Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku radi naknade štete koji je trajao skoro 13 godina. Glavni razlog za dugo trajanje postupka bila je neefikasnost prvostepenog suda.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić , predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević , dr Marija Draškić, Predrag Ćetković, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi „Invent“ DOO iz Rakovca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 7. maja 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba „Invent“ DOO i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 7667/10 (ranije predmet Opštinskog suda u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu P. 27/05) povređeno pravo podnosi oca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7 00 evra , u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde.
O b r a z l o ž e nj e
1. Preduzeće „Invent“ DOO iz Rakovca podnelo je, 30. oktobra 2012. godine, preko punomoćnika Nikole Stevanića, advokata iz Novog Sada, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 9583/10 od 12. septembra 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog istim članom Ustava, u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 7667/10.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da su srodnici pok. Darka Subića podneli 1999. godine Opštinskom sudu u Novom Sadu tužbu protiv tuženog „Invent“ DOO, ovde podnosioca ustavne žalbe, radi naknade štete; da je postupak pravnosnažno okončan tek nakon 13 godina; da je Apelacioni sud u Novom Sadu u osporenoj presudi Gž. 9583/10 od 12. septembra 2012. godine pogrešno primenio materijalno pravo, jer je usvojio tužbeni zahtev tužilaca u celini, iako je utvrdio doprinos od 50% pok. Darka Subića nastanku štetnog događaja; „da sud nije ovlašćen da štetu opredeljuje na veći iznos od traženog pa da shodno tome koriguje pravične iznose na ime štete, već je dužan da se kreće u okviru traženog“. Podnosilac je predložio da Ustavni sud poništi osporeni akt i istakao zahtev za naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Novom Sadu P. 7667/10, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
M. S, mal. J. S, preko zakonskog zastupnika M. S, Mi. S, G. S. i N. S, svih iz Beočina, u svojstvu tužilaca, podneli su 28. septembra 1999. godine Opštinskom sudu u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu tužbu protiv tuženih „Invent“ DOO iz Rakovca i Slobodana Roganovića iz Rakovca, kojom su tražili da se obavežu tuženi da tužiocima solidarno isplate opredeljene novčane iznose naknade štete na ime podizanja nadgrobnog spomenika i pomena, na ime izgubljenog izdržavanja mal. tužilje drugog reda i na ime duševnih bolova zbog smrti supruga, oca, sina i brata. Tužbeni zahtev je u toku postupka više puta preciziran, a zatim i preinačen.
Prva prvostepena presuda u ovom sporu je doneta posle nešto više od tri godine od podnošenja tužbe, tj. 16. oktobra 2002. godine. U tom periodu Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je zakazao dvanaest ročišta (2. novembra i 7. decembra 1999. godine, 12. aprila, 14. juna, 12. jula, 21. septembra i 31. oktobra 2000. godine, 8. februara 2001. godine, te 28. februara, 26. aprila, 25. septembra i 16. oktobra 2002. godine), od kojih jedno ročište nije održano zbog redovne inspekcije višeg suda u prvostepenom sudu, a dva su odložena bez raspravljanja zbog nedolaska svedoka. Prvostepeni sud je, na predlog punomoćnika tužilaca, zatražio izveštaj o uzroku smrti pok. Darka Subića i obdukcioni nalaz od Klinike za internu medicinu i Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, zatim od Instituta za hirurgiju, a od Doma zdravlja u Beočinu izveštaj o tome u koje vreme je pok. Darko Subić primljen u Domu zdravlja 6. jula 1998. godine; sud je pribavio obaveštenje od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije da u konkretnom slučaju nije vršen policijski uviđaj (podnesak Ministarstva od 14. juna 2000. godine), kao i da Inspekcija rada nije vršila uviđaj povodom trovanja zaposlenog u preduzeću „Invent“ DOO (podnesak Inspekcije od 13. septembra 2000. godine).
Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je na ročištu održanom 8. februara 2001. godine odredio izvođenje dokaza veštačenjem preko veštaka medicinske struke dr D. D. na okolnost uzroka smrti pok. Darka Subića i veštaka iz oblasti zaštite na radu A. R. na okolnost da li su u vreme kritičnog događaja od strane tuženog bile sprovedene sve potrebne mere zaštite na radu u vezi čuvanja opasnih materija. Nalaz i mišljenje veštaka A. R. je dostavljeno sudu 12. juna 2001. godine. Prvostepeni sud je saslušao navedene veštake, više svedoka, saslušao tužioce (izuzev mal. tužilje drugog reda) i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka i na ročištu 26. aprila 2002. godine zaključio glavnu raspravu. Istog dana prvostepeni sud je doneo rešenje da se glavna rasprava ponovo otvara radi razjašnjenja određenih pitanja u vezi naknade materijalne štete i održao još dva ročišta.
Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je presudom P. 75/99 od 16. oktobra 2002. godine delimično usvojio tužbeni zahtev tužilaca za naknadu svih vidova štete navedenih u tužbenom zahtevu, a u iznosima preko dosuđenih, tužbeni zahtev odbio, nalazeći da je doprinos pok. Darka Subića nastanku štete 20%. Presuda je dostaljena punomoćniku tužilaca 16. aprila 2003. godine.
Protiv navedene prvostepene presude tuženi su izjavili žalbu 5. maja 2003. godine, a tužioci 6. maja 2003. godine.
Rešavajući o izjavljenim žalbama, Okružni sud u Novom Sadu je rešenjem Gž. 2699/03 od 30. decembra 2003. godine usvojio žalbe, ukinuo ožalbenu prvostepenu presudu P. 75/99 od 16. oktobra 2002. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, jer je našao da je u prvostepenom postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
U ponovnom prvostepenom postupku, koji se vodio pred istim postupajućim sudijom, zakazana su i održana četiri ročišta (18. februara, 17. novembra i 8. decembra 2004. godine i 12. jula 2005. godine).
Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je pribavio izveštaj od Doma zdravlja u Beočinu o tome kada je pok. Darko Subić prevezen iz Doma zdravlja do Pokrajinske bolnice u Novom Sadu, medicinsku dokumentaciju od Instituta za hirurgiju Kliničkog centra u Novom Sadu, kao i opšte akte prvotuženog. Na ročištu održanom 17. novembra 2004. godine punomoćnik tužilaca je dostavio podnesak sa preciziranim tužbenim zahtevom.
Drugom presudom donetom u ovom sporu P. 7/04 od 12. jula 2005. godine, Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je delimično usvojio tužbeni zahtev tužilaca za naknadu svih vidova štete navedenih u tužbenom zahtevu, a u iznosima preko dosuđenih, tužbeni zahtev odbio, ponovo nalazeći da je doprinos pok. Darka Subića nastanku štete 20%.
Protiv navedene prvostepene presude tužioci su izjavili žalbu 6. septembra 2005. godine, a tuženi 7. septembra i 13. septembra 2005. godine. Tužioci su odgovorili na žalbu tuženih 26. septembra 2005. godine.
Okružni sud u Novom Sadu je rešenjem Gž. 5396/05 od 17. novembra 2005. godine vratio nerazmotrene spise prvostepenom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka, tj. nedostatka punomoći advokata tuženog drugog reda. Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je ponovo dostavio spise predmeta drugostepenom sudu 8. avgusta 2006. godine.
Rešavajući o izjavljenim žalbama, Okružni sud u Novom Sadu je rešenjem Gž. 4600/06 od 1. marta 2007. godine usvojio žalbe, ukinuo ožalbenu prvostepenu presudu P. 7/04 od 12. jula 2005. godine i predmet vratio prvostepenom sudu, drugom veću, na ponovno odlučivanje, zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, sa nalogom da prvostepeni sud ponovo izvede sve do sada izvedene dokaze i po potrebi izvede druge dokaze radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.
U ponovnom prvostepenom postupku, koji je nastavljen pred drugim postupajućim sudijom, u toku tri godine trajanja postupka zakazano je i održano trinaest ročišta (9. maja, 19. juna, 2. oktobra, 14. novembra i 20. decembra 2007. godine, 17. februara, 3. aprila, 8. oktobra i 1. decembra 2008. godine, 20. januara, 4. marta i 29. septembra 2009. godine i 2. juna 2010. godine).
Prvostepeni sud je ponovo izveo dokaz saslušanjem tužilaca i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, zatražio izveštaj od Ministarstva unutrašnjih poslova o tome da li je vršen uviđaj u pogonu prvotuženog, izveštaj od Pokrajinskog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja o visini zarade prvotužilje i visini penzije drugotužilje i izveštaj od Inspekcije rada u vezi prava prvotuženog da po rešenju te inspekcije koristi otrovne materije u svom tehnološkom procesu proizvodnje.
Na predlog tuženih, prvostepeni sud je 26. avgusta 2008. godine doneo rešenje o određivanju veštačenja na okolnost da li preparat za galvansko cinkovanje koji je dostavio tuženi ima u svom sastavu jedinjenje kalijum dihromat, putem veštaka V. Z, koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio 29. septembra 2008. godine i dodatno pismeno izjanjenje 2. decembra 2008. godine.
Prvostepeni sud je, takođe, pribavio izveštaje i medicinsku dokumentaciju od Instituta za sudsku medicinu u Novom Sadu, Instituta za urgentnu hirurgiju i Instituta za interne bolesti – Klinike na nefrologiju i kliničku imunologiju Kliničkog centa u Novom Sadu, saslušao dr L. P. i još pet svedoka.
Nakon održanog ročišta 29. septembra 2009. godine, postupak je nastavljen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu i novim postupajućim sudijom, koji je održao ročište 2. juna 2010. godine i zaključio glavnu raspravu.
Podneskom od 24. avgusta 2007. godine tužioci su konačno precizirali i preinačili tužbeni zahtev, tako što su pored glavnog tužbenog zahteva da im prvotuženi i drugotuženi solidarno isplate naknadu materijalne i nematerijalne štete u opredeljenim iznosima, istakli i eventualni tužbeni zahtev prema prvotuženom za isplatu istih iznosa naknade štete.
Osnovni sud u Novom Sadu je, presudom P. 7667/10 od 2. juna 2010. godine, odbio glavni i eventualni tužbeni zahtev tužilaca u celini.
Protiv navedene presude, tužioci su izjavili žalbu 12. jula 2010. godine, a tuženi su 23. avgusta 2010. godine odgovorili na žalbu.
Apelacioni sud u Novom Sadu je osporenom presudom Gž. 9583/10 od 12. septembra 2012. godine delimično usvojio žalbu tužilaca, pa je, u stavu prvom izreke, ožalbenu prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem delu primarnog tužbenog zahteva i u delu odluke o troškovima postupka preinačio, tako što je tuženi „Invent“ DOO obavezan da na ime pravične naknade za duševne bolove zbog smrti pok. Darko Subić isplati tužiocima N. S. i M. S. iznos od po 350.000,00 dinara, tužiocima J. S, G. S. i Mi. S. iznos od po 400.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. juna 2010. godine pa do isplate, kao i da tužiocima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 594.800 dinara. Stavom drugim izreke drugostepene presude obaveza tužilaca na naknadu troškova postupka drugotuženom Slobodanu Roganoviću je snižena sa iznosa od 633.000 dinara na iznos od 575.000 dinara, a zahtev tuženog „Invent“ DOO za naknadu parničnih troškova je odbijen; stavom trećim izreke prvostepena presuda je ukinuta u pobijanom odbijajućem delu odluke o eventualnom tužbenom zahtevu, a stavom četvrtim izreke žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u preostalom pobijanom, a nepreinačenom odbijajućem delu primarnog tužbenog zahteva za naknadu nematerijalne štete u odnosu na tuženog Slobodana Roganovića, kao i za naknadu materijalne štete u odnosu na oba tužena. Stavom petim izreke osporene presude obavezan je tuženi „Invent“ DOO da tužiocima na ime naknade troškova žalbenog postupka isplati iznos od 44.800 dinara, a stavom šestim je odbijen zahtev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja delimično pogrešno primenio materijalno prvo, kada je odbio primarni tužbeni zahtev u delu kojim se traži naknada nematerijalne štete u odnosu na tuženog „Invent“ DOO; da je doprinos pok. Darka Subića nastanku štetnog događaja 50%; da je sud, u skladu sa odredbom člana 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)), utvrdio da je primerena naknada koja bi pripadala svakom od tužilaca po 800.000,00 dinara, ali kada se uzme u obzir navedeni doprinos pok. Darka nastanku štete, to je dosudio tužiocima na ime naknade štete iznose od po 400.000,00 dinara, odnosno 350.000,00 dinara, koliko su tužbenim zahtevom i tražili.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) propisano je da u slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, deca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove (član 201. stav 1.)
5. Razmatrajući osnovanost ustavne žalbe sa stanovišta istaknute povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava , Ustavni sud i u ovom slučaju konstatuje da su ispunjeni uslovi da se prilikom ocene da li se postupak vodio u okviru razumnog roka ili ne, uzme u obzir stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Ustav Republike Srbije kojim se jemči pravo na suđenje u razumnom roku, kao e lement prava na pravično suđenje i obezbeđuje ustavnosudska zaštita Ustavom zajemčenih prava i sloboda u postupku po ustavnoj žalbi, a iz razloga što sudski postupa k po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu . U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni parnični postupak, pokrenut podnošenjem tužbe 28. septembra 1999. godine, a pravnosnažno okončan donošenjem osporene presude Apelacionog suda u Novom Sadu 12. septembra 2012. godine, trajao skoro 13 godina.
Razumna dužina trajanja jednog sudskog postupka je relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca koji se moraju uzeti u obzir u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima, a najvažniji su: složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova i priroda zahteva, odnosno značaj prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioca.
Ustavni sud je ocenio da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom postupku u kome je sud sproveo veoma obiman i kompleksan dokazni postupak u kome je saslušao tužioce i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, saslušao više svedoka, upoznao se kako sa dokumentacijom koju su podnele stranke, tako i sa obimnom dokumentacijom koju je pribavio po službenoj dužnosti, te izveo višestruka veštačenja.
Po oceni Ustavnog suda, ovaj spor je bio od značaja za podnosioca ustavne žalbe kao tuženog, jer se radilo o tužbenom zahtevu kojim je tražena isplata većih novčanih iznosa na ime naknade štete . Ispitujući postupanje podnosioca, Ustavni sud je ocenio da on nije doprineo dužini trajanja postupka .
Ocenjujući postupanje nadležnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud je, međutim, utvrdio da su nadležni sudovi dali odlučujući doprinos neprihvatljivo dugom trajanju postupka, i to prvenstveno prvostepeni sud svojim nedelotvornim i neefikasnim postupanjem. Pre svega, Ustavni sud ukazuje da su prvostepene presude Opštinskog suda u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu dva puta ukidane od strane drugostepenog suda u postupku po žalbi, i to iz istog razloga nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da i prema stanovištu koje je izrazio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, sama činjenica da se više puta nalaže ponavljanje razmatranja jednog predmeta pred nižom instancom može, sama po sebi, otkriti ozbiljan nedostatak u pravnom sistemu države (videti nrp. presudu Pavlyulynets protiv Ukrajine, broj 70767/01, stav 51, od 6. septembra 2005. godine i presudu Cvetković protiv Srbije, broj 17271/04, stav 51, od 10. juna 2008. godine). Osim toga, prvostepeni sud je više puta u toku postupka ispoljio neefikasnost i neažurnost, koje su u suprotnosti sa obavezama suda iz člana 10. Zakona o parničnom postupku. Naime, u periodu od godinu dana (od februara 2001. godine do februara 2002. godine) nije zakazano ni jedno ročište, iako su nalaz i mišljenje veštaka dostavljeni prvostepenom sudu u junu mesecu 2001. godine, a zatim ročište nije zakazano sedam meseci u periodu od 8. decembra 2004. do 12. jula 2005. godine
Polazeći navedenog, Ustavni sud nalazi da je podnosiocu ustavne žalbe u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 7667/10 (ranije predmet Opštinskog suda u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu P. 27/05) povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je stoga ustavnu žalbu usvojio, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2 . izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede ustavnog prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu n ematerijalne štete u iznosu od 700 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde .
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog utvrđene povrede prava, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno utvrđenje, a posebno dužinu trajanja osporenog parničnog postupka , kao i njegovu naročitu složenost. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnosi lac ustavne žalbe pretrpe o zbog nedelotvornog postupanja sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću sopstvenu praksu, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. U pogledu navoda podnosioca ustavne žalbe da mu je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 9583/10 od 12. septembra 2012. godine povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, zbog toga što je arbitrerno primenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu primene materijalnog prava, osim ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi i sadržine osporenih sudskih odluka ne proizlazi da je došlo do povrede ili uskraćivanja ustavnih prava usled proizvoljne ili arbitrerne primene merodavnog prava od strane redovnih sudova . S tim u vezi, Ustavni sud je ocenio da je Apelacioni sud u Novom Sadu dao jasno i ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje za svoju odluku, kojom je preinačio prvostepenu presudu i delimično usvojio tužbeni zahtev tužilaca, sa obrazloženjem da dosuđeni iznosi naknade štete tužiocima predstavljaju pravičnu naknadu zbog smrti bliskog lica u vreme presuđenja, a imajući u vidu doprinos nastanku štete na strani pok. Darka Subića, saglasno članu 201. stav 1. i članu 192. Zakona o obligacionim odnosima.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom, u tom delu odbacio ustavnu žalbu jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, odlučujući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić