Odluka Ustavnog suda o zastarelosti potraživanja naknade štete zbog torture
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu protiv presuda kojima je odbijen zahtev za naknadu štete zbog torture, usled zastarelosti. Potvrđen je stav redovnih sudova da rok zastarelosti za štetu usled PTSP-a teče od prelaska bolesti u hroničnu fazu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Jovan Ćirić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi A. K . i S . N, obojice iz Sarajeva, Bosna i Hercegovina , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Sr bije, na sednici Veća održanoj 29. oktobra 2020. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba A. K . i S . N . izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 7 211/15 od 26. juna 201 7. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2957/2017 od 23. maja 2018. godine zbog povrede prava na pravično suđenje i prava za naknadu štete, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 35. stav 2. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. A. K . i S . N , obojic a iz Sarajeva , Bosna i Hercegovina, izjavili su Ustavnom sudu, 13. oktobra 201 7. godine, ustavnu žalbu, dopunjenu 16. septembra 2019. godine, preko punomoćnika T. D, advokata iz Beograda, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 7211/15 od 26. juna 2017. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2957/2017 od 23. maja 2018. godine, zbog povrede načela i prava utvrđenih odredbama čl. 25, 32, 35. i 36. Ustava Republike Srbije.
Podnosioci ustavne žalbe navode da su podneli tužbu protiv Republike Srbije – Ministarstva unutrašnjih poslova, radi naknade nematerijalne štete zbog torture koju su nad njima izvršili pripadnici označenog Ministarstva, te da je Apelacioni sud u Beogradu doneo osporenu presudu kojom je pravnosnažno odbio kao neosnovan e njihove tužben e zahtev e. Podnosioci smatraju da je drugostepeni sud propustio da svoju odluku obrazloži sa jasnim i razumljivim razlozima, što je dovel o do povrede prava na pravično suđenje. Po njihovom mišljenju, drugostepeni sud je proizvoljno tumačio nalaz i mišljenje veštaka, čime je izveo potpuno različit zaključak od prvostepenog suda na osnovu istog činjeničnog stanja. Takođe smatraju da je proizvoljan zaključak o tome da, u konkretnom slučaju , nema mesta primeni tzv. privilegovanog roka zastarelosti iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, što je dovelo do različitog tretmana u odnosu na pripadnike bivše Jugoslovenske Narodne Armije. Podnosioci ukazuju i na to da je Apelacioni sud morao imati u vidu obaveze koje je Republika Srbija preuzela ratifikacijom međunarodnih dokumenta u toj oblasti i specifičnu prirodu kršenja prava i sloboda podnosilaca kao pripadnika bošnjačke nacionalne manjine, iznoseći i tvrdnju o „nedelotvornosti tužbe za naknadu štete“.
Podnosioci su dopunom ustavne žalbe od 16. septembra 2019. godine osporili i presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2957/2017 od 23. maja 2018. godine. Predložili su da Sud usvoji žalbu i utvrdi povredu navedenih načela i prava zajemčenih Ustavom.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Tužioci A. K . i S . N , ovde podnosioci ustavne žalbe, podneli su 20. decembra 2007. godine Prvom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv tužene Republike Srbije – Ministarstva unutrašnjih poslova, radi naknade nematerijalne štete nastale radnjama organa tužene. U tužbi je, pored ostalog, navedeno: da su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u toku 1995. godine tužioce , kada su prešli u Republiku Srbiju, odveli u „logore“ gde su ih ispitivali i mučili; da su tužioci kritičnom prilikom pretrpeli strah, fizičke bolove, kao i duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, a došlo je i do umanjenja životnih aktivnosti.
Prvi osnovni sud u Beogradu (u daljem tekstu: Osnovni sud) doneo je 8. jula 201 5. godine presudu P. 22986/13 kojom je: u stavu prvom izreke delimično usvojio tužbene zahtev e i obavezao tuženu da tužiocima na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određene iznose ; u stavu drugom izreke odbio je kao neosnovane tužbene zahteve tužilaca preko dosuđenih iznosa iz stava prvog izreke; u stavu trećem izreke odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtevi kojima su tužioci tražili da im tužena isplati odgovarajuće novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i fizičkih bolova; u stavu petom izreke je odlučeno o troškovima parničnog postupka.
Apelacioni sud u Beogradu (u daljem tekstu: Apelacioni sud) je osporenom presudom Gž. 7211/15 od 26. juna 2017. godine, u stavu prvom izreke, odbio kao neosnovanu žalbu tužilaca i potvrdio prvostepenu presudu u stavu trećem izreke; u stavu drugom izreke preinačio je prvostepenu presudu u prvom stavu izreke i tužben e zahtev e u tom delu u celini odbio kao neosnovan e; u stavu trećem izreke je preinačio stav četiri izreke prvostepene presude kojim je odlučeno o troškovima postupka. U obrazloženju osporene drugostepene presude je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi: da su tužioci avgusta 1995. godine, sa većim brojem drugih lica, sa područja Žepe iz Bosne i Hercegovine izbegli na teritoriju Republike Srbije gde su smešteni u prihvatni centar u kome su boravili do 10. aprila 1996. godine; da je medicinskim veštačenjem utvrđeno da je S. N . smeštanjem u prihvatni centar trpeo strah jakog intenziteta u trajanju od tri meseca, strah srednjeg intenziteta u trajanju od četiri meseca , a strah slabog intenziteta u trajanju od jedan do dva meseca ; da je A . K . trpeo strah jakog intenziteta u trajanju od četiri meseca, strah srednjeg intenziteta u trajanju od pet mesec i, a strah slabog intenziteta u trajanju od jedan do dva meseca ; da su zbog pretrpljenog straha obojica obol ela od posttraumatskog stresnog poremećaja (u daljem tekstu: PTSP), zbog čega je S. N. umanjena životna aktivnost od 17%, a A. K . 25%; da je bolest konačan oblik dobila 26. septembra 2008. godine, odnosno 5. decembra 2007. godine, kada je to konstatovano u njihovim zdravstvenim kartonima; da je iz iskaza veštaka utvrđeno da su oba tužioca obolela od PTSP još 1995. godine; da akutno stanje te bolesti traje šest meseci, a da posle šest meseci bolest prelazi u hroničnu fazu , kada njeno poboljšanje više nije moguće; da je tužba podneta 20. decembra 2017. godine, a kako je umanjenje životne aktivnosti kod tužilaca zbog oboljenja PTSP nastupilo još 1996. godine, kada je bolest poprimila hronič an oblik, to su zahtevi za naknadu nematerijalne štete zastareli na osnovu člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima ; da u konkretnom slučaju nema mesta primeni člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, jer u parničnom postupku nije dokazano da je šteta izvršena krivičnim delom.
Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev. 2957/2017 od 23. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana revizija tu žilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 7211/15 od 26. juna 2017. godine.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: da je fizički i psihički integritet nepovrediv i da niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, niti podvrgnut medicinskim ili naučnim ogledima bez svog slobodno datog pristanka (član 25.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na naknadu materijalne ili nematerijalne štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokuje državni organ, imalac javnog ovlašćenja, organ autonomne pokrajine ili organ jedinice lokalne samouprave (član 35. stav 2.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.).
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) (u daljem tekstu: ZOO), koje su od značaja za odlučivanje, propisano je: da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172. stav 1.); da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu (član 200.); da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, te da u svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala (član 376. st. 1. i 2.); da kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja (član 377. stav 1.).
5. Razmatrajući navode ustavne žalbe u delu u kome podnosioci ukazuju na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud je podseća da podnosioci svoje tvrdnje o povredi prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava zasnivaju na proizvoljnom tumač enju nalaz a i mišljenj a veštaka, proizvoljnoj primeni merodavnog prava, te na činjenici da je drugostepeni sud propustio da svoju odluku obrazloži sa jasnim i razumljivim razlozima.
S tim u vezi, nasuprot tvrdnjama podnosilaca, Ustavni sud nalazi da su osporene presud e zasnovan e na jasnom, obrazloženom i ustavnopravno prihvatljivom tumačenju materijalnog prava. Naime, u obrazloženjima je navedeno da su, u konkretnom slučaju, podnosioci zbog psihičkog i fizičkog maltretiranja službenih lica tužene psihički obole li, čije se posledice ne mogu sanirati, a da je rok zastarelosti potraživanja naknade štete propisan članom 376. ZOO počeo da teče onog trenutka kada je bolest PTSP dobila svoj konačni oblik – prelaskom iz akutne u hroničnu fazu (tokom 1996. godine) . U situaciji kada je tužba podneta 20. decembra 2007. godine, zaključak Apelacionog suda i Vrhovnog kasacionog suda da je zastarelo potraživanje naknade štete podnosilaca ustavne žalbe se ne iskazuje ni kao proizvoljan, niti arbitreran. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka prihvatio zaključke redovnih sudova da se rok zastarelosti naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, računa od trenutka kada je bolest (psihička) iz akutne faze prešla u hroničnu fazu i tako poprimila oblik konačnog stanja, bez obzira na činjenicu kada je to konstatovano od strane lekara, što lečenje oštećenog nije završeno i što može trajati do kraja njegovog života (videti npr. Odluku Už-5761/2014 od 19. maja 2016. godine). Stoga je, Ustavni sud ocenio da su neosnovani navodi ustavne žalbe da su osporene presud e donete proizvoljn im tumačenjem nalaza i mišljenja veštaka, odnosno proizvoljnom primenom materijalnog prava, te da je njima povređeno pravo podnosi laca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Što se tiče navoda da osporena drugostepena presuda ne ispunjava standarde obrazložene sudske odluke, Ustavni sud ukazuje da se jedna od garancija iz člana 32. stav 1. Ustava, koja nije izričito predviđena, odnosi i na obavezu suda da obrazloži svoju odluku. Stranka ima pravo da bude upoznata sa stavovima na kojima je sud zasnovao svoju odluku, i to pravo je praćeno dužnošću suda da iznese razloge svoje odluke, koji predstavljaju jemstvo objektivnosti suđenja kojom se sprečavaju zloupotrebe. Mera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke, ali sudovi moraju obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali. Obaveza obrazloženja sudske odluke, međutim, ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (u tom smislu je i stav Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Van der Hurk protiv Holandije, predstavka broj 16034/90, odluka od 19. aprila 1994. godine, § 61.). Dakle, za ocenu da li su u tim slučajevima ispunjeni standardi prava na pravično suđenje neophodno je sagledati da li je sud redovnog/vanrednog pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta.
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, a imajući u vidu da je Ustavni sud već ocenio da osporena presuda sadrž i dovoljno i jasno obrazloženje, zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju relevantnih odredaba zakona, kao i da je ista preispitana u postupku po reviziji, to se ni navodi o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku ne iskazuju kao ustavnopravno prihvatljivi sa stanovišta prava na pravično suđenje.
Iz svih iznetih razloga, Ustavni sud je ocenio da osporenim presudama nije povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava .
Povredu prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava podnosioci ustavne žalbe zasnivaju na navodima koji se, u suštini, odnose na povredu prava na pravično suđenje, te kako je Ustavni sud prethodno zaključio da osporen im presudama nije povređeno pravo iz člana 32. stav 1. Ustava, to su neosnovane i tvrdnje o povredi označenog prava.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u ovom delu odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15) i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Razmatrajući navode o povredi odredaba člana 25. Ustava, Ustavni sud podseća da označene odredbe garantuju nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta i jemče da niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Navedena jemstva se u odnosu na predstavnike državnih organa ogledaju prvenstveno u obavezi da se uzdrže od radnji kojima se povređuje psihički i fizički integritet lica koje se nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne zatvora, odnosno da se uzdrže od izlaganja tog lica mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, a čime se osigurava poštovanje materijalnog aspekta ovog prava. S druge strane, postoji pozitivna obaveza nadležnih državnih organa koja podrazumeva da nadležni državni organ, u slučaju postojanja jasnih indicija da je lice koje se nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne zatvora bilo izloženo nekom od oblika zlostavljanja, sprovede delotvornu, temeljnu, brzu i nezavisnu istragu koja bi trebalo da osigura identifikovanje i kažnjavanje odgovornih lica (videti, pored ostalih, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Stanimirović protiv Srbije, predstavka broj 26088/06, od 18. oktobra 2011. godine, st. 39. i 40.). Ipak, sa aspekta Evropskog suda za ljudska prava, kada postoje navodi o napadu ili zlostavljanju u pritvoru ili zatvoru, pravni lek koji bi treba lo da bude iscrpljen za potrebe člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda uglavnom će biti građanska tužba za odštetu. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su podnosioci ustavne žalbe u parnici podneli tužbene zahteve za naknadu štete, koji su odbijeni kao neosnovani, jer su potraživanja naknade štete zastarela, to nije moglo doći ni do povrede člana 25. Ustava, jer se pravo na uspeh u takvom postupku ne može garantovati, ukoliko za to nije bilo zakonskog osnova.
Pored toga, Ustavni sud ukazuje i na odluku u predmetu Ahmet Kamenica i drugi protiv Srbije, predstavka broj 4159/15, od 4. oktobra 2016. godine, u kome je Evropski sud za ljudska prava našao da je nedopuštena (neblagovremena) predstavka podnosilaca, među kojima je su bili i ovde podnosioci ustavne žalbe, podneta zbog povrede čl. 3, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nepostojanja delotvorne istrage njihovog navodnog mučenja (vezanog za isti životni događaj). U obrazloženju te odluke je navedeno da su podnosioci predstavke podneli krivičnu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine 6. septembra 2011. godine – 16 godina nakon spornih događaja. S obzirom na datum podnošenja krivične prijave, Evropski sud za ljudska prava je ukazao da je zastarelost sprečila krivično gonjenje bilo kog dela, uz izuzetak ratnih zločina, nalazeći zbog toga da je predstavka podneta van roka, te samim tim i nedopuštena.
Što se tiče navoda vezanih za povredu prava na jednaku zaštitu prava, a u kojima je istaknuto da su sudovi u parnicama po tužbama pripadnika bivše Jugoslovenske narodne armije, vođenim radi naknade tzv. ratne štete primenili privilegovani rok zastarelosti potraživanja naknade štete iz člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, Ustavni sud ukazuje da je u tim slučajevima primenjivan privilegovani rok zastarelosti upravo iz razloga što je u takvim slučajevima bilo nemoguće voditi krivični postupak protiv neposrednih štetnika zbog izvršenja krivičnog dela oružana pobuna, jer su ta lica bila nedostupna organima krivičnog gonjenja. Dakle, Ustavni sud ocenjuje da nije došlo do povrede prava iz člana 36. stav 1. Ustava, jer se označeni navodi podnosilaca zasnivaju na pogrešnoj percepciji postojanja činjeničnog i pravnog identiteta između predmetnog parničnog postupka i parnica vođenih radi naknade tzv. ratne štete.
Podnosioci ustavne žalbe p ovredu prava na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o „nedelotvornosti tužbe za naknadu štete“. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su podnosioci u predmetnom postupku imali i iskoristili ne samo pravo na žalbu protiv prvostepene presude, o kojoj je odlučio nadležan apelacioni sud, čime im je omogućeno ostvarivanje Ustavom zajemčenog prava na pravno sredstvo, jer je prvostepena presuda preispitana od strane nadležnog višeg suda, već i pravo na reviziju, o kojoj je takođe odlučeno u meritumu. To što su podnosioci ustavne žalbe nezadovoljni kona čnim ishodom parničnog postupka ne može biti dokaz o „nedelotvornosti tužbe za naknadu štete“, niti uticati na postojanje povrede prava na pravno sredstvo, posebno u situaciji kada je Ustavni sud našao da osporen im presudama nije povređeno pravo na pravično suđenje.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.