Povreda prava na pravično suđenje zbog nedostatka obrazloženja u odluci Upravnog suda
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Upravni sud je doneo proizvoljnu ocenu da je bivšim vlasnicima data naknada za eksproprisanu imovinu, bez potpunog utvrđivanja činjenica o pravnosnažnosti postupka i upisu vlasništva.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: zamenik predsednika Snežana Marković i sudije Gordana Ajnšpiler Popović, Tatjana Đurkić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tam ás), Miroslav Nikolić, dr Vladan Petrov, dr Nataša Plavšić, mr Tomislav Stojković, dr Jovan Ćirić, dr Milan Škulić i dr Tijana Šurlan, u postupku po ustavnoj žalbi M. M . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 11. jula 2019. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba M. M . i utvrđuje da je presudom Upravnog suda U. 11212/13 od 29. septembra 2016. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Upravnog suda U. 11212/13 od 29. septembra 2016. godine i određuje se da isti sud donese novu odluku o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Ministarstva finansija broj 46-00-176/2013-13 od 31. maja 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. M . iz Beograda podneo je Ustavnom sudu , 8. novembra 2016. godine, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 11212/13 od 29. septembra 2016. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava, zajemčenih odredbama član a 32. stav 1. i 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se povreda prava na obrazloženu odluku obrazlaže time da u predmetnom upravnom postupku nisu ocenjeni navodi tužbe kojima je p odnosilac Upravnom sudu ukazao na „nelogičnost da postoje najmanje dve odluke o eksproprijaciji“, a da iz obrazloženja osporene presude, takođe, proizlazi da je od istih lica parcela broj 291 eksproprisana 2. februara 1948. i 15. maja 1948. godine. Takođe se ističe da Upravni sud uopšte nije dao razloge zbog kojih smatra da je potvrda NOO S. od 23. juna 1954. godine validan dokaz, a da izvod iz starog ZKUL broj 497, KO S . to nije, iako je u tom izvodu navedeno da I . S . nije bio imalac prava svojine na k.p. broj 611 , KO S. od 1939. godine (Dn. broj 734/39), pa ova parcela nije ni mogla biti oduzeta od tog lica nakon rata, a samim tim ni njen deo nije mogao biti „ustupljen“ M . M . (dedi podnosioca ustavne žalbe) i njegovom bratu Ž . M, kako se navodi u navedenoj potvrdi NOO S.
Podnosilac ustavne žalbe, takođe, navodi da je u upravnom postupku koji je okončan osporenim aktom ukazivao na to da su usmenu raspravu vodila dva službena lica, a „nema zaključka“ o spajanju postupka, da se drugostepeni organ o tome nije izjasnio, a da je Upravni sud i ove „nepostojeće navode“ drugostepenog organa prihvatio kao pravilne. Podnosilac, s tim u vezi, ističe da je u upravnom sporu koji je vođen po tužbi njegovog rođaka R . K , u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Upravni sud presudom U. 12962/13 od 10. decembra 2015. godine poništio pobijano drugostepeno rešenje, zbog toga što nije ocenjen žalbeni navod da stranka nije dobila odluku o spajanju postupka, a održano je zajedničko ročište, kao i zbog toga što je paušalno navedeno da ostali navodi žalbe nisu od uticaja na drugačije rešavanje upravne stvari, bez preciziranja o kojim se navodima radi i iznošenja razloga za takvu ocenu. Podnosilac ukazuje da mu je navedenim različitim postupanjem Upravnog suda povređeno pravo na jednaku zaštitu prava, kao i pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Ustavnom žalbom se predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu označenih prava i poništi osporeni akt.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeni akt i dostavljenu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Osporenom presudom Upravnog suda U. 11212/13 od 29. septembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je podnosilac ustavne žalbe pobijao zakonitost rešenja Ministarstva finansija broj 46-00-176/2013-13 od 31. maja 2013. godine. Navedenim drugostepenim rešenjem odbijena je žalba podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv rešenja Agencije za restituciju – Područna jedinica Niš (dalje u tekstu: Agencija) broj 46-00 4373/2012 od 28. januara 2013. godine o odbijanju kao neosnovanog zahteva kojim je tražio vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, i to ½ idealnog dela poljoprivrednog zemljišta ukupne površine 71a, na k.p. broj 291 KO S, starog premera. U obrazloženju osporene presude je najpre konstatovano da se u tužbi navodi: da nije ocenjen navod žalbe kojim se ukazuje na manjkavost rešenja o eksproprijaciji, jer u njemu stoji da se „ustupa“ ranijim vlasnicima kao naknada k.p. broj 116; da je rešenje o eksproprijaciji samo pravni osnov, a da je za sticanje prava svojine potrebna uknjižba u zemljišnim knjigama; da je tuženi pogrešno primenio odredbu člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, jer pravnom prethodniku podnosioca nikada nije nije ustupljena druga nepokretnost, a to podrazumeva davanje u svojinu, čega u konkretnom slučaju nije bilo, jer navedena parcela nikada nije bila svojina I . S , pa samim tim nije ni mogla biti ni preneta ranijim vlasnicima u svojinu; da su službena lica koja su vodila raspravu naložila podnosiocu da dostavi izvod iz lista nepokretnosti za katastarsku parcelu broj 611, iako je ta parcela starog premera, a u postupku nije utvrđen novi broj te parcele.
Upravni sud je dalje konstatovao da iz spisa predmeta i obrazloženja pobijanog rešenja proizlazi: da je tuženi organ u postupku donošenja rešenja utvrdio da su pravni sledbenici, među kojima i podnosilac ustavne žalbe, 20. juna 2012. godine, podneli zahtev za vraćanje oduzete imovine, odnosno obeštećenje u svojstvu naslednika bivšeg vlasnika M . M, i to poljoprivrednog zemljišta ukupne površine 71 a na kp. broj 291 KO S, starog premera, koja je oduzeta na osnovu rešenja o eksproprijaciji Izvršnog odbora NOO Sreza posavskog u Obrenovcu broj 424 od 15. maja 1948. godine; da je spisima predmeta priložena odluka Mesnog narodnog odbora u S . od 2. februara 1948. godine, da se za plac zadružnog doma koji će se podići u 1948. godini ekspropriše parcela u KO S . broj 291 površine 7 1 a, vlasnika M . M, čiji su naslednici Ž . i M, a da se na ime eksproprisane parcele naslednicima ustupi jedan hektar isto tako dobre zemlje u KO S . broj 611, zvane „širina“, vlasnika I . „St .“, kome se posed eksproprisao u korist Agrarnog fonda; da je rešenjem Izvršnog odbora Sreza posavskog u Obrenovcu pov. broj 424 od 15. maja 1948. godine utvrđeno da ima mesta eksproprijaciji parcele 291 u površini od 71 a, vlasništvo M . M, a da se na ime eksproprisane napred označene parcele ustupa naslednicima jedan hektar zemlje od parcele broj 611 bivšeg vlasnika I . St , kome je posed uzet u korist Agrarnog fonda; da je Komisija za eksproprijaciju 28. juna 1948. godine donela odluku o eksproprijaciji imovine Ž . i M . M . koja prelazi u narodnu imovinu, i to parcela 291 KO S . površine 71 a, a u naknadu za tu parcelu daje se vlasnicima jedan hektar zemljišta od parcele broj 611 KO S, „na istočnoj strani do Ž . A .“, koja se graniči sa seoskim putem; da je iz potvrde NOO S. K. 4 10/48 od 23. juna 1954. godine utvrđeno da je NOO u S . odlukom broj 403 od 19. februara 1948. godine, koju je dostavio Sreskom sudu u Obrenovcu, eksproprisao parcelu 291, s tim da je na ime naknade dodeljen jedan hektar od katastarske parcele broj 611 vlasništvo NOO, „kao i da su istu odbili da prime“; da je iz uverenja Republičkog geodetskog zavoda – Služba za katastar nepokretaosti Obrenovac od 11. aprila 2012. godine utvrđeno da katastarskoj parceli 291 KO S, starog premera odgovara katastarska parcela broj 110/2, 3, deo katastarske parcele 110/1 i deo katastarske parcele broj 110/4 , sve KO S, novog premera i da su navedene parcele upisane kao državna svojina Republike Srbije, odnosno društvena svojina privrednog društva; da je na usmenoj rasprav i održanoj pred prvostepenim organom punomoćnik podnosioca zahteva izjavio da mu nije poznato zašto su bivši vlasnici odbili da prime na ime naknade zemljište koje je bilo određeno rešenjem Izvršnog odbora NOO Sreza broj 424/48.
Upravni sud je, polazeći od odredbe člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik PC “, broj 72/11), našao da je pravilno postupio tuženi organ kada je odbio žalbu podnosioca izjavljenu protiv rešenja prvostepenog organa, nalazeći da je to rešenje doneto bez povrede pravila postupka, kao i da je zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primeni materijalnog prava. Upravni sud je dalje naveo da je tuženi organ, ocenjujući navode žalbe da M. i Ž . M . nikada nisu bili uknjiženi kao vlasnici parcele 611 KO S, pravilno našao da su isti neosnovani, jer se iz spisa predmeta nesporno utvrđuje da je bivšim vlasnicima na ime naknade za eksproprisano zemljipgge dodeljen jedan hektar od katastarske parcele broj 611 KO S, a da su dodeljeno zemljište odbili da prime. Po oceni tog suda, tuženi je pravilno našao da su navodi da je u vreme eksproprijacije parcela 611 KO S . bila vlasnipggvo J . S . i G . S, a ne I . S, bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari, tim pre što je u potvrdi NOO S . K. 403/48 od 23. juna 1954. godine navedeno da je ta parcela vlasnipggvo NOO u S. Upravni sud je naveo da je cenio navode tužbe, pa je našao da su isti „neosnovani i bez uticaja na drugačiju ocenu zakonitosti osporenog rešenja“, budući da je tuženi organ, u obrazloženju pobijanog rešenja dao detaljne i na zakonu zasnovane razloge, koje je taj sud u svemu kao pravilne prihvatio.
Presudom Upravnog suda U. 12962/13 od 10. decembra 2015. godine, kojom podnosilac ustavne žalbe ukazuje na različito postupanje Upravnog suda, uvažena je tužba R. K, poništeno rešenje Ministarstva finansija i privrede broj 46-00-294/2013-13 od 11. jula 2013. godine, kojim je okončan upravni postupak po zahtevu za vraćanje oduzete imovine i predmet vraćen tuženom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je konstatovano da je prvostepeni organ odbio kao neosnovan zahtev R. K, D . M, M . M . i Z . R . za vraćanje oduzete imovine, odnosno obeštećenje, i to ½ idealnog dela poljoprivrednog zemljišta ukupne površine 71, na k.p. broj 291 KO S, starog premera; da je u tužbi istaknuto da tuženi organ nije cenio izvod iz starog zemljišno-knjižnog uloška broj 497, KO S . i da u postupak nisu bile uključene sve stranke, odnosno većina njih, te da tužiocu nije dostavljen zaključak o spajanju postupka .
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu podnosioci ukazuju u ustavnoj žalbi, utvrđeno je : da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega ( član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
Za odlučivanje Ustavnog suda u ovoj ustavnopravnoj stvari, pored navedenih odredaba Ustava, relevantne su i sledeće odredbe zakona:
U članu 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („ Službeni glasnik RS“, broj 72/11) navedeni su propisi primenom kojih je oduzeta imovina, čiji se povraćaj može ostvariti po odredbama ovog zakona, među kojima je u tački 29) Osnovni zakon o eksproprijaciji ( „Službeni list FNRJ “, br. 28/47, 12/57 i 53/62 i „Službeni list SFRJ “, br. 13/65, 5/68, 7/68 i 11/68).
Saglasno odredbi člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, bivši vlasnik ima pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, u skladu sa ovim zakonom za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali do 15. februara 1968. godine, ako bivšem vlasniku na ime naknade za eksproprisanu imovinu nije ustupljena druga nepokretnost u svojinu, stanarsko pravo ili drugi oblik najšire pravne vlasti.
Odredbama Osnovnog zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“, broj 28/47) bilo je propisano: da izvršni odbori sreskog narodnog odbora donose akt o eksproprijaciji, na predlog mesnog narodnog odbora i za potrebe mesta (član 4. stav 1. tačka đ)); da se naknada za imovinu eksproprisanu u korist države može sastojati kako u novcu tako i u državnim obveznicama, a u slučaju eksproprijacije nepokretnosti i u davanju druge nepokretnosti u zamenu za eksproprisanu (član 15. stav 1.); da postupak eksproprijacije sprovode sreske odnosno gradske eksproprijacione komisije na osnovu propisa ovog zakona i akta o eksproprijaciji (član 17.); da rešenje komisije sadrži, naročito, određivanje da li će se naknada dati u novcu, državnim obveznicama ili u davanju u zamenu druge određene nepokretnosti (član 29. stav 2. tačka g)); da protiv rešenja komisije donetog po prethodnom članu, ima mesta žalbi nadležnom okružnom sudu u roku od 8 dana po prijemu rešenja i da je r ešenje okružnog suda konačno (član 30. st. 1. i 2.); da će na osnovu pravnosnažnog rešenja o eksproprijaciji sreski sud, na zahtev komisije, brisati zabeležbu eksproprijacije i izvršiti prenos i uknjižbu prava svojine odnosno drugih eksproprisanih prava na korisnika eksproprijacije, sa redom prvenstva koji ima zabeležba eksproprijacije (član 31. stav 1.); da će se shodno odredbi prethodnog stava postupiti i u pogledu prenosa prava svojine na nepokretnosti koja se daje ranijem sopstveniku eksproprisane imovine u zamenu (član 31. stav 2.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da su nadležni organi bili dužni da ocene izvod iz starog zemljišno-knjižnog uloška broj 497, KO S, u kome je navedeno da parcela broj 611 KO S , za koju se u rešenju Izvršnog odbora Sreza posavskog u Obrenovcu pov. broj 424 od 15. maja 1948. godine navodi da je uzeta od I . S . u korist Agrarnog fonda, još od 1939. godine nije bila u vlasništvu tog lica. Po mišljenju podnosioca, odluka o odbijanju njegovog zahteva za vraćanje imovine nije mogla biti zasnovana na potvrdi NOO S. od 23. juna 1954. godine, iz koje je utvrđeno da je bivšim vlasnicima na ime naknade za eksproprisanu nepokretnost dodeljen jedan hektar od katastarske parcele broj 611 vlasništvo NOO, kao i da su istu odbili da prime.
Ustavni sud ukazuje da ustavna garancija prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava podrazumeva, pored ostalog, da sudska odluka o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom merodavnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u suprotnom mogla smatrati rezultatom arbitrernog postupanja i odlučivanja nadležnog suda. Sud, s tim u vezi, naglašava da procesna pravila sadržana u Zakonu o opštem upravnom postupku predstavljaju neodvojivi deo procesnih jemstava pravičnog suđenja, zaštićenih Ustavom. Navedeno stanovište Ustavni sud je izrazio, pored ostalih, u odlukama Už-7059/201 2 od 9. jula 2015. godine, Už – 3676/2015 od 17. novembra 201 6. godine i Už- 2883/2016 od 22. februara 2018. godine.
Ispitujući osnovanost navoda ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje , Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom upravnom postupku kao sporno postavilo pitanje da li je bivšim vlasnicima na ime naknade za eksproprisanu imovinu ustupljena druga nepokretnost u svojinu, odnosno da li postoji smetnja propisana odredbom člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju zbog koje naslednici bivšeg vlasnika ne mogu da ostvare pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, u skladu sa odredbama tog zakona.
Ustavni sud je dalje konstatovao da iz odredaba Osnovnog zakona o eksproprijaciji („S lužbeni list FNRJ“, broj 28/47), koji se primenjivao na postupak eksproprijacije predmetne nepokretnosti, proizlazi: da su akt o eksproprijaciji donosili izvršni odbori sreskog , odnosno gradskog narodnog odbora, na predlog mesnog narodnog odbora, a da su postupak eksproprijacije sprovodile sreske odnosno gradske eksproprijacione komisije, na osnovu akta o eksproprijaciji ; da je rešenje m komisije moralo biti određeno da li će se naknada dati u novcu, državnim obveznicama ili davanjem u zamenu druge određene nepokretnosti ; da je na osnovu pravnosnažnog rešenja o eksproprijaciji sreski sud , na zahtev komisije, brisao zabeležbu eksproprijacije i vršio prenos i uknjižbu prava svojine na korisnika eksproprijacije, kao i prenos prava svojine na nepokretnosti koja je data ranijem sopstvenik u eksproprisane imovine u zamenu. Iz odredbe člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju proizlazi da b ivši vlasnik nema pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali do 15. februara 1968. godine, ako mu je na ime naknade za eksproprisanu imovinu ustupljena druga nepokretnost u svojinu.
Imajući u vidu sadržinu osporene presude, Ustavni sud je konstatovao:
- da je odlukom Mesnog narodnog odbora u S . od 2. februara 1948. godine predložena eksproprijacija parcel e u KO S . broj 291 površine 71 a, vlasnika M. M;
- da je Izvršni odbor Sreza posavskog u Obrenovcu doneo rešenje pov. broj 424 od 15. maja 1948. godine o eksproprijaciji parcele 291 površine 71 a, vlasništvo M . M, kojim je određeno da se na ime eksproprisane parcele ustupa njegovim naslednicima jedan hektar zemlje od parcele broj 611 bivšeg vlasnika I . S, kome je posed uzet u korist Agrarnog fonda ;
- da je odlukom Komisije za eksproprijaciju od 28. juna 1948. godine parcela 291 KO S . površine 71 a , vlasništvo Ž. i M . M, prešla u narodnu imovinu i da je u naknadu za tu parcelu data bivšim vlasnicima druga nepokretnost ;
- da je u potvrd i NOO S . K. 4 10/48 od 23. juna 1954. godine navedeno da su raniji vlasnici „ odbili da prime“ nepokretnost koja im je data na ime naknade;
- da je podnosilac ustavne žalbe u tužbi istakao da je rešenje o eksproprijaciji samo pravni osnov, a da je za sticanje prava svojine potrebna uknjižba u zemljišnim knjigama i da je tuženi pogrešno primenio odredbu člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, jer njegovom pravnom prethodniku nikada nije data u svojinu druga nepokretnost.
Ustavni sud je imao u vidu da ostvarivanje prava na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali do 15. februara 1968. godine, zavisi od toga da li je bivšem vlasniku na ime naknade za eksproprisanu imovinu ustupljena druga nepokretnost u svojinu, stanarsko pravo ili drugi oblik najšire pravne vlasti. Ustavni sud je, takođe, imao u vidu da u p redmetnom upravnom postupku nije utvrđeno da li je odluka Komisije za eksproprijaciju od 28. juna 1948. godine postala pravnosnažna ili je predmetni postupak eksproprijacije pravnosnažno okončan davanjem novčane naknade ili druge nepokretnosti pravnom prethodniku podnosilaca ustavne žalbe. Ovaj sud, s tim u vezi, ukazuje da se „odbijanje prijema“ nepokretnosti koja je data u naknadu za eksproprisanu imovinu pravno moglo da manifestuje podnošenjem žalbe protiv odluke Komisije za eksproprijaciju, a da je na osnovu pravnosnažne odluke o eksproprijaciji vršen upis prava svojine u korist tog lica u zemljišne knjige, što je podrazumevalo da je nepokretnost koja se davala u zamenu za eksproprisanu nepokretnost morala biti u državnoj svojini. Polazeći od svega navedenog, a imajući u vidu da Agencija nije utvrdila ko je bio upisan kao nosilac prava na spornoj nepokretnosti po okončanju postupka eksproprijacije, Ustavni sud nalazi da je u osporenoj presudi izneta proizvoljna ocena da u konkretnom slučaju postoji smetnja propisana odredbom člana 6. stav 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, za ostvarivanje prava po odredbama tog zakona.
Nalazeći da zbog navedenog propusta osporena presuda ne ispunjava garancije prava na obrazloženu odluku, kao sastavnog dela prava na pravično suđenje , zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), odlučujući kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud naglašava da nije nadležan da utvrđuje da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za vraćanje imovine koja je predmet zahteva podnosioca ustavne žalbe, niti se ovom odlukom prejudicira odluka nadležnog organa o tome, pod uslovom da s e postojanje tih uslova utvrdi i oceni u postupku koji je sproveden u skladu sa zakonom.
Budući da je usvojio ustavnu žalbu i poništio osporeni akt, Ustavni sud nije razmatrao ostale navode kojima se obrazlaže povreda prava na pravično suđenje, niti navode ustavne žalbe kojima podnosilac ukazuj e na povredu prava na jednaku zaštitu prava, garantovanog članom 36. stav 1. Ustava.
6. Imajući u vidu prirodu učinjene povrede prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede ustavnog prava u konkretnom slučaju mogu otkloniti jedino poništavanjem presude Upravnog suda U. 11212/13 od 29. septembra 2016. godine i određivanjem da se u ponovnom postupku donese nova odluka o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Ministarstva finansija broj 46-00-176/2013-13 od 31. maja 2013. godine, pa je odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Na osnovu izloženog i odredaba 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
ZAMENIK
PREDSEDNIKA
USTAVNOG SUDA
Snežana Marković, s.r.