Odluka Ustavnog suda o povredi prava na jednaku zaštitu prava
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na jednaku zaštitu prava zbog neujednačene sudske prakse. Sudovi su donosili različite odluke u istovetnim sporovima za naknadu štete zbog manje isplaćene zarade sudijama sa Kosova i Metohije.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi R. Š . iz B, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 26. juna 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba R. Š . izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1476/10 od 23. septembra 2010. godine i utvrđuje da je povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava pred sudovima , zajemčeno odredbom člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Odbacuje se ustavna žalba R. Š. izjavljena protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 697/11 od 7. septembra 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. R. Š . iz B . je 24. februara 2011. godine podnela ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1476/10 od 23. septembra 2010. godine, zbog povrede prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i prava na rad iz člana 60. Ustava.
Podnositeljka je 13. januara 2012. godine dopunila ustavnu žalbu tako što je ustavnom žalbom osporila i rešenje Vrhovnog kasacionog suda Rev. 697/11 od 7. septembra 2011. godine, kojim je odbačen kao nedozvoljen predlog podnositeljke za ponavljanje postupka. Takođe, dopunom je podnositeljka tražila i da se utvrde povrede prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, garantovanih odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda , kao i načela i prava iz člana 21. st. 1. i 2. Ustava, odnosno čl. 13. i 14. Evropske konvencije , te prava iz člana 58. Ustava, i to u odnosu na oba osporena akta.
Podnositeljka ustavne žalbe navela je: da je pre napuštanja Prištine zbog poznatih događaja na KiM, bila sudija Trgovinskog suda u Prištini; da u periodu nakon nevoljnog napuštanja Prištine nije bila radno angažovana jer su po izmeštanju sedišta Trgovinskog suda u P rištini u Kraljevo u tom sudu bili angažovan samo predsednik suda, jedan sudija i zapisničar; da je stalno podnosila zahteve za radnim angažovanjem i konkurisala na sve konkurse Ministarstva pravde; da je 2007. podnela Prvom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv Republike Srbije – Ministarstvo pravde, radi naknade štete zbog manje isplaćene plate za period od 1. decembra 2005. godine do 1. oktobra 2007. godine kada joj je isplaćivana minimalna zarada u skladu Zaključkom Vlade Republike Srbije od 17. jula 2003. godine; da je pravnosnažnom presudom usvojen njen tužbeni zahtev; da je Vrhovni kasacioni sud doneo osporenu revizijsku presudu kojom je preinačio nižestepene presude, pogrešno nalazeći da podnositeljka nema pravo na naknadu štete, jer je primala naknadu plate u skladu sa navedenim Zaključkom Vlade Republike Srbije od 17. jula 2003. godine; da se navedeni Zaključak nije mogao odnositi na sudije kao izabrana lica, već samo na zaposlene; da joj država nije omogućila da obavalja sudijsku dužnost, iako je imala za to potrebe i mogućnosti; da je osporenom revizijskom presudom dovedena u bitno različit položaj u odnosu na njene kolege kojima je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji takav zahtev pravnosnažno usvajan od strane drugostepenih sudova. Imajući u vidu navedeno, podnositeljka je predložila da se utvrdi povreda označenih prava, kao i da se poništi osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1476/10 od 23. septembra 2010. godine.
Dopunom ustavne žalbe podnositeljka je osporila rešenje Vrhovnog kasacionog suda Rev. 697/11 od 7. septembra 2011. godine doneto u postupku koji je vođen po predlogu podnositeljke ustavne žalbe za ponavljanje pravnosnažno okončanog postupka.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u osporenu presudu i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Tužilja R. Š , ovde podnositeljka ustavne žalbe, je podnela Prvom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv tužene Republike Srbije - Ministarstvo pravde, radi naknade štete zbog manje isplaćene plate za period od 1. decembra 2005. godine do 1. oktobra 2007. godine.
Prvi opštinski sud u Beogradu je 10. decembra 2007. godine doneo presudu P. 2845/07, kojom je usvojio tužbeni zahtev tužilje. U obrazloženju ove prvostepene presude je, pored ostalog, istaknuto: da je tužilja u svojstvu sudije u Trgovinskom sudu u Prištini radila kao sudija do 1. juna 1998. godine; da tužilja u spornom periodu nije bila radno angažovana; da joj u navedenom periodu isplaćivana minimalna zarada u skladu sa Zaključkom Vlade Republike Srbije 05 br. 02-4586/2003-01 od 17. jula 2003. godine.
Okružni sud u Beogradu je presudom Gž1. 1673/08 od 2 9. aprila 2009. godine odbio žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdio ožalbenu prvostepenu presudu.
Odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv prvostepene i drugostepene presude, Vrhovni kasacioni sud je 23. septembra 2010. godine doneo osporenu presudu Rev. 1476/10, kojom je preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje. U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno: da je pogrešno pravno stanovište nižestepenih sudova prema kome je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpela tužilja zbog radne neangažovanosti, u smislu odredaba člana 154. stav 1. i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima; da su odluke predsednika Vrhovnog suda Srbije, Visokog saveta pravosuđa i Narodne skupštine vezane za neupućivanje, neusvajanje zahteva za premeštaj i za neizbor tužilje u neki od sudova, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, donete u okviru diskrecionog prava i ovlašćenja u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima i ne predstavljaju pravni osnov za naknadu štete; da ni tužilja ni nižestepeni sudovi ne ukazuju na bilo šta nedozvoljeno ili protivzakonito u vezi sa neupućivanjem ili neraspoređivanjem tužilje u neki od sudova; da nije sporno da tužilji, u smislu čl. 11. i 51. Zakona o sudijama, nije prestala sudijska dužnost, ali ta činjenica, sama po sebi, ne znači da ona ima pravo na isplatu plate kao da obavlja sudijsku dužnost; da u konkretnom slučaju ne postoji nezakonito postupanje tužene, s obzirom na to da je tužilji u spornom periodu isplaćivana naknada plate u skladu sa Zaključkom Vlade Republike Srbije 05 br. 02-4586/2003-01 od 17. jula 2003. godine, te da u tom smislu tužilja nema pravo traženu naknadu Osporena revizijska presuda je tužilji dostavljena 25. januara 2011. godine.
4. Podnositeljka ustavne žalbe je dostavila presudu za koju je smatrala da se odnose na istu činjeničnu i pravnu situaciju kao i situacija u kojoj se ona nalazila u osporenom postupku. Uvidom u ovu presude, Ustavni sud je konstatovao sledeće:
Apelacioni sud u Nišu je, kao sud poslednje instance, presudom Gž1. 996/10 od 16. juna 2919. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Opštinskog suda u Prištini P1. 310/07 od 17. juna 2009. godine kojom je usvojen tužbeni zahtev tužilje R. Š, i obavezana tužena da joj na ime naknade materijalne šetet zbog manje isplaćene neto zarade za period od 1. decembra 2004. godine do 18. jula 2005. godine isplati određeni iznos, te da joj naknadi troškove parničnog postupka.
5. Ustavni sud nalazi da su za odlučivanje o osnovanosti ustavne žalbe od značaja sledeće odredbe Ustava i zakona:
Relevantnim odredbama Ustava je utvrđeno: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na naknadu materijalne ili nematerijalne štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokuje državni organ, imalac javnog ovlašćenja, organ autonomne pokrajine ili organ jedinice lokalne samouprave (član 35. stav 2.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom, da svako ima pravo na slobodan izbor rada i da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta, te da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći, kao i da se ženama, omladini i invalidima omogućuju posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, u skladu sa zakonom (član 60.).
Zakonom o uređenju sudova ("Službeni glasnik RS", br. 63/01, 42/02, 27/03, 29/04, 101/05 i 46/06), koji se primenjivao do 1. januara 2010. godine, bilo je propisano: da Vrhovni sud Srbije, pored ostalog, utvrđuje načelne pravne stavove radi jedinstvene sudske primene prava, kao i da razmatra primenu zakona i drugih propisa i rad sudova (član 28.); da sednica odeljenja Vrhovnog suda Srbije razmatra pitanja iz delokruga sudskih odeljenja, da se saziva i ako između pojedinih veća nastane nesaglasnost u primeni propisa ili ako jedno veće odstupi od pravnog shvatanja prihvaćenog u svojoj praksi ili od pravnog shvatanja koje su prihvatila sva veća, te da pravno shvatanje usvojeno na sednici odeljenja obavezuje sva veća u sastavu odeljenja (član 40.); da opšta sednica Vrhovnog suda Srbije, pored ostalog, usvaja načelne pravne stavove; razmatra primenu zakona i drugih propisa i rad sudova (član 41. stav 1.); da se opšta sednica saziva i kad između veća iz različitih odeljenja ili između različitih odeljenja nastane nesaglasnost u primeni propisa, kad se u jednom odeljenju odstupi od načelnog pravnog stava ili kad na sednici odeljenja ne može da se usvoji pravno shvatanje, da načelni pravni stav usvojen na Opštoj sednici obavezuje sva veća i odeljenja Vrhovnog suda Srbije i može da se izmeni samo na Opštoj sednici (član 42.).
Zakon o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br.116/08, 104/09, 101/10, 31/11, 78/11 i 101/11) propisuje: da Vrhovni kasacioni sud, pored ostalog, utvrđuje načelne pravne stavove radi jedinstvene sudske primene prava, razmatra primenu zakona i drugih propisa i rad sudova (član 31.); da opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda, pored ostalog, usvaja načelne pravne stavove, razmatra primenu zakona i drugih propisa i rad sudova (član 44.); da se opšta sednica saziva i kad između veća iz različitih odeljenja ili između različitih odeljenja nastane nesaglasnost u primeni propisa, kad se u jednom odeljenju odstupi od načelnog pravnog stava ili kad na sednici odeljenja ne može da se usvoji pravno shvatanje, da načelni pravni stav usvojen na opštoj sednici obavezuje sva veća i odeljenja Vrhovnog kasacionog suda i može da se izmeni samo na opštoj sednici (član 45.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09), koji je važio u vreme donošenja osporene revizijske presude, bilo je propisano: da kad u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od prejudicijelnog značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će, po službenoj dužnosti ili na predlog stranke, pokrenuti postupak pred Vrhovnim kasacionim sudom radi rešavanja spornog pravnog pitanja (član 176. stav 1.); da zahtev koji se upućuje Vrhovnom kasacionom sudu treba da sadrži kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari, argumente stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtevom za rešenje spornog pravnog pitanja, da sud može da iznese i sopstveno tumačenje spornog pravnog stava, te da je prvostepeni sud dužan da uz zahtev za rešavanje spornog pravnog pitanja dostavi i predmet Vrhovnom kasacionom sudu (član 177.); da je Vrhovni kasacioni sud dužan da reši sporno pravno pitanje u roku do 90 dana od dana prijema zahteva, da će Vrhovni kasacioni sud odbiti da zauzme stav o spornom pravnom pitanju ako ono nije od značaja za odlučivanje u većem broju predmeta, da ako Vrhovni kasacioni sud odluči da rešava sporno pravno pitanje odluku o tome objaviće u „Biltenu“ Vrhovnog kasacionog suda ili na drugi pogodan način, te da Vrhovni kasacioni sud odlučuje o zahtevu za rešavanje spornog pravnog pitanja po pravilima postupka za usvajanje pravnih stavova (član 178.); da u pravnom shvatanju koje zauzima povodom zahteva za rešavanje spornog pravnog pitanja Vrhovni kasacioni sud razmatra sporno pravno pitanje i iznosi razloge kojima obrazlaže svoju odluku, da se pravno shvatanje dostavlja sudu koji je pokrenuo postupak i objavljuje u „Biltenu“ Vrhovnog kasacionog suda (član 179.).
Odredbama čl. 180. do 185. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 5/12, 46/12 i 72/14) uređen je, takođe, postupak za rešavanje spornog pravnog pitanja.
Odredbama čl. 16. do 29. Poslovnika o uređenju i radu Vrhovnog suda Srbije ("Službeni glasnik RS", br. 5/02, 46/02 i 72/04) bio je propisan postupak za usvajanje pravnih stavova.
Odredbama čl. 11. do 23. Poslovnika o uređenju i radu Vrhovnog kasacionog suda ("Službeni glasnik RS", broj 37/10) propisan je postupak za usvajanje pravnih stavova.
6. Ustavni sud, najpre, konstatuje da se podnositeljka žalila, pored ostalog, i na neujednačenu sudsku praksu sudova u Srbiji u vezi naknade štete na ime razlike između naknade koju su nosioci sudijske funkcije na teritoriji Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija primali na osnovu zaključka Vlade Republike Srbije 05 broj 02-4568/2003-01 od 17. jula 2003. godine i zarade koju bi dobijali kao sudije obavaljajući sudijsku funkciju. Podnositeljka je navela da je Apelacioni sud u Nišu, kada je odlučivao u poslednjoj instanci, usvajao zahteve njenih kolega, ali i njen zahtev i dosuđivao naknadu štete na ime te razlike, a da je Vrhovni kasacioni sud osporenom presudom preinačio presudu Okružnog suda u Beogradu kojom je i njoj dosuđena navedena naknada štete i odbio kao neosnovan njen tužbeni zahtev , samo za drugi period.
Razmatrajući navode podnositeljke ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud je utvrdio da je Apelacioni sud u Nišu, kao sud poslednje instance, u bitno identičnoj činjeničnoj situaciji i u pogledu istog pravnog pitanja , te u odnosu na iste parnične stranke, doneo presudu koja je dru gačija u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1476/10 od 23. septembra 2010. godine.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je postojanje suprotnih sudskih odluka povodom istog pravnog pitanja karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih sudova, žalbenih sudova, i sudova koji odlučuju po vanrednim pravnim sredstvima sa nadležnošću na određenoj teritoriji, te da se ovo, samo po sebi, ne mora smatrati suprotno principu pravne sigurnosti. Međutim, iako se mogu prihvatiti određena odstupanja u tumačenju kao prirodno svojstvena svakom pravosudnom sistemu koji je, kao i sistem u Republici Srbiji, zasnovan na mreži sudova koji imaju nadležnost na određenoj teritoriji, pred Ustavnim sudom se postavilo pitanje kriterijuma kojima se treba rukovoditi prilikom ocene da li su suprotne odluke različitih domaćih sudova koji su odlučivali u poslednjoj instanci, a povodom istog pravnog pitanja, u saglasnosti sa pravom na jednaku zaštitu prava pred sudovima.
Polazeći, pre svega, od značaja prava na jednaku zaštitu prava pred sudovima koje garantuje, između ostalog, izvesnu stabilnost i doprinosi poverenju javnosti u sudove, a da opstajanje protivrečnih sudskih odluka povodom istog pravnog pitanja može dovesti do pravne nesigurnosti koja bi verovatno dovela do umanjenja poverenja javnosti u pravni sistem, pri čemu je jasno da je takvo poverenje jedan od suštinskih elemenata države koja se zasniva na vladavini prava, Ustavni sud smatra da bi, prilikom ocene da li je postojanjem suprotnih sudskih odluka povodom istog pravnog pitanja došlo i do povrede navedenog prava, trebalo imati u vidu sledeće činjenice: kao prvo, da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova povodom istog pravnog pitanja; kao drugo, da li dom aće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika i kao treće, da li se taj mehanizam primenjuje i kakav je efekat te primene ( vidi: presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vučković i drugi protiv Srbije, 17153/11 od 28. agusta 2012. godine ).
Analazirajući konačne odluke koje su domaći sudovi u drugoj i trećoj instanci donosili u vezi naknade štete na ime razlike između naknade koju su nosioci sudijske funkcije na teritoriji Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija primali na osnovu Zaključka Vlade od 17. jula 2003. godine i zarade koju bi dobijali kao sudije obavaljajući sudijsku funkciju, Ustavni sud ukazuje da je u periodu od 2004. godine do 2010. godine postojala protivrečna sudska praksa, budući da su okružni sudovi povodom istog pravnog pitanja donosili na desetine odluka kojima su nosiocima sudijske funkcije na teritoriji Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija utvrđivali pravo na navedenu naknadu štete (na primer: presude Okružnog suda u Beogradu Gž1. 5791/07 od 24. septembra 2008. godine, Gž1. 5877/08 od 12. novembra 2008. godine, Gž. 170/09 od 26. novembra 2009. godine, Gž. 4916/05 od 28. decembra 2005. godine i Gž1.1204/05 od 13. oktobra 2005. godine) , a da je istovremeno Vrhovni sud Srbije, koji je vrlo retko odlučivao o navedenom pravnom pitanju (samo u slučajevima kada je vrednost predmeta spora prelazila revizijski cenzus), imao drugačiju praksu od okružnih sudova i smatrao da navedenim nosiocima sudijske funkcije ne pripada pravo na traženu naknadu štete. Čak i nakon formiranja nove mreže sudova (2010. godine) i ustanovljavanja apelacionih sudova, iako su mnogi apelacioni sudovi usaglasili na drugostepenoj instanci stav u skladu sa pr avnim stavom Vrhovnog suda Srbije da navedenim nosiocima sudijske funkcije ne pripada tražena naknada štete, postoje slučajevi kada su zauzimali drugačiji pravni stav (kao što je učinio Apelacioni sud u Nišu u presudi Gž1. 996/10 od 16. juna 2010. godine, u slučaju tužbe podnositeljke ustavne žalbe za manju isplaćenu zaradu za period od 2004. do 2005. godine). Praksu Vrhovnog suda Srbije nastavio je i Vrhovni kasacioni sud koji je, u konkretnom slučaju, i doneo presudu koja se ustavnom žalbom osporava.
Zakonom o parničnom postupku iz 2004. godine, koji je važio u vreme donošenja osporene revizijske odluke, tako i u periodu za koji je utvrđeno da je postojala različita sudska praksa povodom rešavanja predmetnog pitanja, bio je uređen postupak rešavanja spornog pravnog pitanja od strane trećestepenog suda (Preporuka Komiteta ministara Saveta Evrope broj R(95)5 od 7. februara 1995. godine). Navedenim postupkom je bio uspostavljen m ehanizam za prevazilaženje navedenih razlika prilikom odlučivanja različitih sudova u pogledu istog pravnog pitanja. Svrha ovog novog pravnog instituta bila je, upravo ujednačavanje sudske prakse i ubrzanje postupka, tako što se Vrhovni sud Srbije, ne čekajući da postupa po vanrednom pravnom leku, odnosno i pre presuđenja pred drugostepenim sudom, mogao izjasniti o spornom pravnom pitanju i zauzeti pravno shvatanje koje se postavljalo pred nižestepenim sudovima. Naime, odredbama navedenog Zakona o parničnom postupku bilo je propisano da kad u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od prejudicijelnog značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će, po službenoj dužnosti ili na predlog stranke, pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Srbije radi rešavanja spornog pravnog pitanja. Pri tom se o zahtevu za rešavanje spornog pravnog pitanja odlučivalo po pravilima postupka za usvajanje pravnih stavova, a pravno shvatanje zauzeto po spornom pravnom pitanju dostavljalo se sudu koji je pokrenuo postupak i objavljivalo se u „Biltenu“ Vrhovnog suda Srbije. Prema odredbama Zakona o uređenju sudova iz 2001. godine, Vrhovni sud Srbije je utvrđivao načelne pravne stavove radi jedinstvene sudske primene prava, a pravno shvatanje usvojeno na sednici odeljenja obavezivalo je sva veća u sastavu odeljenja. Postupak za zauzimanje načelnih pravnih stavova radi jedinstvene sudske primene prava bio je propisan Poslovnikom o uređenju i radu Vrhovnog suda Srbije iz 2002. godine.
Iako Zakonom o parničnom postupku iz 2004. godine nije bio propisan procesni mehanizam kojim bi se obezbedila obaveznost primene pravnog stava usvojenog u postupku rešavanja spornog pravnog pitanja, u dosadašnjoj praksi nižestepenih sudova bilo je pravilo da se usvojeni pravni stavovi od strane trećestepenog suda prihvataju i da deluju autoritetom donosioca i snagom argumenata, a to se odnosilo i na ostala pravna shvatanja usvojena na sednicama Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije. Dakle, da bi uvođenje navedenog procesnog instituta ostvarilo svoju svrhu, bilo je potrebno veće angažovanje prvostepenih sudova kod identifikovanja spornih pravnih pitanja od prejudicijelnog značaja za odlučivanje u predmetima, a posebno kod formulisanja zahteva koji se upućuju Vrhovnom sudu Srbije, kao i još veće angažovanje Vrhovnog suda Srbije čija je uloga u ovom postupku bila najznačajnija, pa samim tim i najodgovornija.
O značaju navedenog procesnog instituta ukazuje i činjenica da i važeći Zakon o parničnom postupku, Zakon o uređenju sudova, kao i Poslovnik o uređenju i radu Vrhovnog kasacionog suda, takođe, predviđaju postupak rešavanja spornog pravnog pitanja od strane trećestepenog suda.
Ocenjujući osnovanost istaknute povrede prava na jednaku zaštitu prava pred sudovima, Ustavni sud je, na osnovu prethodno iznetih činjenica i okolnosti, utvrdio da su u sudskoj praksi redovnih sudova povodom rešavanja predmetnog pravnog pitanja postojale dugotrajne i duboke razlike koje su stvarale kontinuiranu nesigurnost, što je zauzvrat moralo smanjiti poverenje javnosti u pravosuđe, pri čemu je to poverenje jedno od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini prava. Pošto ove protivrečnosti nisu institucionalno rešene, iako su Vrhovnom sudu Srbije kao najvišem sudu u Republici Srbiji stajali na raspolaganju delotvorni mehanizmi koji osiguravaju konzistentnost u praksi nacionalnih sudova, to je stvorilo stanje stalne nesigurnosti , čime je bio ugrožen princip da država svim licima obezbedi jednaku zaštita prava, odnosno da se ustanovi dobra sudska praksa. Ustavni sud je ovakav pravni stav zauzeo i u svojoj Odluci Už-3819/2010 od 12. decembra 2013. godine.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je navedenim postupanjem sudova poslednje instance podnositeljka ustavne žalbe dovedena u bitno različit položaj od onoga u kome su bili tužioci čiji su istovetni tužbeni zahtevi usvojeni. Iz iznetih razloga, Ustavni sud je ocenio da je povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava pred sudovima, te je ustavnu žalbu u ovom delu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), odlučujući kao u prvom delu izreke.
7. Ustavni sud je iz navoda ustavne žalbe ocenio da podnositeljka u suštini osporava navedenu revizijsku presudu i zbog povrede prava na naknadu štete, iz člana 35. stav 2. Ustava , kao i prava na rad, zajemčenog odredbom člana 60. stav 4. Ustava .
A) S obzirom na prirodu označenih ustavnih prava, Ustavni sud konstatuje da se kao prethodno pitanje postavlja pitanje povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te da je za rešavanje ovog dela ustavne žalbe potrebno prethodno ispitati i da li je primena materijalnog prava u konkretnom slučaju bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, na štetu podnositeljke ustavne žalbe, odnosno na povredu prava na pravično suđenje.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, između ostalog, utvrdio da se osporena revizijska presuda zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog materijalnog prava, s obzirom na to da se zarada po svim važećim propisima u Republici Srbiji isplaćuje isključivo za obavljeni rad i za vreme provedeno na radu. Stoga je Ustavni sud našao da nema mesta nalaganju nadležnom sudu da ponovi postupak po reviziji koju je tužena izjavila protiv prvostepene i drugostepene presude. Ustavni sud konstatuje da je isti stav zauzeo u svojoj Odluci Už-5116/2010 od 12. juna 2013. godine.
B) U vezi istaknute povrede prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava, Ustavni sud je konstatovao da je ovim pravom, pored ostalog, garantovano pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete prouzrokovane nezakonitim ili nepravilnim radom državnog organa. Stoga, po oceni Ustavnog suda, prilikom pozivanja na povredu ovog ustavnog prava i ocene ovog suda, prethodno mora biti utvrđen nezakonit ili nepravilan rad državnog organa. Kako u konkretnom slučaju, osporenom presudom nije utvrđen nezakonit i/ili nepravilan rad državnog organa, niti je Ustavni sud prilikom ocene pravičnosti postupka u kome je doneta osporena presuda utvrdio povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je ocenio da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o navodima o povredi prava iz člana 35. stav 2. Ustava.
V) Takođe, kako je utvrđeno da podnositeljki ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, koje je u neposrednoj vezi sa ostvarivanjem prava na pravičnu naknadu za rad garantovanog članom 60. stav 4. Ustava, Ustavni sud je ocenio da nisu ispunjeni ni uslovi da odlučuje o navodima o povredi prava iz člana 60. Ustava.
Polazeći od iznetog, Ustavni sud je u ovom delu odbacio ustavnu žalbu kao nedozvoljenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, te je odlučio kao u drugom delu izreke.
8. U odnosu na dopunu ustavne žalbe koju je podnositeljka uputila Ustavnom sudu 13. januara 2012. godine, Ustvani sud konstatuje da je kao osporeni akt navedeno rešenje Vrhovnog kasacionog suda Rev. 697/11 od 7. septembra 2011. godine, kojim je konačno odlučeno o predlogu podnositeljke ustavne žalbe za ponavljanje pravnosnažno okončanog postupka, te je taj njen predlog odbačen kao nedozvoljen. Podnositeljka je istakla da su joj ovim aktom povređena načela i prava iz člana 21, člana 32. stav 2. Ustava, člana 35. stav 2. Ustava, člana 36. stav 1. Ustava, člana 58. Ustava i člana 60. Ustava.
A) Saglasno odredbi člana 170. Ustava, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, ustavna žalba se može izjaviti samo protiv pojedinačnog akta ili radnje kojima je odlučivano o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, pošto samo takvim aktom ili radnjom podnosiocu može biti povređeno ili uskraćeno neko od Ustavom zajemčenih prava i sloboda. Takođe, pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava sadrži ustavno jemstvo svakome da će nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljeni sud, pravično i u razumnom roku, javno raspraviti i odlučiti, između ostalog, o njegovim pravima i obavezama.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu da osporenim rešenjem koji se osporava dopunom ustavne žalbe nije odlučivano o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe, već samo o tome da li su ispunjeni zakonom propisani uslovi da se pravnosnažno okončani postupak ponovi, to je Ustavni sud ocenio da se osporeni akt, ratione materiae, ne može dovesti u vezu sa povredom prava na pravično suđenje, te je, i u ovom delu, ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
B) U odnosu na istaknutu povredu prava na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se označenim pravom jemči dvostepenost u odlučivanju, odnosno pravo da se u postupku po žalbi ili drugom propisanom pravnom sredstvu, pred organom više instance, ispita zakonitost prvostepene odluke, što ne podrazumeva i pravo na pozitivan ishod postupka za lice koje je izjavilo pravno sredstvo, ako za to nije bilo osnova. Kako je nesporno da je podnositeljka ustavne žalbe imala i iskoristila pravo na preispitivanje zakonitosti prvostepene odluke, to je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, i u ovom delu odbacio ustavnu žalbu.
V) Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u delu kojim se ističe povreda prava iz člana 35. stav 2. Ustava, čl. 58. i 60. Ustava, jer se označena ustavna prava, s obzirom na njihovu Ustavom utvrđenu sadržinu, ne mogu dovesti u ustavnopravnu vezu sa pravnom prirodom i sadržinom osporenog akta.
G) Ispitujući ovaj deo ustavne žalbe u odnosu na postojanje povred e načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se ovim načelom ne jemči nijedno posebno ljudsko pravo ili sloboda, već je reč o osnovnom načelu na kome, saglasno Ustavu, počiva ostvarivanje svih Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Povreda načela zabrane diskriminacije je uvek akcesorne prirode, jer njegova povreda može biti vezana samo za istovremeno učinjenu povredu ili uskraćivanje nekog određenog ustavnog prava ili slobode. U tom smislu, da bi u postupku po ustavnoj žalbi cenio da li je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev. 697/11 od 7. septembra 2011. godine došlo do povrede navedenog ustavnog načela, navodi o učinjenoj povredi moraju biti u vezi sa utvrđenom povredom ili uskraćivanjem nekog drugog ljudskog ili manjinskog prava ili slobode, što u ovom slučaju nije učinjeno.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, i u ovom delu ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
9. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.