Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku koji je trajao 20 godina. Sud je zaključio da je, uprkos složenosti predmeta, prevashodna odgovornost za odugovlačenje na prvostepenim sudovima i dosudio naknadu nematerijalne štete.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko već e, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća , i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. G . iz Kragujevca, n a osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 3. novembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba D. G . i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Kragujevcu u predmetu P. 4787/12 (inicijalno predmet P. 3704/94 Opštinskog suda u Kragujevcu) povređeno pravo podnosi oca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu ne materijalne štete u iznosu od 1.500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
3. Odbacuje se zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu materijalne štete.
O b r a z l o ž e nj e
1. D. G . iz Kragujevca je podneo Ustavnom sudu, 4. decembra 201 4. godine, preko punomoćnika D. L. V, advokata iz Kragujevca, ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u parničnom postupku koji je vođen pred pred Osnovnim sudom u Kragujevcu u predmetu P. 4787/12 (inicijalno predmet P. 3704/94 Opštinskog suda u Kragujevcu).
Podnosilac ustavne žalbe ukazuje da je spor, koji je vodio u svojstvu tužioca protiv preduzeća " I." iz Kragujevca radi duga, a u kojem je odlučivano i o protivtužbi, započet tužbom podnetom Opštinskom sudu u Kragujevcu 8. novembra 1994. godine , a okončan tek posle 20 godina. Podnosilac smatra da sama dužina trajanja ovog spora nedvosmisleno ukazuje na trajanje parničnog postupka van granica razumnog roka, te na povredu označenog ustavnog prava. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku, te zahteva naknadu materijalne štete u iznosu od 1.00.000,00 dinara na ime sudskih troškova i nematerijalne štete u iznosu od 500.000,00 dinara "zbog duševnih bolova, povrede časti i prava ličnosti i straha".
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u spise predmeta P. 4787/12 Osnovnog sud a u Kragujevcu, pa je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Tužilac, Preduzeće p. r. v. m. sa p.o. "I." iz Kragujevca (kasnije "I ." DOO Kragujevac), je 8. novembra 1994. godine Opštinskom sudu u Kragujevcu (u daljem tekstu: Opštinski sud) podneo tužbu protiv tuženog, ovde podnosioca ustavne žalbe, radi duga na ime neplaćene robe. Predmet je pred Opštinskim sudom zaveden pod brojem P. 3704/94, a prvo ročište je zakazano za 13. januar 1995. godine. Tuženi je 27. aprila 1995. godine dao odgovor na tužbu, sa protivtužbom radi duga, takođe na ime neplaćene robe, ali i zakupnine, u iznosu od 11.288 DEM. Međutim, na ročištu održanom 11. jula 1995. godine doneto je rešenje da se podnesak tuženog sa protivtužbom razdruži i formira novi predmet.
Po protivtužbi, odnosno tužbi ovde podnosioca ustavne žalbe, formiran je predmet broj P. 3553/95, a na ročištu održanom 19. maja 1997. godine tužilac je povukao tužbu za iznos po osnovu zakupnine. Pre oglašavanja Opštinskog suda stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, rešenjem od 26. oktobra 2001. godine, održana su dva ročišta, od 12 zakazanih. Razlozi za neodržavanje ročišta su uglavnom bili u izostanku urednog pozivanja zakonskog zastupnika tužene, ali je i punomoćnik tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, jednom tražio odlaganje ročišta, a jednom zajedno sa punomoćnikom druge strane izostao sa ročišta. U ovoj parnici su stranke u dva navrata, i to 20. novembra 1995. i 21. januara 1998. godine, predlagale da se ovaj postupak spoji sa postupkom u predmetu P. 3704/94, iz koga je bio izdvojen. Pred Trgovinskim sudom u Kragujevcu (u daljem tekstu: Trgovinski sud) predmet je dobio broj P. 317/03.
Paralelno sa postupkom po tužbi (ranije protivtužbi) podnosioca ustavne žalbe, vođena je parnica P. 3704/94 pred istim sudom po tužbi podnetoj protiv podnosioca ustavne žalbe, kao tuženog. U ovoj parnici se, nakon održana dva ročišta i obavljenog ekonomsko-finansijskog veštačenja, Opštinski sud rešenjem P. 3704/94 od 24. jula 1997. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi " I." iz Kragujevca. R ešenjem Opštinskog suda P. 3704/94 od 15. septembra 19997. godine odbačena je kao neblagovremena žalba tužioca, a odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv tog rešenja, Okružni sud u Kragujevcu je rešenjem Gž. 21/99 od 13. januara 1999. godine odbio žalbu tužioca kao neosnovanu i potvrdio rešenje P. 3704/94 od 15. septembra 1997. godine. Predmet P. 3704/94 Opštinskog suda u Kragujevcu je ustupljen Trgovinskom sudom u Kragujevcu, kod koga je dobio broj P. 178/02, a u ovom predmetu se raspravljalo i o tužbi i o protivtužbi učesnika u postupku. Tuženi-protivtužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, je po nalogu suda precizirao svoj protivtužbeni zahtev podneskom od 12. marta 2003. godine, tražeći da se tužilac-protivtuženi obaveže na isplatu 5.151,91 evra na ime neplaćene robe, a Trgovinski sud je rešenjem od 18. marta 2003. godine spojio postupk e u predmet ima P. 317/03 i P. 178/02 , radi sprovođenja jedinstvenog postupka pod brojem P. 178/02. Po istaknutim prigovorima stvarne nenadležnosti stranaka toga suda, Vrhovni sud Srbije je rešenjem R1. 128/03 od 15. maja 2003. godine odredio da je u ovoj parnici stvarno nadležan Opštinski sud u Kragujevcu.
Postupak po tužbi i protivtužbi je nastavljen pred Opštinskim sud om u Kragujevcu pod brojem P. 1806/03. Nakon osam zakazanih ročišta, od kojih su tri održana, Opštinski sud je rešenjem P. 1806/03 od 27. juna 2005. godine odbacio podnesak tuženog-protivtužioca od 27. aprila 1995. godine - protivtužbu, jer se po njemu ne može postupati, s obzirom na to da nije precizirano o kojoj se robi radi (poimenično, u kojoj količini i vrednosti). Rešenjem Okružnog suda u Kragujevcu Gž. 214/05 od 13. januara 2006. godine je ukinuto rešenje Opštinskog suda u Kragujevcu P. 1806/03 od 27. juna 2005. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, a sa obrazloženjem da podnesak nije bio neuredan jer je bila označena vrednost stvari i priložen zapisnik o popisu robe po vrednosti, količini i vrsti od 15. marta 1993. godine. Među razlozima za neodržavanje ročišta bilo je i otklanjanje procesnih nejasnoća šta je predmet spora, da li tužba zajedno sa protivtužbom, te koja je protivtužba relevantna za spor (da li iz podneska 27. aprila 1995. godine ili podneska od 12. marta 2003. godine). Ostali razlozi za neodržavanje ročišta su bili sledeći: dva puta je izostala uredna dostava poziva za tuženog-protivtužioca, punomoćnik tuženog-protivtužioca je tražio odlaganje, a jednom jer je tužiocu-protivtuženom punomoćnik otkazao punomoćje. Nakon zakazanih još 20 ročišta za glavnu raspravu, od kojih je šest održano, te izmene postupajućeg sudije, saslušanja zakonskog zastupnika tužioca-protivtuženog i tuženog-protivtužioca u svojstvu parnične stranke, te sprovedenog ekonomsko-finansijskog veštačenja i saslušanja šest svedoka, postupak je, po uspostavljanju nove mreže sudova u 2010. godini, nastavljen pred Osnovnim sudom u Kragujevcu u predmetu P. 206/10. Razlozi za neodržavanje 14 ročišta pred Opštinskim sudom u ovom delu postupka, bili su uglavnom na strani postupajućeg sudije koji je čak devet puta bio sprečen za postupanje, jednom je bio izgubljen predmet, jednom je izostala uredna dostava poziva tuženom-protivtužocu (mada je imao punomoćnika), a tri puta je punomoćnik tuženog-protivtužioca tražio odlaganje ročišta (jednom saglasno sa suprotnom stranom).
Do donošenja prve prvostepene presude Osnovnog sud a u Kragujevcu P. 206/10 od 24. februara 2012. godine, kojom su odbijeni tužbeni i protivtužbeni zahtevi stranaka u postupku i rešeno da svaka stranka snosi svoje troškove, bilo je zakazano 11 ročišta za glavnu raspravu, a održano sedam. Na održanim ročištima je saslušan ponovo zakonski zastupnik tuženog, tuženi-protivtužilac u svojstvu parnične stranke, te sudski veštak, koji je dao i dopunski nalaz. Na raspravi održanoj 31. maja 2011. godine doneto je rešenje kojim se utvrđuje da je protivtužba tuženog-protivtužioca povučena u odnosu na zakupninu, a stranke nisu tražile pismeni otpravak rešenja i odrekle su se prava na žalbu. Četiri ročišta nisu održana zbog sprečenosti postupajućeg sudije, jedno zbog traženja odlaganja od strane zakonskog zastupnika tužioca-protivtuženog, te dva zbog izostanka urednog pozivanja zakonske zastupnice tužioca-protivtuženog. Punomoćnik tuženog-protivtužioca je 12. aprila 2012. godine izjavio žalbu protiv navedene presude, a punomoćnik tužioca-protivtuženog je izjavio žalbu 1. juna 2012. godine.
Apelacioni sud u Kragujevcu je rešenjem Gž. 2656/12 od 6. avgusta 2012. godine ukinuo ožalbenu presudu Osnovnog suda u Kragujevcu P. 206/10 od 24. februara 2012. godine i spise predmeta vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, između ostalog jer nije rešeno pitanje odnosa obavljenih veštačenja u ovoj pravnoj stvari.
U nastavku postupka, predmet je pred Osnovnim sud om u Kragujevcu dobio novi broj P. 4787/12, a do zaključenja glavne rasprave 24. decembra 2013. godine, bilo je zakazano 11 ročišta za glavnu raspravu, od kojih je održano sedam. Preostala četiri ročišta nisu održana jer su izostala dva svedoka - jedan nije bio uredno pozvan, a drugi je bio sprečen, jer je veštak grafološke struke neposredno pred ročište predao svoj nalaz i jer se zakonski zastupnik tužioca-protivtuženog dva puta izjašnjavao da ne može da plati troškove veštačenja koje su tražila dva veštaka ekonomske struke, tako da je tek trećeodređeni veštak obavio traženo osnovno i dopunsko veštačenje. Na održanim ročištima saslušan je ponovo zakonski zastupnik tuženog, tuženi-protivtužilac u svojstvu parnične stranke, te četiri svedoka, te sprovedeno grafološko i ekonomsko veštačenje. Punomoćnik tužioca-protivtuženog je saglasno nalazu veštaka precizirao svoj tužbeni zahtev 18. decembra 2013. godine
Presudom Osnovnog sud a u Kragujevcu P. 4787/12 od 2 4. decembra 2013. godine odbijeni su tužbeni i protivtužbeni zahtevi stranaka, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Protiv prvostepene presude su obe stranke izjavile žalbe.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. 625/14 od 23. oktobra 2014. godine odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđena ožalbena prvostepena presuda Osnovnog sud a u Kragujevcu P. 4787/12 od 24. decembra 2013. godine . Navedena presuda uručena je punomoćniku tuženog-protivtužioca 5. novembra 2014. godine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Članom 10. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list SRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02) (u daljem tekstu: ZPP) , koji je bio na snazi u vreme pokretanja predmetnog parničnog postupka, bilo je propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Zakon o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS“, broj 125/04), koji je stupio na snagu 23. februara 2005. godine, zajedno sa njegovim izmenama („Službeni glasnik RS“, br. 111/09 i 36/11), a koji se, saglasno odredbi člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), primenjivao u konkretnoj parnici imao je sadržinski sličn u odredb u sa naveden om odredb om r anije važećeg ZPP koja se odnos i na efikasno postupanje parničnog suda.
5. U odnosu na period za koji je Ustavni sud nadležan da ispituje povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je period za ocenu razumne dužine trajanja postupka, koji spada u nadležnost Ustavnog suda, počeo da teče od 8. novembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Ustav Republike Srbije. Međutim, Ustavni sud je ocenio da se radi utvrđivanja opravdanosti dužine trajanja postupka mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine, jer sudski postupak, od dana njegovog pokretanja do dana okončanja, predstavlja jedinstvenu celinu, te da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period trajanja postupka.
Kada je reč o dužini trajanja predmetnog sudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak za podnosioca ustavne žalbe, kao tuženog, započeo krajem 1994. godine uručenjem tužbe podnete 8. novembra 1994. godine Opštinskom sudu u Kragujevcu protiv njega, te da je okončan 5. novembra 2014. godine, nakon skoro 20 godina, uručivanjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. 625/14 od 23. oktobra 2014. godine .
Navedeno trajanje ovog parničnog postupka samo po sebi ukazuje da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Stoga, Ustavni sud ocenjuje da, iako je razumna dužina trajanja jednog sudskog postupka relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca, kao što su složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova i priroda zahteva, odnosno značaj spornog prava za podnosioca, trajanje parničnog postupka od 20 godina ne može biti opravdano ni jednim od prethodno navedenih činilaca koji mogu opredeljujuće uticati na njegovu dužinu.
Ipak, imajući u vidu navedene kriterijum e, Ustavni sud je ocenio da je parnični postupak čije se trajanje osporava ustavnom žalbom bio relativno činjenično i pravno, kao i procesno složen , a s obzirom na to da se raspravljalo o tužbi i protivtužbi, što svakako ne opravdava dvadesetogodišnje trajanje postupka.
Ustavni sud konstatuje da je podnosilac ustavne žalbe svakako imao legitiman interes da se postupak što pre okonča, ali da je ipak svojim ponašanjem, odnosno ponašanjem svog punomoćnika, u izvesnoj meri doprineo dužini trajanja postupka, time što deset ročišta nije održano, bilo po predlogu za odlaganje njegovog punomoćnika, bilo zbog izostanka punomoćnika ili njegovim saglašavanjem sa suprotnom stranom da se ročište ne drži. Takođe, ponosilac, koji je u ovom postupku bio tuženi-protivtužilac, je odgovor na tužbu dao posle skoro četiri meseca od dostavljanja tužbe, pa je i ovo neažur no ponašanje podnosioca dovelo do toga da se postupak neopravdano produži.
Međutim, po oceni Ustavnog suda, odlučujući doprinos trajanju postupka van okvira razumnog roka za odlučivanje u dva stepena dali su nadležni prvostepeni sudovi. U prilog ovoj oceni upravo govori to da je prvostepena presuda doneta nakon nešto više od 16 godina od otpočinjanja parnice, ali da je i ta presuda, prema rešenju drugostepenog suda, ukinuta u celosti, tako da je do donošenja druge po redu prvoste pene presud e proteklo još godinu i deset meseci. U prilog nedelotvornog postupanja prvostepenih sudova ide i to što su tužba i protivtužba u ovoj pravnoj stvari spajane i razdvajane više puta, što je bilo nedoumica šta je predmet postupka, kao i ko je nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari, sud opšte ili sud posebne nadležnosti, što je sve dovelo do toga da se ovaj spor produži za skoro osam godina, te da jednovremeno raspravljanje o tužbi i protivtužbi pred stvarno nadležnim sudom otpočne, zapravo, tek u 2003. godini. Uz izneto, o neefikasnom vođenju postupka govori i to što čak 14 ročišta nije održano zbog sprečenosti postupajućeg sudije, a jedno jer je predmet bio izgubljen.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava , u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Kragujevcu u predmetu P. 4787/12 (inicijalno predmet P. 3704/94 Opštinskog suda u Kragujevcu. Na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15–dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Na osnovu člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, ostvari dosuđivanjem naknade nematerijalne štete u iznosu od 1.500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu, saglasno odredbama člana 1. Zakona o dopunama Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 103/15).
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju je pretrpeo podnosilac ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja u konkretnom slučaju, a posebno ukupnu dužinu trajanja, složenost parničnog postupka, uz izvesni doprinos podnosioca. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu svoju postojeću praksu, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo prevashodno zbog neažurnog i neadekvatnog postupanja sudova.
7. U vezi zahteva za naknadu materijalne štete, koji se odnosi na troškove postupka koje je snosio podnosilac, Ustavni sud nalazi da podnosilac ustavne žalbe nije pružio bilo kakav dokaz da je pretrpeo pravno relevantnu materijalnu štetu u osporenom parničnom postupku, da bi se ovaj zahtev uopšte mogao razmatrati, zbog čega je ustavna žalba i u tom delu odbačena kao nedopuštena, kao u tački 3. izreke, saglasno članu 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
8. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1 tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, te člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/15) , doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.