Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje „Sojaprotein“ AD
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu privrednog društva „Sojaprotein“ AD, utvrđujući povredu prava na suđenje u razumnom roku i prava na pravično suđenje. Poništava presudu Vrhovnog kasacionog suda zbog nedostatka valjanog obrazloženja o ključnim pitanjima spora vezanim za isteklu garanciju.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-7932/2013
24.04.2014.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Privrednog društva „Sojaprotein“ AD, Bečej, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 24. aprila 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Privrednog društva „Sojaprotein“ AD i utvrđuje da je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji se vodio pred Privrednim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 4285/10.
2. Usvaja se ustavna žalba Privrednog društva „Sojaprotein“ AD i utvrđuje da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava , dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
3. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine i određuje da taj sud donese novu odluku o reviziji tužen og izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Privredno društvo „Sojaprotein“ AD, Bečej, podnelo je 4. oktobra 2013. godine ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji se vodio pred Privrednim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 4285/10, kao i protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava. Podnosilac je u dopuni ustavne žalbe od 11. aprila 2014. godine, pre svega precizirao zahtev iz ustavne žalbe, tako što je svoje razloge za tvrdnju o povredi označenih prava (osim prava na suđenje u razumnom roku) isključivo vezao za presudu Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine, a istakao je i povredu načela zabrane disriminacije utvrđenog članom 21. Ustava, načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda utvrđenog članom 22. Ustava i prava na imovinu zajemčenog članom 58. stav 1. Ustava.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, između ostalog, istakao: da su sudovi drugog i trećeg stepena propustili da utvrde domet Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom iz 1985. godine na osnovu koga je izvršeno reprogramiranje dugovanja tuženog i koji je prestao da važi 1990. godine, odnosno 12 godina pre spornog izdavanja akcija od strane tužioca, te da naved eni zakon nije mogao da izmeni uslov u pogledu postojanja tužiočevog statusa banke - garanta iz člana 3. Zakona o regulisanju obaveza između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba; da je istekom desetogodišnjeg roka važenja garancije izdate od strane banke prema inopoveriocu , prestala svaka obaveza pravnog prethodnika tuženog prema pravnom prethodniku tužioca, bez obzira na ugovore o reprogramiranju kreditnih dugova, jer se reprogramiranjem eventualno mogla stvoriti samostalna obaveza tuženog prema tužiocu, ali samo u slučaju da je ova obaveza imala svoju kauzu, a to bi bilo izvršeno plaćanje tužioca kao garanta prema inopoveriocu , koje nesporno nikada nije nastupilo; da su sudovi pogrešno konstatovali da, bez obzira na istek garancije , tužilac nije platio nedugovano, s obzirom da su dospeli dugovi tuženog prema inostranstvu navodno refinansirani zaključenjem ugovora stranaka o refinansiranju; da je ovakav zaključak sudova pogrešan, jer je dug tuženog prema inostranstvu nastao zaključenjem ugovora o robnom kreditu na osnovu koga je , po ugovoru o izdavanju garancije , tužilac izdao još 1979. godine oročenu garanciju inopoveriocu i da se u konkretnom slučaju upravo radi o plaćanju nedugovanog iz člana 211. Zakona o obligacionim odnosima, jer zbog isteka roka izdate, a nenaplaćene i neprotestovane garancije, nije ni bilo pravnog statusa garanta obaveze na strani banke - tužioca , pa stoga ni uslova za primenu Zakona o regulisanju obaveza između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba. Smatra da pošto nije bilo obaveze plaćanja od strane tužioca prema državi, nije postojao ni osnov po kom bi tužilac mogao od tuženog tražiti refundaciju isplaćenog. Predložio je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povrede označenih prava i poništi osporenu revizijsku presud u.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Privrednog suda u Novom Sadu P. 4285/10, i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
„Vojvođanska banka“ AD Novi Sad, Filijala Bečej, podnela je 4. jula 2005. godine tužbu Trgovinskom sudu u Novom Sadu protiv tuženog „Sojaprotein“ AD, Bečej, ovde podnosioca ustavne žalbe, radi isplate duga u iznosu od 13.206.878,65 evra, sa opredeljenim kamatama .
Tuženi je 21. septembra 2005. godine dostavio odgovor na tužbu.
Prvo ročište za glavnu raspravu je održano 24. novembra 2005. godine, potom su održana ročišta 26. januara i 2. marta 2006. godine, na kome je određeno izvođenje dokaza veštačenjem preko sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke, a nalaz je dostavljen sudu 4. maja 2006. godine. Zatim su održana ročišta 6. juna i 7. septembra 2006. godine , na kome je naloženo sudskom veštaku da ponovo izvrši veštačenje u prostorijama tuženog, te je nalaz dostavljen sudu 4. decembra 2006. godine. Nakon izvršenog veštačenja održana su ročišta 14. februara i 5. aprila 2007. godine , na kome je izveden dokaz sa slušanjem sudskog veštaka.
Rešenjem Trgovinskog suda u Novom Sadu P. 1217/05 od 8. maja 2007. godine je određeno novo ekonomsko-finansijsko veštačenje, a nalaz je dostavljen sudu 27. novembra 2007. godine. Po dostavljenom nalazu sudskog veštaka održano je ročište 30. novembra 2007. godine, a potom i 1. februara 2008. godine.
Trgovinski sud u Novom Sadu je rešenjem P. 1217/05 od 12. februara 2008. godine odbacio žalbu tuženog od 6. februara 2008. godine izjavljenu povodom podneska tužioca od 24. oktobra 2007. godine u kome je kao tužilac u ovoj parnici označena „Vojvođanska banka“ AD, Novi Sad, dok je u tužbi podnetoj 4. juna 2005. godine kao tužilac je bila označena „Vojvođanska banka“ AD Novi Sad, Filijala Bečej. Tuženi je izjavio žalbu smatrajući da je reč o preinačenju tužbe označavanjem novog tužioca. Prvostepeni sud je odbacio žalbu tuženog, nalazeći da se radi o uređenju tužbe, označavanjem pravilnog naziva tužioca, a ne o subjektivnom preinačenju u smislu člana 195. Zakona o parničnom postupku.
Odlučujući o žalbi tuženog, Viši trgovinski sud je rešenjem Pž. 2259/08 od 20. marta 2008. godine potvrdio rešenje Trgovinskog suda u Novom Sadu P. 1217/05 od 12. februara 2008. godine.
Na ročištu održanom 2. juna 2008. godine je izveden dokaz saslušanjem sudskog veštaka, a zatim su održana ročišta 17. septembra, 7. novembra i 29. decembra 2008. godine, te 2. marta i 29. aprila 2009. godine.
Trgovinski sud u Novom Sadu je rešenjem P. 1217/05 od 15. maja 2009. godine odbio kao neosnovan predlog tužioca za određivanje privremene mere zabrane tuženom otuđenja i opterećenja taksativno navedenih nepokretnosti upisanih u javnu knjigu – katastarski l ist nepokretnosti, kao i upisa takve zabrane u javnu knjigu.
Na ročištu održanom 17. juna 2009. godine je izveden dokaz saslušanjem sudskog veštaka, a na ročištu od 4. septembra 2009. godine zaključena je glavna rasprava.
Presudom Trgovinskog suda u Novom Sadu P. 1217/05 od 4. septembra 2009. godine je, u stavu prvom izreke , obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 5.955.881,16 evra, sa kamatom Evropske centralne banke počev od 1. jula 2005. godine do isplate, kao i iznos od 4.800.395,60 evra i 2.101.060,14 evra. Stavom drugim izreke presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za isplatu iznosa od 349.541,80 evra, sa kamatom Evropske centralne banke u visini od 6,25% počev od 1. jula 2005. godine do isplate, a stavom trećim izreke presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za isplatu kamate po stopi Evropske centralne banke u visini od 6,25 % na iznose od 4.800.395,60 evra počev od 1. jula 2005. godine do isplate i kamate po stopi Evropske centralne banke u visini od 6,25% na i znos od 2.101.060,14 evra počev od 1. jula 2005. godine do isplate. Stavom četvrtim izreke presude je odbijen kao neosnovan tuženi zahtev tužioca kojim je tražio isplatu kamate po stopi Evropske centralne banke na iznos od 5.955.881,16 evra u visini od 6,25% počev od 1. jula 2005. godine do isplate. Stavom petim izreke presude je obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 761.236,60 dinara.
Odlučujući o žalbi tuženog, Privredni apelacioni sud je rešenjem Pž. 4134/10 od 30. septembra 2010. godine ukinuo presudu Trgovinskog suda u Novom Sadu P. 1217/05 od 4. septembra 2009. godine u stavu prvom i petom izreke i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dajući detaljne i precizne upute o činjenicama i okolnostima koje treba utvrditi, a koje su odlučne za pravilno presuđenje predmetne pravne stvari, pre svega u pogledu pitanja aktivne legitimacije tužioca a potom i osnovanosti prigovora tuženog o zastarelosti predmetnog potraživanja.
U ponovnom postupku je održano ročište 16. decembra 2010. godine, a ročište zakazano za 18. februar 2011. godine nije održano zbog sprečenosti postupajućeg sudije. Zatim su održana ročišta 11. marta i 13. maja 2011. godine, a ročište zakazano za 23. septembar 2011. godine ponovo nije održano zbog sprečenosti postupajućeg sudije. Potom je održano ročište 10. oktobra 2011. godine, a na ročištu od 11. novembra 2011. godine je zaključena glavna rasprava.
Privredni sud u Novom Sadu je presudom P. 4285/10 od 11. novembra 2011. godine, u svemu se pridržavajući uputa i naloga iz ukidajućeg rešenja drugostepenog suda, u stavu prvom izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za iznos od 5.955.881,96 evra, sa kamatom po stopi Evropske centralne banke počev od 1. jula 2005. godine do isplate, zatim za iznos e od 4.800.395,60 evra i 2.101.060,14 Evra, kao i za troškove postupka. Stavom drugim izreke presude je obavezan tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.796.250,00 dinara. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca u celosti, jer je utvrdio da je važnost bankarske garancije prestala 22. juna 1989. godine i da se na dan 4. jul a 2002. godine kada je stupio na snagu Zakon o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, po osnovu koga je država preuzela određene dugove, na sporni pravni odnos nije mogao primeniti navedeni zakon. Naime , prvostepeni sud je stao na stanovište da tužilac na osnovu desetogodišnje garancije izdate 1979. godine za kreditni dug tuženog prema stranoj banci, čije je važenje isteklo 1989. godine, a koja nesporno nikad nije ni protestovana ni makar delimično naplaćena, nije imao status banke - garanta za nenaplaćeno potraživanje inopoverioca prema tuženom kao korisniku kredita , zbog čega nije imao ni zakonsku obavezu konverzije takvog duga prema državi emisijom i predajom akcija, te da stoga nema osnova da utuženi iznos potražuje od tuženog. Sa druge strane, čak i da postoji aktivna legitimacija tužioca, bio bi osnovan prigovor tuženog o nastupanju zastarelosti potraživanja iz kreditnog odnosa sa inostranstvom, jer bi tužilačka banka mogla jedino da stupi u poverilački odnos po zakonskoj subrogaciji za isplaćeni kredit prema inopoveriocu umesto tuženog, dakle u njegova poverilačka prava prema korisniku kredita, pri čemu je poslednja rata kredita tuženom dospevala na naplatu u 1989. godini, pa je do podnošenja tužbe proteklo više od 10 godina.
Odlučujući o žalbi tužioca, Privredni apelacioni sud je presudom Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine, preinačio presudu Privrednog suda u Novom Sadu P. 4285/10 od 11. novembra 2011. godine i presudio tako što je u stavu prvom izreke obavezao tuženog da tužiocu isplati iznos od 5.955.881,96 evra, sa kamatom po stopi Evropske centralne banke počev od 1. jula 2005. godine do isplate, kao i iznose od 4.800.395,60 evra i 2.101.060,14 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i obavezao je tuženog da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.383.006,60 dinara. Stavom drugim izreke presude je obavezao tuženog da tužiocu na ime troškova drugostepenog postupka isplati iznos od 582.500,00 dinara. Iz obrazloženja osporene presude (zasnovane na potpuno drugačijem pravnom stanovištu u odnosu na prethodno ukidajuće rešenje istog suda) proizlazi: da je prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac pravni sledbenik „Novosadske banke - Osnovne banke Novi Sad", kasnije Osnovne banke Bečej, a tuženi je pravni sledbenik „Sojaprotein“ RO za industrijsku preradu soje iz Bečeja; da su pravni prethodnici parničnih stranaka zaključili ugovor o izdavanju bankarske garancije broj 176/79 od 22. juna 1979. godine na osnovu koga je pravni prethodnik tužioca izdao garanciju broj 185/79 sa rokom važnosti deset godina od dana stupanja na snagu ugovora o kupovini robe (za period od 1979. godine do 1989. godine); da je Vojvođanska banka - Udružena banka dana 2. jula 1979. godine izdala garanciju inokreditoru, i u istoj izričito navela da po isteku njenog roka važenja treba da se vrati izdavaocu kao bespredmetna, ali da obaveza tužioca po ovoj garanciji prestaje i bez vraćanja iste; da je konstituisanjem Osnovne banke Bečej 10. juna 1983. godine ista , po ugovoru od 5. decembra 1983. godine , preuzela garanciju datu u korist pravnog prethodnika tuženog; da je na osnovu tog ugovora Osnovna banka Bečej izdala garanciju broj 1/83 kojom je preuzela obaveze regulisane ugovorom između pravnog prethodnika tuženog i Novosadske banke - Osnovne banke Novi Sad . Iz obrazloženja dalje proizlazi da je na osnovu člana 36. Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom iz 1985. došlo do određenih refinansiranja dospelih dugova tuženog prema inostranstvu, te da je tuženi prihvatio da za plaćanje svojih obaveza koristi kredit za refinansiranje po kreditnom aranžmanu preko tužioca, te da su pravni prethodnici parničnih stranaka zaključili četiri ugovora o refinansiranju koje je pratila i prijava o zaključenom kreditnom poslu, te je korisnik kredita, ovde tuženi, glavni dužnik prema ino-kreditoru, a inostrani kreditor je (po osnovu subrogacije) nemačka javna agencija Hermes, dok je garant duga Narodna banka Jugoslavije. Na osnovu Bilateralnog sporazuma između Vlade Savezne Republike Nemačke i Vlade Savezne Republike Jugoslavije o preuzimanju, smanjivanju i reprogramu spoljnog duga, Narodna banka Jugoslavije je izvršila obračun kamate na dospeli dug do 22. marta 2002. godine koji je, sa pripisom kamate glavnici, iznosio 10.756.276,60 evra. Ovaj dug je Narodna banka Jugoslavije iskazala potom kao dug banke - tužioca na dan 22. mart 2002. godine i obaveštenjem od 10. jula 2002. godine obavestila tužioca o visini obaveze, na osnovu čega je tužilac 12. avgusta 2002. godine i 27. juna 2003. godine doneo Odluku o posebnoj emisiji akcija namenjenih državi SRJ na ime konvertovanja preuzetog duga od poverioca Pariskog ili Londonskog kluba. Akcije tužioca su emitovane u 100% iznosu od obaveza po predmetnom pravnom poslu i u tom iznosu je država izvršila konverziju svog potraživanja u emitovane akcije, na koji način je tužilac platio dugovanja tuženog prema Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, a Odluka tužioca o posebnoj emisiji akcija je upisana u registar Trgovinskog suda u Novom Sadu. Drugostepeni sud nalazi da je tužilac svoj tužbeni zahtev zasnovao ne samo na činjenicama koje se tiču ugovora o bankarskoj garanciji i konverzije duga po Zakonu o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, već i na činjenici da je tuženi sa tužiocem, imajući u vidu osnovni pravni posao, kasnije zaključio i četiri ugovora o refinansiranju, te da u vreme zaključenja navedenih ugovora bankarska garancija iz 1979. godine (rok važnosti 22. jun 1989. godine) još uvek nije bila istekla, a na osnovu navedenih ugovora dalje su uređeni imovinsko pravni odnosi među parničnim strankama u vezi sa dugom tuženog kao krajnjeg korisnika kredita prema ino-poveriocu. Država SRJ je preuzela dug prema stranom poveriocu i "izmirila obaveze tužioca" prema ino-partneru, a potom je na osnovu prinudnih propisa tužilac izvršio emisiju i prenos na državu akcija u visini 100% od obaveze po predmetnom pravnom poslu, s obzirom da je prethodno država SRJ isplatila dug prema stranom poveriocu, čime je državi, kao novom poveriocu po osnovu Zakona o potvrđivanju Usaglašenih zapisnika o konsolidaciji duga, tužilac naknadio vrednost potraživanja u pogledu koga je "postojala njegova obaveza" prema ino-partneru, za račun tuženog. U odnosu na istaknuti prigovor zastarelosti, drugostepeni sud je istakao da su pravni prethodnici parničnih stranaka bili u "dužničko - poverilačkom odnosu po osnovu ugovora o refinansiranju" kojima je tuženi u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima potvrdio postojanje duga, a rok zastarelosti je počeo da teče 12. avgusta 2002. godine, kada je tužilac izvršio posebnu emisiju akcija po osnovu konverzije duga, pa kako je tužba podneta u julu 2005. godine, to nije protekao rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima za zastarelost utuženog potraživanja iz kreditnih odnosa. Kako je tužilac ispunio obavezu iz predmetnog ugovora emitovanjem akcija i prenosom istih na državu, to je i tuženi dužan da izvrši svoju ugovornu obavezu i da isplati tužiocu utuženo potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom.
Vrhovni kasacioni sud je osporenom presudom Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine, u stavu prvom izreke , odbio kao neosnovanu reviziju tuženog i potvrdio presudu Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine, a u stavu drugom izreke presude je odbio zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju revizijske presude se, između ostalog, navodi: da su u periodu važnosti garancije pravni prethodnici parničnih stranaka zaključili četiri ugovora o refinansiranju na osnovu kojih se "vrši uzimanje novih kredita", a navedenim ugovorima su utvrđene dospele obaveze, te su iste refinansirane prema uslovima iz ugovora, što "predstavlja predmet novog zaduženja". Sve ove ugovore o refinansiranju prati i prijava o zaključenom kreditnom poslu, a iz registracije ugovora se zaključuje da je korisnik kredita tuženi, koji je i glavni dužnik prema inokreditoru, a inostrani kreditor je Nemačka javna agencija Hermes, dok je garant duga Narodna banka Jugoslavije saglasno čl. 32-36. Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom. Revizijski sud dalje nalazi da su dospeli dugovi tuženog prema inostranstvu refinansirani u periodu važenja garancije, zaključenjem četiri ugovora o refinansiranju i prihvatanjem od strane tuženog kredita za refinansiranje, po "kreditnom aranžmanu preko Vojvođanske banke kao banke sa velikim ovlašćenjima za zaključivanje inokreditnih poslova", te da je kod refinansiranja poverilac istovremeno i dužnik onoga ko mu omogućava refinansiranje, a "dugovanje tuženog" je bilo obuhvaćeno Sporazumom između vlada SRJ i Savezne Republike Nemačke. Dalje se ističe da je pravo tužioca na naplatu potraživanja regulisano Zakonom o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, jer je tužilac dug prema SRJ konvertovao u akcije bez javne ponude, a stupanjem na snagu navedenog zakona SRJ se obavezala da će obaveze po raspoređenom i neraspoređenom dugu prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba preuzeti i reprogramirati, ili će ih finansirati u svojstvu dužnika i izmiriti na način utvrđen bilateralnim ugovorima sa zemljama članicama Pariskog kluba, odnosno ugovorima sa poveriocima Londonskog kluba. Banka koja je imala položaj dužnika ili garanta, a krajnji dužnik je domaće pravno lice, oslobađa se obaveze prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, a stupa u obavezu prema SRJ u smislu člana 3. stav 1. navedenog zakona. To je podrazumevalo obavezu banaka i njihovih pravnih sledbenika da emituju akcije u visini svojih obaveza prema obaveštenju Narodne banke Jugoslavije. Pravni osnov obavezivanja tuženog je član 5. stav 1. Zakona po kome je krajnji dužnik obavezan da blagovremeno izmiri svoje obaveze prema banci o čemu zaključuju poseban ugovor, a nezaključenje ugovora i pored više poziva tužioca ne oslobađa tuženog, kao krajnjeg dužnika, obaveze prema banci čiju visinu i dospelost u tom slučaju utvrđuje sud. Tužilac je izvršenjem obaveze prema SRJ stekao pravo da sa tuženim zaključi poseban ugovor o izmirivanju obaveze tuženog prema tužiocu, a u slučaju nezaključenja ugovora da zahteva ispunjenje obaveze sudskim putem, što tužilac i traži tužbom od 4. jula 2005. godine, pa potraživanje tužioca nije zastarelo u smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Na osnovu Sporazuma sa poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, država SRJ je preuzela dug prema stranim poveriocima za izmirenje obaveza, između ostalog " tužioca prema ino-partneru", a potom je na osnovu prinudnih propisa tužilac izvršio emisiju akcija u iznosu od 100% duga po predmetnom pravnom poslu, te se postupanje tužioca po Zakonu o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba ne može smatrati ni isplatom nedugovanog u smislu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima, niti kao postupanje suprotno članu 51. u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list SRJ", br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99, 44/99)) je propisano: da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu (član 211.); da potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti (član 371.); da se zastarevanje prekida kada dužnik prizna dug, a da se priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja (član 387.); da poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga (član 436. stav 1.); da prijemnik ima prema dužniku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja i da dužnik može istaći prijemniku pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaći ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje (član 440.).
Zakonom o kreditnim odnosima sa inostranstvom („Službeni list SFRJ“, br. 66/85, 38/86 i 16/89) , koji je prestao da važi danom stupanja na snagu Zakona o kreditnim poslovima sa inostranstvom („Službeni list SFRJ", broj 84/90 od 29. decembra 1990. godine), bilo je propisano da Narodna banka Jugoslavije može davati garancije, supergarancije i druge oblike jemstva po kreditnim poslovima sa inostranstvom samo na osnovu saveznog zakona i pod uslovima utvrđenim saveznim zakonom ili na osnovu međunarodnog ugovora, za svaki pojedini kredit ili za više kredita kod jednog kreditora (član 32. stav 1.); da ako federacija preuzme obavezu kao garant ili supergarant po kreditima koji se refinansiraju, odnosno reprogramiraju, organizacije udruženog rada i druga društvena pravna lica, za vreme refinansiranja, odnosno reprogramiranja, ne mogu izvršavati plaćanja po kreditima koji se refinansiraju, odnosno reprogramiraju (član 36. stav 1.).
Zakonom o regulisanju odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i pravn ih lica i banaka sa teritorije Savezne Republike Jugoslavije koje su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba ("Službeni list SRJ", br. 36/02 i 7/ 03) je propisano da se ovim zakonom regulišu odnosi između Savezne Republike Jugoslavije koja, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Usaglašenog zapisnika o konsolidaciji duga Savezne Republike Jugoslavije (" Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori", broj 2/02), preuzima i reprogramira ili refinansira određene obaveze prema poveriocima Pariskog kluba, i pravnih lica i banaka sa teritorije Savezne Republike Jugoslavije koje su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, da je cilj regulisanja odnosa iz stava 1. ovog člana smanjenje obaveza koje Savezna Republika Jugoslavija ima prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, odnosno olakšavanje izmirenja tih obaveza (član 1.); da se banka sa sedištem na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije koja je prvobitni dužnik ili garant prema poveriocima Pariskog kluba, odnosno banka koja je originalni dužnik prema poveriocima Londonskog kluba, ili njihovi pravni sledbenici, oslobađaju obaveza prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba i stupaju u obaveze prema Saveznoj Republici Jugoslaviji, odnosno republikama članicama pojedinačno, na način i pod uslovima utvrđenim ovim zakonom i da se pravna lica , odnosno njihovi pravni sledbenici sa sedištem na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije koja su originalni dužnici prema poveriocima Pariskog kluba oslobađaju obaveza prema tim poveriocima i stupaju u obaveze prema banci iz stava 1. ovog člana, kao i da domaće pravno lice za čiji je račun ugovor zaključila banka sa sedištem izvan teritorije Savezne Republike Jugoslavije, ili je za obaveze tog lica ta banka izdala garanciju, i domaće pravno lice čiji dug nije obezbeđen garancijom banke sa sedištem na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije - dužni su da daju neopozivu garanciju plativu na prvi poziv na ukupan iznos svog duga, s pripadajućom kamatom, u korist republike članice na čijoj je teritoriji njihovo sedište (član 3.); da Narodna banka Jugoslavije, u svojstvu agenta Savezne Republike Jugoslavije za izmirivanje obaveza prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, obaveštava banku iz člana 3. stav 1. ovog zakona o visini njene obaveze prema Saveznoj Republici Jugoslaviji i daje joj pismeni nalog da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja naloga, donese odluku o emisiji akcija, u iznosu iz obaveštenja, da Savezna Republika Jugoslavija kupuje od banke iz člana 3. stav 1. ovog zakona akcije iz stava 1. ovog člana, i to na taj način što potraživanja koja ima prema toj banci na osnovu člana 3. tog zakona konvertuje u akcije te banke, da svojinu nad akcijama iz stava 4. ovog člana Savezna Republika Jugoslavija prenosi bez naknade republikama članicama zavisno od toga u kojoj je republici sedište banke koja je prvobitni dužnik, da za emisiju akcija iz stava 1. ovog člana i kupovinu akcija iz stava 4. tog člana nije potrebno odobrenje nadležnog saveznog organa i da će banci koja ne donese odluku iz stava 1. ovog člana i ne omogući kupovinu iz stava 4. tog člana, Narodna banka Jugoslavije oduzeti dozvolu za rad i pokrenuće postupak njene likvidacije, u skladu sa saveznim zakonom (član 4. st. 1, 4, 5, 6. i 7.); da su pravna lica, odnosno njihovi pravni sledbenici iz člana 3. stav 2. ovog zakona, obavezni da blagovremeno izmiruju svoje obaveze po kreditima prema banci iz člana 3. stav 1. tog zakona pod uslovima koji ne mogu biti nepovoljniji od uslova ugovorenih sa poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, o čemu zaključuju poseban ugovor i da se ugovor iz stava 1. ovog člana zaključuje u roku do 90 dana od dana kada banka iz tog stava donese odluku o emisiji akcija iz člana 4. ovog zakona (član 5.).
Odlukom Saveznog ustavnog suda IU br. 180/2002, 205/2002 i 256/2002 (“Sl užbeni list SRJ", broj 7/2003 od 31. januara 2003. godine) je utvrđeno da odredba Zakona o regulisanju odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koje su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, u delu koji je izražen rečima: "pod uslovima koji ne mogu biti nepovoljniji od uslova ugovorenih sa poveriocima Pariskog i Londonskog kluba", nije u saglasnosti sa Ustavom SRJ i da ista prestaje da važi danom objavljivanja Odluke Saveznog ustavnog suda.
5. Ocenjujući najpre navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, na čiju se povredu podnosilac ustavne žalbe poziva, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je konstatovao da je parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 4. jula 2005. godine i da je okončan presudom Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/12 od 4. jula 2013. godine. Iako je period u kojem se građanima Republike Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom proglašenja Ustava Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, stao na stanovište da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period trajanja parničnog postupka.
Kada je reč o dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud je utvrdio da je postupak trajao osam godina, što samo po sebi ukazuje na to da nije okončan u okviru razumnog roka.
Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, ponašanja sudova koji su vodili postupak, kao i od značaja prava o kome ce u postupku odlučuje za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ispitivao da li su, i u kojoj meri , navedeni kriterijumi uticali na prekomernu dužinu trajanja konkretnog parničnog postupka.
U tom smislu, Ustavni sud je ocenio da je predmet ovog privrednog spora bio činjenično i pravno složen, čime bi se delimično moglo opravdati duže trajanje postupka.
Ocenjujući značaj predmeta spora za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je zaključio da je podnosilac imao legitiman pravni interes da ce povodom tužbenog zahteva uperenog protiv njega odluči u razumnom roku, imajući pre svega u vidu da se radi o izuzetno visokom novčanom potraživanju koje je od nesumnjivog uticaja na njegovo ukupno poslovanje.
Ispitujući ponašanje podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da je podnosilac, kao tuženi, u manjoj meri doprineo dužem trajanju parničnog postupka jer je izjavio žalbu na rešenje kojim je odbačena njegova žalba povodom podneska tužioca od 24. oktobra 2007. godine u kome je samo preciziran naziv tužioca kao pravnog lica, dok je tuženi pogrešno smatrao da je reč o subjektivnom preinačenju tužbe označenjem novog tužioca.
Razlog dugom trajanju parničnog postupka je pre svega nedovoljno delotvorno postupanje prvostepenog suda koji nije preduzimao sve zakonom predviđene procesne mere koje su mu stajale na raspolaganju da se postupak efikasno okonča i da se o podnetoj tužbi, odnosno istaknutim tužbenim zahtevima odluči bez nepotrebnog odugovlačenja. U prilog navedenom govori i činjenica da je taj sud tri puta određivao izvođenje dokaza veštačenjem - davanjem novih naloga veštacima i da dva ročišta nisu održana usled sprečenosti postupajućeg sudije , bez obezbeđivanja zamene.
Ustavni sud konstatuje da je dužnost sudova da postupak sprovedu bez odugovlačenja, da pravovremeno i efikasno reaguju i da blagovremeno preduzmu sve zakonske mere u cilju razjašnjenja činjeničnog stanja i donošenja odluke. Ustavni sud naglašava da je u pravnoj državi od izuzetne važnosti donošenje odluka bez odlaganja, kako se ne bi ugrozila delotvornost sudske zaštite Ustavom garantovanih prava i sloboda i kako bi se održalo poverenje građana u sudove.
6. Ustavnopravna ocena sprovedenog postupka u ovoj građanskopravnoj stvari, zasnovana na praksi Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava, potvrđuje da je u konkretnom slučaju povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – US) , ustavnu žalbu usvojio, odlučujući kao u tački 1. izreke.
7. Razmatrajući navode o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine, Ustavni sud nalazi da podnosilac najpre ističe pogrešnu primenu materijalnog prava, konkretno odredaba člana 3. Zakona o regulisanju obaveza između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, jer je istekom važenja izdate garancije, prestala i svaka obaveza pravnog prethodnika banke - tuž ioca prema ino-kreditoru, bez ozbira na međusobno zaključene ugovore pravnih prethodnika stranaka o refinansiranju obaveza. Ti ugovori su zaključivani jednom godišnje u periodu od jula 1986. do aprila 1989. godine, ali isti nemaju za osnov - kauzu stvaranje bio kakve nove (dalje) obaveze tužilačke banke prema ino-kreditoru, niti su mogli da promene period važenja tužiočeve garancije koja je istekla 22. juna 1989. godine, a da prethodno nije ni naplaćena ni protestovana od strane inopoverioca. Podnosilac ističe i da ovim ugovorima o refinansiranju nije došlo do bilo kakvog kreditnog zaduženja tuženog kod tužioca (kroz plasman novca), već je samo pravljen presek stanja i data mogućnost za reprogram duga tuženog prema ino-kreditoru i to isključivo u periodu pre isteka važenja bankarske garancije, tako da on banci po osnovu uzetog inokredita ne duguje ništa, niti sa njom stoji u pravnom odnosu povodom predmetnog posla sa inostranstvom. Takođe, navodi i da tužilačka banka nije mogla biti obveznik izdavanja akcija prema državi, jer nije ni imala status banke - garanta, pošto istekom garancije nije ništa dugovala inopoveriocu po bilo kom osnovu , već je dužnik mogao biti jedino tuženi kao kupac opreme – korisnik robnog inokredita, ali da je taj dug zbog zastarelosti postao samo naturalna (nenaplativa) obligacija.
Ustavni sud i u ovom predmetu konstatuje da u postupku po ustavnoj žalbi nije nadležan da preispituje zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni način na koji su redovni sudovi primenili pravo u postupku radi odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe. U tom smislu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je u tom postupku, od strane redovnih sudova, došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom garantovanih prava i da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očigledn u arbitrarnost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe. Dakle, Ustavni sud kod ocene navoda ustavne žalbe o povredi ovog prava, sagledavajući sprovedeni postupak kao jedinstvenu celinu, utvrđuje da li je postupak bio vođen na način koji je podnosiocu ustavne žalbe osigurao pravo na pravično suđenje.
Međutim, Ustavni sud se prilikom razmatranja garancija iz člana 32. stav 1. Ustava ne zaustavlja samo na formalnom ispitivanju da li su te garancije poštovane, već ide i korak dalje, tj. sagledava osporenu odluku i u svetlu garancija koje nisu izričito predviđene, već su nastale kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, a polazeći od člana 18. stav 3. Ustava. Jedna od takvih garancija se odnosi na obavezu suda da obrazloži svoju odluku (sa tim u vezi, videti odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Ruiz Torija protiv Španije”, 9. decembar 1994. godine, § 29.). Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Sudska odluka ne može da bude bez ikakvog obrazloženja, niti ono sme da bude lapidarnog karaktera (videti odluke Evropskog suda za ljudska prava: “Georgiadis protiv Grčke”, 29. maj 1997. godine, § 43; “Higgins i ostali protiv Francuske”, 19. februar 1998. godine, § 42.). Obaveza obrazloženja sudske odluke, međutim, ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (u tom smislu je i stav Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Van der Hurk protiv Holandije”, odluka od 19. aprila 1994. godine, § 61.). To naročito važi za obrazloženja odluka sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni argumenti izneti u odlukama nižestepenih sudova. Međutim, do povrede prava na pravično suđenje može doći ako sudovi ne utvrde i ne obrazlože ključne argumente za donošenje presude. Takođe, povreda prava na pravično suđenje postoji i ako u obrazloženju nisu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva (videti npr. presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu ''Hadjianastassiou protiv Grčke '' od 16. decembra 1992. godine, § 33.).
Ustavni sud ukazuje da je navedeno stanovište zauzeto u ovom predmetu, već iskazano kroz ranije donete odluke Ustavnog suda (videti, pored ostalih, Odluku Už-1113/2008 od 10. februara 2010. godine i Odluku Už-705/2012 od 28. novembra 2012. godine).
Kao prvo ključno pitanje u predmetnom privrednom sporu postavilo se pitanje aktivne legitimacije tužioca da potražuje utuženi iznos od tuženog, kao korisnika robnog kredita za nabavku opreme, dobijenog (i delom nevraćenog) od nemačke banke u 1979. godini, odnosno pitanje pasivne legitimacije kroz utvrđenje postojanja konkretnog pravnog osnova za obavezivanje tuženog na isplatu traženog deviznog novčanog iznosa. Prema stavu Privrednog apelacionog suda izraženom u ukidajućem rešenju Pž. 4134/10 (2009) od 30. septembra 2010. godine, odgovor na ova pitanja zavisio je od činjenice da li je u vreme stupanja na snagu Zakona o regulisanju odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i pravnih lica i banaka sa teritorije Savezne Republike Jugoslavije koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba iz 2002. godine, tužilac, odnosno njegov pravni prethodnik, uopšte bio dužnik prema označenim poveriocima Pariskog i li Londonskog kluba , jer bi se samo u tom slučaju stekli uslovi za primenu navedenog zakona na regulisanje njegovog eventualnog duga prema ovim poveriocima kroz preuzimanje istog od strane države. Na to pitanje je u ponovnom prvostepenom postupku sam tužilac dao negativan odgovor. U presudi Privrednog suda u Novom Sadu P. 4285/2010 od 11. novembra 2011. godine stoji da se tužilac izjasnio da "nije prijavio državi nikakvo postojeće dugovanje prema inopoveriocu, nego je sama država po osnovu evidencije NBJ regulisala svoje odnose sa drugim državama, odnosno inopoveriocima, kao i svoj odnos prema domaćim bankama". Takođe, tužilac je izričito naveo "da inokreditor nije protestovao garanciju, kao i da je na dan stupanja Zakona - 4. jula 2002. godine, garancija broj 185/79 već bila nevažeća, obzirom da joj je rok važnosti istekao 22. juna 1989. godine, kao i da tužilac kao izdavalac garancije nije ništa platio inokreditoru". Dakle, tužiočeva bankarska garancija je bila istekla, odavno nije bila u roku važenja, niti ju je inokreditor ikada protestovao, pa samim time nije ni bila naplativa, nezavisno od činjenice da li je vraćena izdavaocu ili ne. Ova činjenica je, po oceni Ustavnog suda, od nesumnjivog značaja za tumačenje i primenu Zakona o regulisanju odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i pravnih lica i banaka sa teritorije Savezne Republike Jugoslavije koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba iz 2002. godine, u konkretnom slučaju. Naime, iz prethodno navedenog bi proisticalo da tužilac uopšte nije mogao imati status ni prvobitnog dužnika, ni banke - garanta u odnosu na inopoverioce po citiranom zakonu, već da se radilo o neposrednom kreditnom dugu tuženog privrednog društva prema inostranstvu, po osnovu nabavke opreme, koji nije bio pokriven (obezbeđen) validnom garancijom domaće banke. Za takve situacije je u članu 3. stav 3. Zakona bilo propisano da su domaća pravna lica (iza čijeg duga ne stoji domaća banka kao garant) dužna da daju neopozivu garanciju plativu na prvi poziv na ukupan iznos svog duga sa pripadajućom kamatom, u korist republike članice na čijoj teritoriji je njihovo sedište. Dakle, dužnik prema državi je u ovakvom slučaju pravno lice - korisnik ne otplaćenog kredita, a ne domaća banka kao bivši garant. Međutim, po oceni Suda, drugostepena i revizijska presuda u potpunosti zanemaruju ovu odlučnu činjenicu i fokusiraju se na to da su između pravnih prethodnika stranaka, u periodu od 10. jula 1986. do 15. aprila 1989. godine , sukcesivno zaključena četiri ugovora o refinansiranju, te da u to vreme bankarska garancija tužioca prema ino-kreditoru još nije bila istekla. Pri tome, ne daje se jasan, razložan i ustavnopravno prihvatljiv odgovor na pitanje u kakvoj je vezi ta činjenica sa tvrdnjom samog tužioca da istekom važenja bankarske garancije više nije ni mogao da bude u obavezi prema inostranstvu iz predmetnog pravnog posla, nastalog po ugovoru o garanciji kojeg je prethodno zaključio sa tuženim. Takođe, iskaz revizijskog suda "da su, prihvatanjem (od strane) tuženog kredita za refinansiranje po kreditnom aranžmanu preko Vojvođanske banke, kao banke sa velikim ovlašćenjima za zaključivanje inokreditnih poslova, refinansirani dospeli dugovi tuženog prema inostranstvu", nema nikakvog uporišta u izvedenim dokazima i činjeničnom stanju utvrđenom u preinačenoj prvostepenoj presudi. Po oceni Ustavnog suda, ni drugostepeni ni revizijski sud nisu dali argumentovano i logično objašnjenje iz kojih dokaza su zaključili da su pomenuti ugovori o refinansiranju zapravo bili efektivni ugovori o kreditu između stranaka, niti kakav značaj ima činjenica da je kod ovog "refinansiranja" izričiti garant duga bila Narodna banka Jugoslavije. Takođe, čak i da se zaista radilo o realnom kreditnom zaduženju tuženog kod tužioca, uz plasman novca, nije objašnjeno kakve bi to moglo da ima veze sa predmetnim sporom u kom tužilac uopšte i ne tvrdi da mu tuženi bilo šta duguje po osnovu navodno plasiranog inter partes kredita, pa čak ni po ugovoru o (istekloj i nenaplaćenoj) bankarskoj garanciji, s obzirom da je jedini osnov tužbe prinudno izdavanje akcija tužioca u korist države (kao način konverzije potraživanja), i to ne po osnovu konkretnog ino-duga tužioca kao banke - garanta, već po osnovu duga samog tuženog prema inostranstvu, a koji je prethodno na sebe preuzela i reprogramirala država kroz sporazum sa inopoveriocima okupljenim u Pariski i Londonski klub. Zbog toga je, po oceni Ustavnog suda, ostalo nerazjašnjeno pitanje postojanja zakonskog osnova da tužilac isplati predmetni tuđi dug prema inostranstvu izdavanjem akcija (prenosom dodatnog kapitala) u korist države, te da potom sudskim putem od tuženog traži refundaciju nečeg što, eventualno, nije ni bio dužan da plati ili što je argumentovano mogao da spreči. Drugim rečima, nije dato razložno objašnjenje o tome zašto bi tuženi bio u obavezi da isplati tužiocu nešto što mu i ne duguje iz međusobnog pravnog odnosa, ako je tužilac bio u mogućnosti da povraćaj tih sredstava traži upravo od onog kome je platio (eventualno) nedugovano u cilju izbegavanja prinude.
S tim u vezi, Sud ukazuje da u odluci revizijskog suda nije argumentovano stanovište da osnov tuženikog zaduženja prema tužiocu predstavljaju ugovori o refinansiranju kredita zaključeni sa tužiocem u vreme važenja ugovora o bankarskoj garanciji. Ovo iz razloga što nisu pruženi dokaz i da je tužilac po osnovu tih ugovora tuženom pustio u tečaj nova kreditna sredstva , niti to sam tužilac tvrdi. Stoga je ostala nerazjašnjena i činjenica šta je bio predmet ugovora o refinansiranju - da li samo utvrđenje novih rokova obaveza tuženog iz osnovnog ugovora obezbeđenog bankarskom garancijom tužioca , ili pak uspostavljanje novog kreditnog odnosa između tužioca i tuženog nezavisno od prethodno zaključenog ugovora o bankarskoj garanciji.
Imajući u vidu prethodno navedeno, nameće se zaključak da je osporena presuda zasnovana na nedovoljno jasnom, preciznom, logičnom i argumentovanom stavu revizijskog suda u pogledu postojanja aktivne legitimacije tužioca, odnosno pasivne legitimacije tuženog, te da su određene činjenice i okolnosti uzimane kao utvrđene iako u odnosu na njih u prvostepenom postupku nisu ni izvođeni relevantni dokazi, tako da obrazloženja i drugostepene i revizijske presude, po oceni Suda, ostaju paušalna i očigledno ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Stoga je Ustavni sud utvrdio da je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje garantovano odredbom člana članom 32. stav 1. Ustava, pa je, na osnovu izloženog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u tački 2. izreke.
Ustavni sud se, samim tim, nije posebno bavio pitanjem načina i argumentacije na osnovu koje su u osporenim presudama sudovi više instance utvrdili da je neosnovan prigovor tuženog o zastarelosti potraživanja prema njemu iz osnovnog (kreditnog) pravnog posla, odnosno pitanjem uticaja izvršene personalne subrogacije na strani poverioca - kreditora na rokove zastarevanja i ukupne međusobne odnose koji tim povodom nastaju na relaciji između novog poverioca i dužnika, pošto odluka o pitanju postojanja materijalnopravne stranačke legitimacije tome logički prethodi.
8. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede prava podnosioca na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, mogu otkloniti jedino poništajem presude Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine i određivanjem da u ponovnom postupku nadležni sud donese novu i valjano obrazloženu odluku o reviziji tužen og izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine, te je , saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 3. izreke.
9. U vezi sa istaknutim zahtevom podnosioca od 11. aprila 2014. godine, koji se odnosi na utvrđenje povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda utvrđenog članom 22. Ustava i prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se blagovremenost naknadnog podneska u kojem se ističe novi zahtev o kome Ustavni sud treba da odluči, vezuje za datum predaje tog podneska.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, kojim je uređen postupak po ustavnoj žalbi, propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
Ustavni sud je utvrdio da je osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine podnosiocu dostavljena pre 4. oktobra 2013. godine - kada je izjavljena ustavna žalba.
Imajući u vidu datum podnošenja dopune ustavne žalbe, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu kao neblagovremenu, jer je izjavljena posle isteka roka iz člana 84. stav 1. Zakona, rešavajući kao u drugom delu tačke 2. izreke.
10. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) , člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sud u i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić