Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku u parnici za naknadu štete
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u parnici za naknadu štete zbog smrti bliskog lica. Postupak je trajao 13 godina, prevashodno zbog neažurnosti prvostepenog suda. Svakom podnosiocu dosuđena je naknada štete.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić , predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević , dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Mire Subić, mal. Jelene Subić, čiji je zakonski zastupnik majka Mira Subić, Milenka Subića, Gospave Subić i Nebojše Subića, svih iz Beočina, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 9. aprila 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Mire Subić, mal. Jelene Subić, Milenka Subića, Gospave Subić i Nebojše Subića i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu u predmetu P. 27/05, kasnije pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 7667/10, povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 900 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde.
O b r a z l o ž e nj e
1. Mira Subić, mal. Jelena Subić, čiji je zakonski zastupnik majka Mira Subić, Milenko Subić, Gospava Subić i Nebojša Subić, svi iz Beočina, 6. novembra 2012. godine, preko punomoćnika Štefanije Pacek, advokata iz Beočina, podneli su Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 9583/10 od 12. septembra 2012. godine u odbijajućem delu i u delu odluke o troškovima, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na suđenje u razumnom roku, iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da su tužioci, ovde podnosioci ustavne žalbe, podneli tužbu radi naknade nematerijalne i materijalne štete usled smrti bliskog lica; da je postupak po tužbi bez opravdanog razloga trajao trinaest godina, a da tužioci ničim nisu doprineli dugotrajnosti postupka jer su se redovno odazivali pozivima suda i aktivno učestvovali u postupku; da je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu delimično preinačena prvostepena presuda, kojom je bio odbijen tužbeni zahtev podnosilaca u celosti, i „podnosioci u odnosu na visinu dosuđenog glavnog zahteva nemaju primedbi, ali smatraju da razlozi presude gde se govori i o doprinosu pok. Darka Subića štetnom događaju od 50% nisu zakonski razlozi jer je odgovornost poslodavca objektivna, kao imaoca opasne stvari, .. pa nema doprinosa pok. Darka Subića štetnom događaju“; da je drugostepeni sud propustio da odluči o zahtevu za naknadu materijalne štete, jer je neosnovano zaključio da se žalbom podnosilaca ne obrazlažu navodi kojima se presuda pobija u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu materijalne štete; da Apelacioni sud u Novom Sadu nije doneo nepristrasnu odluku ni u pogledu troškova parničnog postupka, jer je tuženom drugog reda Slobodanu Roganoviću dosudio troškove postupka u punom iznosu tarife uvećanom za 50%, za šta nije bilo pravnog osnova. Predlaže se da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i utvrdi da je u osporenom parničnom postupku povređeno pravo podnosilaca na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, da utvrdi pravo podnosilaca na naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog povrede prava u iznosima od po 300.000 dinara svakom podnosiocu.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US) je po svojoj sadržini istovetna sa odredbom člana 170. Ustava.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je iz sadržine ustavne žalbe i uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Novom Sadu P. 7667/10, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Mira Subić, mal. Jelena Subić, čiji je zakonski zastupnik majka Mira Subić, Milenko Subić, Gospava Subić i Nebojša Subić, svi iz Beočina, ovde podnosioci ustavne žalbe, su 28. septembra 1999. godine podneli Opštinskom sudu u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu tužbu protiv tuženih „Invent“ d.o.o. iz Rakovca i Slobodana Roganovića iz Rakovca, sa zahtevom da im tuženi solidarno isplate opredeljene novčane iznose naknade štete na ime podizanja nadgrobnog spomenika i pomena, na ime izgubljenog izdržavanja mal. tužilje drugog reda i na ime duševnih bolova zbog smrti supruga, oca, sina i brata. Tužbeni zahtev je u toku postupka više puta preciziran, a zatim i preinačen.
Prva prvostepena presuda u ovom sporu je doneta posle nešto više od tri godine od podnošenja tužbe, tj. 16. oktobra 2002. godine. U tom periodu Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je zakazao dvanaest ročišta (2. novembra i 7. decembra 1999, 12. aprila, 14. juna, 12. jula, 21. septembra i 31. oktobra 2000, 8. februara 2001, te 28. februara, 26. aprila, 25. septembra i 16. oktobra 2002. godine), od kojih jedno ročište nije održano zbog redovne inspekcije višeg suda u prvostepenom sudu, a dva su odložena bez raspravljanja zbog nedolaska svedoka. Prvostepeni sud je, na predlog punomoćnika tužilaca, zatražio izveštaj o uzroku smrti pok. Darka Subića i obdukcioni nalaz od Klinike za internu medicinu i Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, zatim od Instituta za hirurgiju, a od Doma zdravlja u Beočinu izveštaj o tome u koje vreme je pok. Darko Subić primljen u Domu zdravlja dana 6. jula 1998. godine; sud je pribavio obaveštenje od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije da u konkretnom slučaju nije vršen policijski uviđaj (podnesak Ministarstva od 14. juna 2000. godine), kao i da Inspekcija rada nije vršila uviđaj povodom trovanja zaposlenog u preduzeću Invent d.o.o. (podnesak Inspekcije od 13. septembra 2000. godine).
Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je na ročištu održanom 8. februara 2001. godine odredio izvođenje dokaza veštačenjem preko veštaka medicinske struke dr D. D. na okolnost uzroka smrti pok. Darka Subića i veštaka iz oblasti zaštite na radu A. R. na okolnost da li su u vreme kritičnog događaja od strane tuženog bile sprovedene sve potrebne mere zaštite na radu u vezi čuvanja opasnih materija. Nalaz i mišljenje veštaka A. R. dostavljeni su sudu 12. juna 2001. godine. Prvostepeni sud je saslušao navedene veštake, više svedoka, saslušao tužioce (izuzev mal. tužilje drugog reda) i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka i na ročištu 26. aprila 2002. godine zaključio glavnu raspravu. Istog dana prvostepeni sud je doneo rešenje da se glavna rasprava ponovo otvara radi razjašnjenja određenih pitanja u vezi naknade materijalne štete i održao još dva ročišta.
Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je presudom P. 75/99 od 16. oktobra 2002. godine delimično usvojio tužbeni zahtev tužilaca za naknadu svih vidova štete navedenih u tužbenom zahtevu, a u iznosima preko dosuđenih tužbeni zahtev odbio, nalazeći da je doprinos pok. Darka Subića nastanku štete 20%. Presuda je dostaljena punomoćniku tužilaca 16. aprila 2003. godine.
Protiv navedene prvostepene presude tuženi su izjavili žalbu 5. maja 2003. godine, a tužioci 6. maja 2003. godine.
Rešavajući o izjavljenim žalbama, Okružni sud u Novom Sadu je rešenjem Gž. 2699/03 od 30. decembra 2003. godine usvojio žalbe, ukinuo ožalbenu prvostepenu presudu P. 75/99 od 16. oktobra 2002. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, jer je našao da je u prvostepenom postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
U ponovnom prvostepenom postupku, koji se vodio pred istim postupajućim sudijom, zakazana su i održana četiri ročišta (18. februara, 17. novembra i 8. decembra 2004. i 12. jula 2005. godine).
Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je pribavila izveštaj od Doma zdravlja u Beočinu o tome kada je pok. Darko Subić prevezen iz Doma zdravlja do Pokrajinske bolnice u Novom Sadu, medicinsku dokumentaciju od Instituta za hirurgiju Kliničkog centa u Novom Sadu, kao i opšte akte prvotuženog. Na ročištu održanom 17. novembra 2004. godine punomoćnik tužilaca je dostavio podnesak sa preciziranim tužbenim zahtevom.
Drugom presudom donetom u ovom sporu P. 7/04 od 12. jula 2005. godine, Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je delimično usvojio tužbeni zahtev tužilaca za naknadu svih vidova štete navedenih u tužbenom zahtevu, a u iznosima preko dosuđenih tužbeni zahtev odbio, ponovo nalazeći da je doprinos pok. Darka Subića nastanku štete 20%.
Protiv navedene prvostepene presude tužioci su izjavili žalbu 6. septembra 2005. godine, a tuženi 7. septembra i 13. septembra 2005. godine. Tužioci su odgovorili na žalbu tuženih 26. septembra 2005. godine.
Okružni sud u Novom Sadu je rešenjem Gž. 5396/05 od 17. novembra 2005. godine vratio spise prvostepenom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka, tj. nedostatka punomoćja advokata tuženog drugog reda. Opštinski sud u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu je ponovo dostavio spise predmeta drugostepenom sudu 8. avgusta 2006. godine.
Rešavajući o izjavljenim žalbama, Okružni sud u Novom Sadu je rešenjem Gž. 4600/06 od 1. marta 2007. godine, usvojio žalbe, ukinuo ožalbenu prvostepenu presudu P. 7/04 od 12. jula 2005. godine i predmet vratio prvostepenom sudu, drugom veću, na ponovno odlučivanje, zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, sa nalogom da prvostepeni sud ponovo izvede sve do sada izvedene dokaze i po potrebi izvede druge dokaze radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.
U ponovnom prvostepenom postupku, koji je nastavljen pred drugim postupajućim sudijom i većem, u toku tri godine trajanja postupka zakazano je i održano trinaest ročišta (9. maja, 19. juna, 2. oktobra, 14. novembra i 20. decembra 2007. godine, 17. februara, 3. aprila, 8. oktobra i 1. decembra 2008. godine, 20. januara, 4. marta i 29. septembra 2009. godine i 2. juna 2010. godine).
Prvostepeni sud je ponovo izveo dokaz saslušanjem tužilaca i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, zatražio izveštaj od Ministarstva unutrašnjih poslova o tome da li je vršen uviđaj u pogonu prvotuženog, izveštaj od Pokrajinskog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja o visini zarade prvotužilje i visini penzije drugotužilje i izveštaj od Inspekcije rada u vezi prava prvotuženog da po rešenju te inspekcije koristi otrovne materije u svom tehnološkom procesu proizvodnje.
Na predlog tuženih, prvostepeni sud je 26. avgusta 2008. godine doneo rešenje o određivanju veštačenja na okolnost da li preparat za galvansko cinkovanje koji je dostavio tuženi ima u svom sastavu jedinjenje kalijum dihromat, putem veštaka V. Z, koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio 29. septembra 2008. godine i dodatno pismeno izjašnjenje 2. decembra 2008. godine.
Prvostepeni sud je, takođe, pribavio izveštaje i medicinsku dokumentaciju od Instituta za sudsku medicinu u Novom Sadu, Instituta za urgentnu hirurgiju i Instituta za interne bolesti – Klinike na nefrologiju i kliničku imunologiju Kliničkog centra u Novom Sadu, saslušao dr L. P. i još pet svedoka.
Nakon održanog ročišta 29. septembra 2009. godine, postupak je nastavljen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu i novim postupajućim sudijom, koji je održao ročište 2. juna 2010. godine i zaključio glavnu raspravu.
Podneskom od 24. avgusta 2007. godine tužioci su konačno precizirali i preinačili tužbeni zahtev, tako što su pored glavnog tužbenog zahteva da im prvotuženi i drugotuženi solidarno isplate naknadu materijalne i nematerijalne štete u opredeljenim iznosima, istakli i eventualni tužbeni zahtev prema prvotuženom za isplatu istih iznosa naknade štete.
Osnovni sud u Novom Sadu je, presudom P. 7667/10 od 2. juna 2010. godine odbio glavni i eventualni tužbeni zahtev tužilaca u celini.
Protiv navedene presude, tužioci su izjavili žalbu 12. jula 2010. godine, a tuženi su 23. avgusta 2010. godine odgovorili na žalbu.
Apelacioni sud u Novom Sadu je osporenom presudom Gž. 9583/10 od 12. septembra 2012. godine delimično usvojio žalbu tužilaca, pa je u stavu prvom izreke ožalbenu prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem delu primarnog tužbenog zahteva i u delu odluke o troškovima postupka preinačio, tako što je tuženi „Invent“ d.o.o. iz Rakovca obavezan da tužiocima na ime pravične naknade za duševne bolove zbog smrti pok. Subić Darka isplati novčane iznose opredeljene u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. juna 2010. godine pa do isplate, kao i da tužiocima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 594.800 dinara; stavom drugim izreke obaveza tužilaca na naknadu troškova postupka drugotuženom Slobodanu Roganoviću je snižena sa iznosa od 633.000 dinara na iznos od 575.000 dinara, a zahtev tuženog „Invent“ d.o.o. za naknadu parničnih troškova je odbijen; stavom trećim izreke prvostepena presuda je ukinuta u pobijanom odbijajućem delu odluke o eventualnom tužbenom zahtevu, a stavom četvrtim izreke žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u preostalom pobijanom, a nepreinačenom odbijajućem delu primarnog tužbenog zahteva za naknadu nematerijalne štete u odnosu na tuženog Slobodana Roganovića, kao i za naknadu materijalne štete u odnosu na oba tužena; stavom petim izreke osporene presude obavezan je tuženi „Invent“ d.o.o. da tužiocima na ime naknade troškova žalbenog postupka isplati iznos od 44.800 dinara, a stavom šestim je odbijen zahtev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je drugostepeni sud našao da je pobijana presuda doneta bez bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao i bez bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 12) Zakona o parničnom postupku na koju se ukazuje žalbom; da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja delimično pogrešno primenio materijalno pravo, i to je pogrešno primenio materijalno pravo kada je odbio primarni tužbeni zahtev u delu kojim se traži naknada nematerijalne štete u odnosu na tuženog „Invent“ d.o.o. i kada je odlučivao o eventualnom tužbenom zahtevu, dok je u delu odluke kojim je odbijen primarni tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete u odnosu na tuženog Slobodana Roganovića, kao i u odbijajućem delu primarnog tužbenog zahteva za naknadu materijalne štete, materijalno pravo pravilno primenjeno; da s obzirom na to da tužioci u žalbi posebno ne obrazlažu navode kojima pobijaju prvostepenu presudu u odbijajućem delu odluke o naknadi materijalne štete, te kako u ovom delu odluke nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni bitne povrede na koju se ukazuje žalbom, a materijalno pravo je, po oceni toga suda, pravilno primenjeno, to su i žalbeni navodi tužilaca u ovom delu ocenjeni kao neosnovani; da kako je sud preinačio prvostepenu presudu, to je isti odlučio o celokupnim troškovima postupka na osnovu odredbe člana 161. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbama čl. 149. i 159. Zakona o parničnom postupku, kao u izreci presude.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 59/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni list SRJ“, br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02), koji se primenjivao u vreme podnošenja tužbe, propisano je da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10).
Odredbama člana 10. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09 ), koji se primenjivao u ovom postupku od 23. februara 2005. godine, propisano je da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku (stav 1.), kao i da je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (stav 2.). Odgovarajuće odredbe su sadržane i u članu 10. važećeg Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe kojima se ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku, kao elementa Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje, polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti koje se odnose na predmetni sudski postupak, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci ustavne žalbe pokrenuli parnični postupak podnošenjem tužbe 28. septembra 1999. godine, a da je postupak okončan donošenjem osporene presude Apelacionog suda u Novom Sadu 12. septembra 2012. godine.
Sa druge strane, ocenjujući period u odnosu na koji je Ustavni sud nadležan da ispituje povredu prava na suđenje u razumnom roku, Sud je utvrdio da je period u kome se građanima Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu koja započinje pokretanjem postupka, a završava se donošenjem odluke kojom se postupak okončava, Ustavni sud je ocenio da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnosti roka uzme u obzir i period trajanja parničnog postupka koji je prethodio stupanju Ustava na snagu.
Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak, povodom čije dužine trajanja je podneta ustavna žalba, od svog pokretanja podnošenjem tužbe do okončanja donošenjem drugostepene presude trajao trinaest godina, što samo po sebi ukazuje na to da predmetni postupak nije okončan u okviru standarda razumnog trajanja sudskog postupka koji su prihvaćeni u praksi Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, Ustavni sud je i u ovom slučaju pošao od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, koje je potrebno proceniti u svakom pojedinačnom slučaju, a, pre svega, od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova i prirode zahteva, odnosno značaja predmetnog prava za podnosioca.
Ispitujući navedene kriterijume za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u konkretnom slučaju, Ustavni sud je ocenio da se ovde radilo o složenom sporu u kome je sud sproveo obiman i složen dokazni postupak u kome je saslušao tužioce i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, saslušao više svedoka, upoznao se, kako sa dokumentacijom koju su podnele stranke, tako i sa obimnom dokumentacijom koju je pribavio po službenoj dužnosti, te izveo tri veštačenja. Međutim, Sud je ocenio da činjenična i pravna pitanja o kojima je postupajući sud trebalo da se izjasni, kao i sproveden dokazni postupak, ipak ne mogu opravdati dužinu trajanja osporenog postupka.
Predmet spora je nesumnjivo imao poseban značaj za podnosioce ustavne žalbe, s obzirom na to da se njihov tužbeni zahtev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zasnivao na činjenici smrti bliskog lica usled trovanja na radnom mestu.
Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci ustavne žalbe u manjoj meri doprineli dugom trajanju predmetnog postupka, pri čemu se ima u vidu da su određena ročišta odlagana zbog nemogućnosti da se pozove i svedok tužilaca zbog netačne adrese (21. septembra 2000. godine, 31. oktobra 2000. godine), da je sud više puta odlagao saslušanje svedoka tužilaca M. K. koji nije pristupao ročištima, da je u ponovnom prvostepenom postupku punomoćnik tužilaca insistirao na pribavljanju zapisnika o uviđaju od Ministarstva unutrašnjih poslova (ročište 3. aprila 2008. godine), iako je taj organ već obavestio prvostepeni sud (dopisom od 14. juna 2000. godine) da povodom konkretnog događaja nije vršio uviđaj i to obaveštenje je postojalo u spisima predmeta.
Ocenjujući postupanje nadležnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud je, međutim, utvrdio da su nadležni sudovi dali odlučujući doprinos neprihvatljivo dugom trajanju postupka, i to prvenstveno prvostepeni sud svojim nedelotvornim i neefikasnim postupanjem. Pre svega, Ustavni sud ukazuje da su prvostepene presude Opštinskog suda u Novom Sadu – Sudska jedinica u Beočinu dva puta ukidane od strane drugostepenog suda u postupku po žalbi, i to iz istog razloga – nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da i prema stanovištu koje je izrazio i Evropski sud za ljudska prava, sama činjenica da se više puta nalaže ponavljanje razmatranja jednog predmeta pred nižom instancom može, samo po sebi, otkriti ozbiljan nedostatak u pravnom sistemu države (videti npr. presudu Pavlyulynets protiv Ukrajine, broj 70767/01, stav 51, od 6. septembra 2005. godine i presudu Cvetković protiv Srbije, broj 17271/04, stav 51, od 10. juna 2008. godine). Osim toga, prvostepeni sud je više puta u toku postupka ispoljio neefikasnost i neažurnost, koje su u suprotnosti sa obavezama suda iz člana 10. Zakona o parničnom postupku. Naime, u periodu od godinu dana (od februara 2001. do februara 2002. godine) nije zakazano ni jedno ročište, iako su nalaz i mišljenje veštaka dostavljeni prvostepenom sudu u junu mesecu 2001. godine, a zatim ročište nije zakazano sedam meseci u periodu od 8. decembra 2004. do 12. jula 2005. godine. Takođe, prvostepena presuda P. 75/99 od 16. oktobra 2002. godine je dostavljena punomoćniku podnosilaca posle šest meseci od donošenja, što predstavlja neprihvatljivo dug rok za dostavljanje pismenog otpravka presude stranci.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocima ustavne žalbe u osporenom parničnom postupku povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava i, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, usvojio ustavnu žalbu, kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosilaca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava na suđenje u razumnom roku ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 900 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, a na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde.
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za donošenje te odluke, a osim dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, posebno je imao u vidu znatnu složenost predmeta spora, kao i određeni doprinos podnosilaca dužem trajanju postupka. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za utvrđenu povredu Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu praksu ovoga suda i Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. U vezi sa navodima ustavne žalbe koji se odnose na povredu prava podnosilaca na pravično suđenje osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 9583/10 od 12. septembra 2012. godine, Ustavni sud ukazuje da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To istovremeno znači da Ustavni sud nije nadležan da, postupajući po ustavnoj žalbi, kao instancioni (viši) sud još jednom ispituje zakonitost osporenih akata ili radnji, pa iz tih razloga formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
U pogledu navoda podnosilaca ustavne žalbe da im je pravo na pravično suđenje povređeno time što je Apelacioni sud u Novom Sadu neosnovano utvrdio doprinos pok. Darka Subića nastanku štete, kao i time što nije razmatrao prvostepenu odluku u delu kojim je odlučeno o tužbenom zahtevu za isplatu naknade materijalne štete, Ustavni sud je ocenio da je Apelacioni sud u Novom Sadu u svojoj presudi dao dovoljne, jasne i argumentovane razloge za svoju odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu i delimično usvojio tužbeni zahtev tužilaca u pogledu naknade nematerijalne štete i ocenio navode žalbe podnosilaca kojima se pobija prvostepena presuda u odbijajućem delu odluke o naknadi materijalne štete kao neosnovane, pri čemu takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra arbitrernim, niti proizvoljnim. U vezi sa navodima ustavne žalbe da je Apelacioni sud doneo pristrasnu odluku o naknadi troškova parničnog postupka drugotuženom, jer mu je neosnovano dosudio troškove u punom iznosu tarife uvećanom za 50%, Ustavni sud ukazuje da je nadležni drugostepeni sud doneo odluku o troškovima postupka u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku, a da ovaj sud nije nadležan da vrši kontrolu obračuna naknade troškova koju vrši nadležni sud. Ovde se, ipak, ukazuje da iz troškovnika punomoćnika tuženog prvog i drugog reda u kome je naznačeno da su troškovi uvećani za 50% zbog zastupanja dve stranke, a koji se nalazi u spisima predmeta, i obrazloženja osporene presude Apelacionog suda u Novom Sadu, očigledno proizlazi da su tuženom drugog reda priznati troškovi za sastav podnesaka, žalbi i pristup ročištima u nižem iznosu od iznosa naznačenih u navedenom troškovniku. Polazeći od napred iznetog, Ustavni sud je ocenio da ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge za tvrdnju o povredi Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje, već da se od Ustavnog suda u osnovi traži da kao revizijski sud još jednom oceni zakonitost i pravilnost osporene presude.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom, u tom delu odbacio ustavnu žalbu jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu materijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu da podnosioci ustavne žalbe nisu bliže opredelili u čemu se šteta sastoji, niti pružili dokaze o pretrpljenoj šteti, zbog čega je ocenio da nema Ustavom i Zakonom utvrđenih pretpostavki za odlučivanje o ovom zahtevu, te je, saglasno članu 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, zahtev odbacio, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić