Povreda prava na pravično suđenje zbog izdavanja građevinske dozvole
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđuje povredu prava na pravično suđenje i poništava presudu Upravnog suda. Dozvola za dogradnju i nadziđivanje objekta u zajedničkoj svojini zahteva saglasnost svih zajedničara, što u postupku nije pravilno utvrđeno.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Bratislav Đokić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi R. D . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 19. novembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba R. D . i utvrđuje da je presudom Upravnog suda U. 10857/11 od 10. jula 2012. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .
2. Poništava se presuda Upravnog suda U. 10857/11 od 10. jula 2012. godine i određuje se da isti sud donese novu odluku o tužbi podnositeljke ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Sekretarijata za imovinsko-pravne poslove, građevinsku i urbanističku inspekciju grada Beograda – Sektor za drugostepeni upravni postupak XXI-05 broj 351.1-282/2011 od 12. avgusta 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. R. D . iz Beograda podnela je, 19. oktobra 201 2. godine, preko punomoćnika G. M, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv akta navedenog u tački 1. izreke, zbog povrede prava na imovinu i prava na nasleđivanje, zajemčenih čl. 58. i 59. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je pravni prethodnik podnositeljke za života izjavila žalbu protiv rešenja nadležnog organa kojim je izdata građevinska dozvola V.M, jer kao suvlasnik kuće i sukorisnik zemljišta nije dala saglasnost za gradnju; da se podnositeljka, takođe, protivila izdavanju građevinske dozvole V.M. i da je u upravnom sporu koji je okončan osporenom presudom dostavila dokaz da je u katastru nepokretnosti upisana kao „suvlasnik kuće“ i sukorisnik zemljišta na k.p. 13339/1 upisane u list nepokretnosti 2129 KO Č. sa ½ idealnog dela, ali da je Upravni sud, pogrešno primenjujući odredb e člana 15. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, smatra o da ta činjenica nije od uticaja na donošenje odluke. Podnositeljka ukazuje da saglasnost koju je pravni prethodnik V.M. dobio od pravnog prethodnika podnositeljke za nadziđivanje i dograđivanje zajedničke zgrade, ne može automatski da se odnosi na V.M, jer se to pravo ugovorom ne može preneti na drugo lice bez prethodno obavljene fizičke deobe, a da je za izvođenje građevinskih radova na takvoj zgradi neophodno dobi ti saglasnost u momentu podnošenja zahteva za izdavanje dozvole za gradnju.
Podnositeljka ustavne žalbe ukazuje da je osporenom presudom derogirano njeno pravo na imovinu, jer je bila sprečena da upravlja svojom stvar i, kao i da joj je povređeno prav o na nasleđivanje , je r sud nije uvažio činjenicu da je ona u momentu smrti Lj.T. postala „naslednik idealnog dela kuće“ i sukorisnik zemljišta sa po 1/2, u smislu člana 212. 3akona o nasleđivanju, te je imala svojstvo stranke i „ sva prava iz člana 15. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa“, zbog čega je od nje morala biti tražena saglasnost za pribavljanje sporne g rađevinske dozvole.
Ustavnom žalbom se predlaže da Ustavni sud poništi osporenu presudu Upravnog suda.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeni akt, kao i celokupnu priloženu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Osporenom presudom Upravnog suda U. 10857/11 od 10. jula 2012. godine, donetom nakon održane usmene javne rasprave, odbijena je kao neosnovana tužba kojom je podnositeljka ustavne žalbe pobijala zakonitost rešenja Sekretarijata za imovinsko-pravne poslove, građevinsku i urbanističku inspekciju grada Beograda – Sektor za drugostepeni upravni postupak XXI-05 broj 351.1-282/2011 od 12. avgusta 2011. godine, kojim je odbijena njena žalba izjavljena protiv rešenja Uprave gradske opštine Čukarica – Odeljenje za građevinske i komunalne poslove III-02 broj 351-12869/10 od 28. aprila 2011. godine. U obrazloženju osporene presude je najpre konstatovano da je prvostepeni organ, odlučujući u ponovnom postupku o zahtevu podnetom 26. oktobra 2007. godine, odobrio investitoru V.M. iz Beograda da izvede radove na dogradnji, nadziđivanju i rekonstrukciji stambenog objekta Po+Pr+1sp u ulici B. 50 u Beogradu, tako što se vrši dogradnja uz desnu stranu objekta, a nadziđuje i rekonstruiše deo nad postojećom garažom, radi formiranja novih stambenih jedinica...,“dok postojeći stan broj 1, nakon intervencije, postaje površine 91,42m2“, na k.p. 3339/1 starog premera, odnosno 13339/1 novog premera KO Č, radi formiranja novih stambenih jedinica ukupne površine 349,35 m2. Dalje je navedeno: da je prvostepen i organ rešenjem od 13. marta 2008. godine ukinuo svoje rešenje od 26. aprila 1990. godine, kojim je S .B. odobr io d ogradnju porodične stambene zgrade spratnosti suteren+P+1 sprat - jednog stana i dve garaže u ulici B . 50 u Beogradu; da je uvidom u ugovor o deobi zajedničke imovine Ov. broj 4460/77 od 12. avgusta 1977. godine utvrđeno da je isti zaključen između Lj.T.B. i S.B. i da je u tački 11. regulisan način korišćenja placa na kojem se nalazi predmetna kuća i da, prema tački 13. ugovora, Lj.T.B. ima pravo dogradnje na delu placa koji njoj pripada , a S.B. isključivo pravo nadgradnje na celoj postojećoj zgradi i dogradnje na delu placa koji mu pripada; da je uvidom u ugovor o prodaji nepokretnosti Ov.br. 18057/05 od 9. septembra 2005. godine utvrđeno da je isti zaključen između Z.B. i V.M. u vezi prodaje stana i garaže u ulici B. 50 u Beogradu i da je u tački 8 . regulisano da će kupac koristi ti dvorište na način na koji ga je koristio S .B, pravni prethodnik p rodavca, u skladu sa članom 11. ugovora od 12. avgusta 1977. godine; da se ugovorom o kupoprodaji Z.B. obavezao da kupcu V.M. pruži sve potrebne saglasnosti za slučaj mogućnosti prenosa građevinske dozvole izdate 26. aprila 1990. godine na ime S.B, a u suprotnom da sa svojim ocem S.B. podnese zahtev za stavljanje van snage navedene dozvole.
Upravni sud je, iznoseći sadržinu obrazloženja pobijanog rešenja, naveo: da su, po oceni tuženog organa, ispunjeni uslov i za izdava nje traženog odobrenja za predmetne radove, propisani članom 91. Zakona o planiranju i izgradnji; da su cenjeni navodi podnositeljke da investitor nema njenu saglasnost kao vlasnika jednog stana i korisnika zemljišta u momentu donošenja rešenja, ali da podnositeljka ni uz žalbu nije dostavila dokaze za svoje navode; da ostavinsko rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu O. broj 18583/10 od 10. septembra 2010. godine i ugovor o doživotnom izdržavanju sačinjen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu 3. marta 2006. godine ne predstavljaju dokaz o vlasništvu, imajući u vidu da se vlasništvo nad nepokretnošću stiče upisom u zemljišne knjige, shodno članu 15. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa; da podnositeljka svojstvo zainteresovan og lica u postupku nije dobila na osnovu dokazanog prava svojine, već zato što je pravni interes za učestvovanje u postupku učinila verovatnim, jer je dostavila navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju i ostavinsko rešenje; da to ni su dovoljn i dokaz i u smislu postojanja susvojine na predmetnoj kući, odnosno svojine na određenom stanu na adresi u ulici B. 50 u Beogradu, da bi njeno protivljenje bilo legitimno u smislu odredbe člana 15. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa; da se ispunjenost imovinsko-pravnih uslova propisanih Zakonom o planiranju i izgradnji ceni u skladu sa odredbama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pri čemu se stvarna prava na nepokretnosti stiču, prenose, ograničavaju i ukidaju upisom u javne knjige. Upravni sud je našao da je pravilno postupio tuženi organ kada je odbio žalbu podnositeljke i da je za svoju odluku dao dovoljne i jasne razloge koje je kao pravilne i zakonite prihvatio i taj sud. Ocenjujući rešenje Službe za katastar nepokretnosti broj 952-02-16711/2011 od 8. juna 2012. godine, koje je podnositeljka dostavila na raspravi kao d okaz o tome da je uknjižena u listu nepokretnosti broj 2129 KO Č, Upravni sud je našao da to ne može biti od značaja za odlu čivanje o predmetnoj upravnoj stvari, jer ne utiče na činjenicu da je podnositeljka stekla pravo svojine nakon što je njen pravni prethodnik dao saglasnost pravnom prethodniku zainteresovanog lica za predmetnu nadgradnju, što se ni navodima tužbe ne spori. Nalazeći da pobijanim rešenjem nije povređen zakon na štetu podnositeljke, Upravni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
Rešenje drugostepenog organa XXI-05 broj 351.1-504/2008 od 30. oktobra 2008. godine, kojim je poništeno prvostepeno rešenje od 14. aprila 2008. godine, doneto je po žalbi Lj.T, a u obrazloženju je navedeno da je V.M. u odgovoru na žalbu istakao da je S.B. na osnovu ugovora o deobi zajedničke imovine od 12. avgusta 1997. godine uknjižen kao vlasnik stana od 107,74 m2 i garaže od 16,45 m2.
Rešenjem Službe za katastar nepokretnosti Beograd 2 broj 952-02-16711/2011 od 8. juna 2012. godine dozvoljen je upis u listu nepokretnosti broj 2129 KO Č, u korist podnositeljke ustavne žalbe: prava korišćenja sa zajedničkim udelom na k.p. 13339/1, dotadašnjeg korisnika Lj.T.B. sa zajedničkim udelom; upis prava svojine u korist podnositeljke ustavne žalbe sa zajedničkim udelom na porodičnoj stambenoj zgradi broj 1 površine u gabaritu 117 m2, izgrađenoj na k.p. 13339/1, dotadašnjeg vlasnika Lj.T.B. sa zajedničkim udelom; upis prava svojine u korist podnositeljke ustavne žalbe sa delom poseda 1/1 na stanu sa dvorišne strane broj 1, korisne površine 67m2, koji je upisan kao poseban deo zgrade broj 1, izgrađene na k.p. 13339/1, dotadašnjeg vlasnika Lj.T.B. sa delom poseda 1/1.
U ugovoru o doživotnom izdržavanju, koji je zaključila podnositeljka ustavne žalbe sa Lj.T, kao primaocem izdržavanja, navodi se da je Lj.T. isključivi vlasnik stana u ulici B . 50 u Beogradu , na k.p. 3339/1, 2. i 3, 3353, 3357 i 3346/1 KO B. 6, kao i dograđenog dela na istom objektu koji se sastoji od ateljea – gornjeg i donjeg dela (član 3.) i da navedene napokretnosti “ostavlja u nasleđe i svojinu“ podnositeljki ustavne žalbe.
Rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu O. broj 18583/10 od 10. septembra 2010. godine obustavljen je zbog nepostojanja imovine ostavinski postupak iza pok. Lj.T, koja je preminula 14. februara 2010. godine, a u obrazloženju je konstatovano da je ostavilja zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa podnositeljkom ustavne žalbe, koji je overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu 3. marta 2006. godine u predmetu 3R. 57/06.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu ukazuje podnosi teljka ustavne žalbe , utvrđeno je: da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.); da se jemči pravo nasleđivanja, u skladu sa zakonom i da to p ravo ne može biti isključeno ili ograničeno zbog neispunjavanja javnih obaveza (član 59.) .
Za ocenu osnovanosti navoda ustavne žalbe od značaja su odredbe sledećih zakona:
Važećim Porodičnim zakonom ("Službeni glasnik RS", br. 18/05 i 72/11) propisano je: da imovina koju su supružnici stekli radom u toku trajanja zajednice života u braku predstavlja njihovu zajedničku imovinu (član 171.); da se smatra da su supružnici izvršili deobu zajedničke imovine ako su u javni registar prava na nepokretnostima upisana oba supružnika kao suvlasnici na opredeljenim udelima (član 176. stav 1. ); da se deobom zajedničke imovine, u smislu ovog zakona, smatra utvrđivanje suvlasničkog odnosno supoverilačkog udela svakog supružnika u zajedničkoj imovini (član 177.); da supružnici mogu zaključiti sporazum o deobi zajedničke imovine (član 179.). Slična zakonska rešenja sadržali su i ranije važeći zakoni kojima se uređuju brak i porodični odnosi.
Odredbom člana 91. tačka 3) Zakona o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“, br. 47/03, 34/06 i 39/09), koji se primenjivao na dan podnošenja predmetnog zahteva za izdavanje odobrenja za gradnju, bilo je propisano da se, pored ostalih dokaza, u z zahtev za izdavanje odobrenja za izgradnju podnosi i dokaz o pravu svojine, odnosno zakupa na građevinskom zemljištu, odnosno pravu svojine na objektu, odnosno pravu korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu .
Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa („ Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90, „Službeni list SRJ“, broj 29/96 i „ Službeni glasnik RS“, broj 115/05 ) propisano je: da vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u granicama određenim zakonom i da je s vako dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica (član 3.); da više lica imaju pravo susvojine na nepodeljenoj stvari kada je deo svakog od njih određen srazmerno prema celini – idealni deo (član 13.); da je z a preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenje cele stvari, promena namene stvari, izdavanje cele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na celoj stvari, zasnivanje stvarnih službenosti, veće popravke i sl.) potrebna saglasnost svih suvlasnika (član 15. stav 4.); da zajednička svojina jeste svojina više lica na nepodeljenoj stvari kada su njihovi udeli odredivi ali nisu unapred određeni (član 18. stav 2.); da n a zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi vlasnici posebnih delova zgrade imaju pravo zajedničke nedeljive svojine (član 19. stav 2.).
Članom 2. Z akona o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik RS“, br. 44/95, 46/98, 1/01, 101/05, 27/11 i 88/11 ) predviđeno je da se stambenom zgradom, u smislu ovog zakona, smatra zgrada namenjena stanovanju, kao i zgrada u kojoj je najmanje jedan poseban deo namenjen stanovanju i sa njom čini građevinsku i funkcionalnu celinu.
Odredbama člana 18. navedenog zakona propisano je: da skupština zgrade može doneti odluku o izvođenju radova na sanaciji ravnog krova odnosno krovne konstrukcije kojom se, saglasno propisima o planiranju i uređenju prostora i izgradnji objekata, može izgraditi, odnosno adaptirati novi stan (stav 1.); da investitor radova i stambena zgrada svoje međusobne odnose uređuju ugovorom, koji se zaključuje u pismenoj formi i overava u sudu (stav 3.); da ugovor iz stava 3. ovog člana služi kao dokaz o pravu izvođenja radova u smislu propisa o planiranju i uređenju prostora i izgradnji objekta (stav 4.).
5. Podnositeljka ustavne žalbe smatra da nisu bili ispunjeni uslovi propisani zakonom za izdavanje dozvole za gradnju V.M. (dalje u tekstu: „investitor“), budući da to lice nije imalo saglasnost pravnog prethodnika podnositeljke kao „suvlasnika kuće “ i sukorisnik a zemljišta za izvođenje spornih radova, a da su u osporenom postupku podnositeljka i njen pravni prethodnik iskazali protivljenje davanju dozvole za gradnju. Po mišljenju podnositeljke, saglasnost njenog pravnog prethodnika data S.B. za nadziđivanje i dograđivanje zajedničke zgrade, ne može „automatski“ da se odnosi na investitora, jer se to pravo ugovorom ne može preneti na drugo lice bez prethodno izvršene fizičke deobe, a za izvođenje građevinskih radova na takvoj zgradi neophodno je imati saglasnost u momentu podnošenja zahteva za izdavanje dozvole za gradnju.
Ustavni sud je, polazeći od ovih navoda, ocenio da podnositeljka ustavne žalbe „derogiranje“ prava na imovinu vezuje za pogrešnu primenu materijalnog prava, te je ustavnu žalbu ocenjivao sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, kojom je propisano da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Ustavni sud najpre ukazuje da se ustavna garancija prava na pravično suđenje, pored ostalog, sastoji u tome da sudska odluka o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom merodavnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u suprotnom mogla smatrati rezultatom arbitrernog postupanja i odlučivanja nadležnog suda.
Iz navedenih odredaba zakona, po oceni Ustavnog suda, proizlazi: da je deoba zajedničke imovine izvršena i ako su u javni registar prava na nepokretnostima upisana oba supružnika kao suvlasnici na opredeljenim udelima; da više lica imaju pravo susvojine na nepodeljenoj stvari kada je deo svakog od njih određen srazmerno prema celini, a da pravo zajedničke svojine postoji kada su njihovi udeli odredivi ali nisu unapred određeni; da vlasnici posebnih delova zgrade imaju pravo zajedničke nedeljive svojine na zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi; da se uz zahtev za izdavanje odobrenja za izgradnju podnosi dokaz o pravu svojine na objektu, odnosno pravu korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu; da ugovor o izvođenju radova nadziđivanjem mora biti zaključen između investitora i stambene zgrad e i da takav ugovor služi kao dokaz o pravu izvođenja radova u smislu propisa o planiranju i uređenju prostora i izgradnji objekta.
Ustavni sud je, polazeći od činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, konstatovao:
- da je investitor 26. oktobra 2007. godine podneo zahtev za izdavanje odobrenja za izgradnju – dogradnju, nadziđivanje i rekonstrukciju stambenog objekta na k.p. 13339/1 KO Č;
- da je na dan podnošenja navedenog zahteva u katastru nepokretnosti u korist pravnog prethodnika podnositeljke ustavne žalbe bilo upisano pravo korišćenja sa zajedničkim udelom na spornoj katastarskoj parceli, pravo svojine sa zajedničkim udelom na porodičnoj stambenoj zgradi izgrađenoj na toj k.p, kao i pravo svojine sa delom poseda 1/1 na stanu kao posebnom delu navedene zgrade, a da je 8. juna 2012. godine dozvoljen upis istih prava, sa istim udelima, u korist podnositeljke ustavne žalbe;
- da investitor nije pribavio saglasnost za predmetnu dogradnju i nadziđivanje od pravnog prethodnika podnositeljke ustavne žalbe, koji je u vreme podnošenja predmetnog zahteva bio upisan kao sukorisnik zemljišta, odnosno zajednički vlasnik porodične stambene zgrade, zbog čega je to lice podnelo žalbu protiv prvostepenog rešenja od 14. aprila 2008. godine, a posle čije smrti je u osporeni postupak stupila podnositeljka kao pravni sledbenik;
- da je ugovorom o deobi zajedničke nepokretnosti zaključenim 12. avgusta 1997. godine određeno da pravnom prethodniku podnositeljke ustavne žalbe pripadne stan u prizemlju, a S.B. stan na spratu i da S.B. ima isključivo pravo nadgradnje na celoj postojećoj zgradi, a svaki ugovarač pravo dogradnje na delu placa koji mu pripada;
- da je Z.B, kao pravni sledbenik S.B. po osnovu ugovora o poklonu, 9. septembra 2005. godine zaključio sa investitorom ugovor o prodaji „stana i garaž e“ u ulici B. 50 u Beogradu , s tim da investitor koristi dvorište na način na koji ga je koristio S .B, te da se, u slučaj u nemogućnosti prenosa građevinske dozvole izdate 26. aprila 1990. godine na ime S.B, podnese zahtev za stavljanje van snage navedene dozvole;
- da je u korist podnositeljke ustavne žalbe upisano pravo svojine sa delom poseda 1/1 na stanu sa dvorišne strane broj 1, korisne površine 67m2, a da se u predmetnom odobrenju za izgradnju navodi da postojeći stan broj 1, nakon intervencije, postaje površine 91,42m2.
Ustavni sud je konstatovao da, prema stanovištu drugostepenog organa, ugovor o doživotnom izdržavanju i rešenje nadležnog suda kojim je obustavljen ostavinski postupak ne čine legitimnim protivljenje podnositeljke ustavne žalbe u smislu odredbe člana 15. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, budući da pre okončanja upravnog postupka podnositeljka nije bila upisana u javne knjige kao nosilac stvarn ih prava na predmetnim nepokretnosti ma. Iako je Upravni sud u svemu prihvatio razloge tuženog organa za odbijanje žalbe podnositeljke, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da za Upravni sud nije bio sporan datum sticanja prava svojine na spornim nepokretnostima po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Međutim, taj sud je, ocenjujući rešenje nadležne Službe za katastar nepokretnosti o upisu predmetnih prava, našao da nije od uticaja na drugačiju odluku, budući da je podnositeljka stekla pravo svojine nakon što je njen pravni prethodnik dao saglasnost pravnom prethodniku investitora za predmetnu nadgradnju.
Ustavni sud je najpre ocenio da se ustavnom žalbom neosnovano ukazuje da podnositeljka ima pravo susvojine na predmetnoj porodičnoj stambenoj zgradi. Naime, iako se deobom zajedničke imovine smatra i utvrđivanje suvlasničkog udela svakog supružnika u zajedničkoj imovini , Ustavni sud konstatuje da pravni prethodnik podnositeljke i S.B. nisu bili upisani u katastar nepokretnosti sa idealnim delom koji je određen srazmerno prema celini , već sa zajedničkim udelom koji nije određen, iz čega sledi da su na predmetnoj porodičnoj stambenoj zgradi imali pravo zajedničke svojine. Ustavni sud, takođe, ukazuje da ugovor o deobi, koji je overen pred sudom, predstavlja punovažan osnov za sticanje prava svojine na nepokretnostima, koje su obuhvaćene predmetnim ugovorom, pa se u vanparničnom postupku ne bi mogla izvršiti ponovna deoba istih nepokretnosti, jer se radi o pravnosnažno presuđenoj stvari.
Ocenjujući navode ustavne žalbe da saglasnost data određenom licu za nadziđivanje i dogradnju ne može „automatski“ da se odnosi na pravnog sledbenika tog lica, Ustavni sud je imao u vidu da je u vreme podnošenja predmetnog zahteva investitora bilo upisano pravo korišćenja sa zajedničkim udelom na spornoj katastarskoj parceli, kao i pravo svojine sa zajedničkim udelom na spornom objektu u korist pravnog prethodnika podnositeljke ustavne žalbe .
Ustavni sud, takođe, konstatuje da je u Odluci IU-95/2006 od 17. marta 2011. godine, ocenjivao ustavnost odredaba čl. 18, 21. i 22. Zakona o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik RS“, br. 44/95, 46/98 i 1/01) i utvrdio da navedene odredbe, u osporenim delovima, nisu u saglasnosti sa Ustavom i potvrđenim međunarodnim ugovorima. Sud je u tom predmetu, razmatrajući osobenost imovinskih prava etažnih vlasnika na zajedničkim delovima zgrade, imao u vidu da, za razliku od susvojine, u ovom slučaju nema opredeljenih delova (udela) vlasnika, niti se, kao kod ostalih slučajeva zajedničke svojine, udeli zajedničara mogu odrediti njihovim sporazumom ili u postupku pred sudom. Sud je, polazeći od toga da na nadzidanom stanu, adaptiranim ili pripojenim zajedničkim prostorijama, pravo svojine stiče investitor koji je izveo građevinske radove, a etažni vlasnici pravo svojine na zajedničkim prostorijama u potpunosti gube, zaključio da je osporenim odredbama Zakona konstituisano ovlašćenje za deo etažnih vlasnika da prenesu kompletna svojinska ovlašćenja na zajedničkom delu zgrade na treće lice, bez saglasnosti, pa i protiv volje ostalih etažnih vlasnika. Ustavni sud je, s obzirom na izloženo, ocenio da se odluke o pitanjima koja se odnose na promenu namene zajedničke nedeljive svojine mogu donositi pod uslovom da svi etažni vlasnici imaju pravo jednakog odlučivanja o načinu korišćenja zajedničkih delova zgrade.
Polazeći od izloženog pravnog stanovišta Suda, kao i navedenih odredaba Zakona o planiranju i izgradnji, Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i Zakona o održavanju stambenih zgrada, Ustavni sud ocenjuje da je činjenica da na spornoj zgradi postoji pravo zajedničke svojine, nalagala da se u osporenom postupku utvrdi da li je ugovorom o deobi zajedničke imovine od 12. avgusta 1997. godine bilo predviđeno da S.B. može preneti pravo nadgradnje pravnim poslom, te da se, u odsustvu takve odredbe ugovora, utvrdi da li investitor ima saglasnost lica koje je u vreme podnošenja predmetnog zahteva za izgradnju imalo pravo sukorišćenja zemljišta i pravo zajedničke svojine na spornim nepokretnostima. S obzirom na to da u osporenom upravnom postupku navedene činjenice nisu utvrđene, kao i da obrazloženje osporene presude ne sadrži odredbe merodavnog materijalnog prava na osnovu kojih je ocenjeno da ta saglasnost nije bila potrebna investitoru za dobijanje predmetne dozvole za izgradnju, jer ju je dobio njegov pravni prethodnik, Ustavni sud ocenjuje da se za sada ne može prihvatiti ocena Upravnog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani članom 91. Zakona o planiranju i izgradnji. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud ocenjuje da osporena presuda nije obrazložena na način koji otklanja sumnju u arbitrernost odlučivanja, čime je podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje , zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud nije razmatrao ustavnu žalbu sa stanovišta prava na nasleđivanje, jer je ocenio da podnositeljka istim razlozima obrazlaže povredu prava na imovinu i navedenog prava zajemčenog članom 59. Ustava, polazeći od naslednopravnih elemenata ugovora o doživotnom izdržavanju.
Ustavni sud je, polazeći od iznetog, usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US), odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Imajući u vidu prirodu učinjene povrede prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, poništio presudu Upravnog suda U. 10857/11 od 10. jula 2012. godine i odredio da se u ponovnom postupku donese nova odluka o tužbi podnosi teljke ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Sekretarijata za imovinsko-pravne poslove, građevinsku i urbanističku inspekciju grada Beograda – Sektor za drugostepeni upravni postupak XXI-05 broj 351.1-282/2011 od 12. avgusta 2011. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
7. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.