Odbijanje ustavne žalbe u sporu o brisanju hipoteke nakon prodaje u stečaju
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu hipotekarnih poverilaca protiv presuda kojima je naloženo brisanje hipoteka sa nepokretnosti prodate neposrednom pogodbom u stečajnom postupku. Primena odredaba Zakona o izvršnom postupku o gašenju založnog prava nije bila proizvoljna.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Vojislava Mihajlovića i Danila Stankovića, obojice iz Petrovca, selo Starčevo na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 10. oktobra 2013. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Vojislava Mihajlovića i Danila Stankovića protiv presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 4848/05 od 13. februara 2009. godine i Apelacionog suda u Beogradu Gž. 8153/10 od 23. decembra 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vojislav Mihajlović i Danilo Stanković, oboj ica iz Petrovca, selo Starčevo , podneli su Ustavnom sudu, 18. februara 2011. godine, preko punomoćnika Zorana Živanovića, advokata iz Beograda, ustavne žalb e protiv presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 4848/05 od 13. februara 2009. godine i Apelacionog suda u Beogradu Gž. 8153/10 od 23. decembra 2010. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na pravno sredstvo zajemčenog članom 36. stav 2. Ustava i prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava.
Na osnovu člana 42. st. 1. i 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", br. 24/08, 27/08 i 76/11 ), spojene su ustavne žalbe podnosilaca Vojislava Mihajlovića i Danila Stankovića izjavljene protiv navedenih presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu i Apelacionog suda u Beogradu , zbog povred a prava na pravično suđenje , na pravno sredstvo i na imovinu, zajemčen ih članom 32. stav 1, članom 36. stav 2. i članom 58. Ustava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je kasnije primljenju ustavnu žalbu Už-801/2011 spojio sa ranije primljenom ustavnom žalbom, tako da su ustavne žalbe podnosilaca zadržale brojeve pod kojima su evidentirane u upisniku predmeta, a postupak se vodi pod brojem prvoformiranog predmeta Už-800/2011.
Podnosioci su u ustavnoj žalbi, između ostalog, istakli: da su na osnovu ugovora o hipotekarnom depozitu sa MB „PKB“ Bankom AD iz Beograda sačinili hipotekarne izjave, radi obezbeđenja potraživanja, koje je upisano u list nepokretnosti broj 1927, katastarska parcela broj 2682 za zgradu u ulici Svetogorskoj broj 42-44, a garant po hipotekarnim izjavama bilo je Privredno društvo „MB Kontinent“ DOO iz Beograda; da su podnosioci podneli prijavu potraživanja u stečajnom postupku protiv garanta po hipotekarnim izjavama, Privrednog društva „MB Kontinent“ DOO iz Beograda i da je stečajno veće donelo odluku da se hipotekarnim poveriocima isplati 3,5% vrednosti njihovih potraživanja, ali da podnosioci te iznose nisu pirihvatili; da se nad MB „PKB“ Bankom iz Beograda vodio likvidacioni postupak; da je u konkretnom slučaju od uticaja da li je kupac nepokretnosti pod hipotekom istu stekao po tržišnoj ceni ili višestruko nižoj ceni, jer bi sticanje po realnoj ceni moglo dovesti do brisanja hipoteke, dok besteretno sticanje nikako ne može biti pravni osnov za brisanje hipoteke; da je osporena drugostepena presuda doneta sa obrazloženjem da se prodaja neposrednom pogodbom u stečajnom postupku izjednačava sa sudskom prodajom u izvršnom postupku i da ista ne sadrži nijednu odredbu materijalnog prava prema kojoj se navedene hipoteke imaju brisati, već sadrži samo odredbe Zakona o izvršnom postupku; da je postupanjem sudova povređeno i njihovo pravo na imovinu, iz razloga što je sud pogrešno primenio odredbe Zakona o izvršnom postupku, umesto odredbu člana 67. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kojom je propisano da hipoteka ostaje bez obzira na promenu vlasnika i da je bez uticaja činjenica da je tužilac isplatio kupoprodajnu cenu saglasno ugovoru koji je zaključio sa hipotekarnim dužnicima, s obzirom na to da isti proizvodi pravno dejstvo samo među stranama ugovornicama, a ne prema trećim licima, a da se hipoteka može brisati samo ako su ispunjeni uslovi iz člana 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Podnosioci su predložili da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporene presude, a istakao je i zahtev za naknadu štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom je po svojoj sadržini istovetna sa odredbom člana 170. Ustava, a stavom 2. istog člana je propisano da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Tužilac, „Komercijalna banka“ AD iz Beograda je podnela Prvom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv tuženih, ovde podnosilaca ustavne žalbe, radi brisanja hipoteke upisane u list nepokretnosti broj 1927, katastarska parcela broj 2680 na zgradi u ulici Svetogorska broj 42-44, KO Stari Grad.
Osporenom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 4848/05 od 13. februara 2009. godine, u stavu prvom izreke , odbijen je kao neosnovan prigovor litispendencije istaknut od strane tuženih, a stavom drugim izreke presude je usvojen tužbeni zahtev tužioca i konstatovano da se brišu založna prava na nepokretnosti-hipoteke, i to: Vojislava Mi hajlovića za iznos od 1.716,70 DEM i 6.692,59 CHF i Danila Stankovića za iznos od 5.256,55 CHF, 53.410,72 DEM, 48.840,57 ATS i 54.902,77 FRF, sa pripadajućim prinosima i sve upisano u list nepokretnosti broj 1927, katastarska parcela broj 2680 na zgradi u ulici Svetogorskoj broj 42-44 , KO Stari grad, što su tuženi dužni priznati i trpeti i da je po pravnosnažnosti ove presude Služba za katastar nepokretnosti Beograd, ovlašćena da briše iz lista nepokretnosti broj 1927, KO Stari grad napred opisana založna prava-hipoteke tuženih. Stavom trećim izreke presude je konstatovano da je tužba povučena u odnosu na prvotuženog A.Ž. iz Petrovca, a stavom četvrtim izreke su obavezani tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 183.500,00 dinara. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je sud našao da u konkretnom slučaju ne postoje uslovi iz člana 197. Zakona o parničnom postupku za odbačaj tužbe u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što je uvidom u spise predmeta istog suda P. 8184/03, utvrđeno da je protivtužba „Komercijalne banke“ AD iz Beograda podneta 15. septembra 2004. godine, ali da je punomoćnik tužene-protivtužioca podneskom od 11. aprila 2005. godine povukao tužbu, dok se punomoćnik tužilaca-protivtuženih u podnesku od 20. maja 2005. godine izjasnio da se protivi povlačenju protivtužbe. Rešenjem Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 6753/05 od 26. septembra 2005. godine, koje je ispravljeno rešenje m istog suda od 20. januara 2006. godine , konstatovano je da je protivtužba tuženog protiv tužilaca povučena, a Okružni sud u Beogradu je rešenjem Gž. 9331/06 od 14. septembra 2006. godine odbacio žalbu punomoćnika tužilaca izjavljenu protiv navedenog rešenja, kojim je konstatovano povlačenje protivtužbe, te je stoga rešenje o povlačenju protivtužbe postalo pravnosnažno, tako da među istim strankama ne teče druga parnica. Dalje je navedeno da je odredbom člana 141. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da se založno pravo upisano na nepokretnosti gasi danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti (član 158.), iako založni poverioci nisu potpu no namireni. Članom 175. istog zakona je propisano da će sud po pravnosnažnosti rešenja o namirenju odrediti da se u javnoj knjizi brišu upisana prava i tereti osim onih koji ostaju na nepokretnosti i posle predaje nepokretnosti kupcu ili koje je kupac preuzeo. U toku postupka je utvrđeno da je nepokretnost – zgrada u ulici Svetogorskoj broj 42-44, upisana u list nepokretnosti broj 1927, KO Stari grad, na katastarskoj parceli broj 2680, na kojoj su tuženi zasnovali založno pravo-hipotekarno pravo , prodata u postupcima stečaja i likvidacije neposrednom pogodbom koju su posle više neuspelih oglašenih javnih prodaja ove nepokretnosti odobrila stečajna i likvidaciona veća Privrednog suda u Beogradu svojim rešenjima L. 386/96 od 22. decembra 1998. godine i St. 3446/97 od 22. decembra 1998. godine. Prodaja u postupku stečaja neposrednom pogodbom je po svojim pravnim dejstvima izjednačena sa neposrednom pogodbom propisanom Zakonom o izvršnom postuku, a ugovorom o kupoprodaji nepokretnosti zaključenim neposrednom pogodbom uz saglasnost stečajnog i likvidacionog veća je određeno da se namire hipotekarni-založni poverioci kao razlučni poverioci u postupku stečaja i likvidacije u visini prodajne cene, a po stečajnom redosledu namirenja koje je utvrdilo stečajno i likvidaciono veće. Tužilac je izvršio ugovornu obavezu i namirio založne-hipotekarne poverioce kao razlučne poverioce u postupku stečaja i likvidacije u visini prodajne cene i time u celosti izvršio ugovornu obavezu. U takvoj situaciji su ispunjeni uslovi za brisanje založnih-hipotekarnih prava tuženih u sporu. Po namirenju razlučnih poverilaca u visini neposrednom pogodbom ugovorene cene, brisanje preostalih založnih-hipotekarnih prava koja nisu namirena kao razlučna prava u postupku stečaja i likvidacije, trebalo je da bude naloženo rešenjima stečajnog i likvidacionog veća, međutim, kako to u konkretnom slučaju nije urađeno, tužilac je aktivno legitimisan da to traži tužbom u ovom sporu. Kako je prodaja u postupku stečaja neposrednom pogodbom po svojim pravnim dejst vima izjednačena sa neposrednom pogodbom propisanom Zakonom o izvršnom postupku, to je sud našao da založno pravo upisano na nepokretnosti koja je predmet prodaje treba da bude ugašeno danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti, iako založni poverioci nisu potpuno namireni, shodno odredbi člana 141. stav 1. i člana 175. tada vežećeg Zakona o izvršnom postuku, kao i odredbama člana 106. stav 1. i člana 151. sada važećeg Zakona o izvršnom postupku.
Odlučujući o žalbi tuženih, Apelacioni sud u Beogradu je osporenom presudom Gž. 8153/10 od 23. decembra 2010. godine potvrdio presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 4848/05 od 13. februara 2009. godine. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primenio materijalno pravo i da je pravilno zaključio da je prodaja u postupku stečaja neposrednom pogodbom po svojim pravnim dejstvima izjednačena sa neposrednom pogodbom propisanom Zakonom o izvršnom postupku, a ugovor o kupoprodaji, zaključen između tužioca, kao kupca i MB „Kontinent“ iz Beograda i MB „PKB“ Bankom iz Beograda, kao prodavcima je zaključen neposrednom pogodbom uz saglasnost stečajnog i likvidacionog veća. Ovim ugovorom je određeno da se namire hipotekarni-založni poverioci kao razlučni poverioci u postupku stečaja i likvidacije u visini prodajne cene, a po stečajnom redosledu namirenja koje je utvrdilo stečajno i likvidaciono veće. Tužilac je izvršio ugovornu obavezu i namirio založne-hipotekarne poverioce kao razlučne poverioce u visini prodajne cene, čime je u celosti izvršio ugovornu obavezu, pa su ispunjeni uslovi za brisanje založnih-hipotekarnih prava tuženih. Po namirenju razlučnih poverilaca u visini neposrednom pogodbom ugovorene cene, brisanje preostalih založnih-hipotekarnih prava koja nisu namirena kao razlučna prava u postupku stečaja i likvidacije, trebalo je da bude naloženo rešenjima stečajnog i likvidacionog veća, pa s obzirom da to nije urađeno, tužilac ima aktivnu legitimaciju da isto traži tužbom u ovom sporu. Naime, založno pravo upisano na nepokretnosti koja je predmet prodaje treba da bude ugašeno danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti, iako založni poverioci nisu potpuno namireni, a u skladu sa odredbama člana 141. stav 1. i člana 175. ranije važećeg Zakona o izvršnom postupku, kao i u skladu sa odredb ama člana 106. stav 1. i člana 151. sada vežećeg Zakona o izvršnom postupku. Na pravilnost pobijane presude, ne utiču ni navodi tuženih kojima ukazuju na pogrešnu ocenu prigovora litispendencije, jer je prvostepeni sud, uvidom u spise predmeta Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 8184/03, utvrdio da je rešenje o povlačenju protivtužbe pravnosnažno, tako da među istim strankama ne teče druga parnica. Takođe, na pravilnost pobijane presude, ne utiču navodi tuženih da je u konkretnom slučaju trebalo primeniti odredbe Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koje se odnose na prestanak hipoteke, jer je nepokretnost na kojoj su tuženi zasnovali založno-hipotekarno pravo prodat a u postupcima stečaja i likvidacije hipotekarnih dužnika kao suvlasnika nepokretnosti, neposrednom pogodbom, i to posle više neuspelih javnih nadmetanja, a prodaju nepokretnosti je odobrilo stečajno i likvidaciono veće Privrednog suda u Beogradu, pa se u konkretnom slučaju primenjuju odredbe Zakona o izvršnom postupku. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su neosnovani i navodi tuženih koji se odnose na ugovorenu kupoprodajnu cenu.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.); da se svakome jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.).
Zakonom o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ", broj 84/89 i "Službeni list SRJ", br. 37/93, 28/96 ) bilo je propisano: da otvaranje stečajnog postupka ne utiče na prava odvojenog izmirenja iz određenih stvari, odnosno iz imovine dužnika (založno pravo, pravo namirenja, pravo retencije i druga razlučna prava), kao i na prava izdvajanja stvari koja ne pripadaju dužniku (izlučna prava), da razlučna prava stečena izvršenjem i obezbeđenjem za poslednjih 60 dana pre dana otvaranja stečajnog postupka radi namirenja ili obezbeđenja prestaju da važe, da razlučna prava ostaju na snazi ako se stečajni postupak ne sprovodi zbog razloga navedenih u članu 88. ovog zakona i da ako je razlučno pravo koje je stečeno izvršenjem ostalo na snazi u smislu st. 1. i 3. ovog člana, stečajno veće, na predlog poverioca, dozvoliće nastavljanje izvršnog postupka i o tome će izvestiti sud pred kojim se vodi postupak izvršenja (član 117.); da ako deo imovine dužnika na koje je stečeno razlučno pravo (posebna stečajna masa) nije dovoljan da se iz njega namiri potraživanje razlučnog poverioca u celini, razlučni poverilac ima pravo da nenamireni deo svog potraživanja ostvari kao stečajni poverilac , da se višak koji ostane po namirenju potraživanja razlučnog poverioca iz posebne stečajne mase unosi u deobnu masu (član 118.); da se posle prodaje dužnika kao pravnog lica, u smislu člana 129. ovog zakona, stečajni postupak u odnosu na dužnika obustavlja ali se postupak nastavlja protiv stečajne mase koju zastupa stečajni upravnik radi namirenja poverilaca, da sredstva dobijena prodajom dužnika ulaze u stečajnu masu, da za potraživanja prema dužniku koja su nastala do obustave stečajnog postupka ni dužnik i njegov kupac ne odgovaraju poveriocima, da je prodaja dužnika kao pravnog lica bez uticaja na izlučna prava i da razlučna prava ostaju na snazi posle prodaje dužnika kao pravnog lica, s tim da će pravo prestati u onoj meri u kojoj će biti ostvareno u nastavljenom stečajnom postupku u smislu stava 1. ovog člana (član 130. st. 1, 2, 3, 4. i 5.); da se imovina dužnika koja ulazi u stečajnu masu prodaje, po pravilu, javnim nadmetanjem i da ste čajno veće, po prethodno pribavljenom mišljenju odbora poverilaca, ako je obrazovan, može odrediti i drugi način prodaje (prikupljanjem ponuda i neposrednom pogodbom), ako zakonom nije drukčije određeno (član 131. st . 1. i 2.); da poverioci i dužnik mogu u roku od tri meseca od dana prodaje stvari dužnika da zahtevaju poništaj prodaje ako su prodajom oštećeni interesi poverilaca (član 136. stav 1.).
Zakonom o izvršnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 28/2000, 73/2000, 71/01) bilo je propisano: da se založno pravo upisano na nepokretnosti gasi danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti (član 158.), i ako založni poverioci nisu potpuno namireni, da se kupac nepokretnosti i založni poverilac mogu sporazumeti da založno pravo ostane na nepokretnosti i posle pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti, a da kupac preuzme dužnikov dug prema tom poveriocu u iznosu koji bi mu pripao u izvršnom postupku, da se u tom slučaju, kupovna cena umanjuje za iznos preuzetog duga (član 141.); da će po pravnosnažnosti rešenja o namirenju, sud rešenjem odrediti da se u javnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nepokretnosti i posle predaje nepokretnosti kupcu ili koje je kupac preuzeo (član 175.).
Zakonom o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 125/04) bilo je propisano: da se z aložno pravo upisano na nepokretnosti gasi danom pravosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti i ako založni poverioci nisu potpuno namireni (član 106. stav 1.); da će po pravosnažnosti rešenja o namirenju, sud rešenjem odrediti da se u javnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nepokretnosti i posle predaje nepokretnosti kupcu ili koje je kupac preuzeo (član 151.) .
5. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta sadržine Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe i ustavnopravne razloge, Ustavni sud je utvrdio da se podnosioci ustavne žalbe žale na pogrešnu primenu materijalnog prava.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj zauzet stav da nije nadležan da preispituje zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primene prava u postupku koji je vođen radi odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, te da je zadatak Ustavnog suda u okviru ocene postojanja povrede prava na pravično suđenje, da ispita da li je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, od strane redovnih sudova, eventualno došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom garantovanih prava i da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Ustavni sud je iz sadržine osporenih presuda utvrdio da su podnosioci ustavne žalbe razlučni poverioci stečajnog i likvidacionog dužnika. Razlučna prava su prava odvojenog namirenja iz određenih stvari, odnosno imovine dužnika, koja se stiču na osnovu založnog prava, prava namirenja, prava retencije i drugih razlučnih prava. Razlučni poverioci se namiruju iz vrednosti ostvarene prodajom stvari na kojoj imaju razlučno pravo. Vrednost te stvari može biti u visini utvrđenog razlučnog prava, veća ili manja od potraživanja obezbeđenog razlučnim pravom. Iz ostvarene cene prvenstveno se namiriju troškovi prodaje, a iz preostalog iznosa isplaćuju se razlučni poverioci čije je potraživanje bilo obezbeđeno prodatom imovinom, u skladu sa pravom prioriteta poverilaca. Ako posle namirenja razlučnih poverilaca preostanu sredstva , celokupan preostali iznos ulazi u stečajnu masu i deli se stečajnim poveriocima u skladu sa zakonskim odredbama koje se odnose na deobu.
Ustavni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju prvenstveno primenjuju odredbe Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, a supsidijarno odredbe Zakona o izvršnom postupku.
Polazeći od odredaba Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, Ustavni sud nalazi da ako deo imovine dužnika na kome je stečeno razlučno pravo nije dovoljan da se iz njega namiri potraživanje razlučnog poverioca u celini, razlučni poverilac ima pravo da nenamireni deo svog potraživanja ostvari kao stečajni poverilac , odnosno stečajni poverilac koji nema obezbeđeno potraživanje.
Ustavni sud je iz navedenog zaključio da su podnosioci ustavne žalbe, kao razlučni poverioci , nenamireni deo svog potraživanja mogli ostvariti kao stečajni poverioci, bez obzira na način na koji je izvršena prodaja nepokretnosti u stečajnom i likvidacionom postupku, jer Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, nije isključivao mogućnost namirenja razlučnih poverilaca kao stečajnih poverilaca za nenamireni deo potraživanja, ukoliko je prodaja izvršena neposrednom pogodbom.
Međitim, kako je prodaja nepokretnosti na kojoj stečajni i likvidacioni dužnik bili suvlasnici, a podnosioci ustavne žalbe založni poverioci, izvršena neposrednom pogodbom i podnosioci namireni u visini prodajne cene, to su prestala njihova razlučna prava. Prodaja u stečajnom postupku koja je izvršena neposrednom pogodbom je po svojim pravnim dejstvima izjednačena sa neposrednom pogodbom propisanom Zakonom o izvršnom postupku.
Ustavni sud iz navedenog dalje zaključuje da se založno pravo upisano na nepokretnosti koja je predmet prodaje, gasi danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti, iako založni poverioci nisu potpuno namireni, s obzirom na to da će nenamireni deo svog potraživanja ostvariti kao stečajni poverioci prema stečajnoj masi.
Ustavni sud je posebno cenio navode podnosilaca ustavne žalbe da je kupac nepokretnosti koja je bila obezbeđena hipotekom istu stekao po višestruko nižoj ceni od tržišne cene, ali je našao da isti nisu od uticaja, jer su podnosioci, kao razlučni poverioci, u skladu sa odredbom člana 136. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji , imali mogućnost da zahtevaju poništaj prodaje, ako su im prodajom oštećeni interesi.
Prema oceni Ustavnog suda, osporene presude Prvog opštinskog suda u Beogradu i Apelacionog suda u Beogradu su obrazložene na način koji zadovoljava standarde pravičnog suđenja, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava, te ne predstavlja paušalnu, a time i proizvoljnu premenu materijalnog prava i da stoga osporenim presudama nije povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje garantovano odredbom člana članom 32. stav 1. Ustava. Iz tih razloga, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“ br. 109/07, 99/11 i 18/13- Odluka US), Ustavni sud ustavnu žalbu u ovom delu odbio i odlučio kao prvom delu izreke.
Kako je Ustavni sud utvrdio da osporenom presudom nije povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe garantovano odredbom člana 32. stav 1. Ustava, to je ocenjeno da nema osnova za tvrdnju o povredi Ustavom zajemčenog prava na imovinu zajemčenog odredbom člana 58. Ustava.
6. Ustavni sud ukazuje da zajemčeno pravo na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava garantuje dvostepenost u odlučivanju koja je bila obezbeđena u konkretnom slučaju time što su podnosioci izjavili žalbu protiv osporene prvostepene presude i drugostepeni sud je osporenom presudom odlučio o izjavljenoj žalbi. To znači da su podnosioci iskoristili pravo na pravno sredstvo, pri čemu označeno ustavno pravo ne garantuje povoljan ishod apelacionog postupka, ako za traženu instancionu zaštitu nije bilo pravnog osnova.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u ovom delu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu, kao u drugom delu izreke, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
7. Na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda (“Službeni glasnik RS”, br. 24/08, 27/08 i 76/11), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević