Odbijanje ustavne žalbe zbog neispunjenosti uslova za sticanje porodične penzije
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda kojom je podnositeljki odbijen zahtev za porodičnu penziju. Sud je utvrdio da podnositeljka nije ispunila kumulativni uslov iz zakona, jer u trenutku smrti supruga nije imala navršenih 45 godina života.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-8467/2014
29.09.2016.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Olivera Vučić, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Lj. M. iz Pocerskog Pričinovića, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 29. septembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Lj. M. izjavljena protiv presude Upravnog suda U. 5829/2013 od 2. oktobra 2014. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Lj. M. iz Pocerskog Pričinovića je, 20. novembra 2014. godine, preko punomoćnika R. P, T. P. i N. C, advokata iz Šapca, Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 5829/2013 od 2. oktobra 2014. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava. Podnositeljka se pozvala i na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ustavni sud ukazuje da je sadržina prava garantovanih označenom odredbom Evropske ko nvencije zajemčena odredbama člana 32. Ustava, zbog čega je Ustavni sud postojanje njihov e povred e ispitivao u odnosu na odredbe Ustava.
Ustavnom žalbom je osporena presuda kojom je pravnosnažno odbijen zahtev podnositeljke za priznavanje prava na porodičnu penziju.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, na osnovu čega je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Podnositeljka ustavne žalbe je 10. decembra 2012. godine podnela zahtev za priznavanje prava na porodičnu penziju, koji je odbijen kao neosnovan rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Šabac broj 181.2-2-476/2012 od 12. decembra 2012. godine.
Rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija broj 01-02/181.6.4 431/13 od 7. marta 2013. godine odbijena je žalba podnositeljke izjavljena protiv prvostepenog rešenja.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 5829/13 od 2. oktobra 2014. godine odbijena je tužba podnositeljke koju je izjavila protiv navedenog konačnog upravnog akta. U obrazloženju osporene presude je, nakon navođenja relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Upravni sud konstatovao da je pravilno zaključio drugostepeni organ uprave kada je odbio žalbu podnositeljke kao neosnovanu, imajući u vidu da podnositeljka ne ispunjava nijedan od zakonom propisanih uslova za priznavanje prava na porodičnu penziju.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnositeljka ustavne žalbe poziva, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (člana 36. stav 1.).
Odredbama člana 29. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05, 101/05, 63/06, 5/09, 107/09, 101/10 i 93/12), koji je bio na snazi u vreme podnošenja zahteva podnositeljke ustavne žalbe za priznavanje prava na porodičnu penziju, bilo je propisano: da udova stiče pravo na porodičnu penziju ako je do smrti bračnog druga, navršila 53 godine života (stav 1. tačka 1); da udova koja do smrti bračnog druga nije navršila 53 godine života, ali je navršila 45 godina života, stiče pravo na porodičnu penziju kad navrši 53 godine života (stav 2.).
Odredbama člana 13. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ( "Službeni glasnik RS", broj 101/10), koje su integrisane u tekst zakona, bilo je propisano: da se u članu 29. stav 1. tačka 1) reči: "50 godina" zamenjuju rečima: "53 godine" (stav 1.); da se st. 2. i 3. menjaju i glase: "Udova koja do smrti bračnog druga nije navršila 53 godine života, ali je navršila 45 godina života, stiče pravo na porodičnu penziju kad navrši 53 godine života; Udova koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju stečenog na način iz stava 1. tač. 2) i 3) ovog člana navrši 53 godine života, trajno zadržava pravo na porodičnu penziju; Udova kojoj pravo na porodičnu penziju prestane pre navršenih 53, ali posle navršenih 45 godina života može ponovo ostvariti pravo kad navrši 53 godine života." (stav 2.).
Odredbama člana 71. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, propisano je: da izuzetno od člana 13. ovog zakona, odnosno od člana 29. stav 1. Zakona, pravo na porodičnu penziju udova stiče kad navrši u 2012. godini 50 godina i šest meseci života (stav 1. tačka 2); da izuzetno od člana 13. ovog zakona, odnosno člana 29. stav 2. Zakona, pravo na porodičnu penziju udova, koja je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života stiče kad navrši u 2012. godini 50 godina i šest meseci života (stav 2. tačka 2).
5. Podnositeljka ustavne žalbe smatra da su upravni organi i nadležni sud u upravnom sporu pogrešno primenili materijalno pravo, što je imalo za posledicu donošenje odluke na štetu podnositeljke.
Ocenjujući ove navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, ovaj sud je imao u vidu da se ustavna garancija navedenog prava, pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog stanovišta postupajućeg suda.
Ocenjujući da li stav Upravnog suda zauzet u osporenoj presudi predstavlja ustavnopravno prihvatljivu primenu merodavnog materijalnog prava sa stanovišta istaknute povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od toga da su odredbama člana 29. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisani posebni uslovi za sticanje prava na porodičnu penziju udove iza smrti osiguranika, odnosno korisnika starosne ili invalidske penzije. Odredbom stava 2. navedenog člana Zakona propisani su uslovi za naknadno sticanje prava na porodičnu penziju udove posle smrti bračnog druga, ukoliko udova do smrti bračnog druga nije ostvarila samostalno pravo na porodičnu penziju. Pri tome je osnovni uslov za ostvarivanje prava na porodičnu penziju udove po smrti bračnog druga bilo navršenje 53 godine života do njegove smrti. Navedena starosna granica, osim u slučaju trajne nesposobnosti za rad udove, postojala je kao uslov za sticanje prava na porodičnu penziju bilo da se radi o trajnom zadržavanju, ponovnom ostvarivanju ili, kao u konkretnom slučaju, sticanju tog prava.
Ustavni sud ocenjuje da je odredbom člana 29. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ustanovljena posebna zaštita udove koja se ogleda u činjenici da joj se pravo na porodičnu penziju obezbeđuje navršenjem 53 godine života, i u slučaju kada je u momentu smrti bračnog druga navršila samo 45 godina života. Odredbama člana 13. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2010. godine, pored ostalog, izmenjen je član 29. stav 1. tačka 1) tog zakona tako što je starosna granica za naknadno sticanje prava na porodičnu penziju udove pomerena sa 50 na 53 godine života. Ipak, odredbama člana 71. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je postupno povećanje godina života udove kao uslova za sticanje prava na porodičnu penziju za svaku kalendarsku godinu. Pri tome, navedenom prelaznom zakonskom odredbom nije dovedena u pitanje obaveza udove da kumulativno ispuni oba uslova za sticanje prava na porodičnu penziju propisana članom 29. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kako onog koji se odnosi na godine života navršene u odgovarajućoj kalendarskoj godini, tako i uslova koji se odnosi na godine života navršene do smrti bračnog druga.
Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da udova koja je u 2012. godini navršila 50 godina i šest meseci života stiče pravo na porodičnu penziju, ali, takođe, pod uslovom da je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života.
U sprovedenom upravnom postupku utvrđeno je da je podnositeljka ustavne žalbe u momentu smrti bračnog druga imala navršene 43 godine života. Imajući u vidu da izložene zakonske odredbe upućuju na zaključak da udova, koja je podnela zahtev za priznavanje prava na porodičnu penziju ne može naknadno ostvariti pravo na porodičnu penziju ukoliko do smrti bračnog druga nije navršila 45 godina života, Ustavni sud je ocenio da osporena presuda ne ukazuje na proizvoljnost u primeni merodavnog materijalnog prava. Ustavni sud, takođe, konstatuje da nisu osnovani navodi podnositeljke da je, u konkretnom slučaju, trebalo primeniti propise koji su važili u vreme smrti njenog supruga, a ne propise koji su važili u vreme podnošenja zahteva. Naime, Ustavni sud ukazuje da se uslovi za priznavanje prava cene prema propisima koji su u primeni u vreme podnošenja zahteva.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da osporenom presudom Upravnog suda nije povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Podnositeljka ustavne žalbe, takođa, smatra da joj je osporenom presudom povređeno i pravo na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava. Međutim, podnositeljka ustavne žalbe nije dostavila dokaze da je Upravni sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doneo različite odluke, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda prava zajemčenog navedenim članom Ustava. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je ocenio da ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge kojima bi bila potkrepljena tvrdnja o uskraćivanju jedn ake zaštite prava podnositeljki ustavne žalbe.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13–Odluka US, 40/15–dr. zakon i 103/15), odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu podnositeljke.
6. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.