Odluka Ustavnog suda o povredi prava na jednaku zaštitu prava
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na jednaku zaštitu prava zbog neujednačene sudske prakse. Sudovi poslednje instance su u istovetnim činjeničnim i pravnim situacijama donosili različite odluke o naknadi manje isplaćene zarade zaposlenima u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Danijele Backović iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 13. januara 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Danijele Backović izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 5335/13 od 19. septembra 2013. godine i presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 5566/11 od 10. maja 2013. godine i utvrđuje da je podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na jednaku zaštitu prva zajemčeno članom 36. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
2. Odbacuje se zahtev podnositeljke ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete.
O b r a z l o ž e nj e
1. Danijela Backović iz Beograda je, 21. oktobra 2013. godine, preko punomoćnika Rajka Jasike, advokata iz Beograda, podnela Ustavnom sudu ustavn u žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 5335/13 od 19. septembra 2013. godine i presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 5566/11 od 10. maja 2013. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije i povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. Ustava, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. Ustava, prava na imovinu iz člana 58. Ustava i prava na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. Ustava, kao i povrede prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavna žalba je dopunjena podnescima od 12. juna 2014. i 10. novembra 2015. godine.
U ustavnoj ža lbi je, pored ostalog, navedeno: da je osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 5335/13 od 19. septembra 2013. godine potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 5566/11 od 10. maja 2013. godine i odbijen tužbeni zahtev podnositeljke ustavne žalbe da joj tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde – Uprava za izvršenje zavodskih sankcija, Specijalna zatvorska bolnica iz Beograda isplati naknadu na ime manje isplaćene zarade za period počev od januara 2007. godine zaključno sa januarom 2011. godine; da su nadležni sudovi u istovetnim činjeničnim i pravnim situacijama donosili odluke koje se navode u ustavnoj žalbi, a kojima su usvojeni istovrsni tužbeni zahtevi koje su drugi zaposleni u Ministarstvu pravde – Upravi za izvršenje krivičnih sankcija podneli prema istoj tuženoj; da su ovakvim postupanjem povređena navedena ustavna prava podnositeljke. Kao dokaz navedenih tvrdnji uz ustavnu žalbu su dostavljene kopije više sudskih odluka. Podnositeljka predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu njenih ustavnih prava osporenim presudama, naloži Apelacionom sudu u Beogradu da donese novu odluku o njenoj žalbi protiv prvostepene presude i da joj dosudi naknadu nematerijalne štete zbog povrede ustavnih prava u dinarskoj protivvrednosti 1.000 evra.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili ukraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , iz sadržine ustavne žalbe i uvidom u dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
3.1. Prvi osnovni sud u Beogradu je, osporenom presudom P1. 5566/11 od 20. maja 2013. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtev podnositeljke ustavne žalbe, kao tužilje, da se obaveže tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde – Uprava za izvršenje zavodskih sankcija, Specijalna zatvorska bolnica u Beogradu da tužilji zaposlenoj u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija, Specijalna zatvorska bolnica u Beogradu na ime razlike u manje isplaćenim zaradama za period počev od januara 2007. godine zaključno sa januarom 2011. godine isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude, odbacio tužbu u delu tužbenog zahteva da tužena na ime tužilje uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti Republičkom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja u Beogradu, kao neurednu, te odbio zahtev tužilje da joj tuženi naknadi troškove parničnog postupka i obavezao tužilju da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.000 dinara.
Apelacioni sud u Beogradu je, osporenom presudom Gž1. 5335/13 od 19. septembra 2013. godine odbio žalbu tužilje i potvrdio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 5566/11 od 10. maja 2013. godine. U obrazloženju osporene presude se, pored ostalog, navodi: da je u pravilno sprovedenom postupku prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice, na koje je pravilno primenio materijalno pravo; da je tužena tužilji za sporni period pojedinačnim aktima (rešenjima) utvrđivala uvećanje ukupnog koeficijenta za obračun plate za 10% umesto za 30%, a na osnovu odredbe člana 7. ta čka 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija („Službeni glasnik RS“, br. 16/07 i 21/09); da je Ustavni sud 18. novembra 2010. godine doneo Odluku IU-63/2007, koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 1/11 , od 14. januara 2011. godine, a kojom je utvrđeno da odredba člana 7. stav 3. navedene uredbe nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom; da je ista odredba prestala da važi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda; da je nakon toga tužena promenila pojedinačni akt (rešenje) za tužilju, utvrđujući uvećanje koeficijenta za isplatu plate za 30%; da član 61. Zakona o Ustavnom sudu daje mogućnost svakome kome je povređeno pravo konačnim ili pravnosnažnim pojedinačnim aktom donetim na osnovu zakona ili drugog opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da je neustavan i /ili nezakonit da traži od nadležnog organa izme nu pojedinačnog akta; da tužilja ni je pobijala rešenje kojim joj je utvrđen platni razred i osnov za obračun plate sa uvećanjem od 10% u odgovarajućem upravnom postupku ili postupku po tužbi u upravnom sporu, koje je postal o konačno i pravnosnažno i proizvodilo pravno dejstvo sve dok osnov, tj. član 7. stav 3. Uredbe nije prest ao da važi; da tokom postupka tužilja ni je pružil a dokaz da je pojedinačno reš enje o njenom raspoređivanju i razvrstavanju u određeno zvanje državnog službenika poništeno u odgovarajućem upravnom postupku ili postupku po tužbi u upravnom sporu; da je , dakle , izostao dokaz da je tužena u spornom periodu don ošenjem nezakonitog akta tužilji prouzrokovala štetu u vidu manje isplaćene plate od pripadajuće; da tužilja nije postupila u skladu sa članom 61. Zakona o Ustavnom sudu da u zakonom propisanom roku podnese predlog za izmenu pojedinačnog akta kojim je povređeno neko njeno pravo; da je iz iznetih razloga pravilan zaključak prvostepenog suda da tužena tužilji nije pričinila štetu i da ne postoji odgovornost tužene, kao poslodavca, u smislu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima.
3.2. Ustavni sud je izvršio uvid u presude dostavljene uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 3549/13 od 24. decembra 2013. godine potvrđena je prvostepena presuda Osnovnog suda u Somboru P 1. 732/13 od 11. jula 2013. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtev tužilaca A. H, D. J, Lj. K, O. Š. i B. S, zaposlenih u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija, KPZ u Somboru, da im tužena za period od 1. januara 2007. do 31. januara 2011. godine isplati pojedinačne iznose naznačene izrekom presude, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog iznosa pa do dana isplate i da uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja na platu tužilaca, u iznosima naznačenim u izreci te presude. U obrazloženju iste presude se, pored ostalog, navodi: da je tužiocima rešenjima tužene utvrđeno uvećanje koeficijenta za platu od 10% u periodu od 1. januara 2007. godine do donošenja novih rešenja; da je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da odredba člana 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom; da je 1. feburara 2011. godine tužena donela nova rešenja o određivanju keoficijenta tužiocima i utvrdila uvećanje od 30%; da se tužioci nisu pojedinačno obraćali sa zahtevom tuženoj radi izmene rešenja iz 2007. godine; da tužioci imaju pravo na naknadu štete u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, budući da im je šteta prouzrokovana donošenjem neustavnog akta od strane Vlade.
Presudom Vrhovnog kasacionog suda u Beogradu Rev2. 400/15 od 2. aprila 2015. godine preinačena je presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2008/13 od 20. marta 2013. godine, tako što je žalba tužene odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 24945/11 od 25. decembra 2012. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtev tužilje M. B. iz Beograda i obavezana tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde – Uprava za izvršenje zavodskih sankcija da tužilji za period od 1. januara 2007. do 1. maja 2009. godine isplati ukupan iznos od 360.880,82 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate kao u izreci i da uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja na iznose opredeljene u izreci presude. U obrazloženju te presude se, pored ostalog, navodi: da kako član 7. stav 3. Uredbe o koeficijentima za obračun i isplatu plata u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija („Službeni glasnik RS“, br. 16/07 i 21/09), na osnovu koje je uvećanje koeficijenta tužiocu bilo 10% umesto 30% kako je to predviđeno zakonom, nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, što je utvrđeno Odlukom Ustavnog suda IU- 63/ 2007 od 20. decembra 2010. godine, jer je Vlada Uredbom uredila razlike u zvanjima i koeficijentima za državne službenike u upravi koja mogu biti predmet samo zakonskog uređenja, i to Zakona o izvršenju krivičnih sankcija kao posebnog zakona, što se i po oceni Vrhovnog kasacionog suda smatra nepravilnim radom organa, tužena je na osnovu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima dužna da naknadi štetu proisteklu donošenjem neustavne i nezakonite uredbe na osnovu koje je tužilji utvrđen manji koeficijent za obračun plate od onog utvrđenog zakonom.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1. 701/12 od 27. aprila 2012. godine odlučeno je o žalbi tužene protiv prvostepene presude Osnovnog suda u Nišu P1. 1811/11 od 3. februara 2012. godine, kojom nije pobijano dosuđeno glavno potraživanje tužilaca, već samo odluka o kamati na dosuđeno potraživanje, te se stoga ne radi o presudi suda poslednje instance kojom je odlučivano u činjenično i pravno identičnoj situaciji kao u osporenoj presudi Apelacionog suda u Beogradu.
Presude Osnovnog suda u Zaječaru P1. 495/10 od 24. februara 2011. godine i P1. 329/11 od 15. novembra 2011. godine , Osnovnog suda u Nišu P1. 2418/11 od 6. februara 2012. godine i Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 5571/11 od 23. januara 2013. godine, Ustavni sud nije cenio, s obzirom na to da se iz dostavljenih presuda ne može utvrditi da li su iste bil e predmet žalbenog postupka pred nadležnim drugostepenim sudom (za neke od njih se u ustavnoj žalbi i navodi da protiv njih tužena nije izjavila žalbu) , te one ne mogu predstavljati dokaz da su drugostepeni sudovi donosili različite odluke u ovakvoj vrsti parnica .
4. Odredbama člana 21. st. 1. i 2. Ustava je utvrđeno da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da s vako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 36. stav 1. Ustava jemči se jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave.
Odredbom člana 58. stav 1. Ustava jemči se mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona.
Odredbom člana 60. stav 4. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko se tih prava ne može odreći.
Kako su odredbama člana 32. Ustava zajemčena prava koja su po svojoj sadržini u osnovi istovetna pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, to Ustavni sud povredu ovih prava u postupku ustavnosudske kontrole ceni u odnosu na Ustav Republike Srbije.
Zakonom o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr.zakon i 103/15) propisano je: da kad Ustavni sud utvrdi da opšti akt ili kolektivni ugovor nije u saglasnosti sa zakonom, taj opšti akt ili kolektivni ugovor prestaje da važi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku Republike Srbije" (član 58. stav 3.); da k ad Ustavni sud odredi način otklanjanja posledica koje su nastale usled primene opšteg akta koji nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, odluka Ustavnog suda ima pravno dejstvo od dana njenog objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije" (član 59.); da se z akoni i drugi opšti akti za koje je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nisu u saglasnosti sa Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, ne mogu primenjivati na odnose koji su nastali pre dana objavljivanja odluke Ustavnog suda, ako do tog dana nisu pravnosnažno rešeni (član 60. stav 1.) ; da se izvršenje pravnosnažnih pojedinačnih akata donetih na osnovu propisa koji se više ne mogu primenjivati, ne može ni dozvoliti ni sprovesti, a da će se započeto izvršenje obustavi ti (član 60. stav 3.); da svako kome je povređeno pravo konačnim ili pravnosnažnim pojedinačnim aktom, donetim na osnovu zakona ili drugog opšteg akta, za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, ima pravo da traži od nadležnog organa izmenu tog pojedinačnog akta, u skladu sa pravilima postupka u kome je pojedinačni akt donet (člana 61. stav 1.); da se predlog za izmenu konačnog ili pravnosnažnog pojedinačnog akta, donetog na osnovu zakona ili drugog opšteg akta, za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, može podneti u roku od šest meseci od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku Republike Srbije", ako od dostavljanja pojedinačnog akta do podnošenja predloga ili inicijative za pokretanje postupka nije proteklo više od dve godine (člana 61. stav 2.); da a ko se utvrdi da se izmenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posledice nastale usled primene opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima ili zakonom, Ustavni sud može odrediti da se ove posledice otklone povraćajem u pređašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način (člana 62.).
5. Ocenjujući najpre navode podnositeljke ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud je utvrdio da su Apelacioni sud u Novom Sadu presudom Gž1. 3549/13 od 24. decembra 2013. godine , kao sud poslednje instance, i Vrhovni kasacioni sud presudom Rev2. 400/15 od 2. aprila 2015. godine, donetom po tzv. vanrednoj revizji protiv drugostepene presude, izjavljenoj u smislu člana 395. Zakona o parničnom postupku iz 2004. godine, odlučivali u istovetnim činjeničnim i pravnim situacijama kao u sporu u kome je odlučeno osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu.
U navedenim presudama Apelacionog suda u Novom Sadu i Vrhovnog kasacionog suda nadležni sudovi koji su odlučivali u istovetnim činjeničnim i pravnim situacijama, doneli su drugačije odluke u odnosu na osporenu presudu Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 5335/13 od 19. septembra 2013 . godine, polazeći u pogledu istog pravnog pitanja od drugačijeg pravnog stanovišta da pravo zaposlenih u Upravi za izvršenje zavodskih sankcija na naknadu razlike zarade u konkretnom slučaju ne zavisi od obraćanja nadležnom organu zahtevom za izmenu pojedinačnog akta u smislu člana 61. Zakona o Ustavnom sudu i sprovođenja odgovarajućeg postupka, već ima svoj neposredni osnov u donošenju nezakonitog opšteg akta od strane Vlade, što predstavlja nepravilan rad državnog organa. Ustavni sud je stanovišta da je takva praksa sudova poslednje instance suprotna principu pravne sigurnosti (o povredi prava na pravnu sigurnost videti presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima: Santos Pinto protiv Portugalije , od 20. maja 2008. godine i Beian protiv Rumunije , od 6. decembra 2007. godine), te da je sama činjenica da su sudovi poslednje instance, povodom iste činjenične situacije i istog pravnog pitanja donosili različite odluke, stvorila pravnu nesigurnost kod podnosilaca ustavne žalbe. Ustavni sud je ocenio da ova okolnost predstavlja dovoljan razlog da se utvrdi postojanje povrede prava na jednaku zaštitu prava, zajemčenog odredbom člana 36. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud u tom delu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. U vezi sa tvrdnjom ustavne žalbe o povredi prava podnositeljke na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da se tvrdnja o povredi ovog prava obrazlaže prvenstveno navodima o različitom postupanju nadležnih sudova kojim se povređuje načelo pravne sigurnosti podnosilaca. Iako ovo načelo nesumnjivo predstavlja jedan aspekt prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je već utvrdio povredu prava podnositeljke na jednaku zaštitu prava, koje je posebno zajemčeno odredbom člana 36. stav 1. U stava, a na povredu kog prava se podnositeljka pozvala u ustavnoj žalbi, te da ne postoji potreba da se po tom osnovu utvrđuje i povreda prava na pravično suđenje.
U vezi sa navodom o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da je na sednici održanoj 18. jula 2013. godine doneo Odluku Už-5055/2013 kojom je odbio ustavnu žalbu Vladimira Albina iz Beograda i utvrdio da presudama Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6103/12 od 16. novembra 2012. godine i Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2745/11 od 11. juna 2012. godine nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud je iz sadržine ustavne žalbe podnositeljke i na osnovu uvida u priložene dokaze, utvrdio da je podnositeljka u parničnom postupku koji j e prethodio ustavnosudskom, bila u bitno istovetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i podnosilac ustavne žalbe u predmetu Už -5055/2013.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 5335/13 od 19. septembra 2013. godine i Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 5566/11 od 10. maja 2013. godine nije povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje iz čl ana 32 . stav 1. Ustava, a ovakav stav je utemeljen na razlozima datim u obrazlož enju Odluke Ustavnog suda Už-5055/2013 od 18. jula 2013. godine, koja je objavljena na veb-sajtu Ustavnog suda (www.ustavni.sud.rs).
S obzirom na to, pak, da se tvrdnja o povedi prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava i prava na pravičnu naknadu na rad iz člana 60. stav 4. Ustava u osnovi izvodi iz povrede prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio, to je Sud našao da je ustavna žalba i u pogledu navedenih prava neosnovana.
U vezi sa tvrdnjom o postojanju povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da u ustavnoj žalbi nisu pruženi dokazi da je podnositeljki zbog nekog ličnog svojstva povređeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda principa zabrane diskriminacije.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovim delovima odbio kao neosnovanu , odlučujući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Prilikom odlučivanja o zahtevu podnositeljke ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu da je ustavnu žalbu u pogledu prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na pravičnu naknadu za rad odbio kao neosnovanu, te je, saglasno članu 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, zahtev odbacio, rešavajući kao u tački 2. izreke.
8. Saglasno iznetom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) i člana 4 7. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić