ Niš. Shodno tome , stav je izvršnog suda da nema pravnog osnova da se dozvoli predloženo izvršenje prema Gradu Nišu , kao izvršnom dužniku i da se isti kao supsidij erni jemac obaveže i preuzme obavezu isplate novčane naknade za oduzeto zemljište na osnovu rešenja Opštinskog suda u Nišu R. 500/05 od 26. januara 2006. godine, jer je jedini dužnik obaveze „PIK“ Niš.
Ustavni sud konstatuje da je Evropski sud za ljudska prava u presudi Rafailović i Stevanović protiv Srbije (38629/07 i 23718/08 od 16. jun a 2015 . godine), ponovio svoj već ranije za uzeti stav da „onda kada je presuda protiv države, njenih tela, ili istovetnih subjekata koji takođe ne uživaju dovoljnu institucionalnu i poslovnu nezavisnost od države, država mora preduzeti inicijativu da izvrši presudu u potpunosti i na vreme. [Ovo stoga što je] država neposredno odgovorna za njihove dugove i ne može da navodi ni nedostatak sopstvenih sredstava ni loš finansijski položaj dužnika kao izgovor za neizvršenje tih odluka“ (stav 61). „Sud....podseća da se državnim organima ne mogu smatrati samo Vlada i centralni organi države [jer] državni organi mogu biti svi nacionalni državni organi ili organi lokalne samouprave koji vrše javna ovlašćenja, bez obzira na obim njihove autonomije vis-à-vis centralnih organa“ (stav 63). Najzad, odgovornost države za dugove opština i drugih subjekata ili preduzeća pod upravom lokalnih organa je već utvrđena u jednom broju prethodnih presuda protiv drugih tuženih država ( De Luca protiv Italije, broj 43870/04 od 24. septembra 2013. godine, stav 54; Yershova protiv Rusije, broj 1387/04 od 8. april a 2010 . godine, st. 71-72; Otychenko i Fedishchenko protiv Ukrajine, br. 1755/05 i 25912/06 od 12. mart a 2009 . godine, stav 26; Shmalko protiv Ukrajine, broj 60750/00 od 20. jul a 2004 . godine, stav 38.) (stav 64.) .
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, a imajući u vidu odredbu člana 12. Zakona, Ustavni sud nalazi da isplata novčane naknade za oduzeto zemljište ranijem sopstveniku pada na teret organizacije koja koristi zemljište u momentu određivanja naknade (u konkretnom slučaju „PIK“ Niš), sem u slučaju kada ta organizacija nije u mogućnosti da isplati novčanu naknadu . U slučaju kada organizacija koja koristi zemljište nije u mogućnosti da isplati novčanu naknadu, obavez a isplate naknade pada na opštinu, odnosno Republik u Srbij u (u konretnom slučaju Grad Niš). Shodno tome, Ustavni sud nalazi da je Zakonom svakako propisana obaveza Grada Niša, kao sekundarnog dužnika da isplati naknadu ukoliko „PIK“ Niš, kad primarni dužnik nije u mogućnosti da obavezu izvrši, ali da u samom zakonu ne postoji jasno određenje u kom trenutku se aktivira odgovornost supsidijernog dužnika, tj. da li je to po okončanju stečajnog postupka (u kom slučaju bi i prema stanovištu sudova izraženom u osporenim rešenjima ta odredba bila primenjiva).
Ustavni sud je posebno imao u vidu da u izvršnom postupku, u kojem su doneta osporena rešenja , nije utvrđeno da li bi deobom stečajne mase , prema pravilima o namirenju stečajnih potraživanja , podnosiocu pripala određena naknada. Polazeći od navedenog, kao i činjenice da je rešenje kojim je određena naknada podnosiocu za oduzeto zemljište doneto još u januaru 2006. godine, a da predmetni stečajni postupak nije bio okončan u 2013. godini, kada su osporena rešenja doneta (kao i da je i dalje u toku), Ustavni sud ukazuje da kako se stečajni postupak sprovodi nad stečajnim dužnikom koji je nesposoban za plaćanje i da se, saglasno odredbama ranije važećeg Zakona o stečajnom postupku, od dana pokretanja stečajnog postupka nije moglo protiv stečajnog dužnika, odnosno nad njegovom imovinom, odrediti i sprovesti prinudno izvršenje, niti bilo koja mera postupka izvršenja u cilju namirenja potraživanja, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o delotvornosti ovog pravnog sredstva, čak i u situaciji da je predmetno potraživanje bilo prijavljeno u tom postupku ( ovakav stav je Ustavni sud već zauzeo u svojoj Odluci Už-4543/2010 od 24. oktobra 2013. godine). Shodno tome bi i u situaciji da je podnosilac ustavne žalbe pokrenuo izvršni postupak protiv „PIK“ Niš, kao izvršnog dužnika po izvršnoj ispravi, isti morao biti obustavljen. Ovo stoga što je nad „PIK“ Niš otvoren stečaj, što bi u krajnjem ishodu predstavljalo samo dodatni teret za podnosioca ustavne žalbe, kao izvršnog poverioca.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu da samim Zakonom nije propisana obaveza ranijeg sopstvenika da svoje potraživanje prijavi u stečajnom postupku, ukoliko je nad primarnim dužnikom otvoren stečajni postupak, niti je Zakonom uopšte određeno koji je to trenutak koji bi se smatrao „krajnjom nemogućnošću za isplatu“ primarnog dužnika, Ustavni sud nalazi da je stanovište izraženo u osporenim aktima, prema kome podnosilac tek po okončanju predmetnog stečajnog postupka može zahtevati naknadu od Grada Niša, doneto na osnovu proizvoljnog pravnog zaključivanja izvršnog suda, a na štetu podnosioca ustavne žalbe, čime mu je povre đeno pravo na pravično suđenje.
6. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 -Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15), ustavnu žalbu usvojio i utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe osporenim rešenjima Osnovnog suda u Nišu IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine i rešenjem Osn ovnog suda u Nipu Ii. 19/13 od 1. oktobra 2013. godine povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, odlučujući kao u tački 1. izreke.
Imajući u vidu prirodu učinjene povrede ustavnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, poništio rešenje Osnovnog suda u Nišu IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine i odredio da Osnovni sud u Nišu kao nadležan sud donese novu odluku o prigovoru podnosioca ustavne žalbe izjavljeno m protiv rešenja Osnovnog suda u Nišu Ii. 19/13 od 1. oktobra 201 3. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
Polazeći od toga da je poništio rešenje Osnovnog suda u Nišu IPV (I). 953/13 od 23. oktobra 2013. godine, kojim je podnosiocu ustavne žalbe pravnosnažno odbijen predlog za izvršenje, te odredio da taj sud ponovo odluči o prigovoru podnosioca na prvostepeno rešenje, Ustavni sud nije posebno razmatrao ostale osporene akte donete u izvršnom postupku, kao ni istaknutu povredu prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
7. Kako se podnosilac u ustavnoj žalbi poziva i na povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud u vezi sa tim konstatuje da je nakon donošenja Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, broj 101/13), koji je objavljen 20. novembra 2013. godine, a čiji je član 2, koji se odnosi na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji još nije okončan, počeo da se primenjuje 21. maja 2014. godine, predviđeno novo pravno sredstvo prema kome o učinjenoj povredi prava na suđenje u razumnom roku odlučuje nadležan redovni sud, a ne više Ustavni sud, o čemu je podnosioca ustavne žalbe Ustavni sud obavestio pismenim putem.
8. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić