Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi zbog navodne pristrasnosti sudije
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu preduzeća izjavljenu zbog povrede prava na pravično suđenje. Sud je utvrdio da učešće supruge sudije, kao zamenika javnog tužioca, u ranijoj fazi postupka ne predstavlja dovoljan razlog za sumnju u njegovu pristrasnost.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Lidija Đukić, dr Vladan Petrov i dr Tijana Šurlan, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Preduzeća „N.“ d.o.o. B. -D, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 21. maja 2020. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Preduzeća „N.“ d.o.o. B. –D. izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Prev. 112/2017 od 18. maja 201 7. godine zbog povrede prava na pravično suđenje , zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Preduzeće „N.“ d.o.o. B. –D. i zjavilo je Ustavnom sudu, 13. oktobra 201 7. godine, preko punomoćnika P. S . i G . V, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Prev. 112/2017 od 18. maja 2017. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava, prava na pravno sredstvo i prava imovinu, utvrđenih odredbama čl . 21, 32, 36. i 58. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac, pored detaljnog opisa toka predmetnog parničnog postupka, navodi: da je osporenom revizijskom presudom u konačnom ishodu odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtev, kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o osnivanju privrednog društva „S.“ d.o.o. B. zaključen između njega i tuženog; da je sudija D. S. kao predsednik veća koje je donelo osporenu presudu , mora o biti izuzet, jer je njegova supruga učestvovala u tom postupku, tako što je kao zamenik Republičkog javnog tužioca podigla zahtev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude; da učešće sudije D. S. u tom postupku dovodi u sumnju da je postojala pristrasnost pri odlučivanju, zbog bojazni od „revanšizma“; da je rešenjem predsednika Vrhovnog kasacionog suda zahtev za izuzeće sudije D. S. odbijen kao neosnovan, uz „šturo“ obrazloženje; da je revizijski sud „izvrnuo činjenice“, kao i da je relevantno pravo primenjeno na njegovu štetu.
Podnosilac ustavne žalbe je u podnesku od 6. avgusta 2019. godine ukazao da je sudija D.S. bio izuzet iz postupanja u predmetu Vrhovnog kasacionog suda Prev. 113/2019, u kome je podnosilac takođe parnična stranka, a radi se o „datim razlozima koji su identični zbog kojih je njegovo izuzeće traženo u predmetu Prev. 112/2017“. Podnosilac ustavne žalbe je dostavio rešenje Vrhovnog kasacionog suda od 5. jula 2019. godine kojim je sudija D.S. izuzet od vršenja sudijske dužnosti u predmetu Prev. 113/2019.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, spise predmeta Privrednog suda u Beogradu (u daljem tekstu: Privredni sud) P. 16161/2010, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Privrednog suda P. 16161/2010 od 1. jula 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću „S.“ DOO iz B, zaključen 25. maja 2005. godine između tužioca i tuženog M. p .,,S.“ DOO iz B.
Presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 7353/13 od 2. aprila 2014. godine preinačena je presuda Privrednog suda P. 16161/2010 od 1. jula 2013. godine , tako što je usvoj en zahtev tužioca i utvr đeno da je ništav ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću „S . m .“ DOO B, zaključen 25. maja 2005. godine između tužioca i tuženog, te obavezan tuženi da tužiocu nadoknadi parnične troškove.
Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju, dok je 18. juna 2014. godine Republičko javn o tužila štvo podiglo zahtev za zaštitu zakonitosti protiv iste presude , osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude. Navedeni zahtev je u ime Republičkog javnog tužilaštva potpisala zamenik Republičkog javnog tužioca – D.S. (supruga sudije D.S.) .
Postupajući po reviziji tuženog i po zahtevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni kasacioni sud je doneo presudu Prev. 116/2014 Pzz. 4/2014 od 5. marta 2015. godine kojom je, pored ostalog, u stavu drugom izreke odbio zahtev za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca, dok je u stavu trećem izreke ukinuo presudu Privrednog apelacionog suda Pž. 7353/13 od 2. aprila 2014. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje po žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog suda P. 16161/2010 od 1. jula 2013. godine.
U ponovnom postupku Privredni apelacion i sud je doneo presudu Pž . 2396/15 od 1. decembra 2016. godine, kojom je preinač io presud u Privrednog suda P . 16161/2010 od 1. jula 2013. godine, tako što je usvoj io zahtev tužioca i utvr dio da je ništav ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću „S .“ DOO B, zaključen 25. maja 2005. godine između tužioca i tuženog, te obavezao tužen og da tužiocu nadoknadi parnične troškove.
Tužilac je 20. aprila 2017. godine u predmetu Vrhovnog kasacionog suda Prev. 112/2017, podneo zahtev za izuzeće sudija tog suda D.S, G.A.P. B.A. i J.B. izražavajući sumnju u nepristrasnost u postupanju navedenih sudija u predmetnom postupku.
Rešenjem predsednika Vrhovnog kasacionog suda Su VII 39 broj 36/2017 od 9. maja 2017. godine, pored ostalog, odbijen je kao neosnovan zahtev za izuzeće sudije D. S. – predsednika veća i sudij e G.A.P. U obrazloženju ovog rešenja je navedeno: da se povodom podnetog zahteva za izuzeće sudija D.S. koji je izvestilac u navedenom predmetu u smislu člana 71. stav 4. Zakona o parničnom postupku izjasnio na navedene okolnosti podnetog zahteva za izuzeće i s tim u vezi naveo da su tačni navodi zahteva da je D.S. zamenik javnog tužioca, njegova supruga, kao i tvrdnja da je ona u tom svojstvu podnosilac zahteva za zaštitu zakonitosti protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 7353/13 od 2. aprila 2014. godine, koji je od strane Vrhovnog kasacionog suda odbijen zbog nepostojanja razloga propisanih članom 3. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku; da u odnosu na presudu Privrednog apelacionog suda Pž. 2396/15 od 1. decembra 2016. godine nije uložen novi zahtev za zaštitu zakonitosti, pa stoga smatra da iznete konstrukcije podnosioca zahteva o njegovoj pristrasnosti i zainteresovanosti za ishod spora predstavljaju pritisak na veće čiji je predsednik, a ne i relevantne činjenice; da se sudija G.A.P. izjasnila na navedene okolnosti iz podnetog zahteva za njeno izuzeće, te da i pored toga što je učestvovala u donošenju prethodne presude Vrhovnog kasacionog suda Prev. 166/2014 Pzz. 4/2014 od 5. marta 2015. godine, smatra da se nisu stekli uslovi za njeno izuzeće u tom predmetu; da je nakon uvida u spise parničnog predmeta, izjave sudija D.S. i G.A.P, kao i navode iz zahteva za izuzeće, utvrđeno je da je zahtev za njihovo izuzeće neosnovan; da s obzirom na to da u podnetom zahtevu nisu navedeni razlozi zbog kojih bi u smislu člana 67. stav 1. tač. 1. do 7. Zakona o parničnom postupku sudije čije se izuzeće traži mogli biti izuzeti od postupanja u predmetnom postupku, niti se u podnetom zahtevu obrazlaže u čemu se sastoji nezakonito postupanje sudija i s tim u vezi zakonom propisani razlozi koji bi bili od uticaja na odlučivanje u predmetnom postupku, niti su se stekli uslovi da sudija G.A.P. bude isključena od postupanja u predmetnom postupku.
Postupajući po reviziji tuženog, Vrhovni kasacion i sud je doneo presudu Prev. 112/2017 od 18 . maja 2017. godine, kojom je preinačio presud u Privrednog apelacionog suda Pž . 2396/15 od 1. decembra 2016. godine, tako što je žalbu tužioca odbi o i potvr dio presud u Privrednog suda P . 16161/2010 od 1. jula 2013. godine , i obavezao tuži oca da tuženom naknadi troškove drugostepenog i revizijskog postupka. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi: da su parnične stranke 25. maja 2005. godine zaključile ugovor o osnivanju DOO „S .“ sa sedištem u B; da je ugovorom utvrđen osnivački kapital ukupne vrednosti u iznosu od 2.294.117,00 dinara, od čega 500 evra u novcu i 2.293.617 evra u stvarima; da je obaveza tužioca bila da uplati iznos od 250 evra i unese nepokretnu imovinu u vrednosti od 1.078.000,00 evra; da je procena vrednosti unete imovine izvršena odlukom upravnog odbora od 13. maja 2005. godine; da je u vreme donošenja odluke upravnog odbora statutom pravnog prethodnika tužioca bilo propisano da je za donošenje odluke o raspolaganju imovinom velike vrednosti nadležna skupština akcionara; da je tokom 2004. godine sproveden postupak privatizacije pravnog prethodnika tužioca putem prikupljanja ponuda zainteresovanih kupaca; da je u tom postupku prihvaćena ponuda DOO „N.“ B, nakon čega je to privredno društvo preuzelo 100% akcija subjekta privatizacije; da su u prospektu za privatizaciju, pored ostalih podataka, bile navedene i nekretnine subjekta privatizacije; da privatizacijom nisu bile obuhvaćene nepokretnosti unete kao osnivački udeo pravnog prethodnika tužioca u novoosnovano privredno društvo „S.“; da iz zapisnika sa 33 . sednice upravnog odbora „M .“ AD održane 13. maja 2005. godine proizlazi da je usvojen dnevni red u kome je pod tačkom 3 . bila informacija vezana za inicijative za osnivanje preduzeća ,,S .“, „O.“ i dr ; da je pod ovom tačkom dnevnog reda direktor pravnog prethodnika tužioca istakao da je preduzeće ,,S.“, zainteresovano za osnivanje zajedničkog preduzeća u kome bi to preduzeće imalo vlasnički udeo do 55%, dok bi „M.“ AD u tu svrhu ustupio trenutno neiskorišćeni posl ovni prostor u T; da je inicijativa menadžmenta da se nastavi sa osnivanjem navedenih preduzeće jednoglasno podržana; da je na 34. sednici upravnog odbora preduzeća „M.“ AD održanoj 20. maja 2005. godine pod tačkom 1. dnevnog reda bilo usvajanje zapisnika sa 33. sednice, koji je bez primedbi jednoglasno usvojen; da je u usvojenom zapisniku sa 33. sednice upravnog odbora, pored ostalog, bila i konstatacija da je po donetoj odluci sa te sednice upravnog odbora potpisan ugovor o osnivanju zajedničkog preduzeća sa „S.“ DOO B, kao i opredeljenju uloga i procenat učešća udela, predmetu i vrsti ulaganja, te imenovanju A. K . i N . P . za članove upravnog odbora novoosnovanog privrednog društva; da je ugovor o osnivanju preduzeća „S. m .“ zaključen 22. maja 2005. godine između „M .“ AD i tuženog ,,S .“; da je odredbom člana 15. ugovora propisano da upis ani uplaćeni kapital društva pri osnivanju iznosi 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti i 2.293,617 evra u stvarima preračunate po zvaničnom kursu na dan procene; da je u članu 16. osnivačkog ugovora bilo propisano da „M.“, kao svoj ulog unosi 250 evra u novcu i 1.078.000 evra u stvarima – poslovnom prostoru u T . ulici broj 3 u B, površine 1650m2 dinarske protivvrednosti 577.500 evra, četiri kancelarije u K. ulici broj 6 u B . površine 100 m2 ukupne vrednosti 100.000 evra u dinarskoj protivvrednosti, maloprodajni objekat u K. ulici broj 65 – prodavnicu površine 169m2, u dinarskoj protivvrednosti od 253.500 evra, magacin u prizemlju na galeriji površine 168m2 u dinarskoj protivvrednosti 67.200 evra, kao i galeriju u prodavnici u K. ulici broj 65, površine 114m2 u dinarskoj protivvrednosti 79.800 evra; da su odredbom člana 20. osnivačkog ugovora utvrđeni osnivački udeli i to za „M.“ – 47%, a za „S.“ – 53%; da je ugovor overen i potpisan od strane direktora udelničara A . K . i N . B; da su ista lica potpisala i sporazum o utvrđivanju vrednosti nenovčanih uloga u stvarima, koji je overen pod brojem Ov. 1023/05 od 25. maja 2005. godine; da je tim sporazumom utvrđena vrednost unetih stvari od strane „M.“ u iznosu od 1.078.000 evra i „S.“ u iznosu od 1.215,617 evra; da je rešenjem Agencije za privredne registre broj BD 26944/2005 od 1. juna 2005. godine upisano osnivanje društva za proizvodnju, promet i usluge „S. m .“ D.O.O. Beograd. Dalje je navedeno: da je na temelju ovakvog činjeničnog stanja , drugostepeni sud preinačio odbijajuću odluku prvostepenog suda po tužbenom zahtevu , tako što je isti usvojio i utvrdio da je ništav ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću „S. m .“ D.O.O. iz Beograda zaključen 25. maja 2005. godine između tužioca i tuženog; da je Vrhovni kasacioni sud stanovišta da je takva odluka drugostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava; da je osnivački ugovor „S . m .“ u celosti proizveo sva njime propisana obligaciona i statusna pravna dejstva danom izvršenih u govornih obaveza o upisu i prenosu osnivačkog kapitala i sprovedenom postupku upisa njegovog osnivanja od strane Agencije za privredne registre; da se pravna valjanost osnivačkog ugovora mogla sporiti samo kroz postupak osporavanja izvršenog upisa novoosnovanog društva u rokovima i pod uslovima propisanim odredbom člana 69. Zakona o registraciji privrednih subjekata; da je tom odredbom bilo propisano da se registracija podataka o privrednom subjektu, uključujući registraciju i njegovog osnivanja, smatra n ištavom, ako se, pored ostalog, radi o registraciji izvršenoj na osnovu dokumenta izdatog u nezakonito sprovedenom postupku ili dokumenta sa neistinitim podacima; da to znači da se i pitanje ovlašćenja zakonskog zastupnika pravnog prethodnika za zaključenje osnivačkog ugovora moglo istaći u postupku osporavanja upisa novoosnovanog društva; da nakon toga, a po proteku objektivnog i subjektivnog roka za podizanje tužbe za utvrđenje ništavosti upisa, naknadno utvrđe nje ništavosti osnivačkog ugovora po opštim pravilima obligacionog prava imalo bi samo deklaratorni značaj ; da međutim, tako deklarisana ništavost osnivačkog ugovora ne bi bila od uticaja na otklanjanje pravnih posledica ništavosti kroz vraćanje nekretnina unetih kao osnivački ulog u novoosnovano društvo, jer su te nekretnine saglasno odredbi člana 13. stav 6. Zakona o privrednim društvima postale svojina novoosnovanog društva; da je sa druge strane, pravno neutemeljeno stanovište drugostepenog suda da je zakonski zastupnik tužioca prekoračio ovlašćenja zastupanja u zaključenju osnivačkog ugovora privrednog društva „S. m .“; da se ne može prihvatiti tvrdnja da je takav postupak bio u suprotnosti sa odredbom člana 87. Zakona o obligacionim odnosima, jer u sprovedenom postupku nije utvrđeno da je zakonski zastupnik pravnog prethodnika tužioca imao bilo kakva ograničenja u zastupanju, da je, stoga, a na temelju odredbe člana 323. stav 4. Zakona o privrednim društvima on bio ovlašćen da bez posebnog punomoćja upravnog odbora, zaključi sporni osnivački ugovor; da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zaključeni osnivački ugovor obavezuje i zastupano društvo i protivnu ugovornu stranu, saglasno odredbi člana 75. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima; da su, osim toga, preduzete radnje zastupanja pravnog prethodnika tužioca u zaključenju spornog osnivačkog ugovora i verifikovane od strane njegovog upravnog odbora; da to proizlazi iz sadržine zapisnika sa 34. sednice upravnog odbora održane 27. maja 2005. godine; da je u tom zapisniku konstatovano da je na 33. sednici doneta odluka o osnivanju zajedničkog preduzeća sa ,,S.“ D.O.O. B, opredeljenom ulogu i procentu učešća udela, predmetu i vrsti ulaganja ,,S.“ D.O.O. i izvršeno imenovanje članova upravnog odbora novoosnovanog društva „S. m .“; da, s toga, nezavisno od osporavanja sadržine zapisnika sa 33. sednice upravnog odbora održane 13. maja 2005. godine od strane pojedinih članova tog organa, nema mesta tvrdnji da tom prilikom nije doneta odluka o osnivanju „S. m .“ sa osnivačkim ulogom ,,S.“ D.O.O. od 53% i pravnog prethodnika tužioca od 47%, zbog toga što sadržina zapisnika sa 34. sednice upravnog odbora nije sporna; da su pojedini svedoci osporili samo formalno postojanje odluke sa 33. sednice upravnog odbora da se osnuje novo društvo, ali njihovi iskazi ne mogu derogirati pravni značaj i sadržinu zapisnika sa 34. sednice upravnog odbora iz koga se nesumnjivo vidi da su članovi tog organa ne samo upoznati sa osnivanjem novog privrednog društva , već su i izvršili imenovanje svojih predstavnika u upravni odbor novoosnovanog privrednog subjekta; da je na taj način direktno potvrđena pravna valjanost zastupničkih aktivnosti direktora pravnog prethodnika tužioca, čak i u pretpostavljenoj situaciji o osnovanoj tvrdnji saslušanih svedoka po kojoj je ugovor o osnivanju privrednog društva „S. m .“ potpisan bez prethodno donete odluke upravnog odbora pravnog prethodnika tužioca; da se ni pravna valjanost spornog osnivačkog ugovora ne može sporiti pozivom na odredbu člana 398a Zakona o preduzećima, jer otuđenje imovine preduzeća koje posluje sa većinskim društvenim kapitalom bez prethodne saglasnosti Agencije za privatizaciju ne vodi apsolutnoj ništavosti takvog pravnog posla; da je odredbom stava 2. tog člana Zakona propisano da odluku donetu suprotno odredbi stava 1. može poništiti samo Agencija nadležna za poslove privatizacije; da to dalje z nači da odluka doneta suprotno odredbi člana 398a stav 1. Zakona o preduzećima ne proizvodi pravno dejstvo samo u slučaju kada je poništena od strane Agencije za privatizaciju; da u konkretnom slučaju nema dokaza da je odluka uprav nog odbora pravnog prethodnika tužioca doneta na 33. sednici od 13. maja 2005. godine poništena od strane Agencije za privatizaciju; da se , naprotiv, u spisu nalazi dopis Agencije od 6. maja 2005. godine iz koga proizlazi da se pravni prethodnik tužioca obraćao istoj sa zahtevom da mu se odobri raspolaganje nepokretnom imovinom; da ga tim dopisom Agencija obaveštava da on nema iskazan društveni, već akcijski kapital, zbog čega mu nije ni potrebna tražena saglasnost; da je nesporno da je pravni prethodnik tužioca pre donete odluke za zaključenje spornog osnivačkog ugovora od 13. maja 2005. godine prethodno zatražio saglasnost Agencije za otuđenje nepokretnosti koje su predstavljale njegov osnivački ulog i tim povodom dobio odgovor da mu tražena saglasnost nije potrebna; da, stoga, i u slučaju pretpostavljene osnovanosti tvrdnje drugostepenog suda da se ustupanjem akcija pravnog prethodnika tužioca Akcijskom fondu nije promenilo društveno vlasništvo na njegovoj nepokretnoj imovini, nema mesta stanovištu da se iz tog razloga zaključeni osnivački ugovor smatra ništavim saglasno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima; da bi se zaključenje osnivačkog ugovora bez prethodne saglasnosti Agencije za prenos nepokretne imovine kao osnivačkog uloga moglo okarakterisati kao apsolutno ništav pravni posao samo u slučaju da je takva sankcija izričito bila propisana odredbom člana 398a Zakona o preduzećima; da citiranom odredbom nije propisana sankcija apsolutne ništavosti, već je samo dopušteno poništenje odluke o otuđenju nepokretne imovine u društvenom vlasništvu donete bez prethodne saglasnosti Agencije; da se time zakonom dopušta samo pobijanje spornog osnivačkog ugovora iz razloga relativne ništavosti zbog činjenice da se odlukom o osnivanju novog privrednog društva izvršio prenos nepokretne imovine pravnog prethodnika tužioca kao njegovog osnivačkog uloga suprotno odredbi člana 398a Zakona o preduzećima; da, m eđutim, Agencija za privatizaciju nije tužbom tražila da se ta odluka poništi; da ona nije svojom odlukom poništila rasp olaganje nepokretnom imovinom pravnog prethodnika tužioca, jer je smatrala da on nema iskazan društveni, već akcijski kapital; da se takvo stanovište Agencije potvrđuje i rešenjem Trgovinskog suda u Beogradu broj Efi 6628/03 od 31. jula 2003. godine iz koga se vidi da kapital pravnog prethodnika tužioca čini akcijski kapital sa pravom upravljanja i akcijski kapital bez prava upravljanja; da se zato na temelju tih činjenica nesumnjivo može zaključiti da stanovište drugostepenog suda o otuđenju nepokretne imovine pravnog prethodnika tužioca bez prethodne saglasnosti Agencije za privatizaciju predstavlja proizvoljno tumačenje i primenu odredbe člana 398a Zakona o preduzećima; da je zbog toga tvrdnja drugostepenog suda da je sporni ugovor o osnivanju „S. m .“ D.O.O. apsolutno ništav, jer je saglasno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima zaključen protivno imperativnoj odredbi člana 398a Zakona o preduzećima, činjenično i pravno neprihvatljiva .
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava na čiju se povredu, pored ostalih, ustavnom žalbom ukazuje svakom se jemči pravo da nezavistan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega.
Odredbama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13 – Odluka US i 74/13 – Odluka US i 55/14) (u daljem tekstu: ZPP) je propisano: da je sudija dužan da se uzdrži od suđenja ako postoje razlozi koji dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (član 66.); da sudija ne može da vrši sudijsku dužnost (isključenje) ako – 1) je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlašćenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svedok ili veštak, 2) je kao akcionar vlasnik više od 3% akcija u ukupnom kapitalu pravnog lica, član privrednog društva ili član zadruge ako je jedna od stranaka njegov poverilac ili dužnik, 3) mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je supružnik, odnosno vanbračni partner, srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira da li je brak prestao ili nije, 4) je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 5) između sudije i stranke teče neka druga parnica, 6) je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobija u parnici ili je doneo odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 7) je u stečajnom postupku kao stečajni sudija ili član stečajnog veća doneo odluku povodom koje je došlo do spora, da sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće) (član 67); da kad sazna da postoji neki od razloga za isključenje iz člana 67. stav 1. ovog zakona, sudija je dužan da prekine svaki rad na tom predmetu i da o razlozima za isključenje odmah obavesti stranke i predsednika suda, koji će da odluči o isključenju (član 68) .
Odredbama člana 398a Zakona o preduzećima („Službeni list SRJ“, br. 29/96, 33/96, 29/97, 59/98, 74/99, 9/01 i 36/02) bilo je propisano: da preduzeće koje posluje većinskim društvenim kapitalom ne može, bez prethodne saglasnosti agencije republike članice nadležne za poslove privatizacije donositi odluke o: smanjenju ili povećanju kapitala; reorganizaciji ili restrukturiranju; investicionom ulaganju; prodaji dela imovine; opterećivanju imovine; zalaganjem stvari ili uspostavljanjem hipoteke; dugoročnom zakupu; poravnanju sa poveriocima; uzimanju ili odobravanju kredita ili izdavanju garancija, van toka redovnog poslovanja (stav 1.), da odluke donete suprotno odredbi stava 1. ovog člana poništiće agencija republike članice nadležna za poslove privatizacije (stav 2.).
Odredbama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik PC“, broj 125/04) bilo je propisano: da kada je predmet uloga svojina, svi uneti ulozi u imovinu privrednog društva svojina su društva i ne mogu biti korišćeni od ortaka, članova i akcionara kao njihova lična imovina (član 13. stav 6); da generalni direktor zastupa akcionarsko društvo posle registracije i objavljivanja registracije bez posebnog punomoćja (član 323. stav 4.)
Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) (u daljem tekstu: ZOO) je propisano: da kad zastupnik prekorači granice ovlašćenja, zastupani je u obavezi samo ukoliko odobri prekoračenje, da ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovno potreban da se ugovor takve vrste razmotri i oceni, smatraće se da je odobrenje odbijeno, da odobrenje iz prethodnog stava ima povratno dejstvo, ako strane ne odrede drukčije, da ako druga strana nije znala niti morala znati za prekoračenje ovlašćenja, može odmah po saznanju za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru izjasni, izjaviti da se ne smatra ugovorom vezana, da ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja (član 87.); da ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (član 103.) .
Zakonom o registraciji privrednih subjekata („Službeni glasnik RS“, br. 55/04, 61/05 i 111/09 ) je propisano: da se tužbom za utvrđenje može tražiti da se utvrdi da je registracija podatka o privrednom subjektu, uključujući i registraciju njegovog osnivanja, ništava, ako – 1) su u registracionoj prijavi navedeni neistiniti podaci, 2) je registracija izvršena na osnovu lažnog dokumenta, dokumenta izdatog u nezakonito sprovedenom postupku ili dokumenta sa neistinitim podacima i 3) postoje drugi zakonom predviđeni razlozi (stav 1.), da t užbu iz stava 1. ovog člana može podneti lice koje ima pravni interes da se utvrdi ništavost registracije (stav 2.), da se t užba podnosi sudu u roku od 30 dana od dana kada je podnosilac tužbe saznao za razloge ništavosti, ali se ne može podneti posle isteka roka od tri godine od dana izvršene registracije (stav 3.) (član 69.).
5. Razmatrajući navode ustavne žalbe u delu u kome podnosilac ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pods eća da podnosilac svoje tvrdnje o povredi prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u suštini, zasniva na tome da je sudija D. S. kao predsednik veća koje je donelo osporenu presudu, morao biti izuzet, jer je njegova supruga učestvovala u tom postupku, tako što je kao zamenik Republičkog javnog tužioca podigla zahtev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude, kao i da je revizijski sud „izvrnuo činjenice“ i da je relevantno pravo primenjeno na njegovu štetu.
Ocenjujući najpre postojanje navodne povrede prava na nepristrasan sud, kao jednog od osnovnih elemenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud pre svega mora istaći razliku između subjektivne pristrasnosti – postojanje stvarne predrasude od strane sudije i objektivne pristrasnosti – da li sudija nudi garantije koje su dovoljne da isključe bilo kakvu razumn u sumnju po ovom pitanju (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava Piersack protiv Belgije, od 1. oktobra 1985, broj aplikacije 8692/79, stav 30.). Pristrasnost suda postoji kada postupajući sudija ima različite procesne funkcije tokom postupka, kada se sastav sudijskog veća poklapa sa sastavom drugog veća koji je u učestvovao u istom postupku ili bio povezan sa predmetom spora, ili kada sud nije sastavljen od lica koja ispunjavaju zakonske uslove da budu sudije.
U pogledu subjektivne pristrasnosti, na koju se, u suštini, ukazuje u ustavnoj žalbi, Ustavni sud konstatuje da se lična nepristrasnost sudije pretpostavlja sve dok ne postoji dokaz o suprotnom (videti presudu Evropskog suda Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije, od 23. juna 1981, broj aplikacije 6878/75; 7238/75, stav 58.). S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je odredbama ZPP uređen postupak isključenja, odnosno izuzeća postupajućeg sudije. Ustanova isključenja, odnosno izuzeća ima za svrhu da spreči mogućnost pristrasnog suđenja, jer sudija ne sme vršiti svoju funkciju kad postoji razlog koji ukazuje na takvu mogućnost. Razlozi izuzeća se mogu podeliti u dve grupe. U prvu spadaju okolnosti navedene u samom Zakonu (isključenje) i tada nema mesta ocenjivanju da li sudija treba da sudi, već je on po samom zakonu izuzet. Drugu grupu čine sve druge okolnosti koje objektivnost sudije dovode u sumnju i tada sud ceni da li sudija treba da bude izuzet. Procesnu mogućnost izuzeća , po oceni suda , mogu koristiti i sudija i parnične stranke, s tim što takav zahtev mora biti obrazložen.
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud ocenjuje da se tvrdnje da je u predmetnom parničnom postupku podnosiocu ustavne žalbe na bilo koji način uskraćeno pravo na nepristrasan sud ne iskazuju kao ustavnopravno prihvatljive. Naime, podnosilac povredu prava na nepristrasan sud izvodi iz činjenice da je supruga predsednika veća učestvovala u tom postupku, tako što je kao zamenik Republičkog javnog tužioca podnela zahtev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je navedeni zahtev za zaštitu zakonitosti podnet protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 7353/13 od 2. aprila 2014. godine odbijen revizijsko m presudom Prev. 116/2014 Pzz. 4/2014 od 5. marta 2015. godine, jer nisu bili ispunjeni procesni uslovi propisani odredbama člana 3. st. 2. i 3. ZPP. Pored toga, sudija D.S. ne samo da nije bio član tog veća, niti je, u vreme podnošenja zahtev za zaštitu zakonitosti, niti u vreme donošenja označene revizijske presude bio sudija Vrhovnog kasacionog suda. Dakle, po mišljenju Ustavnog suda, ovakav razlog o pristrasnosti postupajućeg sudije i postojanju „revanšizma“ predstavlja subjektivan doživljaj samog podnosioca vezan za ličnost sudije, ali ne i relevantan razlog koji bi doveo u sumnju da je zaista postojala pristrasnost. Pored toga, Ustavni sud posebno naglašava činjenicu da je rešenjem predsednika Vrhovnog kasacionog suda Su VII 39 broj 36/2017 od 9. maja 2017. godine (koje nije osporeno ustavnom žalbom), pored ostalog, zahtev za izuzeće sudije D. S. – predsednika veća i još jednog sudije, odbijen kao neosnovan.
Vezano za navode iz dopune ustavne žalbe, Ustavni sud konstatuje da je rešenjem Vrhovnog kasacionog suda od 5. jula 2019. godine sudija D.S. izuzet od vršenja sudijske dužnosti u predmetu Prev. 113/2019. Ustavni sud takođe ukazuje da su razlozi tuženog u tom postupku, ovde podnosioca ustavne žalbe, koji se odnose na izuzeće sudije D.S. bili zasnovani ne samo na činjenici da je on kao predsednik veća koje je donelo presudu Prev. 112/2017 od 18. maja 2017. godine postupao u tom predmetu, u kome je njegova supruga kao zamenik Republičkog javnog tužioca podnela zahtev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude Pž. 7353/13 od 2. aprila 2014. godine, koji je odbijen revizijskom presudom Prev. 116/2014 Pzz. 4/2014 od 5. marta 2015. godine, već su postojale i druge okolnosti relevantne za izuzeće od postupanja, posebno njegovo držanje u drugim predmetima u kojima je podnosilac ustavne žalbe bio stranka. Polazeći od iznetog, kao i činjenice da je proteklo dve godine između donošenja ovde osporenog akta i rešenja Vrhovnog kasacionog suda od 5. jula 2019. godine, kojim je sudija D.S. izuzet od vršenja sudijske dužnosti u predmetu Prev. 113/2019, navedeno rešenje ne predstavlja dokaz koji bi ukazivao na postojanje pristrasnosti prilikom donošenja osporenog akta.
Što se tiče navoda vezanih za povredu relevantnog prava, kao i navoda kojima se ukazuje da je revizijski sud „izvrnuo činjenice“, Ustavni sud nalazi da je osporena presuda zasnovana na jasnom, obrazloženom i ustavnopravno prihvatljivom tumačenju relevantnog materijalnog prava sadržanog u odredbama Zakona o preduzećima, Zakona o privrednim društvima, Zakona o registraciji privrednih društava i ZOO, na konkretan slučaj. Takođe, osporenom presudom je odgovoreno na sve ključne navode koji su od značaja za odlučivanje i donošenje meritorne odluke u postupku po reviziji. Pored toga, a nasuprot tvrdnjama podnosioca , Ustavni sud konstatuje da Vrhovni kasacioni sud nije izmenio činjenično stanje, već je samo izveo drugačiji zaključak iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, što je uslovilo i da krajnji ishod parničnog postupka za podnosioca ustavne žalbe bude nepovoljan.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu, izjavljenu zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15) i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Kako podnosilac povredu prava iz člana 36. Ustava izvodi iz povrede prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud našao da nije povređeno osporenim akt om, to nije moglo doći ni do povrede označenih prava. Pored toga, vezano za navodnu povred u prava na pravno sredstvo, Ustavni sud ukazuje da je podnosilac u predmetnom postupku imao i iskoristio pravo na žalbu protiv prvostepene presude, o kojoj je odlučio nadležan Privredni apelacioni sud, čime mu je suštinski omogućeno ostvarivanje prava iz člana 36. stav 2. Ustava, jer je prvostepena presuda preispitana od strane nadležnog višeg suda. Činjenica da je u postupku po reviziji do neta drugačija odluka, kao i da je podnosilac ustavne žalbe dostavio sudu odgovor na reviziju, te da je nezadovoljan konačnim ishodom parničnog postupka, ne može biti dokaz o povredi prava na pravno sredstvo, posebno u situaciji kada je Ustavni sud našao da osporenom presudom nije povređeno pravo na pravično suđenje.
Što se tiče navodne povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava, Ustavni sud konstatuje da rešavanje imovinskih sporova pred sudovima u parničnom postupku nužno ima za posledicu donošenje nepovoljne odluke za jednu od stranaka u sporu. Međutim, činjenica da je jedna stranka u imovinskoj parnici neizbežno neuspešna, sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdila povreda njenog Ustavom zajemčenog prava na imovinu. Mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona koje se jemči odredbom člana 58. stav 1. Ustava prvenstveno se odnosi na akte javne vlasti, odnosno mere koje preduzima država u cilju ograničenja ili oduzimanja imovine nekog lica. Za razliku od sporova koji se vode zbog mešanja države u imovinu pojedinca, u konkretnom slučaju, povreda imovinskih prava koja nesporno spadaju u domen građanskih prava prvenstveno treba da bude sagledana u odnosu na procesne garancije iz člana 32. stav 1. Ustava. Imajući u vidu da je Ustavni sud ocenio da nisu prihvatljivi navodi podnosioca o tome da mu je osporenom presudom povređeno pravo na pravično suđenje, ne postoje ni ustavnopravni razlozi koji bi bili osnov za tvrdnju da je došlo do povrede prava na imovinu.
U vezi sa navodnom povred om načela zabrane diskriminacije, Ustavni sud konstatuje da se odredbama člana 21. Ustava ne jemči nijedno određeno ljudsko ili manjinsko pravo, odnosno sloboda, već se utvrđuju načela u skladu sa kojima se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode. Stoga je i povreda ovog načela akcesorne prirode, što znači da do nje može doći samo u vezi sa utvrđenom povredom ili uskraćivanjem nekog konkretnog prava ili sloboda, za koju u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da ima osnova.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio u drugom delu izreke , jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
7. S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) , člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.