Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje u sporu o prometu nepokretnosti
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Niži sudovi su proizvoljno primenili materijalno pravo proglašavajući ugovore o prometu zemljišta ništavim zbog propusta države u razgraničenju svojine, zanemarujući savesnost i pouzdanje sticaoca u javne knjige.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Katarina Manojlović Andrić, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnim žalbama Privrednog društva „Georgeland“ d.o.o. Beograd i Đorđa Božića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 8. decembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Privrednog društva „Georgeland“ d.o.o. i Đorđa Božića i utvrđuje da je presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 8800/11 od 17. oktobra 2012. godine i presudom Vrhovnog kasacionog suda Prev. 231/2013 od 9. jula 2014. godine povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Prev. 231/2013 od 9. jula 2014. godine i određuje da isti sud ponovo odluči o reviziji podnosilaca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 8800/11 od 17. oktobra 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Privredno društvo „Georgeland“ d.o.o, Beograd, izjavilo je Ustavnom sudu, 28. novembra 2014. godine, ustavnu žalbu protiv akata navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
Đorđe Božić iz Beograda izjavio je Ustavnom sudu, 31. decembra 2014. godine, preko punomoćnika Dušana Vasovića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv akata navedenih u izreci, takođe zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Po ovoj ustavnoj žalbi je formiran predmet pod brojem Už-8465/2014, koji je naknadno spojen ovom predmetu, radi jedinstvenog odlučivanja, jer su osporeni isti akti. Kako su navedene odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenog Protokola sadržinski gotovo identične sa označenim odredbama Ustava, Ustavni sud je postojanje povrede odredaba tih međunarodnih pravnih akata cenio u odnosu na odredbe člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe Privredno društvo „Georgeland“ d.o.o. koji je imao procesno svojstvo tuženog u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom, u suštini, smatra da mu je povređeno pravo na pravično suđenje jer drugostepeni sud nije održao raspravu, već je samo preinačio prvostepenu presudu. Takođe smatra da sudovi ne navode nijedan imperativni zakon koji propisuje ništavost predmetnih ugovora.
Podnosilac ustavne žalbe Đorđe Božić iz Beograda, koji je takođe imao procesno svojstvo tuženog u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom, navodi da drugostepeni sud nije zakazao i održao raspravu, iako je već jednom prvostepena presuda bila ukinuta, kao i da je drugostepeni sud odlučio izvan granica razloga navedenih u žalbi. Podnosilac smatra da su viši sudovi nepravilno ocenili izvedene dokaze, te da su ignorisali javne isprave iz čijih sadržina se vidi da je predmetno zemljište društvena svojina, ujedno na njega prenoseći teret dokazivanja. Pored toga, podnosilac ukazuje da se radilo o društvenoj imovini upisanoj u zemljišne knjige za koju je on tužiocu isplatio cenu, platio porez i upisao svoje pravo u javne knjige. Po mišljenju podnosioca, činjenica da li izvršen popis i evidencija poljoprivednog zemljišta u smislu Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, nije od značaja, posebno jer je popis trebao biti obavljen do 31. decembra 1997. godine.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u osporenu presudu i dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Privrednog suda u Beogradu P. 1823/11 od 28. juna 2011. godine, u stavu prvom izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca Poljoprivrednog industrijskog kombinata Zemun D.P. Zemun za utvrđenje da je ništav ugovor o prenosu prava korišćenja od 30. januara 2002. godine zaključen između tužioca i prvotuženog, ovde podnosioca ustavne žalbe Đorđa Božića, kojim je tužilac, kao nosilac prava korišćenja preneo na prvotuženog korišćenje poljoprivrednog zemljišta – katastarskih parcela br. 940/1, 940/2, 940/3, 941/1 i 942/1, KO Zemun. Stavom drugim izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev u delu u kojim je tužilac tražio da se utvrdi apsolutna ništavost ugovora o kupoprodaji prava korišćenja na neizgrađenom ostalom građevinskom zemljištu u državnoj svojini od 9. februara 2004. godine zaključen između tužioca i prvotuženog, overen pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu Ov. 1167/2004, kojim je tužilac preneo na prvotuženog pravo korišćenja na katastarskoj parceli broj 941/1 KO Zemun. Stavom trećim izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev u delu kojim je tužilac tražio da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji prava korišćenja na neizgrađenom ostalom građevinskom zemljištu u državnoj svojini od 30. marta 2004. godine zaključen između tužioca i prvotuženog, overen pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu pod Ov. 3515/2004, kojim je tužilac preneo na prvotuženog pravo korišćenja na zemljištu – katastarskim parcelama br. 940/1 i 942/1, KO Zemun. Stavom četvrtim izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev u delu kojim je tužilac tražio utvrđenje da ne postoji pravo svojine ma zemljištu – katastarskim parcelama 940/1, 940/2, 940/3, 941/1 i 942/1, KO Zemun, upisano u korist drugotuženog, ovde podnosioca ustavne žalbe Privrednog društva „Georgeland“ d.o.o, Beograd. Stavom petim izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev u delu kojim je tužilac tražio da se obaveže drugotuženi da tužiocu preda u državinu zemljište – katastarske parcele br. 940/1, 940/2, 940/3, 941/1 i 942/1, KO Zemun. Stavom šestim izreke presude odbačena je tužba u delu tužbenog zahteva da se naloži Republičkom geodetskom zavodu služba za katastar nepokretnosti, odnosno zemljišno-knjižnom odeljenju Četvrtog opštinskog suda u Beogradu da na osnovu presude izvrši brisanje prava svojine na katastarskim parcelama br. 940/1, 940/2, 940/3, 941/1 i 942/1, KO Zemun, uknjiženog u korist drugotuženog i da istovremeno izvrši uknjižbu prava korišćenja na navedenim katastarskim parcelama u korist tužioca, a stavom sedmim izreke obavezan je tužilac da tuženima naknadi troškove parničnog postupka.
Privredni apelacioni sud je osporenom presudom Pž. 8800/11 od 17. oktobra 2012. godine preinačio prvostepenu presudu, tako što je usvojio sve tužbene zahteve tužioca i obavezao tužene da tužiocu solidarno naknade troškove spora u iznosu od 211.250 dinara.
Vrhovni kasacioni sud je osporenom presudom Prev. 231/2013 od 9. jula 2014. godine odbio kao neosnovane revizije tuženih izjavljene protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 8800/11 od 17. oktobra 2012. godine. U obrazloženju osporene revizijske presude, pored ostalog je navedeno: da je pravilno drugostepeni sud primenio pravilo o teretu dokazivanja zaključivši da je prvotuženi, koji je tvrdio da je sporno zemljište bilo u režimu društvene svojine, trebalo da dokaže da je tužilac predmetno zemljište stekao pravnim poslom, kao i da dokaz u prilog tvrdnje prvotuženog ne može biti dopis Grada Beograda – Gradska opština Zemun od 12. maja 2006. godine, niti priloženi izvodi iz zemljišnih knjiga, jer se isti suprotstavljaju zakonskim odredbama na koje se drugostepeni sud pozvao, iz kojih proizlazi zaključak o državnoj svojini predmetnog zemljišta; da je drugostepeni sud, ceneći navedene isprave samo kao deo dokaza, u sklopu ostalih izvedenih dokaza i zakonskih odredbi, pravilno zaključio da je, da bi se obe predmetne nepokretnosti u vreme zaključenja ugovora od 30. januara 2002. godine mogle smatrati društvenom svojinom, bilo neophodno dokazati da je tužilac iste stekao pravnim poslom. Dalje je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi: da je tužilac sa prvotuženim 30. januara 2002. godine zaključio ugovor o prenosu prava korišćenja spornih katastarskih parcela koje su tada bile u režimu poljoprivrednog zemljišta; da je 9. februara i 30. marta 2004. godine između istih stranaka zaključen ugovor o kupoprodaji prava korišćenja na neizgrađenom ostalom građevinskom zemljištu u državnoj svojini koji su imali za predmet iste sporne parcele, ali su isti zaključeni da bi se omogućilo knjiženje prava vlasništva jer je u međuvremenu predmetno zemljište iz režima poljoprivrednog, prešlo u režim građevinskog zemljišta; da suprotno zaključku prvostepenog suda da su u vreme zaključenja ugovora od 30. januara 2002. godine sporne katastarske parcele bile u režimu društvene svojine, što prvostepeni sud zaključuje iz dopisa Grada Beograda – Gradske opštine Zemun od 12. maja 2006. godine, sporne nepokretnosti nisu bile predmet nacionalizacije; da iz priloženih izvoda iz zemljišnih knjiga, drugostepeni sud pravilnom primenom odredbi Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine i u vreme zaključenja ugovora važećeg Zakona o državnom premeru i katastru, a u nedostatku relevantnih dokaza da je tužilac predmetno zemljište stekao pravnim poslom, zaključuje da je raspolaganje spornim zemljištem ništavo u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je bilo suprotno imperativnim propisima; da iz sadržine člana 1. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, pravilno drugostepeni sud zaključuje da je dokaz o režimu društvene svojine spornog zemljišta isprava o pravnom poslu na osnovu koga je tužilac zemljište stekao; da odredba člana 3. istog Zakona propisuje obavezu ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede i preduzeća koje koriste poljoprivredno zemljište da izvrše popis tog zemljišta i odgovarajuće promene u zemljišnim i drugim javnim knjigama; da dok se ne izvrši razgraničenje društvene i državne svojine poljoprivrednog zemljišta po članu 6. Zakona, zabranjeno je raspolaganje tim zemljištem u smislu otuđenja ili zamene; da će se po članu 151a tada važećeg Zakona o državnom premeru i katastru, kao nepokretnost u državnoj svojini u smislu člana 1. stav l. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, upisati poljoprivredno zemljište za koje je pravno lice koje koristi to zemljište ne podnese ispravu o osnovu sticanja prava na zemljištu; da je saglasno navedenim zakonskim odredbama, ugovor zaključen između tužioca i prvotuženog 30. januara 2002. godine o prenosu prava korišćenja poljoprivrednog zemljišta na spornim parcelama ništav, jer je zaključen protivno zakonskoj zabrani otuđenja poljoprivrednog zemljišta pre izvršenog razgraničenja društvene i državne svojine na tom zemljištu; da je neosnovano ukazivanje revizijom tuženih na nemogućnost tužioca da zbog sopstvenih propusta traži utvrđenje ništavosti ugovora imajući naročito u vidu odredbu člana 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima koja propisuje opstanak ugovora na snazi ako je zaključenje ugovora bilo zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani; da se radi o povredi imperativnog propisa čija povreda vodi apsolutnoj ništavosti ugovora u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima; da se radi o odredbama čije nepoštovanje dovodi do raspolaganja imovinom bez saglasnosti vlasnika, što čini takvo raspolaganje ništavim; da se neosnovano revizijom drugotuženog osporava primena odredbe člana 151a u vreme zaključenja ugovora važećeg Zakona o državnom premeru katastru, jer se po stanovištu revidenta ta odredba ne može primeniti budući da se istom ne uređuju svojinsko-pravni odnosi, niti su sporne nepokretnosti bile upisane u katastar nepokretnosti, već u zemljišne knjige; da navedena zakonska odredba razrađuje način knjiženja nepokretnosti iz člana 1. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, kojim je takođe propisano da je u društvenoj svojini samo ono poljoprivredno zemljište koje je pravno lice steklo na osnovu pravnog posla, te je ista odredba primenjiva i na zemljište knjiženo u zemljišnim knjigama; da se neosnovano revizijom drugotuženog ukazuje da nisu ispunjeni uslovi za brisanje prava svojine, te da je drugostepeni sud tužiocu dao više prava nego što je tužilac imao pri zaključenju spornih ugovora, jer tužilac nije bio korisnik cele katastarske parcele broj 941/1, te poništajem predmetnih ugovora ne može steći pravo korišćenja na celoj toj parceli; da pravna posledica utvrđenja da su ništavi ugovori kojima je tužilac raspolagao predmetnim zemljištem u korist prvotuženog vodi ništavosti daljeg raspolaganja; da kako je na osnovu rešenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu II-Dn-1836/02 od 2. juna 2006. godine dozvoljena uknjižba brisanja uknjižbe društvene svojine na spornim nepokretnostima, uz uknjižbu prava vlasništva u korist drugotuženog, pravilno je usvojen tužbeni zahtev za utvrđenje da ne postoji pravo svojine drugotuženog na spornom zemljištu, uz obavezu drugotuženog da isto preda u državinu tužiocu; da će se usvajanjem tužbenog zahteva da se izvrši brisanje prava svojine drugotuženog na spornim parcelama i izvrši uknjižba prava korišćenja u korist tužioca čiji je osnov utvrđenje ništavosti spornih ugovora, uknjižba u korist tužioca izvršiti u granicama prava korišćenja na spornim parcelama do spornog raspolaganja, čime tužiocu neće biti priznata veća prava nego što ih je imao pre zaključenja spornih ugovora.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povrede ustavnom žalbom ukazuje, svakom se jemči pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine („Službeni glasnik RS”, br. 49/92 i 54/96), koji je stupio na snagu 29. jula 1992. godine, bilo je propisano: da poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo po osnovu Zakona o agrarnoj reformi i propisima o nacionalizaciji poljoprivrednog zemljišta u državnoj je svojini, kao i da poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo na osnovu pravnog posla, kao sredstvo za proizvodnju, društveni je kapital tog preduzeća (član 1.); da poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koristi preduzeće, zemljoradnička zadruga ili drugo pravno lice (u daljem tekstu: preduzeće) koje je imalo pravo korišćenja i raspolaganja tim zemljištem na dan stupanja na snagu ovog zakona, da poljoprivrednim zemljištem iz stava 1. ovog člana raspolaže i upravlja država preko Republičkog fonda za zaštitu, korišćenje, unapređivanje i uređenje poljoprivrednog zemljišta (u daljem tekstu: Fond) (član 2.); da će ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede i preduzeća koja koriste poljoprivredno zemljište iz člana 1. ovog zakona, izvršiti popis tog zemljišta i odgovarajuće promene u zemljišnim, odnosno drugim javnim knjigama o evidenciji nepokretnosti najkasnije do 31. decembra 1997. godine, kao i da će način i postupak utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta odrediti ministarstvo za poslove poljoprivrede (član 3.); da se delovi poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini na kojima se ne može organizovati proizvodnja, mogu otuđiti ili zameniti po tržišnim uslovima za drugo zemljište, uz prethodno pribavljenu saglasnost ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede, kao i da ugovor o prodaji, odnosno zameni poljoprivrednog zemljišta, zaključuje ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede (član 6. st. 1. i 2.).
Odredbom člana 95. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“, broj 62/06), koji je stupio na snagu 27. jula 2006. godine, propisano je da stupanjem tog zakona na snagu prestaju da važe odredbe čl. 2, 4. i 5, člana 6. st. 1, 4. i 5. i čl. 7, 9, 10. i 12. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine („Službeni glasnik RS“ , br. 49/92 i 54/96).
Uputstvom o načinu i postupku utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta u državnoj i društvenoj svojini koje koriste pravna lica („Službeni glasnik RS“, broj 21/94) predviđeno je, pored ostalog: da preduzeća, zemljoradničke zadruge ili druga pravna lica koja koriste poljoprivredno zemljište u društvenoj ili državnoj svojini vrše popis tog zemljišta (tačka 1.); da se popis zemljišta vrši na obrascu P-1, u koji se unose podaci o katastarskim parcelama koje preduzeće faktički koristi (tačka 2.); da ako je na području katastarske opštine na kome se nalazi poljoprivredno zemljište koje koristi preduzeće izvršena komasacija ili arondacija, ili su se na zemljištu izgradile zgrade i drugi objekti, preduzeće pribavlja podatke i sastavlja spisak katastarskih parcela sa stanjem pre komasacije ili arondacije, odnosno izgradnje zgrada i drugih objekata (tačka 3.); da za svaku parcelu iz popisa preduzeće pribavlja prepis (kopiju) dokumentacije „po kome je steklo“ pravni osnov korišćenja zemljišta i prilaže je uz popisnu dokumentaciju u obliku elaborata (tačka 4.); da podatke iz obrasca P-1 sa priloženom dokumentacijom preduzeće uz prijavu dostavlja Republičkom geodetskom zavodu - organizacionoj jedinici u opštini u cilju utvrđivanja novih katastarskih parcela i izvršenja odgovarajućih promena u katastru nepokretnosti (tačka 5.); da će Republički geodetski zavod - organizaciona jedinica u opštini po službenoj dužnosti izvršiti proveru podataka o činjenicama navedenim u obrascu P-1 od strane preduzeća i uzeti u postupak provođenje nastalih promena na nepokretnostima (tačka 6.).
Zakonom o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik RS“, br. 42/98 i 111/09) je propisano: da je promet nepokretnosti slobodan, ako zakonom nije drukčije određeno, kao i da nepokretnosti, u smislu ovog zakona, jesu zemljište (poljoprivredno, građevinsko, šume i šumsko zemljište), zgrade (poslovne, stambene, stambeno-poslovne, ekonomske i dr.), posebni delovi zgrada (stanovi, poslovne prostorije, garaže i garažna mesta) i drugi građevinski objekti (u daljem tekstu: nepokretnosti) (član 1.); da promet nepokretnosti, u smislu ovog zakona, jeste raspolaganje nepokretnostima pravnim poslom, i to prenos prava svojine na nepokretnosti sa jednog na drugo lice, uz naknadu ili bez naknade, prenos prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini, kao prenos prava u pogledu raspolaganja nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava na nepokretnosti u društvenoj svojini (član 2.); da se ugovor o prometu nepokretnosti zaključuje u pisanoj formi, a potpisi ugovarača overavaju se od strane suda (član 4. stav 1.); da će se ugovor na osnovu koga pravno lice otuđuje nepokretnost iz državne ili društvene svojine, odnosno pribavlja nepokretnosti u državnu ili društvenu svojinu, poništiti ukoliko je ugovorena cena u nesrazmeri sa prometnom vrednošću nepokretnosti u vreme zaključenja ugovora, na štetu državne, odnosno društvene svojine (član 13. stav 1.); da se otuđenje nepokretnosti iz državne i društvene svojine vrši javnim nadmetanjem ili prikupljanjem pismenih ponuda, da se otuđenje nepokretnosti iz stava 1. ovog člana vrši neposrednom pogodbom samo kad se otuđenje nije moglo postići javnim nadmetanjem, odnosno kad je putem pribavljanja pismenih ponuda ostalo bezuspešno, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, da ugovor o otuđenju nepokretnosti iz državne i društvene svojine zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana je ništav (član 14.); da je sud koji vrši overu potpisa na ugovoru iz člana 13. ovog zakona dužan da primerak tog ugovora dostavi republičkom javnom pravobraniocu, u roku od 15 dana od dana izvršene overe, da ako nađe da je ugovor o prometu nepokretnosti zaključen suprotno uslovima propisanim u članu 13. ovog zakona, republički javni pravobranilac podneće tužbu za poništaj ugovora, u roku od šest meseci od dana prijema ugovora, a najdocnije u roku od tri godine od dana overe (član 17. st. 1. i 2.).
Zakonom o državnom premeru i katastru i upisima prava na nepokretnostima („Službeni glasnik RS“, br. 83/92, 53/93, 67/93, 48/94, 12/96, 15/96, 34/01, 25/02 i 101/05), koji je bio na snazi u vreme podnošenja zahteva za upis prava svojine, bilo je propisano: da se u katastar nepokretnosti upisuju podaci o nepokretnostima i pravima na njima, utvrđeni u skladu sa zakonom (član 4. stav 2.); da se prava na nepokretnosti stiču, prenose, ograničavaju i prestaju upisom u katastar nepokretnosti, te da pravo na nepokretnosti nastalo upisom u katastar nepokretnosti iz stava 1. ovog člana ima pravno dejstvo prema trećim licima od dana upisa (član 5. st. 1. i 3.); da se podaci o nepokretnosti i pravima na njima upisani u skladu sa odredbama člana 5. ovog zakona smatraju tačnim i treća lica ne mogu trpeti štetne posledice u prometu nepokretnosti i drugim odnosima u kojima se ovi podaci koriste (član 6.); da se upis prava na nepokretnostima iz člana 58a ovog zakona vrši po samom zakonu, na osnovu pravosnažne odluke nadležnog organa, na osnovu isprave o pravnom poslu sačinjene u skladu sa zakonom, na osnovu sporazuma o naknadi za eksproprisanu nepokretnost i na osnovu drugog akta o konstituisanju prava na nepokretnostima, u skladu sa zakonom (član 58v); da u katastarskoj opštini za koju je izrađen katastar nepokretnosti u skladu sa odredbama ovog zakona, danom početka njegove primene, prestaju da važe zemljišne knjige, knjige tapija i katastar zemljišta, da u slučaju kad je katastar nepokretnosti, u skladu sa ovim zakonom, izrađen za deo katastarske opštine, od dana početka primene novog katastarskog operata neće se koristiti podaci iz zemljišne knjige o pravima na nepokretnostima (član 151. st. 1. i 2.); da će se kao nepokretnost u državnoj svojini upisati, na osnovu člana 1. stav 1. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine („Službeni glasnik RS“, broj 49/92) i poljoprivredno zemljište za koje pravno lice koje koristi to zemljište ne podnese ispravu kojom dokazuje osnov za sticanje prava na zemljištu, te da će se slučaju da upis nepokretnosti u državnoj svojini nije izvršen u skladu sa odredbama Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 53/95, 3/96, 54/96 i 32/97), upis u katastar zemljišta izvršiti po službenoj dužnosti (član 151a).
Odredbom člana 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list SRJ“, broj 29/96) je propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Zakonom o sredstvima u svojini Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 53/95, 3/96, 54/96 i 32/97) bilo je propisano da se prava na nepokretnostima u državnoj svojini upisuju u javnu knjigu u evidenciju nepokretnosti i pravima na njima u skladu sa zakonom (član 12.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) bilo je propisano: da dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, da sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja bitnih činjenica (član 220.); da će u obrazloženju presude sud izložiti zahteve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtevi zasnivaju, dokaze, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu, ako zakonom nije drukčije određeno (član 342. stav 4.).
5. Ustavni sud ukazuje da se pravom na pravično suđenje, utvrđenim odredbom člana 32. stav 1. Ustava, jemče pre svega procesne garancije da će postupak u kome je odlučivano o bilo čijim pravima i obavezama biti sproveden na način da kroz nezavisnost i nepristrasnost suda, javno raspravljanje, ravnopravno učešće u postupku, primenom i poštovanjem propisanih pravila postupka, svakom bude omogućeno pravično suđenje.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, saglasno sopstvenoj praksi nije, generalno, nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova povređuju ili uskraćuju ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primena zakona bila očigledno proizvoljna, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procenjuje pravilnost zaključaka redovnih sudova u pogledu ocene dokaza, ukoliko se ova ocena ne čini prima facie proizvoljnom.
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud najpre podseća na utvrđene činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
- da je poštovana procedura predviđena članom 14. Zakona o prometu nepokretnosti, tj. bio je sproveden postupak prikupljanja ponuda, budući da su postojale dve ponude za sporno poljoprivredno zemljište;
- da je između prvotuženog, kao prodavca, i podnosioca ustavne žalbe, Đorđa Božića, kao kupca, zaključen ugovor o prenosu prava korišćenja, predmetnom poljoprivrednom zemljištu koje je bilo u društvenoj svojini, overen pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu pod brojem Ov. 1336/2002 od 31. januara 2002. godine;
- da su 9. februara i 30. marta 2004. godine između istih stranaka zaključeni ugovori o kupoprodaji prava korišćenja na neizgrađenom ostalom građevinskom zemljištu u državnoj svojini koji su imali za predmet iste sporne parcele, ali su isti zaključeni da bi se omogućilo knjiženje prava vlasništva jer je u međuvremenu predmetno zemljište iz režima poljoprivrednog, prešlo u režim građevinskog zemljišta;
- da je podnosilac ustavne žalbe platio porez na promet nepokretnosti;
- da je Četvrti opštinski sud u Beogradu rešenjima Dn-I-679/04 od 10. februara 2004. godine i Dn-I-1829/04 od 7. aprila 2004. godine izvršio otpis nepokretnosti društvene svojine, sa prenosom prava dotadašnjeg korisnika - tužioca na novog korisnika - podnosioca ustavne žalbe, Đorđa Božića, te da je izvršena uknjižba prava korišćenja nepokretnosti u korist podnosioca ustavne žalbe;
- da je Četvrti opštinski sud u Beogradu rešenjem II-Dn-1167/06 od 16. marta 2006. godine izvršio otpis nepokretnosti društvene svojine sa prenosom prava dotadašnjeg korisnika - podnosioca ustavne žalbe, Đorđa Božića, na novog korisnika - te da je izvršena uknjižba prava korišćenja nepokretnosti u korist podnosioca ustavne žalbe Privrednog društva „Georgeland“ d.o.o, Beograd;
- da je Četvrti opštinski sud u Beogradu rešenjem II-Dn-1836/06 od 2. juna 2006. godine dozvolio da se izvrši promena upisa izvršenog rešenjem tog suda iz 2004. godine, tako da se izvrši uknjižba brisanja uknjižbe društvene svojine na predmetnoj katastarskoj parceli, te da uknjižba ubuduće bude uknjižba prava svojine u korist podnosioca ustavne žalbe Privrednog društva „Georgeland“ d.o.o, Beograd.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud ukazuje da iz navedenih odredaba Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i Zakona o prometu nepokretnosti, koji su važili u vreme zaključenja ugovora o prenosu prava korišćenja i raspolaganja predmetnim poljoprivrednim zemljištem u društvenoj svojini, proizlazi da se za sticanje prava svojine na nepokretnosti zahtevalo postojanje valjanog pravnog osnova (iustus titulus) i upis u javnu knjigu (modus acquirendi). Pri tome, da bi pravni osnov - ugovor kojim se vrši promet nepokretnosti bio pravovaljan morao je biti sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovorača overeni kod suda. Pored toga, sud koji je vršio overu potpisa na ugovoru bio je dužan da primerak ugovora kojim se vrši promet nepokretnosti u društvenoj svojini dostavi republičkom javnom pravobraniocu koji je, ukoliko bi našao da je ugovor o prometu nepokretnosti zaključen suprotno uslovima propisanim zakonom, morao podneti tužbu za poništaj ugovora, u roku od šest meseci od dana prijema ugovora.
Polazeći od navedenih pravnih i činjeničnih elemenata, po mišljenju Ustavnog suda, nameće se zaključak da su najpre Đorđe Božić, a zatim i Privredno društvo „Georgeland“ d.o.o, Beograd, na način propisan zakonom, stekli predmetno poljoprivredno zemljište, budući da postoji punovažan ugovor kao pravi osnov sticanja predmetne nepokretnosti na osnovu kojeg je izvršen upis u javnu knjigu i plaćen odgovarajući porez, te da su podnosioci bili titulari, najpre prava korišćenja, a zatim i prava svojine na predmetnom zemljištu.
Pored toga, Ustavni sud podseća da je ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede trebalo najkasnije do 31. decembra 1997. godine da izvrši popis poljoprivrednog zemljišta koje je upisano kao zemljište u društvenoj svojini, da proveri sve javne evidencije i da u javnim evidencijama do navedenog datuma proprati da li je izvršen upis i razgraničenje prava svojine između državne i društvene svojine, pri čemu je definisano koje će se zemljište smatrati društvenom, a koje državnom svojinom i da u vezi sa tim izvrši odgovarajuće promene u zemljišnim, odnosno drugim javnim knjigama o evidenciji nepokretnosti. Takođe, odredbom člana 12. Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije bilo je propisano da se pravo na nepokretnosti u državnoj svojini upisuje u javnu knjigu u evidenciju nepokretnosti u skladu sa zakonom, a odredbom člana 151a Zakona o državnom premeru i katastru i upisima prava na nepokretnostima bilo je propisano da će se u katastar zemljišta, po službenoj dužnosti, upisati kao nepokretnost u državnoj svojini, na osnovu člana 1. stav 1. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, i poljoprivredno zemljište za koje pravno lice koje koristi to zemljište ne podnese ispravu kojom dokazuje osnov za sticanje prava na zemljištu. Međutim, tek je 2003. godine, dakle šest godina po isteku zakonskog roka, izvršeno razgraničenje spornog poljoprivrednog zemljišta u državnoj i društvenoj svojini. Podnosilac ustavne žalbe Đorđe Božić je 31. januara 2002. godine zaključio sa tužiocem ugovor o prenosu prava korišćenja na predmetnim poljoprivrednim zemljištem koje se u zemljišnim knjigama vodilo kao društvena svojina, a kao titular prava korišćenja je bio uknjižen tužilac. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da načelo pouzdanja u zemljišne knjige znači da se kupac može pouzdati u ono što je upisano u zemljišne knjige, odnosno da primenom ovog načela savestan kupac stiče prava i u slučaju da zemljišno-knjižno stanje nije u skladu sa stvarnim stanjem. Ovo pogotovu kada je prodavac koji je upisan u zemljišne knjige kao nosilac nekog stvarnog prava na nepokretnosti preneo to pravo kupcu, omogućio mu da stupi u posed te nepokretnosti i omogućio mu da se upiše u zemljišne knjige.
Međutim, drugostepeni i revizijski sud se ne izjašnjavaju na navedene okolnosti koje su, po mišljenju Ustavnog suda, od značaja za pravično presuđenje, već razloge za utvrđenje ništavosti zaključenog ugovora o prenosu prava korišćenja zemljišta, suštini, zasnivaju na činjenici da nije izvršeno razgraničenje društvene i državne svojine na predmetnom poljoprivrednom zemljištu, što čini svako dalje raspolaganje ništavim. Dakle, Ustavni sud nalazi da takav zaključak sudova sa stanovišta zaštite prava na pravično suđenje nije prihvatljiv, posebno imajući u vidu da je promet predmetnih nepokretnosti izvršen u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, te u takvoj situaciji podnosioci ne smeju trpeti negativne posledice.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da je podnosiocima ustavne žalbe proizvoljnom primenom materijalnog prava povređeno pravo na pravično suđenje, jer nisu cenjene činjenice i okolnosti koje bi, po nalaženju ovog suda, mogle dovesti do drugačijeg presuđenja. S tim u vezi, videti Odluku Ustavnog suda Už-6372/2011 od 21. maja 2014. godine, objavljenu na internet stranici Ustavnog suda (www.ustavni.sud.rs).
6. Na osnovu izloženog i odredaba člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu, te utvrdio da je osporenim presudama Privrednog apelacionog suda Pž. 8800/11 od 17. oktobra 2012. godine i Vrhovnog kasacionog suda Prev. 231/2013 od 9. jula 2014. godine povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, dok je u tački 2. izreke poništio presudu Vrhovnog kasacionog suda Prev. 231/2013 od 9. jula 2014. godine i odredio da isti sud ponovo odluči o reviziji podnosilaca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 8800/11 od 17. oktobra 2012. godine.
7. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje i da je u tački 2. izreke određeno otklanjanje štetnih posledica povrede prava, Ustavni sud nije razmatrao istaknutu povredu prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
8. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić