Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu privrednog društva, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje od strane Vrhovnog kasacionog suda. Sud je poništio revizijsku presudu jer nije izvršena prethodna odluka Ustavnog suda i naložio donošenje nove, obrazložene odluke o reviziji.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-8783/2014
16.07.2020.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća, i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Jovan Ćirić članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi privrednog društva „S.“ a.d. Bečej, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 16. jula 2020. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba privrednog društva „S.“ a.d. Bečej i utvrđuje da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 30/14 od 23. jula 2014. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje .
2. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 30/14 od 23. jula 2014. godine i određuje da nadležni sud donese novu odluku o reviziji tužen og izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Privredno društvo „S.“ a.d. Bečej podnelo je Ustavnom sudu, 9. decembra 2014. godine, ustavnu žalbu, dopunjenu podnescima od 11. i 18. decembra 2014. godine, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srb ije, u parničnom postupku koji je vođen pred Privrednim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 4285/10 i protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 30/14 od 23. jula 2014. godine, zbog povrede načela i prava iz čl. 21. i 22, člana 32. stav 1. i čl ana 58. Ustava. Dopunom ustavne žalbe od 18. decembra 2014. godine, podnosilac je, pre svega , precizirao zahtev iz ustavne žalbe, i ukazao da osporenom revizijskom presudom nije postupljeno u skladu sa Odlukom Ustavnog suda Už-7932/2013 od 24. aprila 2014. godine u pogledu raspravljanja spornih pitanja na koja je ukazano navedenom odlukom.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, između ostalog, istakao: da Vrhovni kasacioni sud nije postupio po Odluci Ustavnog suda Už-7932/2013 od 24. aprila 2014. godine, kojom je poništena ranije doneta revizijska presuda i naloženo odlučivanje o njegovoj reviziji; da osporena presuda ni u ponovnom postupku nije obrazložena na način koji zadovoljava standarde pravičnog suđenja i da istom nije odgovoreno na najvažnije pitanje, zapravo pitanje aktivne legitimacije tužioca da potražuje odgovarajući novčani iznos od tuženog, kao korisnika robnog kredita za nabavku opreme dobijenog i delom nevraćenog, odnosno pitanje pasivne legitimacije tuženog u svetlu utvrđivanja i pravnog identifikovanja konkretnog pravnog osnova za obavezivanje tuženog na isplatu traženog deviznog novčanog iznosa; da revizijski sud nije imao u vidu stav izražen u rešenju Privrednog apelacionog suda Pž. 4134/10 od 30. septembra 2010. godine, da odgovor na pitanje aktivne legitimacije tužioca zavisi od činjenice da li je u vreme stupanja na snagu Zakona o regulisanju odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i pravnih lica i banaka sa teritorije Savezne Republike Jugoslavije koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, tužilac , odnosno njegov pravni prethodnik, uopšte bio dužnik prema označenim poveriocima, jer bi se samo u tom slučaju stekli uslovi za primenu navedenog Zakona; da osporenom presudom nije dato pravno osnovano i logično obrazloženje na osnovu čega je zaključeno da su ugovori o refinansiranju zaključeni između stranaka zapravo bili efektivni ugovori o kreditu, niti od kakvog je značaja činjenica da je kod „refinansiranja“ garant duga bila NBJ; da ista ne obj ašnjava, čak i pod pretpostavkom da je bilo u pitanju realno kreditno zaduživanje tuženog kod tužioca uz plasman novca, u kakvoj je to vezi sa predmetom spora, jer tužilac i ne tvrdi da mu tuženi bilo šta duguje po osnovu navodno plasiranog kredita, pa čak ni po osnovu ugovora o bankarskoj garanciji; da je osporenom presudom identično kao i presudi koja je prethodno poništena Odukom Ustavnog suda, navedeno da su prihvatanjem od strane tuženog kredita za refinansiranje po kreditnom aranžmanu tužioca, refinansirani dospeli dugovi tuženog prema inostranstvu, čime su se izmenili elementi obaveze tuženog iz ugovora o izdavanju garancije i to samo za slučaj da inostrani poverilac naplati sumu za koju je garantovao tužilac, pri čemu se ne menja rok važenja garancije. Podnosilac je predložio da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporene presude.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u osporene presude i dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Privrednog suda u Novom Sadu P. 4285/10 od 11. novembra 2011. godine (kojom je postupljeno po uputu i nalog u iz ukidajućeg rešenja drugostepenog suda Pž. 4134/10 od 30. septembra 2010. godine) , u stavu prvom izreke , odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za iznos od 5.955.881,96 evra sa kamatom po stopi Evropske centralne banke počev od 1. jula 2005. godine do isplate, zatim za iznos e od 4.800.395,60 evra i 2.101.060,14 e vra, kao i za troškove postupka; savom drugim izreke je obavezan tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.796.250,00 dinara.
U obrazloženju navedene prvostepene presude se navodi da je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca u celosti, jer je utvrdio da je važnost bankarske garancije prestala 22. juna 1989. godine i da se na dan 4. jula 2002. godine, kada je stupio na snagu Zakon o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, po osnovu koga je država preuzela određene dugove, na sporni pravni odnos nije mogao primeniti navedeni Zakon. Naime , prvostepeni sud je stao na stanovište da tužilac na osnovu desetogodišnje garancije izdate 1979. godine za kreditni dug tuženog prema stranoj banci, čije je važenje isteklo 1989. godine, a koja nesporno nikad nije ni protestovana, ni makar delimično naplaćena, nije imao status banke – garanta za nenaplaćeno potraživanje inopoverioca prema tuženom kao korisniku kredita , zbog čega nije imao ni zakonsku obavezu konverzije takvog duga prema državi emisijom i predajom akcija, te da stoga nema osnova da utuženi iznos potražuje od tuženog. Sa druge strane, čak i da postoji aktivna legitimacija tužioca, prvostepeni sud nalazi da bi bio osnovan prigovor tuženog o nastupanju zastarelosti potraživanja iz kreditnog odnosa sa inostranstvom, jer bi tužilačka banka mogla jedino da stupi u poverilački odnos po zakonskoj subrogaciji za isplaćeni kredit prema inopoveriocu umesto tuženog, dakle u njegova poverilačka prava prema korisniku kredita, pri čemu je poslednja rata kredita tuženom dospevala na naplatu u 1989. godini, a do podnošenja tužbe proteklo je više od deset godina.
Osporenom presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine preinačena je presuda Privrednog suda u Novom Sadu P. 4285/10 od 11. novembra 2011. godine, tako što je u stavu prvom izreke obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 5.955.881,96 evra sa kamatom po stopi Evropske centralne banke počev od 1. jula 2005. godine do isplate, kao i iznose od 4.800. 395,60 evra i 2.101.060,14 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.383.006,60 dinara; stavom drugim izreke je obavezan tuženi da tužiocu na ime troškova drugostepenog postupka isplati iznos od 582.500,00 dinara.
Iz obrazloženja osporene presude proizlazi: da je prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac pravni sledbenik „N. b . – N. S .“, kasnije O. b . B, a tuženi je pravni sledbenik „S .“ RO … iz Bečeja; da su pravni prethodnici parničnih stranaka zaključili ugovor o izdavanju bankarske garancije broj 176/79 od 22. juna 1979. godine, na osnovu koga je pravni prethodnik tužioca izdao garanciju broj 185/79 sa rokom važnosti deset godina od dana stupanja na snagu ugovora o kupovini robe (za period od 1979. godine do 1989. godine); da je V . b . dana 2. jula 1979. godine izdala garanciju inokreditoru, i u istoj izričito navela da po isteku njenog roka važenja treba da se vrati izdavaocu kao bespredmetna, ali da obaveza tužioca po ovoj garanciji prestaje i bez vraćanja iste; da je konstituisanjem O . b . B . 10. juna 1983. godine ista , po ugovoru od 5. decembra 1983. godine , preuzela garanciju datu u korist pravnog prethodnika tuženog; da je na osnovu tog ugovora O . b . B . izdala garanciju broj 1/83 kojom je preuzela obaveze regulisane ugovorom između pravnog prethodnika tuženog i N. b . – N. S .
U obrazloženju presude se dalje navodi: da je na osnovu člana 36. Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom iz 1985. godine došlo do određenih refinansiranja dospelih dugova tuženog prema inostranstvu, te da je tuženi prihvatio da za plaćanje svojih obaveza koristi kredit za refinansiranje po kreditnom aranžmanu preko tužioca; da su pravni prethodnici parničnih stranaka zaključili četiri ugovora o refinansiranju koje je pratila i prijava o zaključenom kreditnom poslu, te je korisnik kredita, ovde tuženi, glavni dužnik prema ino-kreditoru, a inostrani kreditor je (po osnovu subrogacije) nemačka javna agencija H, dok je garant duga Narodna banka Jugoslavije. Na osnovu Bilateralnog sporazuma između Vlade Savezne Republike Nemačke i Vlade Savezne Republike Jugoslavije o preuzimanju, smanjivanju i reprogramu spoljnog duga, Narodna banka Jugoslavije je izvršila obračun kamate na dospeli dug do 22. marta 2002. godine koji je, sa pripisom kamate glavnici, iznosio 10.756.276,60 evra. Ovaj dug je Narodna banka Jugoslavije iskazala potom kao dug banke – tužioca na dan 22. mart 2002. godine i obaveštenjem od 10. jula 2002. godine obavestila tužioca o visini obaveze, na osnovu čega je tužilac 12. avgusta 2002. i 27. juna 2003. godine doneo Odluku o posebnoj emisiji akcija namenjenih državi SRJ na ime konvertovanja preuzetog duga od poverioca Pariskog ili Londonskog kluba. Akcije tužioca emitovane su u 100% iznosu od obaveza po predmetnom pravnom poslu i u tom iznosu je država izvršila konverziju svog potraživanja u emitovane akcije, na koji način je tužilac platio dugovanja tuženog prema Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, a Odluka tužioca o posebnoj emisiji akcija je upisana u registar Trgovinskog suda u Novom Sadu. Drugostepeni sud nalazi da je tužilac svoj tužbeni zahtev zasnovao ne samo na činjenicama koje se tiču ugovora o bankarskoj garanciji i konverziji duga po Zakonu o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorij e SRJ prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, već i na činjenici da je tuženi sa tužiocem, imajući u vidu osnovni pravni posao, kasnije zaključio i četiri ugovora o refinansiranju, te da u vreme zaključenja navedenih ugovora bankarska garancija iz 1979. godine (rok važnosti 22. jun 1989. godine) još uvek nije bila istekla, a na osnovu navedenih ugovora dalje su uređeni imovinsko -pravni odnosi među parničnim strankama u vezi sa dugom tuženog kao krajnjim korisnikom kredita prema ino-poveriocu. Država SRJ je preuzela dug prema stranom poveriocu i izmirila obaveze tužioca prema ino-partneru, a potom je na osnovu prinudnih propisa tužilac izvršio emisiju i prenos na državu akcija u visini 100% od obaveze po predmetnom pravnom poslu, s obzirom na to da je prethodno država SRJ isplatila dug prema stranom poveriocu, čime je državi, kao novom poveriocu po osnovu Zakona o potvrđivanju Usaglašenih zapisnika o konsolidaciji duga, tužilac naknadio vrednost potraživanja u pogledu koga je postojala njegova obaveza prema ino-partneru, za račun tuženog. U odnosu na istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, drugostepeni sud je istakao da su pravni prethodnici parničnih stranaka bili u dužničko-poverilačkom odnosu po osnovu ugovora o refinansiranju , kojima je tuženi u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima potvrdio postojanje duga, a rok zastarelosti je počeo da teče 12. avgusta 2002. godine, kada je tužilac izvršio posebnu emisiju akcija po osnovu konverzije duga, pa kako je tužba podneta u julu 2005. godine, to nije protekao rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima za zastarelost utuženog potraživanja iz kreditnih odnosa. Kako je tužilac ispunio obavezu iz predmetnog ugovora emitovanjem akcija i prenosom istih na državu, to je i tuženi dužan da izvrši svoju ugovornu obavezu i da isplati tužiocu utuženo potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom.
Vrhovni kasacioni sud je presudom Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine, u stavu prvom izreke , odbio kao neosnovanu reviziju tuženog i potvrdio presudu Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine, a u stavu drugom izreke je odbio zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Iz obrazloženja navedene revizijske presude proizlazi: da su u periodu važnosti garancije pravni prethodnici parničnih stranaka zaključili četiri ugovora o refinansiranju na osnovu kojih se vrši uzimanje novih kredita, a navedenim ugovorima su utvrđene dospele obaveze, te su iste refinansirane prema uslovima iz ugovora, što predstavlja predmet novog zaduženja; da sve ove ugovore o refinansiranju prati i prijava o zaključenom kreditnom poslu, a iz registracije ugovora se zaključuje da je korisnik kredita tuženi, koji je i glavni dužnik prema inokreditoru, a inostrani kreditor je Nemačka javna agencija H, dok je garant duga Narodna banka Jugoslavije saglasno čl. 32-36. Zakona o kreditnim odnosima sa inostranstvom; da su prema nalaženju revizijskog suda, dospeli dugovi tuženog prema inostranstvu refinansirani u periodu važenja garancije, zaključenjem četiri ugovora o refinansiranju i prihvatanjem od strane tuženog kredita za refinansiranje, po kreditnom aranžmanu preko V . b . kao banke sa velikim ovlašćenjima za zaključivanje inokreditnih poslova, te da je kod refinansiranja poverilac istovremeno i dužnik onoga ko mu omogućava refinansiranje, a dugovanje tuženog je bilo obuhvaćeno Sporazumom između vlada SRJ i Savezne Republike Nemačke; da je pravo tužioca na naplatu potraživanja regulisano Zakonom o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, jer je tužilac dug prema SRJ konvertovao u akcije bez javne ponude, a stupanjem na snagu navedenog zakona SRJ se obavezala da će obaveze po raspoređenom i neraspoređenom dugu prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba preuzeti i reprogramirati, ili će ih finansirati u svojstvu dužnika i izmiriti na način utvrđen bilateralnim ugovorima sa zemljama članicama Pariskog kluba, odnosno ugovorima sa poveriocima Londonskog kluba; da se banka koja je imala položaj dužnika ili garanta, a krajnji dužnik je domaće pravno lice, oslobađa obaveze prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, a stupa u obavezu prema SRJ u smislu člana 3. stav 1. navedenog zakona; da je to podrazumevalo obavezu banaka i njihovih pravnih sledbenika da emituju akcije u visini svojih obaveza prema obaveštenju Narodne banke Jugoslavije; da je pravni osnov obavezivanja tuženog član 5. stav 1. Zakona po kome je krajnji dužnik obavezan da blagovremeno izmiri svoje obaveze prema banci, o čemu zaključuju poseban ugovor, a nezaključenje ugovora i pored više poziva tužioca ne oslobađa tuženog, kao krajnjeg dužnika, obaveze prema banci čiju visinu i dospelost u tom slučaju utvrđuje sud; da je tužilac izvršenjem obaveze prema SRJ stekao pravo da sa tuženim zaključi poseban ugovor o izmirivanju obaveze tuženog prema tužiocu, a u slučaju nezaključenja ugovora , da zahteva ispunjenje obaveze sudskim putem, što tužilac i traži tužbom od 4. jula 2005. godine, pa potraživanje tužioca nije zastarelo u smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima; da je na osnovu Sporazuma sa poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, država SRJ preuzela dug prema stranim poveriocima za izmirenje obaveza, između ostalog i tužioca prema ino-partneru, a potom je na osnovu prinudnih propisa tužilac izvršio emisiju akcija u iznosu od 100% duga po predmetnom pravnom poslu, te se postupanje tužioca po Zakonu o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba ne može smatrati ni isplatom nedugovanog u smislu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima, niti kao postupanje suprotno članu 51. u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima.
Ustavni sud je, u postupku po ustavnoj žalbi Privrednog društva „S .“ a.d. Bečej, Odlukom Už-7932/ 2013 od 24. aprila 2014. godine, u tački 1. izreke, usvojio ustavnu žalbu i utvrdio da je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji se vodio pred Privrednim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 4285/10 ; tačkom 2. izreke je usvojio ustavnu žalb u podnosioca i utvrdio da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava , dok je u preostalom delu ustavnu žalbu odbacio, a tačkom 3. izreke je poništio presudu Vrhovnog kasacionog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine i naložio nadležnom sudu da donese novu odluku o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine.
U obrazloženju navedene Odluke Ustavnog suda, pored ostalog, je navedeno: da u osporenoj revizijskoj odluci nije argumentovano stanovište da osnov tuženikovog zaduženja prema tužiocu predstavljaju ugovori o refinansiranju kredita zaključeni sa tužiocem u vreme važenja ugovora o bankarskoj garanciji, jer nisu pruženi dokazi da je tužilac po osnovu tih ugovora tuženom pustio u tečaj nova kreditna sredstva, niti to sam tužilac tvrdi; da je stoga ostala nerazjašnjena i činjenica šta je bio predmet ugovora o refinansiranju – da li samo utvrđenje novih rokova obaveza tuženog iz osnovnog ugovora obezbeđenog bankarskom garancijom tužioca, ili pak uspostavljanje novog kreditnog odnosa između tužioca i tuženog , nezavisno od prethodno zaključenog ugovora o bankarskoj garanciji. Pored ostalo g, Ustavni sud je u navedenoj Odluci istakao da se nameće zaključak da je osporena presuda zasnovana na nedovoljno jasnom, preciznom, logičnom i argumentovanom stavu revizijskog suda u pogledu postojanja aktivne legitimacije tužioca, odnosno pasivne legitimacije tuženog, te da su određene činjenice i okolnosti uzimane kao utvrđene, iako u odnosu na njih u prvostepenom postupku nisu ni izvođeni relevantni dokazi, tako da je obrazloženj e revizijske presude, po oceni Suda, ostalo paušaln o i očigledno ne zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda Už-7932/2013 od 24. aprila 2014. godine, Vrhovni kasacioni sud je doneo osporenu presudu Rev1. 30/14 od 23. jula 2014. godine, kojom je, u stavu prvom izreke , odbio kao neosnovanu reviziju tuženog, ovde podnosioca ustavne žalbe , izjavljenu protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine, a stavom drugim izreke je odbio zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Ukoliko se izuzme konstatacija da je osporena revizijska presuda doneta u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda, dato obrazloženje se po svojoj suštini ne razlikuje od obrazloženja presude koju je Ustavni sud poništio.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
5. Polazeći od toga da osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 30/14 od 23. jula 2014. godine sadrži gotovo identično obrazloženje kao i presuda istog suda Prev. 75/13 od 4. jula 2013. godine, koja je poništena Odlukom Ustavnog suda Už-7932/2013 od 24. aprila 2014. godine, ovaj sud zaključuje da Vrhovni kasacioni sud nije izvršio navedenu odluku, na koji način je postupio suprotno odredbi člana 166. stav 1. Ustava, po kojoj su odluke Ustavnog suda konačne, izvršne i opšteobavezujuće, kao i odredbi člana 104. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US , 40/15 – dr. zakon i 103/15), kojom je, pored ostalog, propisana obaveza državnih i drugih organa da, u okviru svojih prava i dužnosti, izvršavaju odluke i rešenja Ustavnog suda. Dakle, Vrhovni kasacioni sud ponovo nije izneo razloge zbog čega je, na bazi istovetnih činjenica, zauzeo stanovište o osnovanosti po traživanja tužioca prema tuženom isključivo na osnovu Zakona o regulisanju odnosa između SRJ i pravnih lica i banaka sa teritorije SRJ koji su prvobitni dužnici ili garanti prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, bez utvrđivanja da li je tužilac uopšte bio dužnik prema poveriocima Pariskog i Londonskog kluba, pri čemu Vrhovni kasacioni sud nije cenio navode tužioca istaknute u postupku pred nižestepenim sudovima da „nije prijavio državi nikakvo postojeće dugovanje prema inopoveriocu, nego je sama država po osnovu evidencije Narodne banke Jugoslavije regulisala svoje odnose sa drugim državama, odnosno inopoveriocima, kao i svoje odnose prema domaćim bankama“ i da je tužilac izričito naveo „da inokreditor nije protestovao garanci ju, kao i da je na dan stupanja Zakona na snagu 4. jula 2002. godine garancija broj 185/79 već bila nevažeća obzirom da joj je rok važnosti istekao 22. juna 1989. godine, kao i da tužilac kao izda valac garancije nije ništa platio inokreditoru.“
Ustavni sud podseća da je, u postupku po ustavnoj žalbi, ovlašćen da kao način otklanjanja štetnih posledica poništi odluku (presudu ili rešenje) suda kojom je povređeno neko Ustavom zajemčeno pravo podnosioca ustavne žalbe i odredi donošenje nove odluke od strane nadležnog suda. Ovo dalje znači da u situaciji kada je zbog utvrđene povrede prava poništena odluka revizijskog suda i određeno donošenje nove odluke o vanrednom pravnom leku – reviziji, izvršenje odluke Ustavnog suda podrazumeva da postupanje i odlučivanje revizijskog suda treba da bude u skladu sa ocenama i stavovima iznetim u odluci Ustavnog suda koja se izvršava.
Stoga je Ustavni sud utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe još jednom povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, usvojio ustavnu žalbu i odlučio kao u tački 1. izreke, prvi deo.
6. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede prava podnosioca na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava mogu otkloniti jedino poništajem presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 30/14 od 23. jula 2014. godine i određivanjem da u ponovnom postupku nadležni sud donese novu odluku o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 870/12 od 26. decembra 2012. godine, te je , saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. U odnosu na istaknutu povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je utvrdio da je Odlukom Ustavnog suda Už-7932/2013 od 24. aprila 2014. godine, u tački 1. izreke, usvojena ustavna žalba i utvrđena povreda prava podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno g odredbom člana 32. stav 1. Ustava , u parničnom postupku koji se vodio pred Privrednim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 4285/10. Imajući u vidu da podnosilac ovom ustavnom žalbom osporava dužinu trajanja istog parničnog postupka , to Ustavni sud ukazuje da je podnosilac povodom istog postupaka već podnosi o ustavnu žalbu, a po kojoj je doneta Odluka Už-7 932/2013 od 24. aprila 2014. godine, zbog čega je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu i odlučio kao u drugom delu tačke 1. izreke .
8. Ustavni sud nije posebno razmatrao navode podnosioca ustavne žalbe o povredi načela i prava iz čl. 21, 22. i čl. 58. Ustava , imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava i da je odredio otklanjanje štetnih posledica utv rđene povrede prava.
9. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) , člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sud u, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.