Povreda prava na pravično suđenje zbog pogrešne primene procesnih pravila
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i poništio drugostepenu presudu. Sudovi su proizvoljno tumačili pravila o subjektivnom preinačenju tužbe u slučaju zakonske sukcesije pasivno legitimisanog subjekta.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Bratislav Đokić, dr Milan Škulić, Snežana Marković, dr Tijana Šurlan, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), u postupku po ustavnoj žalbi N. I . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 25. aprila 20 19. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba N. I . i utvrđuje da je presudom Višeg suda u Beogradu Gž. 7469/16 od 25. avgusta 2016. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Višeg suda u Beogradu Gž. 7469/16 od 25. avgusta 2016. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 40102/13 od 15. jula 2015. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. N. I . iz Beograda je , 19. oktobra 2016. godine, preko punomoćnika F .-B. B, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž. 7469/16 od 25. avgusta 2016. godine, zbog povrede načela neposredne primene zajemčenih prava i zabrane diskriminacije, utvrđenih čl. 18. i 21. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, te povrede člana 70. Ustava.
U ustavnoj žalbi podnosilac je, između ostalog, naveo da je osporena presuda doneta usled pogrešnog tumačenja propisa koji regulišu oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, ističući da je odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranje Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje preuzeo imovinu, ljude, pa tako i obaveze Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika . Takođe, navedeno je da momenat od koga počinje da teče rok zastarelosti može da bude samo onaj kada je, nalazom sud skog veštaka, utvrđena visina između isplaćenih iznosa i onih koji je trebal o da budu isplaćeni. Od Ustavnog suda je traženo da utvrdi povredu ustavnog prava, a podnosilac je istakao i zahtev za naknadu troškova za sastav ustavne žalbe.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može podneti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je, 26. decembra 2011. godine, podneo tužbu protiv tuženog Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, kojom je tražio da se tuženi obaveže da mu, na ime naknade materijalne štete, nastale isplatom manjih iznosa penzije od pripadajućih, počev od 1. januara 2008. godine isplati opredeljene novčane iznose.
Rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 29006/11 od 27. januara 2012. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rešenjem Višeg suda u Beogradu Gž. 1367/12 od 28. marta 2012. godine, pravnosnažno je odbačena tužba tužioca, jer je parnični sud našao da nije nadležan da odlučuje o istaknutom zahtevu.
Odlukom Už-4072/2012 od 12. juna 2013. godine, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi N. I, usvojio ustavnu žalbu ovog podnosioca, utvrdio da je rešenjem Višeg suda u Beogradu Gž. 1367/12 od 28. marta 2012. godine podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje, te je poništio označeno drugostepeno rešenje i odredio da isti sud donese novu odluku o žalbi podnosioca izjavljenoj protiv rešenja Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 29006/11 od 27. januara 2012. godine.
U izvršavanju Odluke Ustavnog suda, Viši sud u Beogradu je ukinuo rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 29006/11 od 27. januara 2012. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku, u kojem je predmet dobio broj P. 27904/13, tužilac je, podneskom od 26. februara 2015. godine, kao tuženog, umesto prvobitno tuženog, označio Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, navodeći da ovu izmenu vrši zbog zakonom izmenjene nadležnosti ova dva fonda.
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 40102/13 od 15. jula 2015. godine odbijeno je preinačenje tužbe označavanjem kao tuženog Republič kog fond a za penzijsko i invalidsko osiguranje, umesto prvobitno tuženog Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika (stav 1. izreke). Istom presudom odbijen je kao ne osnovan tužbeni zahtev tužioca (stav 3. izreke). U obrazloženju označene presude navedeno je da je obaveza tuženog Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika bila da izvrši usklađivanje penzija njegovih osiguranika prema rešenju od 25. januara 2005. godine, kao i da je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, počev od 1. januara 2012. godine, postao sukcesor Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u domenu penzijskog i invalidskog osiguranja, osim za obaveze pre 2008. godine, pa je tako postao odgovoran (na njega je prešla odgovornost) za navedene obaveze svog pravnog prethodnika. Dalje je navedeno da kako Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika i dalje egzistira kao samostalno pravno lice u odnosu na Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, i to oba sa svojim pravima i obavezama, to se označavanje Republičkog fonda kao tuženog ne može smatrati uređenjem tužbe, već subjektivnim preinačenjem za koje, u konkretnom slučaju, nema pristanka novotuženog. Prema stanovištu prvostepenog suda iznetom u označenoj presudi, singularna materijalnopravna sukcesija ne dovodi nužno do procesno pravne sukcesije, već je za nju nužna saglasnost inicijalnih stranaka i novooznačenog tuženog , usled čega je, u odsustvu takve saglasnosti, konkretno preinačenje odbijeno. U obrazloženju je navedeno i da se stranačko svojstvo stiče označavanjem u tužbi, a ukoliko do momenta odlučivanja dođe do promene u stvarnoj legitimaciji, to je od značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahteva (zbog nedostatka pasivne legitimacije), pa je, u konkretnom slučaju, budući da više ne postoji obaveza tuženog da, shodno odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, naknadi štetu tužiocu jer je ona prešla na drugo lice, odbijen tužbeni zahtev tužioca. Nalazeći da ostali navodi i predlozi parničnih stranaka nisu od uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, prvostepeni sud ih , kako je navedeno u obrazloženju označene presude, nije posebno obrazlagao.
Osporenom presudom Gž. 7469/16 od 25. avgusta 2016. godine Viši sud u Beogradu je odbio kao neosnovan u žalbu tužioca i potvr dio presudu Prvog osnovnog suda P. 40102/13 od 15. jula 2015. godine, ocenivši da je prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge, koje u svemu prihvata i taj sud. U obrazloženju osporene presude navedeno je da je za subjektivno preinačenje tužbe potreban pristanak lica koje treba da stupi parnicu umesto tuženog, ko ji je u konkretnom slučaju izosta o, te je pravilno prvostepeni sud odbio preinačenje tužbe, budući da bi u suprotnom učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, i kao neosnovan odbio tužbeni zahtev tužioca zbog nedostatka stvarne legitimacije tuženog, s obzirom na to da je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje preuzeo poslove tuženog Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u relevantnom delu. Takođe, navedeno je da na pravilnost prvostepene odluke nisu od uticaja žalbeni navodi da tužilac u vreme podnošenja tužbe nije mogao da zna da će Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje biti sukcesor Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, s obzirom na to da se tom odlukom suda ne uskraćuje pravo tužiocu da eventualno podnese novu tužbu protiv pasivno legitimisanog pravnog lica.
4. Odredbama Ustava, na čuju povredu se ukazuje ustavnom žalbom, utvrđeno je: da se ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom neposredno primenjuju (član 18. stav 1.); da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije, da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1, 2. i 3.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se penzijsko i invalidsko osiguranje uređuje zakonom, kao i da se Republika Srbija stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera (član 70.).
Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, relevantne su sledeće odredbe zakona i drugih propisa.
Odredbama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13 – Odluka US, 74/13 – Odluka US i 55/14) propisano je: da tužilac može do zaključenja glavne rasprave da preinači tužbu (član 199. stav 1.); da je posle dostavljanja tužbe tuženom, za preinačenje tužbe potreban pristanak tuženog, da će sud da dozvoli preinačenje i kad se tuženi tome protivi, ako smatra da bi to bilo celishodno za konačno rešenje odnosa među strankama i ako oceni da postupak po preinačenoj tužbi neće znatno da produži trajanje parnice, da će se smatrati da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se pre toga protivio preinačenju (član 199. stav 2.), da kad sud dozvoli preinačenje tužbe, dužan je da ostavi tuženom vreme potrebno da može da se pripremi za raspravljanje po preinačenoj tužbi, ako za to nije imao dovoljno vremena (član 199. stav 4.). da protiv rešenja kojim se dopušta ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba (član 199. stav 6.); da sud utvrđuje prekid postupka, između ostalog, kad – stranka umre , stranka izgubi parničnu sposobnost , zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje , stranka koja je pravno lice prestane da postoji, odnosno kad nadležni organ pravnosnažno odluči o zabrani rada , nastupe pravne posledice otvaranja postupka stečaja (član 222 tač. 1), 2), 3) , 4) i 5)) ; da će se postupak prekinut iz razloga navedenih u članu 222. tač. 1) do 5) ovog zakona nastaviti kad naslednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sledbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na predlog protivne strane pozove da to učine (član 225. stav 1.).
Odredbama člana 261. Zakona o Vojsci Jugoslavije („Službeni list SRJ“, br. 43/94, 28/96, 44/99, 74/99, 3/02 i 37/02 i „Službeni list SCG“, br. 7/05 i 44/05) bilo je određeno da se penzije usklađuju u odnosu na plate profesionalnih vojnika i da propise o usklađivanju penzija na osnovu ovog člana donosi savezni ministar za odbranu. Navedene zakonske odredbe prestale su da važe na osnovu odredbe člana 197. stav 2. Zakona o Vojsci Srbije, koji je stupio na snagu 1. januara 2008. godine.
Uredbom o načinu ostvarivanja i prestanku prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika („Službeni list SRJ“, be. 36/94, 42/02 i 23/09) bilo je propisano: da svojstvo vojnog osiguranika utvrđuje fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, na osnovu prijave o osiguranju, podnesene po propisima o matičnoj evidenciji (član 2. stav 1.); da je korisnik prava određenih po Zakonu dužan da fondu prijavi svaku promenu nastalu u vezi sa ličnošću ili okolnostima koje utiču na sticanje, korišćenje ili obim tih prava (član 11. stav 1.).
Odredbama Uredbe o nadležnosti, delokrugu, organizaciji i načinu poslovanja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika („Službeni list SRJ“, broj 36/94) bilo je propisano da Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika vrši isplatu penzija i drugih novčanih davanja i njihovo usklađivanje sa Zakonom i propisima donesenim na osnovu Zakona (član 4. tačka 4)); da se sredstva Fonda, između ostalog, koriste za isplatu penzija i drugih obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika (član 20. stav 1. tačka 1)). Navedena uredba prestala je da važi stupanjem na snagu Uredbe o nadležnosti, delokrugu, organizaciji i načinu poslovanja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, objavljenoj u „Službenom glasniku RS“, broj 102/11, kojom je, pored ostalog, propisano da je Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika pravno lice sa statusom organizacije za obavezno socijalno osiguranje u kojem se ostvaruju prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja vojnih osiguranika i obezbeđuju sredstva za zdravstveno osiguranje i materijalno obezbeđenje korisnika prava u skladu sa zakonom kojim se uređuje zdravstveno osiguranje vojnih osiguranika, kao i da je Fond nosilac prava, obaveza i odgovornosti u pravnom prometu u odnosu na sredstva za finansiranje zdravstvenog osiguranja i materijalnog obezbeđenja kojima raspolaže (član 3. st. 1. i 2.).
Odredbom člana 193. stav 1. Zakona o Vojsci Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 116/07, 88/09 i 101/10) propisano je da se usklađivanje iznosa penzija vojnih osiguranika ostvarenih do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i penzija ostvarenih po stupanju ovog zakona na snagu, vrši po dinamici i na način utvrđen zakonom kojim se uređuje penzijsko i invalidsko osiguranje.
Odredbama člana 79. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“, broj 101/10) propisano je: da će poslove obezbeđivanja i sprovođenja penzijskog i invalidskog osiguranja kao i poslove finansijskog poslovanja koji su bili u nadležnosti Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, na dan 1. januara 2012. godine preuzeti Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje (stav 1.); da se obezbeđivanje i sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja iz stava 1. ovog člana, u odnosu na prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja odnosi na pravo na penziju, pravo na dodatak za pomoć i negu i pravo na novčanu naknadu za telesno oštećenje, kao i da se pravom iz penzijskog i invalidskog osiguranja smatra i pravo na naknadu pogrebnih troškova (stav 2.); da će danom preuzimanja poslova obezbeđivanja i sprovođenja penzijskog i invalidskog osiguranja iz stava 1. ovog člana, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje preuzeti imovinu, obaveze i zaposlene od Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, u delu koji se odnosi na poslove penzijskog i invalidskog osiguranja (stav 3.); da će se obim i način preuzimanja iz stava 3. ovog člana bliže urediti aktom Vlade u roku od šest meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona (stav 4.); da se, izuzetno od stava 3. ovog člana, preuzimanje ne odnosi na obaveze dospelih a neizmirenih novčanih potraživanja korisnika vojnih penzija, po osnovu delimičnog usklađivanja penzija i novčanih naknada, utvrđenih u članu 193. s tav 2. Zakona o Vojsci Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 116/07 i 88/09), a nastalih do stupanja na snagu ovog zakona, za koje će se sredstva obezbediti u budžetu Republike Srbije, u skladu sa zakonom i posebnim aktom Vlade (stav 5.).
Uredbom o obimu i načinu preuzimanja imovine, obaveza i zaposlenih od Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje („Službeni glasnik RS“, broj 97/11) propisano je: da se ovom uredbom uređuje obim i način preuzimanja imovine, obaveza i zaposlenih od Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u delu koji se odnosi na penzijsko i invalidsko osiguranje, u Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje (član 1. stav 1.); da će, izuzetno od poslova penzijskog i invalidskog osiguranja iz stava 1. ovog člana, Republički fond PIO obavljati administrativno-tehničke poslove u vezi sa sudskim predmetima po osnovu dospelih neizmirenih novčanih potraživanja vojnih korisnika, nastalih po osnovu delimičnog usklađivanja penzija i novčanih naknada, i voditi posebnu evidenciju o sredstvima neophodnim za namirenje po osnovu prinudne naplate predmetnog duga, koja će mu biti blagovremeno obezbeđena (član 1. stav 2.); da su obim i način preuzimanja imovine, obaveza i zaposlenih iz člana 1. stav 1. ove uredbe utvrđeni Programom o preuzimanju poslova obezbeđivanja i sprovođenja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika od strane Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je odštampan uz ovu uredbu i čini njen sastavni deo (član 4.).
Programom o preuzimanju poslova obezbeđivanja i sprovođenja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika od strane Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 15. decembra 2011. godine, određeno je: da Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje preuzima od Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika poslove ostvarivanja i korišćenja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, propisane članom 79. stav 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzi jskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“, broj 101/10), osim obaveza propisanih članom 79. stav 5. tog zakona (tačka 1.); da se nastale, dospele a neizmirene obaveze po vojnim propisima do stupanja na snagu Zakona ne mogu namirivati iz sredst ava Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje niti sa razdela Ministarstva odbrane (tačka 1. stav 1.).
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da podnosilac svoje tvrdnje o povredi prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava zasniva na tvrdnji da je Viši sud u Beogradu pogrešno primenio merodavno pravo na njegovu štetu, kada je odbio kao neosnovan njegov tužbeni zahtev. S tim u vezi, Ustavni sud još jednom naglašava da je pravilnu primenu materijalnog prava nadležan da ceni instanciono viši sud u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Ustavni sud nije nadležan da ocenjuje pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka redovnih sudova, osim u slučaju kada je primena merodavnog materijalnog ili procesnog prava bila očigledno proizvoljna na štetu podnosioca ustavne žalbe, što može dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud, u određenim situacijama, koje prvenstveno zavise od konkretnih okolnosti slučaja i iznetih ustavnopravnih razloga, nadležan da ceni povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava i sa stanovišta primene materijalnog prava. Na ovakav zaključak upućuje i stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u presudi Khamidov protiv Rusije, od 15. novembra 2007. godine (broj aplikacije 72118/01, stav 170.), u kome je taj sud konstatovao da nije njegov zadatak da donosi odluku umesto domaćih sudova koji su u najboljoj poziciji da ocene prezentovane dokaze, ustanove činjenično stanje i tumače domaće pravo, te da, u principu, Evropski sud neće intervenisati, osim ukoliko su odluke domaćih sudova arbitrarne ili očigledno neosnovane.
Ispitujući da li je Viši sud u Beogradu proizvoljno primenio merodavno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je, pre svega, konstatovao da je parnični sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtev podnosioca, jer je našao da je, usled promene zakona nakon podnošenja tužbe sudu, tuženi fond prestao da bude pasivno legitimisan, te u odnosu na njega nije mogao da bude usvojen tužbeni zahtev, a drugo pravno lice, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, na koje je ta nadležnost prešla, nije dao pristanak da stupi u parnicu, pa sud nije dozvolio subjektivno preinačenje tužbe .
U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da je pasivna legitimacija povezivanje ličnosti stranke sa pravnim zahtevom koje je predmet parnice. Pitanje da li se tuženi nalazi u određenoj obavezi prema tužiocu je materijalnpravno pitanje, te ono nije pitanje procesnog, već materijalno g prava. U toku postupka tužilac može svoj zahtev da istakne prema drugom tuženom (samostalno ili zajedno sa prvobitno tuženim). Kada je ta promena izraz volje tužioca koji je tome pristupio jer je uvideo da je pasivnu legitimaciju netačno postavio u tužbi, u tom slučaju on tra ži subjektivno preinačenje tužbe. Traženu promenu sud može , ali i ne mora da odobri, a odluka o ovom pitanju , uglavnom, zavisi od volje novotuženog da stupi u parnicu. Od prvobitno tuženog pristanak se traži onda kada se on već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, budući da se u odnosu na njega, zapravo, povlači tužba. Međutim, kada nastupe takve okolnosti kao što su smrt tuženog, prestanak tuženog pravnog lica ili prom ena nadležnosti tuženog tako da nezavisno od volje tužioca kao tuženi mora da bude označeno neko drugo lice, tada će tužilac samo urediti t užbu u skladu sa ovim promenama, naravno, ukoliko se parnica ne vodi povodom zahteva koji može da ispuni samo tuženo lice. Za ovako uređenje ne traži se saglasnost novooznačenog tuženog , odnosno on se tome ne može protiviti . Ovo stoga što pravni sledbenik (fizičkog ili pravnog lica) stupa u prava i obaveze svog pravnog prethodnika , te bi protiv njega delovala i pravnosnažna presuda da je doneta u sporu u kojem je (do kraja) učestvovao prvobitno tuženi.
U konkretnom slučaju, podnosilac ustavne žalbe je podneo tužbu protiv Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika , odnosno protiv lica koje je u tom momentu bilo pasivno legitimisano. Mada ovaj fond nije prestao da postoji, njegova (ukupna) nadležnost po pitanju penzija iz perioda nakon 1. januara 2008. godine , ali i imovina u tom delu, zaposleni koji su obavljali poslove iz prenete nadležnosti i obaveze proizašle iz tih poslova su 1. januara 2012. godine, na osnovu zakona, prešli na drugi subjekat – Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, čime je on u toj oblasti ex lege postao pravni sledbenik Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, a koji je, usled navedenog, prestao da bude pasivno legitimisan.
Primenjujući navedeno na predmetni slučaj, Ustavni sud je konstatovao da je parnični sud, odlučujući u parnici u toku koje je, na osnovu zakona, nadležnost sa tuženog subjekta prešla na drugi subjekt, našao da je za nastavak postupka prema novolegitimisanom licu potreban njegov pristanak, te je, budući da je isti izostao, odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca . Međutim, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da stanovište Višeg suda u Beogradu o (ne)dozvoljenosti „subjektivnog preinačenja tužbe“ i, posledično, o (ne)osnovanosti tužbenog zahteva, nije zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavn og procesnog prava, pri čemu je takva primena propisa bila na štetu podnosioca. U vezi sa upućivanjem podnosioca kao tužioca da pokrene novu parnicu, Ustavni sud ukazuje na to da takva mogućnost uvek postoji, ali i na posledicu kasnije podnete tužbe – zastarelost (većeg) dela potraživanja.
U pogledu navoda podnosioca kojima se ukazuje na momenat od kojeg bi trebalo računati početak toka zastarelosti, Ustavni sud konstatuje da se osporenom presudom parnični sud nije izjašnjavao o ovom pravnom pitanju, a s tim u vezi da Ustavni sud, postupajući po ustavnoj žalbi, nije nadležan da umesto redovnog suda odlučuje o materijalnopravnim prigovorima istaknutim u toku parničnog postupka.
Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe, presudom Višeg suda u Beogradu Gž. 7469/16 od 25. avgusta 2016. godine, povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odrebom člana 32. stav 1. Ustava, te je , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u prvom delu tačk e 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da su, u konkretnom slučaju, posledice učinjene povrede prava takve prirode da se mogu otkloniti poništajem osporene presude Višeg suda u Beogradu Gž. 7469/16 od 25. avgusta 2016. godine i određivanjem da taj sud ponovo odluči o žalbi podnosioca izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 40102/13 od 15. jula 2015. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
Imajući u vidu da je osporena presuda doneta u postupku izvršavanja Odluke Ustavnog suda Už-4072/2012 od 12. juna 2013. godine, Ustavni sud još jednom ističe da višestruko ponavljanje postupka nakon odluke Ustavnog suda, slabi delotvornost ustavne žalbe kao pravnog sredstva ustanovljenog radi zaštite Ustavom zajemčenih prava i sloboda. Stoga, Ustavni sud ukazuje na to da je u dosadašnjoj praksi, razmatrajući pitanje prava na usklađivanje vojnih penzija nakon odluke Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 25. januara 2008. godine o vanrednom usklađivanju penzija, zauzeo više stavova o različitim pitanjima koja su se postavila (u vezi sa navedenim videti odluke: Už–2666/2011 od 22. juna 2012. godine, Už–5287/2011 od 5. decembra 2012. godine, Už–8405/2013 od 11. decembra 2013. godine, Už-2806/2014 11. decembra 2014. godine, Už-5452/2014 od 15. januara 2015. godine i Už-5176/2013 od 7. septembra 2015. godine, sve objavljene na internet stranici Ustavnog suda), a s tim u vezi i da izvršenje odluke Ustavnog suda ne podrazumeva samo formalno donošenje nove drugostepene odluke, već i postupanje i odlučivanje suda u skladu sa ocenama i pravnim stavovima iznetim u njegovoj odluci.
6. Budući da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i poništio osporenu presudu, Ustavni sud nije posebno razmatrao navode o povredi načela i prava iz čl. 18, 20. i 70. Ustava.
7. U pogledu zahteva za naknadu troškova ustavnosudskog postupka, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da, u smislu odredbe člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi Ustavni sud se poziva na stanovište koje je izraženo , pored mnogih drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti internet stranicu Ustavnog suda na: www.ustavni.sud.rs).
8. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.