Povreda prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku
Kratak pregled
Utvrđena je povreda prava na suđenje u razumnom roku zbog neefikasnog vođenja izvršnog postupka koji je trajao preko sedam godina. Podnosiocu je dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.000 evra zbog dugog trajanja postupka.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Snežana Marković, dr Dragana Kolarić , dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi G. C . iz Srbobrana , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 21. marta 2019. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba G. C . i utvrđuje da je u izvršnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Inđiji u predmetu I. 73/09, a kasnije pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu I. 1898/10 , povređeno pravo podnosioca ustavne ž albe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
3. Odbacuje se ustavna žalba G . C . izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Sremskoj Mitrovici Gž. 814/16 od 2. novembra 2016. godine .
O b r a z l o ž e nj e
1. G. C . iz Srbobrana podneo je Ustavnom sudu, 16. novembra 2016. godine, preko punomoćnika D. V, advokata iz Stare Pazove, ustavnu žalbu protiv rešenja Višeg suda u Sremskoj Mitrovici Gž. 814/16 od 2. novembra 2016. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje , zajemčeno g članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Inđiji u predmetu I. 73/09, a kasnije pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu I. 1898/10.
U ustavnoj žalbi je interpretiran tok izvršnog postupka koji je prethodio ustavnosudskom, pri čemu je ukazano na nee fikasno postupanje izvršnog suda, kao i na povredu načela hitn osti i prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava u predmetnom izvršnom postupku s obzirom na to da je izvršni postupak pokrenut 5. marta 2009. godine, a okončan je tek 14. novembra 2016. godine .
Podnosilac ustavne žalbe predložio je Ustavnom sud u da usvoji ustavnu žalbu i da utvrdi da su u izvršnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom povređen a navedena ustavna prava podnosiocu ustavne žalbe , kao i da poništi osporeno rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici Gž. 814/16 od 2. novembra 2016. godine . Tražio je naknadu nematerijalne štete, kao i troškove postupka po ustavnoj žalbi.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu I. 1898/10 , utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Izvršni poverilac G. C, ovde podnosilac ustavne žalbe , podneo je 5. marta 2009. godine predlog za izvršenje Opštinskom sudu u Inđiji protiv izvršnih dužnika S.J. i D.V, na osnovu pravnosnažne i izvršne parnične presude, radi namirenja novčanog potraživanja, i to popisom, procenom i prodajom pokretnih i nepokretnih stvari izvršnih dužnika. Opštinski sud u Inđiji je rešenjem I. 73/09 od 16. marta 2009. godine dozvolio predloženo izvršenje.
Opštinski sud u Inđiji je rešenjem I. 73/09 od 7. jula 2009. godine odredio veštačenje na okolnost vrednosti nepokretnosti izvršnog dužnika D.V . Po nalogu suda od 17. marta 2009. godine, podnosilac ustavne žalbe je 27. marta 2009. godine uplatio predujam za troškove veštačenja.
Nakon uspostavljanja nove mreže sudova, postupak je nastavljen pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu I. 1898/10.
Osnovni sud u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji je zaključkom I. 1898/10. od 1. septembra 2010. godine naložio određenom sudskom veštaku da utvrdi tržišnu vrednost nepokretnosti izvršnog dužnika D.V .
Nalaz sa mišljenjem veštaka je dostavljen sudu 30. novembra 2010. godine.
Osnovni sud u Sremskoj Mitrovici - Sudska jedinica u Inđiji je zaključkom I. 1898/10 od 11. januara 2012. godine utvrdio vrednost nepokretnosti.
Ročište za javnu prodaju nepokretnosti zakazano za 9. oktobar 2012. godine nije održano.
Ročište za javnu prodaju nepokretnosti zakazano za 13. decembar 2012. godine nije održano, na predlog punomoćnika izvršnog poverioca.
Ročište za javnu prodaju nepokretnosti zakazano za 14. februar 2013. godine je održano, ali nepokretnost nije prodata.
Ročište za javnu prodaju nepokretnosti zakazano za 12. mart 2013. godine nije održano, zbog neurede dostave izvršnog dužnika.
Ročište za javnu prodaju nepokretnosti zakazano za 16. aprila 2013. godine je održano, ali nije bilo kupaca.
Kako nije bilo kupaca za nepokretnost, Osnovni sud u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji je rešenjem I. 1898/10 od 16. jula 2013. godine dodelio nepokretnost podnosiocu ustavne žalbe.
Podnosilac ustavne žalbe je podneskom od 22. jula 2013. godine tražio promenu sredstva izvršenja, tako da se dalje izvršenje sprovede plenidbom 2/3 penzije izvršnog dužnika S.J.
Podnosilac ustavne žalbe je podnescima od 16. januara , 14. februara, 16. aprila, 23. juna i 14. jula 2014. godine i 30. marta 2015. goine tražio od izvršnog suda da se donese rešenje o predaji nepokretnosti koja mu je dodeljena 16. jula 2013. godine.
Postupak je dalje nastavljen pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu I. 1898/10.
Osnovni sud u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji je zaključkom I. 1898/10 od 30. aprila 2015. godine predao nepokretnost podnosiocu ustavne žalbe.
Osnovni sud u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji je zaključkom I. 1898/10 od 28. septembra 2015. godine utvrdio u kom procentu je namiren podnosilac ustavne žalbe dodeljivanjem i predajom nepokretnosti.
Osnovni sud u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji je zaključkom I. 1898/10 od 2. decembra 2015. godine dozvolio promenu sredstva izvršenja , tako da se dalje izvršenje sprovede plenid bom 2/3 penzije izvršnog dužnika S.J.
Osnovni sud u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji je osporenim rešenjem I. 1898/10 od 15. avgusta 2016. godine obustavio izvršni postupak i ukinuo sprovedene izvršne radnje. U obrazloženju osporenog prvostepenog rešenja je navedeno: da je odredbama člana 547. Zakona o izvršenju i obezbeđenju propisano da izvršni poverioci u čiju korist je pre početka rada izvršitelja u Republici Srbiji doneto rešenje o izvršenju na osnovu izvršne ili verodostojne isprave i koji na dan 1. maja 2016. godine još vode izvršni postupak dužni su da se u roku od 1. maja do 1. jula 2016. godine izjasne o tome da li su voljni da izvršenje sprovede sud ili javni izvršitelj (stav 1.), da ako se ne izjasne u roku, da se izvršni postupak obustavlja (stav 2.); da kako se izvršni poverilac u zakonom predviđenom roku nije izjasnio da li će se sprovođenje izvršenja nastaviti pred sudom ili javnim izvršiteljem, sud je primenom člana 547. stav 2. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2015. godine doneo odluku kao u izreci.
Viši sud u Sremskoj Mitrovici je osporenim rešenjem Gž. 814/16 od 2. novembra 2016. godine delimično usvojio žalbu podnosioca ustavne žalbe i ukinuo prvostepeno rešenje u delu u kojem su ukinute sprovedene izvršne radnje, dok je u preostalom delu žalbu odbio .
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04), koji je bio na snazi u vreme pokretanja izvršnog postupka, bilo je propisano da je u postupku izvršenja i obezbeđenja sud dužan da postupa hitno (član 5. stav 1.).
Zakon o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, broj 31/11), koji se primenjivao od 17. septembra 2011. godine i koji je bio merodavan u konkretnom slučaju, u članu 358. stav 1. propisuje da će se postupci izvršenja i obezbeđenja u kojima je do dana početka primene ovog zakona započeto sprovođenje izvršenja okončati po odredbama ovog zakona. Odredbom člana 6. stav 1. ovog zakona propisano je da je postupak izvršenja i obezbeđenja hitan .
5. Polazeći od toga da je ustavna žalba izjavljena i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud najpre konstatuje da izvršni postupak, kao posebna vrsta sudskog postupka, predstavlja jedinstvenu celinu i pokreće se podnošenjem predloga za izvršenje, a završava se zaključenjem ili obustavom izvršnog postupka. U konkretnom slučaju izvršni postupak je okončan obustavom . Dakle, za ocenu postojanja povrede prava podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, bitan je ceo period trajanja izvršnog postupka , od kada je podnosilac ustavne žalbe podneo predlog za izvršenje , 5. marta 2009. godine, do donošenje rešenja Višeg suda u Sremskoj Mitrovici Gž. 814/16 od 2. novembra 2016. godine, kojim je potvrđeno rešenje o obustavi izvršnog postupka.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni izvršni postupak trajao sedam godina i osam meseci , što, samo po sebi, može ukazivati da nije okončan u okviru standarda razumnog roka. Međutim, prilikom utvrđivanja postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud polazi od toga da je pojam razumnog trajanja jednog sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova i prirode zahteva, odnosno značaja prava o kom e se raspravlja za podnosioca, te je Sud i u ovom slučaju ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na ovako dugo trajanje drugostepenog postupka.
Ustavni sud nalazi da izvršni postupak koji predstavlja završnu fazu u ostvarivanju subjektivnih građanskih prava i koji nije kontradiktoran postupak, po pravilu , isključuje postojanje složenih činjeničnih i pravnih pitanja, što se odnosi i na ovaj slučaj . Ustavni sud smatra da je svojim nedelotvornim postupanjem sam izvršni sud učinio izvršni postupak složenijim.
Ustavni sud dalje nalazi da je podnosilac ust avne žalbe kao izvršni poverilac imao nesumnjiv i legitiman mate rijalnopravni interes da ostvari novčano potraživanje koje je utvrđeno pravnosnažnom i izvršnom presudom u što kraćem roku. Interes izvršnog poverioca se inače podudara sa osnovnim ciljem izvršnog postupka, a to je da se potraživanje izvršnog poverioca namiri efikasno i u razumnom roku.
Prema oceni Ustavnog suda, dužini trajanja predmetnog postupka doprinelo je neefikasano postupanje redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da glavno načelo na kome se zasniva izvršni postupak jeste načelo hitnosti. Poštovanje ovog načela izvršne procedure podrazumeva obavezu suda da pravilno primenjuje procesne odredbe izvršnog postupka koje, u suštini , predstavljaju konkretizaciju navedenog načela , i to , prvenstveno , odredbe koje predviđaju izuzetno kratke rokove za preduzimanje pojedinih radnji u izvršnom postupku, kao i sprovođenje radnji izvršenja po službenoj dužnosti (izvršni postupak u fazi sprovođenja je pretežno oficijelan). U konkretnom slučaju to očigledno nije poštovano. Najpre, Ustavni sud ukazuje da je po nalogu suda od 17. marta 2009. godine, podnosilac ustavne žalbe 27. marta 2009. godine uplatio predujam troškova veštačenja, ali je izvršni sud tek 1. septembra 2010. godine (znači nakon god inu dana i pet meseci) naložio veštaku da utvrdi tržišnu vrednost nepokretnosti izvršnog dužnika. Zatim, nakon donošenja zaključka o dodeljivanju nepokretnosti podnosiocu ustavne žalbe 16. jula 2013. godine, sud je bio dužan da odmah i to po službenoj dužnosti da donese zaključak o predaji nepokretnosti podnosiocu, ali je to učinio tek 30. aprila 2015. godine, znači nakon godinu dana i devet meseci. Na kraju, o predlogu podnosioca ustavne žalbe za promenu sredstva izvršenja od 22. jula 2013. godine, izvršni sud je odlučio tek zaključkom od 2. decembra 2015. godine.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da je podnosiocu ustavne žalbe u izvršnom postupku koji je vo đen pred Opštinskom sudom u Inđiji u predmetu I. 73/09 , a kasnije pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu I. 1898/10 , povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15) , odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava na suđenje u razumnom roku ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 evra , u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstvo pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog učinjene povrede prava, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno utvrđenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud je posebno cenio dužinu trajanja postupaka, kao i životni standard u državi, te činjenicu da će dosuđena naknada biti mnogo brže isplaćena na nacionalnom nivou, nego što je to slučaj ako o predmetu odlučuje Evropski sud za ljuska prava.
Pored toga, Ustavni sud je imao u vidu, pre svega, aktuelnu praksu Evropskog suda za ljudska prava izraženu u presudi Savić i drugi protiv Srbije, od 5. aprila 2016. godine. Naime, navedenom presudom je konstatovano da se utvrđivanjem od strane Ustavnog suda da je povređeno pravo podnosilaca na suđenje u razumnom roku, priznaje povreda na koju su se žalili i da je time zadovoljen samo prvi uslov utvrđen u sudskoj praksi Evropskog suda, ali da status žrtve zavisi od toga da li je pravično zadovoljenje koje je dodeljeno – adekvatno, kako je to predviđeno članom 41. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Evropski sud za ljudska prava je u vezi sa ovim podsetio da se u predmetima koji se odnose na dužinu postupka, jedna o karakteristika dovoljnog obeštećenja koje može da otkloni status žrtve stranke odnosi na dodeljeni iznos, koji zavisi, posebno od karakteristika i delotvornosti pravnog leka. Da li dosuđeni iznos može da bude smatran razumnim, mora da bude ocenjeno u svetlu svih okolnosti slučaja, što uključuje ne samo trajanje konkretnog postupka, već i vrednost dosuđenog iznosa u odnosu na životni standard u državi koja je u pitanju i činjenice da će naknada na osnovu štete po osnovu nacionalnog sistema generalno biti dosuđena i isplaćena mnogo brže nego što je to slučaj ako o predmetu odlučuje Evropski sud za ljudska prava na osnovu člana 41. Evropske konvencije. Ovakav stav Evropski sud je zauzeo i u presudama Blagojević i drugi protiv Srbije, od 24. maja 2016. godine, M.B. – MAK Čačak DOO i drugi protiv Srbije, od 27. septembra 2016. godine, Ković i drugi protiv Srbije, od 4. aprila 2017. godine, Pavlović i Pantović protiv Srbije, od 4. aprila 2017. godine, Živković protiv Srbije, od 4. aprila 2017. godine, Borović i drugi protiv Srbije, od 11. aprila 2017. godine, Bilić protiv Srbije, od 17. oktobra 2017. godine i Milovanović protiv Srbije, od 19. decembra 2017. godine. Usklađujući svoju dosadašnju praksu sa navedenim stavovima Evropskog suda za ljudska prava , Ustavni sud je odlučio kao u tački 2. izreke.
Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu kompenzaciju za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog neažurnog postupanja sudova. Ovakvo pravno stanovište je već zauzeto i u Odluci Už-2936/2016 od 24. maja 2018. godine.
7. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato, pored drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti internet stranicu Ustavnog suda na: www.ustavni.sud.rs).
8. Podnosilac ustavne žalbe je osporio i rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici Gž. 814/16 od 2. novembra 2016. godine.
Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosioca ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označenog prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u tom delu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u tački 3. izreke.
9. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.