Odluka Ustavnog suda o pravu naslednika na rehabilitaciono obeštećenje
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu izjavljenu zbog povrede prava na pravično suđenje. Potvrđen je stav redovnih sudova da, prema Zakonu o rehabilitaciji, pravo na naknadu materijalne štete pripada isključivo rehabilitovanom licu, a ne i njegovim naslednicima.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, Sabahudin Tahirović, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. L . iz Feketića, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 8. decembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba D. L . izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4862/13 od 24. septembra 2014. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1606/2014 od 22. aprila 2014. godine zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. D. L . iz Feketića podnela je , 28. oktobra 2014. godine , Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4862/13 od 24. septembra 2014. godine, zbog povrede načela i prava iz čl. 3, 21. i 32, člana 36. stav 1. i čl. 33. i 59. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno da je osporenom presudom pravnosnažno odbijen tužbeni zahtev podnositeljke ustavne žalbe radi isplate određenog novčanog iznosa na ime rehabilitacionog obeštećenja. Povredu prava na jednaku zaštitu prava podnositeljka ustavne žalbe zasniva na navodima o pogrešnoj primeni odredaba člana 298. stav 2. i člana 300. Zakona o parničnom postupku. Podnositeljka je navela da je odgovor na tužbu koji je tuženi dostavio sudu imao takve nedostatke da se po njemu nije moglo postupati, te da je sud, saglasno navedenim zakonskim odredbama, morao utvrditi da tuženi nije odgovorio na tužbu. Kršenjem navedenih odredaba parničnog postupka u korist tužene, postupajući sudovi su joj onemogućili da ima ravnopravan i jednak procesni položaj sa tuženim, a time i jednaku, pravičnu i zakonitu zaštitu svojih prava. Tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje podnositeljka zasniva na navodima o pogrešnoj primeni i tumačenju merodavnog prava, i to pre svega odredbe člana 26. stav 1. Zakona o rehabilitaciji. Podnositeljka osporava pravnu ocenu sudova da samo rehabilitovana lica imaju pravo na naknadu materijalne štete, a ne i njihovi naslednici. Podnositeljka je istakla da je osporena sudska odluka ništava zbog „nemogućeg predmeta“, pošto je njome utvrđeno da pravo na materijalnu štetu ima samo rehabilitovano lice, a koje je umrlo devet godina pre donošenja presude, te je predložila da Ustavni sud, na osnovu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdi ništavost osporene presude. S druge strane, podnositeljka je navela da ukoliko bi se navedena zakonska odredba tumačila tako da samo rehabilitovana lica imaju pravo na naknadu materijalne štete, onda bi takva odredba bila ništava od samog donošenja, a obaveza je sudova da na ništavost paze po službenoj dužnosti, te kako sudovi to nisu činili, povređeno joj je pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, podnositeljka je „pozvala“ da Sud, na osnovu odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdi ništavost odredbe člana 26. stav 1. Zakona o rehabilitaciji. Pored toga, podnositeljka je osporila i odluku o troškovima postupka sa stanovišta prava na pravično suđenje. Ovo iz razloga što, kako navodi, troškova postupka nije ni bilo jer se tuženom nisu mogli nadoknaditi troškovi na ime sastava odgovora na tužbu, a koji je sadržao nedostatke zbog kojih se po njemu nije moglo postupati. Podnositeljka smatra da je pogrešno primenjena i odredba člana 12. stav 2. Zakona o rehabilitaciji prilikom odlučivanja o troškovima postupka, a u prilog tome je navela da je isti prvostepeni sud u dve svoje odluke zauzeo drugačiji pravni stav o tom pitanju. Povredu prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje, podnositeljka obrazlaže i time da su Viši sud u Beogradu i Viši sud u Subotici u više svojih odluka, kao i Apelacioni sud u Kragujevcu u jednoj svojoj odluci ( presuda Gž. 291/14 od 29. jula 2014. godine), zauzeli drugačiji pravni stav u pogledu prava na naknadu materijalne štete pravnih sledbenika rehabilitovanih lica. Povredu drugih istaknutih prava i načela podnositeljka u ustavnoj žalbi nije uopšte obrazložila. Predložila je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i da poništi osporenu presudu.
Dopunom ustavne žalbe od 30. septembra 2015. godine podnositeljka je osporila i presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1606/14 od 22. aprila 2015. godine, zbog povrede načela i prava iz čl. 3, 21, 22, 23, 32, 33, 35, 36, 58. i 59. Ustava. Povredu prava na pravično suđenje podnositeljka zasniva na navodima o arbitrernoj i proizvoljnoj primeni prava od strane Vrhovnog kasacionog suda. Podnositeljka je navela da je Vrhovni kasacioni sud u osporenoj presudi izneo ustavnopravno neprihvatljiv i diskriminacioni stav da pravo na naknadu materijalne štete ima samo rehabilitovano lice koje je bilo u životu u momentu stupanja na snagu Zakona o rehabilitaciji, kao i stav da izvan navedenog zakona ni žrtve akta torture ni njihovi naslednici nemaju pravo na naknadu rehabilitacione štete, te da je time Zakon o rehabilitaciji stavljen van okvira jedinstvenog pravnog sistema Republike Srbije, a samim tim iznad člana 35. st. 1. i 2. Ustava i člana 14. Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka UN. Prema navodima podnositeljke, arbitrernom i proizvoljnom primenom materijalnog prava Vrhovni kasacioni sud neopravdano diskriminatorski postupa koristeći lično svojstvo rehabilitovanog lica, to jest biološki prestanak življenja svakog živog bića, tačnije smrt kao diskriminatorsku činjenicu, da bi neopravdano (protivustavno i protivzakonito) delio rehabilitovana lica, odnosno žrtve akta torture, na ona koja su u životu u momentu stupanja na snagu Zakona o rehabilitaciji i ona koja su preminula do tog momenta, i tako neopravdanim postupanjem na osnovu ličnog svojstva dao pravo na sudsku zaštitu samo onima koji su u životu u momentu stupanja na snagu navedenog zakona, dok je rehabilitovanim licima koja su preminula uskratio pravo na sudsku zaštitu. S tim u vezi, podnositeljka je navela da Vrhovni kasacioni sud i vreme stupanja na snagu navedenog zakona koristi kao diskriminatorsku činjenicu i u zavisnosti od toga da li su rehabilitovana lica bila živa u tom momentu ili ne, daje im, odnosno uskraćuje pravo na naknadu materijalne štete. Podnositeljka je istakla da takav stav revizijskog suda nije ustavnopravno utemeljen i da je suprotan članu 35. Ustava. Prema navodima podnositeljke, život je najvrednije dobro i jedino dobro koje se ne može nadoknaditi i zato oduzeti rehabilitovanom licu, odnosno žrtvi akta torture kojoj je oduzet život zbog verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga, pravo na naknadu materijalne štete, koje mu daje kako Ustava, tako i član 14. Konvencije UN, ali i Zakon o rehabilitaciji, samo zato što nije u životu, ne samo da je protivustavno, protivzakonito, diskriminatorsko i protivno zdravom razumu, već se time omalovažavaju i vređaju žrtve akata torture koje su najviše postradale i pretrpele najveću štetu time što su lišene života. Povredu prava na pravično suđenje podnositeljka je istakla i zbog propusta revizijskog suda da obrazloži svoju odluku, i to kako u pogledu ocene da samo rehabilitovano lice ima pravo na naknadu materijalne štete, tako i u pogledu stava da se ne može smatrati da je rehabilitovano lice u konkretnom slučaju za života steklo pravo na naknadu materijalne štete i da stoga to pravo ne ulazi u njegovu zaostavštinu i ne može biti predmet nasleđivanja. Revizijski sud, kako je podnositeljka navela, nije dao obrazloženje za „dokaze“ iznete u reviziji da šteta učinjena rehabilitovanom licu nije samo njegova šteta, već je to šteta cele njegove porodice, te da je propustio da obrazloži i zašto nije prihvatio stav izražen u svojoj presudi Rev. 1427/11, a koja je doneta povodom identičnog pravnog pitanja. Podnositeljka je ukazala i na Odluku Ustavnog suda Už-2789/2014 od 11. decembra 2014. godine, navodeći da je ta odluka doneta u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao i u ovom predmetu. Prema navodima podnositeljke, Vrhovni kasacioni sud je prilikom odlučivanja morao poći od odredaba člana 35. st. 1. i 2. Ustava, kao i člana 14. Konvencije UN, kojom je propisano i da u slučaju smrti žrtve akta torture imaoci prava te žrtve polažu pravo na obeštećenje, te je morao imati u vidu i odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o krivičnom postupku. Pored navedenog, podnositeljka je istakla da joj je pravo na pravično suđenje povređeno i iz razloga što je Vrhovni kasacioni sud u osporenoj presudi zauzeo drugačiji pravni stav od onog iznetog u rešenju Rev. 1558/2014 od 2. aprila 2015. godine, iako se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Povredu drugih istaknutih prava i načela u dopuni ustavne žalbe podnositeljka nije uopšte obrazložila. Predložila je da Ustavni sud donese odluku kojom će poništiti osporenu revizijsku presudu zbog arbitrerne i proizvoljne primene prava.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Višeg suda u Subotici P. 21/13 od 16. oktobra 2013. godine, u stavu prvom izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje, ovde podnositeljke ustavne žalbe, radi obavezivanja tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde da tužilji na ime rehabilitacionog obeštećenja – materijalne i nematerijalne štete isplati ukupno iznos od 74.251.460,00 dinara, sa opredeljenom zakonskom zateznom kamatom, i to u pojedinačno određenim iznosima po svim traženim osnovima (neplaćen rad u redovno radno vreme, obavljen a neplaćen prekovremeni rad, izgubljena zarada – plata za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, gubitak penzije, razlike u penzijama i gubitak stana). U stavu drugom izreke presude obavezana je tužilja da tuženoj isplati iznos od 45.000,00 dinara na ime troškova parničnog postupka.
Protiv navedene prvostepene presude podnositeljka je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Iz sadržine žalbe proizlazi da podnositeljka nije isticala da su pobijanom presudom povređene odredbe parničnog postupka koje se odnose na odgovor na tužbu (član 298. stav 2. i član 300. Zakona o parničnom postupku), kao i da iz tih razloga nije osporavala ni odluku o troškovima postupka.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4826/13 od 24. septembra 2014. godine odbijena je žalba tužilje i potvrđena je prvostepena presuda. U osporenoj presudi je, pored ostalog, navedeno: da je prvostepeni sud utvrdio da je rešenjem Okružnog suda u Novom Sadu Reh. 18/08 od 15. decembra 2008. godine usvojen zahtev D. L . (tužilje) za rehabilitaciju pok. D . Š, rođenog 24. oktobra 1925. godine u Bijeloj kod Herceg Novog, i utvrđeno je da se rehabilitovano lice smatra neosuđivanim i da je rešenje Komisije za prekršaje Narodnog odbora II reona Grada Beograda broj 323/1951 od 26. februara 1951. godine ništavo od dana donošenja, kao i da su ništave sve pravne posledice tog rešenja, a na osnovu koga je lišen slobode u trajanju od tri meseca i upućen na društveno koristan rad u trajanju od dve godine, da je navedene kazne izdržao na Golom otoku (do 3. marta 1953. godine), te da je preminuo 16. novembra 2005. godine; da je u postupku utvrđeno da je tužilja ćerka pok. D . Š . i da je rođena 21. decembra 1956. godine, kao i da je ona 2012. godine podnela zahtev za rehabilitaciono obeštećenje Ministarstvu pravde i urgencije po tom zahtevu, a o kojima nije odlučeno do podnošenja tužbe u ovoj parnici – 8. jula 2013. godine; da je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio tužbeni zahteva kao neosnovan, dajući za svoju odluku delimično pogrešne razloge, koji su posledica pogrešne primene materijalnog prava, ali bez uticaja na pravilnost odluke o tužbenom zahtevu; da Apelacioni sud prihvata stav prvostepenog suda izražen u pobijanoj presudi da tužilja nema pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti rehabilitovanog lica, kod okolnosti da je smrt nastupila više od 50 godina od neosnovanog lišenja slobode i izdržane kazne zatvora, iz čega proizlazi da nema uzročno-posledične veze između smrti oca tužilje i izvršene povrede prava na slobodu; da je, međutim, za taj sud neprihvatljiv stav prvostepenog suda da tužilja nema pravo na nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode, sa argumentacijom da to pravo, na osnovu člana 26. stav 3. Zakona o rehabilitaciji, pripada samo rehabilitovanom licu; da prema navedenoj zakonskoj odredbi, to pravo pripada i licu iz člana 7. tačka 5) ovog zakona, a u koje spadaju deca rehabilitovanog lica koja su, za vreme trajanja povrede pr ava i slobode roditelja, rođena u ustanovama za izvršenje sankcija, odnosno koja su u tim ustanovama sa njima provela deo vremena ili su za to vreme rasla bez roditeljskog staranja; da kako za vreme trajanja povrede prava na slobodu pok. D Š. (od 1951. do 1953. godine) tužilja nije bila rođena, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužilja ne može da potražuje naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode rehabilitovanog lica, iz razloga što ne spada u krug lica iz člana 7. tačka 5) navedenog zakona; da su neosnovani žalbeni navodi tužilje kojima se prvostepena presuda pobija u delu kojim je odbijen njen zahtev za naknadu materijalne štete, a kojima ukazuje da prvostepeni sud pogrešno nalazi da Zakonom o rehabilitaciji nije predviđeno pravo zakonskih naslednika na naknadu materijalne štete koja bi pripadala i rehabilitovanom licu shodno Zakonu o nasleđivanju; da pravilno prvostepeni sud nalazi da je neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim traži naknadu materijalne štete po traženim osnovima, s obzirom na to da Zakon o rehabilitaciji, kao specijalni propis, ovo pravo priznaje isključivo rehabilitovanom licu, u skladu sa članom 26. stav 1. Zakona o rehabilitaciji, a ne i njegovim naslednicima; da je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o nasleđivanju propisano da zaostavštinu čine sva nasleđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala u trenutku smrti, a da je odredbom člana 21. stav 3. Zakona o rehabilitaciji propisano da naslednici rehabilitovanog lica imaju pravo na vraćanje konfiskovane ili oduzete imovine, odnosno obeštećenje za tu imovinu, te da neosnovano tužilja u žalbi tvrdi da njoj kao zakonskom nasledniku pripadaju sva prava propisana odredbama člana 26. st. 1. do 3. Zakona o rehabilitaciji, odnosno sva ona prava koja bi pripadala i rehabilitovanom licu; da ovaj sud, razmatrajući žalbene navode kojima se pobija odluka o troškovima postupka, nalazi da se u konkretnom slučaju ne može primeniti odredba člana 12. stav 2. Zakona o rehabilitaciji, a na koju se tužilja poziva, jer se ne radi o postupku rehabilitacije nekog lica, već se radi o postupku za naknadu štete po osnovu rehabilitacije pravnog prethodnika tužilje; da je prvostepeni sud pravilno primenio odredbu člana 153. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada je obavezao tužilju kao stranku koja je u celini izgubila spor da naknadi tuženom kao protivnoj stranci trošak za sastav odgovora na tužbu jer se prema odredbi člana 162. Zakona o parničnom postupku odredbe o troškovima postupka primenjuju i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo, te da u tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu; da je primenom Advokatske tarife spram vrednosti predmeta spora koji je tužilja označila u tužbi, prvostepeni sud pravilno dosudio tuženom opravdan i nužan trošak za sastav odgovora na tužbu, za koji je tužena istakla opredeljeni zahtev. Pored toga, u osporenoj presudi su citirane i odredbe člana 1. stav 1, člana 7. tač. 1), 2) i 5), člana 21. st. 1. i 2. i člana 26. st. 1,3. i 4. Zakona o rehabilitaciji.
Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1606/14 od 22. aprila 2015. godine odbijena je kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4862/13 od 24. septembra 2014. godine. U osporenoj revizijskoj presudi je, pored ostalog, navedeno: da su, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi pravilno primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev za naknadu rehabilitacionog obeštećenja, i to za naknadu materijalne štete po osnovu obavljenog a neplaćenog rada u redovno radno vreme, obavljenog a neplaćenog prekovremenog rada, izgubljene zarade za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, gubitka penzije, razlike u penzijama i gubitka stana, kao i za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova i pretrpljenog straha; da su Zakonom o rehabilitaciji propisani uslovi za rehabilitaciju, krug lica legitimisanih za podnošenje zahteva za rehabilitaciju, kao i uslovi i krug lica legitimisanih za ostvarenje prava na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje za tu imovinu, kao i pravo na rehabilitaciono obeštećenje; da citirane odredbe Zakona o rehabilitaciji, kojim je regulisana materija prava rehabilitovanog i drugih lica, uključujući i pravo na rehabilitaciono obeštećenje, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, upućuju na zaključak da lica iz člana 7. tačka 5) ovog zakona, kao naslednici rehabilitovanog lica koje je umrlo pre stupanja na snagu zakona, nemaju pravo na obeštećenje za materijalnu štetu koju je rehabilitovano lice pretrpelo za vreme neosnovanog i nezakonitog lišenja slobode ili druge povrede prava; da lica iz člana 7. tačka 5) navedenog zakona imaju pravo na naknadu nematerijalne štete u vidu rehabilitacionog obeštećenja, ali pod uslovima u smislu odredbe člana 26. tog zakona; da je osnovan zaključak drugostepenog suda da tužilja, kao naslednik rehabilitovanog lica koje je umrlo nekoliko godina pre stupanja na snagu Zakona o rehabilitaciji, nema pravo na rehabilitaciono obeštećenje – naknadu materijalne štete po navedenim osnovima, jer to pravo ima isključivo rehabilitovano lice, a ne njegovi naslednici; da tužilja nema pravo ni na naknadu nematerijalne štete kao vid rehabilitacionog obeštećenja jer ne spada u krug lica iz člana 7. tačka 5) Zakona o rehabilitaciji, budući da je tužilja rođena posle učinjene povrede prava na slobodu njenom ocu; da se neosnovano revizijom ukazuje da šteta učinjena rehabilitovanom licu nije samo njegova šteta, već je to šteta cele njegove porodice jer je to zajednička imovina članova porodične zajednice; da nema ni povrede odredaba Porodičnog zakona i Zakona o nasleđivanju; da je članom 1. stav 2. Zakona o nasleđivanju propisano da zaostavštinu čine sva nasleđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala u trenutku smrti; da imajući u vidu da je tužiljin otac preminuo pre stupanja na snagu Zakona o rehabilitaciji, to se kao pravna posledica rehabilitacije koja je propisana članom 3. tog zakona, ne može smatrati da je rehabilitovano lice za života steklo imovinsko pravo na naknadu materijalne štete, i zato to pravo ne ulazi u njegovu zaostavštinu, niti može da bude predmet nasleđivanja; da bi to pravo moglo da bude predmet nasleđivanja jedino u slučaju da je posebnim propisom ili posebnom odredbom Zakona o rehabilitaciji propisano da se, po stupanju na snagu navedenog zakona i po pravnosnažnosti rešenja o rehabilitaciji, pravo na naknadu štete smatra imovinskim pravom rehabilitovanog lica i da ulazi u njegovu zaostavštinu, pa da može biti predmet nasleđivanja; da kako to nije slučaj, to ni pravo na naknadu materijalne štete u vidu rehabilitacionog obeštećenja ne pripada tužilji; da kako se ni ostalim revizijskim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane presude, to je Vrhovni kasacioni sud odbio kao neosnovanu reviziju tužilje i odlučio kao u izreci. Pored toga, u osporenoj revizijskoj presudi su citirane odredbe člana 26. st. 1, 3. i 4. Zakona o rehabilitaciji, a navedena je i sadržina odredaba člana 7. tačka 5) i člana 21. stav 2. tog zakona.
Rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1558/14 od 2. aprila 2015. godine, koje je dostavljeno kao dokaz različitog postupanja revizijskog suda u istovetnim činjeničnim i pravnim situacijama, prihvaćeno je odlučivanje o reviziji tužioca K. G . izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1961/14 od 11. juna 2014. godine, kao izuzetno dozvoljenoj, i ukinute su presuda Višeg suda u Zrenjaninu P. 20/13 od 11. marta 2014. godine, u stavu trećem izreke, i navedena presuda Apelacionog suda u Novom Sadu, u delu kojim je potvrđen ovaj deo prvostepene presude i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja rešenja proizlazi da je tužilac rehabilitovano lice i da je on u predmetnom parničnom postupku potraživao naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog povrede prava i sloboda. Razmatrajući nižestepene odluke u delu kojim je odlučeno o nematerijalnoj šteti, revizijski sud je, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Už-2789/2014 od 11. decembra 2014. godine i stav izražen u njoj (da žrtva akta torture ima pravo na naknadu nematerijalne štete i zbog pretrpljenih fizičkih bolova i straha), ocenio da se ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa u celosti neosnovan. Kada je reč o tužbenom zahtevu za naknadu materijalne štete nastale zbog povreda prava i sloboda, revizijski sud je ocenio da se ne može prihvatiti zaključak drugostepenog suda da tužilac ne može ostvariti naknadu materijalne štete u traženim vidovima ( na ime neplaćenog rada, neplaćenog prekovremenog rada, plata za vreme nezaposlenosti, razlike u visini plata, gubitka penzije, razlike u penzijama i gubitka stana) u sudskom postupku, budući da se radi o imovinskopravnom zahtevu iz člana 1. Zakona o parničnom postupku, za koji je nadležan sud opšte nadležnosti. Iz navedenih razloga, revizijski sud je ukinuo nižestepene presude u delu u kojim je odbijen tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa i u delu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtev za naknadu materijalne štete.
4. Odredbama Ustava, na čije se povrede poziva podnositeljka ustavne žalbe, utvrđena su sledeća osnovna načela i ljudska prava, i to: načelo vladavine prava (član 18.), načelo zabrane diskriminacije (član 21.), načelo zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda (član 22.), pravo na dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti (član 23.), pravo na pravično suđenje (član 32.), posebna prava okrivljenog (član 33.), pravo na rehabilitaciju i naknadu štete (član 35), pravo na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo (član 36.), pravo na imovinu (član 58.) i pravo nasleđivanja (član 59.). Odredbom člana 22. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega. Odredbama člana 35. Ustava utvrđeno je da ko je bez osnova ili nezakonito lišen slobode, pritvoren ili osuđen za kažnjivo delo ima pravo na rehabilitaciju, naknadu štete od Republike Srbije i druga prava utvrđena zakonom (stav 1.) i da svako ima pravo na naknadu materijalne ili nematerijalne štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokuje državni organ, imalac javnog ovlašćenja, organ autonomne pokrajine ili organ jedinice lokalne samouprave (stav 2.).
Zakonom o ratifikaciji Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka UN („Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori“, broj 9/ 91 i „Službeni list SCG- Međunarodni ugovori“, br. 16/05 i 2/06) je ratifikovana Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka usvojena 10. decembra 1984. godine u Njujorku (u daljem tekstu: Konvencija UN). Konvencijom UN je predviđeno: da svaka država članica, u svom pravnom sistemu, garantuje žrtvi nekog akta torture pravo dobijanja naknade i pravednog i odgovarajućeg obeštećenja, uključujući sredstva potrebna za njegovu što potpuniju rehabilitaciju, a da u slučaju smrti žrtve akta torture, imaoci prava te žrtve polažu pravo na obeštećenje (član 14. stav 1.); da ovaj član ne isključuje nikakvo pravo na obeštećenje koje bi imala žrtva ili bilo koje drugo lice u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom (član 14. stav 2.).
Zakonom o rehabilitaciji („Službeni glasnik RS“, broj 33/06), koji je važio u vreme donošenja sudske odluke kojom je usvojen predmetni zahtev za rehabilitaciju, propisano je: da se ovim zakonom uređuje rehabilitacija lica koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, a imala su prebivalište na teritoriji Republike Srbije (član 1.); da će se pravo na naknadu štete i pravo na povraćaj konfiskovane imovine rehabilitovanog lica urediti posebnim zakonom (član 8.).
Zakonom o rehabilitaciji („Službeni glasnik RS“, broj 92/11) propisano je: da se ovim zakonom uređuju rehabilitacija i pravne posledice rehabilitacije lica koja su iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga, lišena života, slobode ili drugih prava do dana stupanja na snagu ovog zakona: 1) na teritoriji Republike Srbije bez sudske ili administrativne odluke; 2) izvan teritorije Republike Srbije bez sudske ili administrativne odluke vojnih i drugih jugoslovenskih organa, ako su imala ili imaju prebivalište na teritoriji Republike Srbije ili državljanstvo Republike Srbije; 3) sudskom ili administrativnom odlukom organa Republike Srbije; 4) sudskom ili administrativnom odlukom vojnih i drugih jugoslovenskih organa, ako su imala ili imaju prebivalište na teritoriji Republike Srbije ili državljanstvo Republike Srbije (član 1. stav 1.); da je rehabilitacija utvrđivanje ništavosti, odnosno nepunovažnosti akata i radnji kojima su lica iz člana 1. stav 1. ovog zakona lišena života, slobode ili drugih prava iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga (član 3. stav 2.); da pravne posledice rehabilitacije za rehabilitovano lice i za druga lica određena ovim zakonom su mere uklanjanja i ublažavanja posledica ništavih, odnosno nepunovažnih akata i radnji iz stava 1. ovog člana i obuhvataju pravo na: poseban penzijski staž; mesečnu novčanu naknadu (poseban dodatak); zdravstvenu zaštitu i druga prava iz zdravstvenog osiguranja; pravo na vraćanje konfiskovane imovine ili imovine oduzete po osnovu propisa iz člana 2. stav 1. ovog zakona, odnosno obeštećenje za tu imovinu; pravo na obeštećenje za materijalnu i nematerijalnu štetu (rehabilitaciono obeštećenje) (član 3. stav 2.); da zahtev za rehabilitaciju mogu podneti i deca lica iz člana 1. stav 1. ovog zakona koja su, za vreme trajanja povrede prava i slobode roditelja, rođena u ustanovama za izvršenje sankcija, odnosno koja su u tim ustanovama sa njima provela deo vremena ili su za to vreme rasla bez roditeljskog staranja jednog, drugog ili oba roditelja (član 7. tačka 5)); da rehabilitovano lice ima pravo na poseban penzijski staž, mesečnu novčanu naknadu (poseban dodatak), zdravstvenu zaštitu i druga prava iz zdravstvenog osiguranja, pravo na vraćanje konfiskovane imovine ili imovine oduzete po osnovu propisa iz člana 2. stav 1. ovog zakona, odnosno obeštećenje za tu imovinu, kao i pravo na rehabilitaciono obeštećenje (član 20. stav 1.); da lice iz člana 7. tačka 5) ovog zakona ima pravo na zdravstvenu zaštitu i druga prava iz zdravstvenog osiguranja, kao i pravo na rehabilitaciono obeštećenje, u skladu sa odredbom člana 26. stav 3. ovog zakona (član 21. stav 1.); da pravo na rehabilitaciono obeštećenje imaju i bračni drug, deca i roditelji, odnosno braća, sestre i vanbračni partner rehabilitovanog lica, u skladu sa odredbom člana 26. stav 4. ovog zakona (član 21. stav 2.); da pravo na vraćanje konfiskovane imovine ili imovine oduzete po osnovu propisa iz člana 2. stav 1. ovog zakona, odnosno obeštećenje za tu imovinu imaju naslednici rehabilitovanog lica, u skladu sa odredbom člana 25. ovog zakona (član 21. stav 3.); da rehabilitovano lice ima pravo na obeštećenje za materijalnu štetu nastalu zbog povrede prava i sloboda, u skladu sa zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi (član 26. stav 1.); da rehabilitovano lice i lice iz člana 7. tačka 5) ovog zakona ima pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog lišenja slobode, u skladu sa zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi (član 26. stav 3.), da lica iz člana 21. stav 2. ovog zakona imaju pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti rehabilitovanog lica, pod uslovom da je između njih i umrlog rehabilitovanog lica postojala trajnija zajednica života, u skladu sa zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi (član 26. stav 4.); da se prava po osnovu rehabilitacije utvrđena ovim zakonom stiču i na osnovu pravnosnažnih sudskih odluka kojima su usvojeni zahtevi za rehabilitaciju, a koje su donete u skladu sa Zakonom o rehabilitaciji („Službeni glasnik RS“, broj 33/06) (član 30. stav 2.).
Odlukom Ustavnog suda Už-2789/2014 od 11. decembra 2014. godine usvojena je ustavna žalba B. S . i utvrđeno je da je presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4253/13 od 19. februara 2014. godine, u delu u kojem je preinačena presuda Višeg suda u Zrenjaninu P. 15/13 od 6. septembra 2013. godine, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, te je poništena navedena drugostepena presuda u označenom delu i određeno da isti sud donese novu odluku o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude. Iz obrazloženja te odluke proizlazi da je podnosilac ustavne žalbe rehabilitovano lice i da je on u predmetnom parničnom postupku potraživao naknadu nematerijalne štete kao vid rehabilitacionog obeštećenja. Ustavni sud je u navedenoj odluci konstatovao da je u predmetnom parničnom postupku utvrđeno da je podnosilac za vreme boravaka u zatvorima i logorima bio izložen fizičkom i psihičkom nasilju, a koje prvostepeni sud kvalifikuje kao akt torture. Polazeći od odredaba člana 35. Ustava i odredaba člana 14. Konvencije UN, kao i razloga pravičnosti, Ustavni sud je ocenio da podnosilac, kao rehabilitovano lice, ima pravo ne samo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove, kako je to propisano članom 26. stav 3. Zakona o rehabilitaciji, već i na naknadu svih vidova nematerijalne štete koju je pretrpeo zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja za vreme trajanja pritvora i izdržavanja kazne zatvora. Prema tome, podnosilac ustavne žalbe kao žrtva akta torture ima pravo na naknadu nematerijalne štete i zbog pretrpljenih fizičkih bolova i straha, a u skladu sa odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Ocenjujući navode podnositeljke ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da podnositeljka svoje tvrdnje o povredi prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava zasniva na tome da su postupajući sudovi prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu materijalne štete arbitrerno i proizvoljno primenili materijalno pravo, da odluka revizijskog suda nije obrazložena u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i da joj je osporenim presudama povređeno pravo na pravnu sigurnost. Pored toga, podnositeljka je istakla da su sudovi pogrešno primenili pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka.
5.1. Ustavni sud najpre konstatuje da je pravilnu primenu materijalnog prava, pre svega, nadležan da ceni viši sud, u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Međutim, Ustavni sud nalazi da i proizvoljna ili arbitrerna primena materijalnog prava može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, te da u određenim situacijama, koje prvenstveno zavise od činjenica i okolnosti konkretnog slučaja i od utemeljenosti ustavnopravnih razloga navedenih u ustavnoj žalbi, ima osnova da se u postupku po ustavnoj žalbi povreda prava iz člana 32. stav 1. Ustava, ceni i sa stanovišta pravilne primene materijalnog prava.
Prilikom razmatranja navoda ustavne žalbe o proizvoljnoj i arbitrernoj primeni materijalnog prava, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 22. stav 1. Ustava kojom se garantuje pravo svakog čije je Ustavom zajemčeno pravo povređeno da zahteva uklanjanje posledica koje su povredom nastale i odredbe člana 35. stav 1. Ustava kojom je zajemčeno pravo na rehabilitaciju i naknadu štete svakom ko je bez osnova ili nezakonito lišen slobode, a na temelju kojih je zakonodavac posebnim zakonom uredio pitanje prava na rehabilitaciju. Zakonom o rehabilitaciji iz 2006. godine prvi put je (delimično) uređeno pitanje rehabilitacije lica koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, dok su važećim Zakonom o rehabilitaciji iz 2011. godine prvi put uređene i pravne posledice rehabilitacije. Prema važećem Zakonu o rehabilitaciji, pravne posledice rehabilitacije za rehabilitovano lice i za druga lica određena ovim zakonom su mere uklanjanja i ublažavanja posledica ništavih odnosno nepunovažnih akata i radnji kojima su ta lica bila lišena života, slobode ili drugih prava iz političkih, verskih, nacionalnih i ideoloških razloga, i obuhvataju, pored ostalog, i pravo na obeštećenje za materijalnu i nematerijalnu štetu (rehabilitaciono obeštećenje). Odredbama člana 20. Zakona o rehabilitaciji propisana su prava koja pripadaju rehabilitovanim licima, a odredbama člana 21. tog zakona propisana su prava koja imaju druga lica. Pravo na rehabilitaciono obeštećenje bliže je uređeno odredbama člana 26. Zakona o rehabilitaciji. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da se rehabilitovanim licima daje više različitih prava, među kojima i pravo na rehabilitaciono obeštećenje, uključujući i pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Kada je reč o drugim licima i njihovim pravima, oni su svrstani u tri grupe, i u zavisnosti od toga kojoj grupi pripadaju zavisi i obim njihovih prava. Tako lica iz člana 7. tačka 5) navedenog zakona (deca rehabilitovanih lica koja su rođena za vreme trajanja povrede prava i slobode roditelja ili su za to vreme rasla bez roditeljskog staranja) imaju, pored prava iz zdravstvenog osiguranja, i pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog lišenja slobode, dok bračni drug, deca i roditelji, odnosno braća, sestre i vanbračni partner rehabilitovanog lica imaju pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti rehabilitovanog lica, pod uslovom da je između njih i umrlog rehabilitovanog lica postojala trajnija zajednica života. Konačno, naslednici rehabilitovanog lica imaju pravo na vraćanje konfiskovane imovine ili imovine oduzete po osnovu propisa iz člana 2. stav 1. navedenog zakona, odnosno obeštećenje za tu imovinu.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud je ocenio da je pravna ocena postupajućih sudova - da podnositeljka, kao naslednik rehabilitovanog lica, koje je umrlo pre stupanja na snagu važećeg Zakona o rehabilitaciji, nema pravo na obeštećenje za materijalnu štetu koju je rehabilitovano lice pretrpelo za vreme lišenja slobode, odnosno zbog povrede prava i sloboda, zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom i nearbitrernom tumačenju i primeni odredaba merodavnog materijalnog prava. Ovo iz razloga što je Zakonom o rehabilitaciji, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima u pogledu regulisanja prava na obeštećenje za materijalnu i nematerijalnu štetu (rehabilitaciono obeštećenje), propisan krug lica koja imaju određena prava po tom osnovu, kao i obim tih prava. Navedenim zakonom je izričito propisano da pravo na naknadu materijalne štete zbog povrede prava i sloboda imaju rehabilitovana lica, dok to pravo nije predviđeno i za druga lica. Stoga su neosnovani navodi podnositeljke da Zakonom o rehabilitaciji nije propisano da druga lica (naslednici) nemaju pravo na naknadu materijalne štete koja bi mogla pripadati rehabilitovanom licu.
Ustavni sud nalazi da nisu osnovani navodi podnositeljke kojima ukazuje da je pravni zaključak postupajućih sudova da druga lica nemaju pravo na naknadu materijalne štete po osnovu rehabilitacije, suprotan odredbama člana 35. Ustava i člana 14. Konvencije UN. Naime, odredbom člana 35. stav 1. Ustava pravo na rehabilitaciju i naknadu štete utvrđeno je licima koja bez osnova ili nezakonito budu lišena slobode, pritvorena ili osuđena za kažnjivo delo, a ne i njihovim naslednicima. Druga lica, u skladu sa odredbom člana 35. st. 2. i 3. Ustava, imaju pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnih organa, i to pod uslovima određenim zakonom. Pri tome, Ustavni sud napominje da Ustavom nije predviđeno pravo na rehabilitaciju lica koja su iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga lišena života, slobode i drugih prava na osnovu sudske ili administrativne odluke ili bez tih odluka u ranijem pravnom režimu, ali da je zakonodavac u cilju zaštite i ostvarivanja osnovnih ustavnih načela i ljudskih i manjinskih prava i sloboda doneo Zakon o rehabilitaciji kojim je uredio to pitanje. Zakonodavac je, polazeći od odredbe člana 35. stav 1. Ustava, propisao veći broj različitih prava rehabilitovanim licima, a u cilju da tim licima kao neposredno oštećenima omogući ostvarivanje ustavnog prava na rehabilitaciju i naknadu zbog lišenja slobode. Stoga, Ustavni sud nalazi da primena relevantnih odredaba Zakona o rehabilitaciji o pravu drugih lica na rehabilitaciono obeštećenje ne može dovesti u pitanje ostvarivanje prava iz člana 35. stav 1. Ustava. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da podnositeljka – kao ćerka rehabilitovanog lica, nije bila rođena u vreme lišenja i trajanja lišenja slobode, već tek nakon puštanja njenog oca na slobodu, tako da nije bila lišena očevog roditeljskog staranja, te se ne može smatrati ni „žrtvom“ nezakonitog i nepravilnog rada državnih organa. Što se tiče odredbe člana 14. stav 1. Konvencije UN, Ustavni sud konstatuje da se njome garantuje žrtvi nekog akta torture pravo na naknadu i pravedno i odgovarajuće obeštećenje, kao i to da u slučaju smrti žrtve akta torture imaoci prava te žrtve polažu pravo na obeštećenje. Iz navedene odredbe proizlazi da titulari prava na obeštećenje u slučaju torture mogu biti i druga lica, ali samo u slučaju kada je smrt žrtve neposredno nastupila kao posledica akta torture, što ovde nije slučaj. Ustavni sud nalazi da je smisao navedene odredbe da se žrtvi akta torture ili drugim licima u slučaju smrti žrtve, obezbedi pravedno i odgovarajuće obeštećenje zbog povrede fizičkog i psihičkog integriteta nastale kao posledica akta torture, a koje se, pre svega, ogleda u naknadi nematerijalne štete. U tom kontekstu je odredbom člana 14. stav 2. Konvencije UN i propisano da ovaj član ne isključuje nikakvo pravo na obeštećenje koje bi imala žrtva ili bilo koje drugo lice u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ni iz navoda ustavne žalbe, niti iz sadržine osporenih presuda ne proizlazi da je podnositeljka naknadu materijalne štete u predmetnom parničnom postupku tražila zbog povreda psihičkog i fizičkog integriteta rehabilitovanog lica nastalih kao posledica akta torture.
U vezi sa iznetim, Ustavni sud konstatuje da je neosnovano pozivanje podnositeljke na Odluku Ustavnog suda Už-2789/2014 od 11. decembra 2014. godine. Naime, u navedenoj odluci je Ustavni sud zauzeo stav da podnosilac kao rehabilitovano lice, polazeći od odredaba člana 35. Ustava i odredaba člana 14. Konvencije UN, kao i razloga pravičnosti, ima pravo ne samo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove, kako je to propisano članom 26. stav 3. Zakona o rehabilitaciji, već i na naknadu svih vidova nematerijalne štete koju je pretrpeo zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja za vreme trajanja pritvora i izdržavanja kazne zatvora. Iz navedenog sledi da je u tom predmetu razmatrano pitanje prava rehabilitovanog lica na naknadu različitih vidova nematerijalne štete nastale kao posledica akta torture. Kako se, u konkretnom slučaju, ne radi ni o zahtevu za naknadu štete rehabilitovanog lica, ni o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, niti o naknadi štete prouzrokovane aktom torture, to postupajući sudovi nisu postupili suprotno navedenoj Odluci Ustavnog suda, kako neosnovano tvrdi podnositeljka.
Navodi podnositeljke kojima ukazuje da je pravni stav Vrhovnog kasacionog suda da pravo na naknadu materijalne štete imaju samo rehabilitovana lica diskriminatorski, po oceni Ustavnog suda, nisu ustavnopravno utemeljeni. Podnositeljka je istakla da su rehabilitovana lica diskriminisana po osnovu činjenice da li su u momentu stupanja na snagu Zakona o rehabilitaciji bila u životu ili su preminula do tog momenta, te je sud, neopravdanim različitim postupanjem po osnovu navedenog „ličnog svojstva“, dao pravo na sudsku zaštitu samo onim licima koja su bili u životu u momentu stupanja na snagu Zakona. Ustavni sud najpre konstatuje da fizička lica imaju pravni subjektivitet do momenta smrti, kada taj subjektivitet prestaje, te da samo do tog momenta mogu biti nosioci prava i obaveza. Prema tome, Zakon o rehabilitaciji ne pravi razliku, niti je može praviti, između rehabilitovanih lica po osnovu navedenog „ličnog svojstva“, kako to tvrdi podnositeljka, i to iz razloga što rehabilitovana lica koja su preminula pre stupanja na snagu Zakona o rehabilitaciji ne mogu biti nosioci prava i obaveza, već to mogu biti samo njihovi naslednici. U skladu sa tim, Zakonom o rehabilitaciji posebno su propisana prava koja imaju rehabilitovana lica i prava koja imaju druga lica (naslednici rehabilitovanog lica). Prema tome, navedeni zakon pravi razliku između rehabilitovanih lica i drugih lica u pogledu prava koja im pripadaju po osnovu rehabilitacije, ali to nisu lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji, niti je podnositeljka istakla da su ta druga lica diskriminisana u odnosu na rehabilitovana lica, pa Ustavni sud to pitanje nije posebno ni razmatrao.
5.2. U pogledu navoda podnositeljke ustavne žalbe kojom ukazuje da osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda nije obrazložena u dovoljnoj meri, Ustavni sud ističe da je jedan od elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku i ono podrazumeva obavezu suda da navede jasne, dovoljne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, čime se istovremeno daje garancija stranci da je sud razmotrio njene navode i dokaze koje je istakla u postupku i da se takva odluka može ispitati po žalbi. Pri tome, ovakva obaveza ne znači da je sud dužan da u odluci da detaljne odgovore na sva postavljena pitanja i iznete argumente. Mera u kojoj postoji obaveza davanja obrazloženja zavisi od prirode odluke i instancione nadležnosti suda koji odluku donosi. Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (prilikom ocene da li obrazloženje sudskog akta zadovoljava standarde pravičnog suđenja) neophodno sagledati da li je žalbeni sud ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke prvostepenog suda (videti presudu u predmetu Helle protiv Finske, predstavka broj 157/1996/776/1977 od 19. decembra 1997. godine, stav 60). Polazeći od navedenog, a uzimajući u obzir sadržinu obrazloženja osporene presude Vrhovnog kasacionog suda, Ustavni sud smatra da je revizijski sud dao dovoljne, jasne i ustavnopravno prihvatljive razloge kada je ocenio da podnositeljka kao naslednik rehabilitovanog lica nema pravo na naknadu materijalne štete, saglasno Zakonu o rehabilitaciji. Ustavni sud nalazi da nisu osnovani navodi podnositeljke da revizijski sud nije obrazložio zbog čega smatra da rehabilitovano lice za života nije steklo pravo na naknadu materijalne štete, jer iz osporene presude proizlazi da je revizijski sud dao argumentovane i razumljive razloge za takav svoj stav, a koje Ustavni sud smatra ustavnopravno prihvatljivim. Ostali navodi revizije na koje, prema tvrdnjama podnositeljke, Vrhovni kasacioni sud nije odgovorio, po oceni Ustavnog suda, u suštini, nisu mogli biti od uticaja na pravnu ocenu o osnovanosti predmetnog tužbenog zahteva za naknadu materijalne štete, te stoga revizijski sud i nije bio u obavezi da odgovori na sve te navode.
5.3. Razmatrajući navode podnositeljke ustavne žalbe o povredi prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje, Ustavni sud najpre naglašava da različito postupanje sudova postoji kada sudovi poslednje instance, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, donesu različite odluke.
Ustavni sud konstatuje da je podnositeljka kao dokaz različitog postupanja Vrhovnog kasacionog suda dostavila rešenje tog suda Rev. 1558/14 od 2. aprila 2015. godine. Ustavni sud je ocenio da iz sadržine priloženog rešenja ne proizlazi da je ova odluka doneta u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i osporena presuda. Naime, iz navedenog revizijskog rešenja kojim su ukinute nižestepene presude proizlazi da je u predmetnom parničnom postupku rehabilitovano lice lično, u svojstvu tužioca, podnelo zahtev radi obeštećenja za materijalnu i nematerijalnu štetu (rehabilitaciono obeštećenje). U tom rešenju revizijski sud je ocenio da se ne može prihvatiti zaključak drugostepenog suda da tužilac ne može ostvariti naknadu materijalne štete u sudskom postupku, budući da se radi o imovinskopravnom zahtevu iz člana 1. Zakona o parničnom postupku, za koji je nadležan sud opšte nadležnosti, pa je iz tih razloga ukinuo presudu u delu kojim je odbijen tužbeni zahtev za naknadu materijalne štete. Nasuprot tome, u parničnom postupku u kome je doneta osporena revizijska presuda zahtev radi obeštećenja za materijalnu i nematerijalnu štetu nije podnelo rehabilitovano lice, već podnositeljka kao naslednik rehabilitovanog lica, a odluka o neosnovanosti zahteva za naknadu materijalne štete nije doneta zbog toga što se takav zahtev ne može ostvariti u sudskom postupku, već zbog toga što je ocenjeno da podnositeljka nema zakonsko pravo na naknadu materijalne štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da nisu osnovani navodi podnositeljke o povredi prava na pravnu sigurnost.
Navodi podnositeljke kojima ukazuje na to da joj je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu povređeno pravo na pravnu sigurnost, po oceni Ustavnog suda, takođe su bez osnova. Ovo iz razloga što tom presudom nije konačno odlučeno o predmetnom tužbenom zahtevu. Istovremeno, Ustavni sud ukazuje da presude koje je podnositeljka dostavila kao dokaz različitog postupanja Apelacionog suda nisu od uticaja na odlučivanje o povredi prava na pravnu sigurnost, budući da se radi o većem broju prvostepenih presuda i jednoj drugostepenoj presudi kojom nije pravnosnažno odlučeno o zahtevu za naknadu materijalne štete, te da se takve sudske odluke ne mogu smatrati dokazom o različitom postupanju sudova poslednje instance u istovetnim činjeničnim i pravnim situacijama.
5.4. Što se tiče odluke o troškovima postupka koju podnositeljka osporava zbog nepravilne primene merodavnog prava, Ustavni nalazi da je Apelacioni sud u Novom Sadu na ustavnopravno prihvatljiv način primenio merodavno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka, dajući dovoljne i jasne razloge za takvu svoju ocenu. Navodi podnositeljke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka zbog navodnih nedostataka odgovora na tužbu, Ustavni sud nije posebno razmatrao, s obzirom na to da podnositeljka takve tvrdnje nije isticala ranije tokom postupka, odnosno u žalbi protiv odluke o troškovima postupka.
Iz svih iznetih razloga, Ustavni sud je ocenio da nisu prihvatljive tvrdnje podnositeljke o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 i 103/15), ustavnu žalbu u ovom delu odbio kao neosnovanu i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Po oceni Ustavnog suda, navodi podnositeljke o povredi prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, ne mogu se smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označenog prava. Ovo ne samo iz razloga što podnositeljka povredu tog prava zasniva na navodima o pogrešnoj primeni odredaba parničnog postupka, a koje nije isticala ranije tokom parničnog postupka, već i zbog toga što se navedene povrede postupka ne mogu dovesti u vezu sa sadržinom prava na jednaku zaštitu prava.
U pogledu navoda podnositeljke o povredi načela i prava iz čl. 3, 21, 22, 23, 33. i 35, člana 36. stav 2. i čl. 58. i 59. Ustava, Ustavni sud konstatuje da se podnositeljka samo formalno poziva na povredu označenih načela i prava i da u ustavnoj žalbi nije navela nijedan relevantan ustavnopravni razlog kojim je obrazložila takve svoje tvrdnje.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, na osnovu člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
Pored toga, Ustavni sud je ocenio da su navodi podnositeljke kojima ukazuje na ništavost odredbe člana 26. stav 1. Zakona o rehabilitaciji i „poziva“ da Sud, na osnovu odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdi ništavost navedene zakonske odredbe, bez uticaja na odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga što se na osnovu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima ne može utvrditi ništavost zakonske odredbe ni u postupku pred redovnim sudom, niti u postupku pred Ustavnim sudom, a kako to smatra podnositeljka.
7. Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio da ovu odluku objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, imajući u vidu značaj koji ima za zaštitu Ustavom garantovanih ljudskih i manjinskih prava i sloboda.
8. Ustavni sud je, na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.