Povreda prava na suđenje u razumnom roku u radnom sporu
Kratak pregled
Usvaja se ustavna žalba i utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku radi naknade štete zbog neisplaćene razlike u zaradi, koji je trajao 12 godina. Zahtevi za naknadu štete su odbačeni kao neblagovremeni ili nedokazani.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragan Stojanović, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Zorana Ristića i Branimira Stojanovića, obojice iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 15. septembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Zorana Ristića i Branimira Stojanovića i utvrđuje da je povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji je vođen pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P 1. 6428/10, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Odbacuje se zahtev podnosilaca ustavne žalbe za naknadu materijalne i nematerijalne štete.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zoran Ristić i Branimir Stojanović, obojica iz Beograda , podne li su Ustavnom sudu , 27. novembra 201 4. godine, preko punomoćnika Vere M. Biljetina, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 6428/10 od 17. jula 2012. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6021/12 od 17. septembra 2014. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i prava na imovinu, zajemčenih u čl. 32, 36. i 58. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku u kojem su osporene presude donete.
Podnosioci u ustavnoj žalbi, između ostalog, navo de: da su u osporenim presudama, sudovi pogrešno i na njihovu štetu primenili zakon; da su ih na taj način stavili u neravnopravan položaj u odnosu na sudije, koje su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciju sebi dosudile razliku u neisplaćenoj zaradi; da im je zarada umanjena bez donošenja odgovarajućeg akta; da su tužbu u ovom predmetu podneli pre više od 12 godina, a meritorna odluka je doneta u roku koji je suprotan odredbama Zakona o radu, kojima je propisano da se radni sporovi moraju okončati u roku od šest meseci, kao i da je bilo neopravdanih odugovlačenja postupka.
Podnosioci od Ustavnog suda traže da ustavnu žalbu usvoji, utvrdi povrede navedenih ustavnih prava, poništi osporene presude i dosudi im naknadu materijalne štete, kao i da im naknadi troškove postupka pred Ustavnim sudom.
Podnosioci su dopunom ustavne žalbe od 17. decembra 2015. godine tražili da im se utvrdi i pravo na naknadu nematerijalne štete nastale kao posledica povrede prava na suđenje u razumnom roku u osporenom parničnom postupku.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, iz sadržine ustavne žalbe i na osnovu uvida u priložene dokaze i spise predmeta Prvog osnovnog suda u Beogradu P 1. 8614/10, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Zoran Ristić i Branimir Stojanović, obojica iz Beograda, ovde podnosioci ustavne žalbe, podneli su 21. oktobra 2002. godine tužbu Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu protiv tužene Republike Srbije – Vlada – Avio službe Vlade, radi naknade štete zbog neisplaćene razlike u zaradi.
Do donošenja prve prvostepene presude, parnični sud je zakazao 12 ročišta, od kojih dva nije održao (jedno zbog sprečenosti sudije, a drugo usled nedostat ka procesnih pretpostavki – jer tužiocima nije uručen nalaz veštaka). Tokom ovog dela parničnog postupka, sud je sproveo dva ekonomsko-finansijska veštačenja (nalaz i mišljenje veštaka su dostavljeni sudu 6. decembra 2004. godine i 27. januara 2006. godine), jedno dopunsko ekonomsko- finansijsko veštačenje (nalaz i mišljenje od 20. februara 2007. godine), te sproveo dokaz saslušanjem veštaka ekonomsko-finansijske struke.
Četvrti opštinski sud u Beogradu je doneo (prvu) prvostepenu presudu P1. 973/03 od 3. maja 2007. godine, kojom je odbio prigovor apsolutne nenadležnosti tog suda, usvojio tužbene zahteve tužilaca i tuženu obavezao da im naknadi štetu nastalu kao posledica neisplaćene razlike u zaradi, te da im isplati troškove parničnog postupka.
Okružni sud u Beogradu je doneo rešenje Gž1. 690/08 od 10. septembra 2008. godine, kojim je potvrdio prvostepeno rešenje sadržano u stavu prvom izreke ožalbene presude, u kom delu je žalbu tužene odbio kao neosnovanu, dok je prvostepenu presud u u preostalom delu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku, prvostepeni sud je zakazao 12 ročišta, od kojih šest nije održano (jedno jer je tužilac predočio da će dostaviti sudu podnesak sa predlogom za dopunsko veštačenje ; dva jer tuženi nije bio uredno pozvan; jedno jer je sudski veštak tražio produžetak roka za izjašnjenje; jedno zbog sprečenosti postupajućeg sudije; jedno jer veštak nije pristupio na ročište). Tokom ovog dela postupka, sud je sproveo još dva ekonomsko-finansijska veštačenja (nalaz i mišljenje veštaka dostavljeni su sudu 30. maja 2011. godine i 31. maja 2012. godine) i saslušao veštaka navedene struke.
Prvi osnovni sud u Beogradu je doneo (drugu) ovde osporenu prvostepenu presudu P1. 6428/10 od 17. jula 2012. godine, kojom je odbio kao neosnovane tužbene zahteve tužilaca i obavezao ih da tuženom naknade troškove parničnog postupka.
Iz činjenica utvrđe nih u toku prvostepenog postupka sledi: da je tužiocima, rešenjima tuženog iz 1996. godine, utvrđeno pravo na zaradu prema broju bodova i vrednosti boda; da tužioci nisu dobili formalno rešenje kojim im je utvrđeno pravo na letački dodatak, niti su podnosili zahtev za utvrđivanje ovog dodatka; da rešenja o zaradi iz 1996. godine tužioci nisu osporavali; da su svoj tužbeni zahtev zasnovali na činjenici da su u spornom periodu bili zaposleni na radnom mestu starijeg kapetana, kada im je tuženi isplatio manju zaradu od one koju bi primili da im je zarada obračunata u skladu sa odredbom člana 290d stav 1. Zakona o osnovama sistema državne uprave i člana 3. stav 3. Uredbe o zaradama i naknadama i drugim primanjima u Saveznim ministarstvima i dr ugim saveznim organima, saveznim organizacijama i službama Savezne vlade.
Prvostepeni sud je našao da isplata plata, naknada i dodataka za poslove pilota, letača i letačkog osoblja i za zadatke i poslove saveznih vazduhoplovnih instruktora letača nije regulisano neposredno na osnovu pomenute odredbe člana 290d, već je njome određen samo ukupan iznos sredstava za ovu namenu. Polazeći od toga, prvostepeni sud je našao da je tužena donela odluke u skladu sa raspoloživim sredstvima u budžetu, kojima je određena osnovica za obračun mesečne zarade u skladu sa tim rešenjima, te je prema utvrđenim koeficijentima izvršila obračun i isplatu zarade tužiocima. Sud je ocenio da je tužena na taj način ispunila svoju obavezu prema tužiocima u skladu sa odredbom člana 295. ZOO, zbog čega je njihovo predmetno potraživanje neosnovano. Parnični sud je ocenio da je pojedinačnim rešenjem nadležnog funkcionera, koje ima svojstvo konačnog i pravnosnažnog upravnog akta, utvrđeno pravo na platu zaposlenog, kao i obim i visina tog prava – koje shodno tome i predstavlja osnov za konkretnu isplatu od strane države.
Postupajući po žalbi tužilaca od 9. oktobra 2012. godine, Apelacioni sud u Beogradu je doneo osporenu presudu Gž1. 6021/12 od 17. septembra 2014. godine, kojom je žalbu tužilaca odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio njihov zahtev za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenio materijalno pravo, dajući za svoju odluku dovoljne i jasne razloge.
Apelacioni sud je konstatovao da je tužiocima plata isplaćivana u skladu sa odlukom nadležnog organa, kojom se određuje visina plate starijeg kapetana u Odeljenju letačke operative za sporni period, koju tužioci nisu osporavali, niti su podnosili zahtev za utvrđivanje dodatka, kako je to pravilno našao prvostepeni sud. Drugostepeni sud je ocenio da su bez uticaja navodi iz žalbe tužilaca o tome da oni nisu bili u obavezi da podnose zahtev za isplatu letačkog dodatka, jer im je taj dodatak priznat kroz izvršeni obračun, polazeći od toga da rešenja kojima im je utvrđena plata od strane nadležnog organa tužioci nisu pobijali. Drugostepeni sud je, takođe, zaključio da se članom 290d Zakona o osnovama sistema državne uprave, na koji se žalioci pozivaju, ne utvrđuje visina pojedinačnih plata, već ukupan iznos sredstava za plate zaposlenih u tim organima .
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, (43/82 i 72/82), 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „ Službeni list SRJ“, br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02), koji je važio u vreme podnošenja tužbe, bilo je propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04, 111/09, 36/11 i 53/13 – Odluka US ), koji se primenjivao nakon stupanja na snagu 23. februara 2005. godine, bilo je propisano da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.).
5. Ocenjujući osnovanost ustavne žalbe, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci Zoran Ristić i Branimir Stojanović pokrenuli predmetni parnični postupak pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu podnošenjem tužbe 21. oktobra 2002. godine, a da je parnični postupak pravnosnažno okončan presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 6021/12 od 17. septembra 2014. godine. Iako je period u kojem se građanima Republike Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom proglašenja Ustava Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, stao na stanovište da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period trajanja parničnog postupka.
Kada je reč o dužini trajanja parničnog postupka, Ustavni sud je utvrdio da je postupak trajao 12 godina, što nesumnjivo ukazuje da nije okončan u okviru razumnog roka. Stoga je Ustavni sud ocenio da, iako je razumna dužina trajanja jednog sudskog postupka relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova i prirode zahteva, odnosno značaja prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioca, činjenica da je pravnosnažna presuda u predmetnom radnom sporu doneta tek nakon 12 godina, ne može biti opravdano nijednim od prethodno navedenih činilaca koji mogu opredeljujuće da utiču na njegovu dužinu. Ovo posebno ako se ima u vidu da podnosioci ustavne žalbe svojim postupcima nisu doprineli prekomernoj dužini trajanja postupka.
Iz navedenih razloga, Ustavni sud je ocenio da je u konkretnom slučaju povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je ustavnu žalbu u ovom delu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15), odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. Ustavni sud je, uvidom u osporene presude, utvrdio da one sadrže detaljno i jasno obrazloženje zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom i nearbitrernom tumačenju merodavnog prava, čijom primenom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev kojim su podnosioci tražili isplatu naknade štete na ime neisplaćene razlike u zaradi za period od juna 2000. do juna 2003. godine. Polazeći od navedenog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosilaca ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi kojima se argumentuju tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao revizijski parnični sud još jednom oceni zakonitost osporenih presuda.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je , saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, te je rešio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
Polazeći od toga da podnosioci istaknutu povredu prava iz čl. 36. i 58. Ustava Republike Srbije obrazlažu na identičan način kao i povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud se nije posebno upuštao u osnovanost takvih navoda.
7. U pogledu zahteva podnosilaca za naknadu materijalne štete, Ustavni sud ukazuje da iz odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu nesumnjivo proizilazi obaveza podnosioca da u svakom konkretnom slučaju dostavi dokaze da je pretrpeo konkretnu štetu zbog postupanja suda, kao i da dostavi dokaze o visini takve štete, odnosno da opredeli iznos naknade materijalne štete i navede činjenice koje potkrepljuju iznete tvrdnje. Ustavni sud konstatuje da podnosioci ustavne žalbe ničim nisu dokaza li da su pretrpeli ustavnopravno relevantnu materijalnu štetu zbog dugog trajanja parničnog postupka.
Shodno navedenom, Ustavni sud je ustavnu žalbu i u ovom d elu odbacio, rešavajući kao u tački 2. izreke, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
Razmatrajući naknadno istaknuti zahtev za utvrđivanje prava na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je, pošavši od odredbe člana 85. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, kojom je propisano da zahtev za naknadu štete može biti postavljen samo istovremeno sa podnošenjem ustavne žalbe, našao da je istaknuti zahtev ove vrste neblagovremen, pa je ustavnu žalbu i u tom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu i rešio kao u tački 2. izreke.
8. Povodom zahteva podnosilaca za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 6. Zakona o Ustavnom sudu propisano da se u postupku pred Ustavnim sudom ne plaća taksa i da učesnici u postupku pred Ustavnim sudom sami snose svoje troškove.
9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić