Odluka Ustavnog suda o odbijanju ustavne žalbe zbog navodnog policijskog zlostavljanja
Kratak pregled
Ustavni sud odbija kao neosnovanu ustavnu žalbu podnetu zbog navodnog zlostavljanja od strane policijskih službenika prilikom lišenja slobode. Sud je utvrdio da, iako su konstatovane lake telesne povrede, nije dokazana povreda materijalnog ni procesnog aspekta zabrane zlostavljanja.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. S. iz K, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 16. marta 2017. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M. S. izjavljena protiv radnji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije – P.U. K. od 9. februara 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. S. iz K. je, 5. decembra 2014. godine, preko punomoćnika, B. c. lj. p, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv radnji državnih organa, a pre svega Ministarstva unutrašnjih polova Republike Srbije, zbog povrede prava iz člana 25. i 28. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac u ustavnoj žalbi, pored ostalog, navodi:
- da Republika Srbija nije ispunila svoju obavezu da se uzdrži od primene mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i da nije ispunila svoju obavezu sprovođenja delotvorne istrage u slučaju argumentovanih navoda o zlostavljanju;
- da je mučenje i nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje apsolutno zabranjeno, što znači da ne postoje okolnosti u kojima može biti dozvoljeno i da zabrana mučenja i drugih oblika zlostavljanja važi uvek i u odnosu na sve ljude, što znači da ne može biti opravdano ni zlostavljanje osoba koje se terete za izvršenje krivičnog dela, bez obzira na njihovo ponašanje ili prirodu dela za koje se terete;
- da u njegovom slučaju državni organi, tj. policijski službenici Ministarstva unutrašnjih poslova nisu poštovali zabranu zlostavljanja i da su ga kada je lišen slobode 9. februara 2009. godine, u periodu od 17.00 do 21.00 časova u više navrata zlostavljali;
- da nadležni državni organi nisu ozbiljno ispitivali njegove navode o zlostavljanju, tj. da u vezi s njegovim navodima o zlostavljanju nije sprovedena delotvorna istraga i delotvoran sudski postupak koji bi doveo do otkrivanja i kažnjavanja počinioca zlostavljanja;
- da je 9. februara 2009. godine lišen slobode oko 17.30 časova ispred svoje porodične kuće u L. od strane policijskih službenika PU K. Ž.B. N.J, M.B. i R.J, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično delo teško ubistvo;
- da su njegovom lišenju slobode prisustvovali njegovi otac i majka i još dva policijska službenika;
- da mu je 10. februara 2009. godine, oko 02.30 časova, određen pritvor i da je odmah po prijemu, oko 03.00 časa ujutru, zavodski lekar dr M.V. sačinio izveštaj u kome je opisao sledeće povrede – duguljasta oguljotina na desnoj nadlaktici veličine oko 4 cm, na prednjoj strani grudnog koša u predelu grudne kosti masnica 2x3 cm, na levoj nozi iznad skočnog zgloba oguljotina dužine 3 do 4 cm;
- da se 12. februara 2009. godine požalio zavodskom lekaru na bolove u predelu grudnog koša, navodeći da je povrede dobio prilikom privođenja 9. februara 2009. godine, ali da smatra da zavodski lekar nije na odgovarajući način sačinio lekarski izveštaj s obzirom na to da u njemu nema izjave podnosioca ustavne žalbe o činjenicama kako je zadobio opisane povrede, niti se u izveštaju nalazi procena lekara da li su navedene povrede mogle nastati onako kako je podnosilac to opisao;
- da i posle gotovo šest meseci od kada je navedeni lekarski izveštaj sačinjen, u koji je 17. februara 2009. godine uvid izvršio postupajući sudija Okružnog suda u K. D.M, nijedan nadležni organ Republike Srbije nije inicirao odgovarajući postupak u kome bi se ozbiljno ispitali navodi o zlostavljanju podnosioca ustavne žalbe;
- da postupajući sudija Okružnog suda u K. i lekar Okružnog zatvora u K. nisu reagovali na odgovarajući način i navode o zlostavljanju koje su dobili od podnosioca ustavne žalbe nisu prosledili dalje na postupanje nadležnim organima;
- da je 28. avgusta 2009. godine, preko punomoćnika, Opštinskom javnom tužilaštvu u K. podneo krivičnu prijavu protiv pet policijskih službenika PU K. zbog krivičnih dela zlostavljanje i mučenje i iznuđivanje iskaza;
- da je Opštinsko javno tužilaštvo u K. 7. oktobra 2009. godine obavestilo njegovog punomoćnika da neće preduzeti krivično gonjenje protiv navedenih lica zbog nedostatka dokaza koji bi ukazivali da su navedena krivična dela počinjena;
- da je 21. oktobra 2009. godine, preko punomoćnika, Opštinskom sudu u K. podneo zahtev za sprovođenje istrage protiv pomenutih pripadnika PU K., u kome je, pored ostalog, naveo i da je njegovo priznanje iskorišćeno kao dokaz protiv njega u krivičnom postupku koji se protiv njega vodio zbog sumnje da je počinio krivično delo teško ubistvo i u kome je pravnosnažno osuđen na kaznu zatvora od 30 godina;
- da je istražni sudija Opštinskog suda u K., nakon saslušanja osumnjičenih, doneo rešenje o sprovođenju istrage 17. novembra 2009. godine;
- da je 22. septembra 2010. godine, u svojstvu oštećenog kao tužioca, preko punomoćnika, podigao optužnicu protiv pet policijskih službenika PU K. stavljajući im na teret krivično delo iznuđivanje iskaza;
- da je Osnovni sud u K. 9. marta 2011. godine doneo rešenje da nema mesta optužbi protiv okrivljenih i da se obustavlja krivični postupak (Kv. 112/11), koje je po žalbi punomoćnika podnosioca ustavne žalbe ukinuto 12. jula 2011. godine rešenjem Apelacionog suda u K. Kž.2. 619/11;
- da je glavni pretres potom održan 11 puta u periodu od 7. septembra 2012. godine do 29. maja 2014. godine;
- da „kao posebno interesantan“ izdvaja zapisnik o glavnom pretresu od 25. februara 2014. godine u kome je punomoćnik podnosioca ustavne žalbe uočio nedoslednosti u izjavama svedoka D.M. koja je prilikom saslušanja u svojstvu svedoka u toku istražnog postupka navela da je oštećeni nakon donete odluke o određivanju pritvora zatražio da ga pregleda lekar, dok je na glavnom pretresu istakla da je oštećeni preko svog punomoćnika tek posle deset do 15 dana tražio lekarski pregled;
- da je iz zapisnika o glavnom pretresu od 25. marta 2014. godine važno pomenuti svedočenje veštaka dr N.M, specijaliste sudske medicine, koji je izjavio da je povreda prednje strane grudnog koša krvni podliv kakva je povreda mogla nastati delovanjem vrha bejzbol palice ili delovanjem stopala obuvenim u obuću, da oguljotina iznad levog skočnog zgloba, koja nije detaljno opisana već je samo navedeno da je veličine 3-4 cm, nije nastala delovanjem bejzbol palice ali je mogla da nastane delovanjem stopala obuvenog u obuću i da je povreda desne nadlaktice mogla nastati noktima ili nekim drugim predmetom koji ima hrapavi deo;
- da je Osnovni sud u K. 1. jula 2014. godine doneo presudu K. 8843/10 kojom je okrivljene oslobodio od optužbe da su izvršili krivično delo koje im je stavljeno na teret;
- da je Osnovni sud u K. poklonio poverenje iskazima okrivljenih i navode podnosioca ustavne žalbe ocenio kao nerealne sa obrazloženjem da bi radnje, koje je on stavljao na teret okrivljenima, prouzrokovale znatno veće povrede od onih koje su opisane u izveštaju lekara Okružnog zatvora u K., doktora M.V, i kasnije u mišljenju veštaka dr N.M. specijaliste sudske medicine;
- da je u obrazloženju prvostepene presude navedeno: da su u prilog tvrdnjama okrivljenih u navedenom predmetu išle i izjave svedoka D.M. i N.J. koji u ponašanju policijskih službenika i podnosioca ustavne žalbe nisu uočili nepravilnosti i povrede koje bi mogle ukazivati na zlostavljanje i nastati usled postupanja koje je opisao u više navrata podnosilac ustavne žalbe; da su svedočenja majke i oca podnosioca ustavne žalbe ocenjena kao subjektivna i pristrasna; da je nalaz veštaka dr N.M, specijaliste sudske medicine, u delu koji se odnosi na ocenu da su opisane povrede mogle nastati na način koji je u više navrata podnosilac ustavne žalbe opisao, ocenjeni su kao realni ali nedovoljni da bi se utvrdila krivica okrivljenih; da je po oceni osnovnog suda bilo razumno očekivati da bi, ukoliko je podnosilac ustavne žalbe govorio istinu, opisane povrede bile znatno teže od onih koje su ustanovljene i ocenjene kao lake;
- da je protiv prvostepene presude, preko punomoćnika, izjavio žalbu koja je odbijena kao neosnovana presudom Apelacionog suda u K. Kž1. 1492/14 od 28. oktobra 2014. godine.
Podnosilac ustavne žalba smatra da je nakon pravnosnažnog okončanja postupka K. 8843/10, sa čijim se krajnjim ishodom ne slaže, nesporno da je u periodu od kada je lišen slobode ispred svoje porodične kuće u Lapovu, pa do momenta dok nije smešten u pritvorsku jedinicu Okružnog zatvora u K. pretrpeo povrede opisane u više navrata, a da, kako Ministarstvo unutrašnjih poslova, tako ni Osnovni i Apelacioni sud u K., nisu uspeli da objasne kako su navedene povrede nastale. Dodaje da je nesumnjivo da je opisane povrede zadobio dok se nalazio u vlasti pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova – PU K. i da u prilog ovoj tvrdnji ide činjenica da nigde, ni u jednom dokumentu od strane ijednog organa javne vlasti koji je postupao sa podnosiocem ustavne žalbe nije, do momenta određivanja pritvora, zabeležena bilo kakva povreda ili drugi zdravstveni problem i da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je opisane povrede zadobio pre nego što je lišen slobode i odveden u PU K.
Podnosilac smatra da je razumno zaključiti da je gore navedene povrede zadobio tokom vremena za koje se nalazio u vlasti tj. pod kontrolom pripadnika PU K., i da su za njih odgovorni državni organi – službenici Ministarstva unutrašnjih poslova – PU K. i da se može zaključiti da je u ovom slučaju došlo do povrede materijalnog aspekta zabrane zlostavljanja, kao i da su Osnovni i Apelacioni sud u K. imali dovoljno dokaza da kazne pripadnike PU K. za zlostavljanje koje su počinili nad njim u periodu od 17.00 do 21.00 časova, 9. februara 2009. godine, te da su, čak i da je njihov zaključak ispravan, propuštajući da daju zadovoljavajuće i uverljivo objašnjenje kako su opisane povrede nastale i ko ih je naneo, prekršili procesni aspekt zabrane zlostavljanja.
Predložio je da Ustavni sud ustavnu žalbu usvoji i utvrdi:
- da su državni organi, a pre svega Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, svojim činjenjem, odnosno zlostavljanjem podnosioca ustavne žalbe, prekršili čl. 25. i 28. Ustava i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda;
- da je zlostavljanje podnosioca ustavne žalbe od 9. februara 2009. godine od strane pripadnika PU Kragujevac vršeno sa ciljem da se, kroz nanošenje teškog bola i patnje, od podnosioca ustavne žalbe iznudi iskaz koji je kasnije iskorišćen u sudskom postupku koji je pravnosnažno okončan i u kome je podnosilac ustavne žalbe osuđen za krivično delo teško ubistvo na 30 godina zatvora;
- da su državni organi, a pre svega Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, Ministarstvo pravde Republike Srbije i pravosudni organi, svojim nečinjenjem, odnosno propuštanjem da sprovedu delotvornu, nezavisnu i temeljnu istragu o navodima podnosioca ustavne žalbe da je bio zlostavljan, prekršili čl. 25. i 28. Ustava i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava;
- pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete,
te da naredi navedenim državnim organima da sprovedu delotvornu, nezavisnu i temeljnu istragu o navodima o zlostavljanju podnosioca u roku od šest meseci od donošenja odluke po ustavnoj žalbi.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u osporene presude i drugu dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom predmetu:
Podnosilac ustavne žalbe je 9. februara 2009. godine, u dvorištu svoje porodične kuće, lišen slobode od strane policijskih službenika Policijske uprave u K., zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično delo teško ubistvo.
Prema navodima podnosioca ustavne žalbe, policijski službenici su ga, kada je navedenog dana oko 17.30 časova lišen slobode, pa do oko 21.00 čas, kada je započelo njegovo saslušanje u policijskoj stanici, u više navrata zlostavljali, i to već prilikom lišenja slobode, a zatim i u policijskim kolima tako što su ga tukli rukama po glavi i drugim delovima tela uz pretnje i pritiske da prizna krivično delo, pa zatim u policijskoj stanici dok je bio vezan za sto tukli pesnicama i nogama po celom telu, gušili kapom koju je imao na glavi i udarali mu glavu o zid, a zatim nastavili da ga tuku i rukama i nogama i oborili na pod gde su ga šutirali u glavu, testise, stomak, grudi, tukli bejzbol palicom po telu i tabanima, pokušali da mu polome mali prst na desnoj ruci, te mu tokom boravka u prostorijama Okružnog suda u Kragujevcu pretili da ne sme nikome da kaže da su ga zlostavljali. Podnosilac takođe navodi da mu nije dozvoljeno da kontaktira svog branioca, već mu je postavljen branilac po službenoj dužnosti kome je ispričao sve šta se dogodilo i pokazao mu povrede, ali mu je advokat rekao da „to ništa nije neobično i to svako mora da prođe“ i posavetovao ga da u policiji prizna izvršenje krivičnog dela kako bi prestali sa torturom, a da kasnije kod istražnog sudije promeni iskaz, te je on tako i uradio. Podnosilac ističe da branilac po službenoj dužnosti nije na adekvatan način učestvovao u saslušanju i sačinjavanju zapisnika, kao i da je i istražnom sudiji i zameniku javnog tužioca rekao da su ga policijski službenici zlostavljali ali da oni nisu preduzeli ništa po tom pitanju.
Podnosilac ustavne žalbe je 10. februara 2009. godine izveden pred dežurnog istražnog sudiju Okružnog suda u K. i zatražio je da bude pregledan od strane lekara, što je istražni sudija dozvolio.
Lekar Okružnog zatvora u K. je 10. februara 2009. godine pregledao podnosioca ustavne žalbe kojom prilikom je konstatovana jedna duguljasta promena u vidu oguljotine na desnoj nadlaktici veličine oko 4 cm; na prednjoj strani grudnog koša u predelu grudne kosti jedna promena u vidu masnice oko 2x3 cm; na levoj nozi jedna oguljotina poviše skočnog zgloba dimenzija 3 do 4 cm duguljasta, dok je „ostali fizikalni nalaz po sistemima uredan“.
Podnosilac ustavne žalbe se 12. februara 2009. godine zavodskom lekaru požalio na bolove u grudnom košu, te je dobio uput za snimanje grudnog koša, koje je realizovano 13. februara 2009. godine i dobijen je normalan nalaz.
Podnosilac ustavne žalbe je, preko punomoćnika, Opštinskom javnom tužilaštvu u K. podneo krivičnu prijavu protiv pet policijskih službenika Policijske uprave u Kragujevcu zbog izvršenja krivičnog dela iznuđivanje iskaza iz člana 136. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika i krivičnog dela zlostavljanje i mučenje iz člana 137. stav 3. u vezi sa stavom 2. istog zakonika.
Opštinsko javno tužilaštvo u K. je 7. oktobra 2009. godine, aktom Ktr. 908/09, obavestilo punomoćnika podnosioca ustavne žalbe da nije pokrenulo postupak povodom njegove krivične prijave usled nedostatka dokaza koji bi ukazivali da u radnjama prijavljenih lica ili bilo kog drugog lica ima elemenata krivičnih dela koja su im stavljena na teret, niti drugog krivičnog dela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti.
Podnosilac ustavne žalbe je 28. avgusta 2009. godine, preko punomoćnika, u svojstvu oštećenog kao tužioca, Opštinskom sudu u K. podneo zahtev za sprovođenje istrage protiv pet policijskih službenika zbog krivičnog dela iznuđivanje iskaza.
Nakon saslušanja osumnjičenih, istražni sudija Opštinskog suda u K. je doneo rešenje Ki. 1249/09 da se protiv osumnjičenih sprovede istraga zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično delo iznuđivanje iskaza.
Istražni sudija Osnovnog suda u K. je dopisom Ki. 53/10 od 11. oktobra 2010. godine pozvao punomoćnika podnosioca ustavne žalbe da u roku od 15 dana protiv okrivljenih podnese optužnicu.
Punomoćnik podnosioca ustavne žalbe je 22. oktobra 2010. godine podneo optužnicu Osnovnom sudu u K. protiv pet policijskih službenika zbog krivičnog dela iznuđivanje iskaza, koja je precizirana 1. jula 2014. godine.
Odlučujući o prigovorima okrivljenih na optužnicu, Osnovni sud u K. je 9. marta 2011. godine doneo rešenje Kv. 112/11 da nema mesta optužbi protiv okrivljenih i da se obustavlja krivični postupak. Navedeno rešenje je po žalbi punomoćnika podnosioca ustavne žalbe ukinuto rešenjem Apelacionog suda u K. Kž2. 619/11 od 12. jula 2011. godine.
U ponovnom postupku odlučivanja o prigovorima okrivljenih na optužnicu, Osnovni sud u K. je 27. jula 2011. godine doneo rešenje Kv. 766/11 kojim ih je odbio kao neosnovane, čime je optužnica stupila na pravnu snagu i zakazan je glavni pretres.
U dokaznom postupku su saslušani okrivljeni, podnosilac ustavne žalbe i šest svedoka, pročitan je nalaz i mišljenje veštaka specijaliste sudske medicine od 11. septembra 2010. godine (koji je i ispitan) i izvršen je uvid u izveštaj lekara Okružnog zatvora u K. od 17. februara 2009. godine.
Osnovni sud u K. je, nakon održanog glavnog pretresa i sprovedenog dokaznog postupka, 1. jula 2014. godine doneo presudu K. 8843/10 kojom je svih pet policijskih službenika oslobodio od optužbe, jer nije dokazano da su izvršili krivično delo iznuđivanje iskaza.
Punomoćnik oštećenog kao tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavio je žalbu protiv prvostepene presude.
Presudom Apelacionog suda u K. Kž1. 1492/14 od 28. oktobra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba punomoćnika oštećenog kao tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, i potvrđena je prvostepena presuda Osnovnog suda u K. K. 8843/10 od 1. jula 2014. godine.
U obrazloženju drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da ne postoji protivrečnost razloga sa izrekom pobijane presude; da su u obrazloženju presude o svim odlučnim činjenicama važnim za donošenje odluke dati jasni i neprotivrečni razlozi, odnosno da se iz navedenih razloga presude vidi koji dokazi potvrđuju činjenice koje su predmet dokazivanja i kako je prvostepeni sud cenio izvedene dokaze, a što je sve u skladu sa sadržinom dokaza na kojima se zasnivaju utvrđenja prvostepenog suda; da se u žalbi punomoćnika oštećenog kao tužioca daje sopstvena ocena izvedenih dokaza, suprotna oceni od strane prvostepenog suda, a bez navođenja činjenica i okolnosti koje prvostepeni sud nije cenio; da Apelacioni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno ocenio: odbrane okrivljenih, koji su bili dosledni u celokupnom toku krivičnog postupka, a čije odbrane su u bitnom delu identične, a na osnovu kojih se nesumnjivo utvrđuje da nisu imali razloga da primene bilo kakvu silu ili pretnju prema oštećenom kao tužiocu, jer je isti bio veoma kooperativan i spornom prilikom (tokom saslušanja u Policijskoj upravi) je imao branioca po službenoj dužnosti sa kojim je obavio poverljiv razgovor, kao i ostale izvedene dokaze, a posebno nalaz i mišljenje veštaka specijaliste sudske medicine od 11. septembra 2010. godine, iz kog proizlazi da je 10. februara 2009. godine kod M. S. utvrđen krvni podliv prednje strane grudnog koša, oguljotina desne nadlaktice i oguljotina iznad levog skočnog zgloba, nastalih dejstvom tupine zamahnutog mehaničkog oruđa koje su povrede pojedinačno i skupno procenjene u momentu nanošenja predstavljale laku telesnu povredu i da je povreda grudnog koša mogla da nastane i delovanjem vrha bejzbol palice ili delovanjem stopala obuvenim u obuću, ali ne i da je sa sigurnošću tako nastala, iskaz svedoka D.R. iz kog se utvrđuje da nije uočila nikakve posledice primene fizičke sile prema M. S, niti joj je on ukazao na bilo kakve povrede po telu, iskaz svedoka D.M. (istražnog sudije Okružnog suda u K.) iz kog proizlazi da ni oštećeni, ni njegov branilac advokat D.R. iz K., ni zastupnik javne tužbe N.J. nisu imali primedbi na rad i ponašanje policijskih službenika u odnosu na M. S. i da ni ona nije uočila bilo šta što bi protumačila kao nehuman i neljudski odnos prema M. S. i iskaz svedoka N.J. iz kog se nesumnjivo utvrđuje da niti je uočio bilo kakvu torturu, tj. posledice torture kod M. S, niti mu je isti pokazivao bilo kakve povrede na nogama i telu, niti mu je pomenuo da je nad njim vršena bilo kakva fizička tortura; da je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda, da iako su kod okrivljenog postojale tri povrede koje su u momentu nanošenja predstavljale laku telesnu povredu, pri činjenicama da je i sam oštećeni kao tužilac tokom postupka menjao svoj iskaz u delu gde su ra prvi put tukli policijski službenici i ko i kada ga je tačno tukao, a ko ne i da veštak ne isključuje mogućnost da su napred navedene povrede mogle nastati i na neki drugi način, nisu dokazane tvrdnje oštećenog kao tužioca iz optužnog akta da su okrivljeni u vršenju službe iznudili njegov iskaz upotrebom sile i pretnje koja je bila praćena teškim nasiljem prema oštećenom kao tužiocu M. S. i usled čega su nastupile naročito teške posledice za okrivljenog u krivičnom postupku, jer nije sa punom sigurnošću, kako se to zahteva u krivičnopravnom smislu dokazano da li je oštećeni povrede zadobio kritičnom prilikom od strane okrivljenih ili na drugom mestu i na drugi način; da ono što je učvrstilo ubeđenje suda da izvedeni dokazi ne ukazuju na činjenično stanje iz dispozitiva optužnice, pored nalaza i mišljenja veštaka sudske medicine dr N.M, su svakako i iskazi saslušanih svedoka D.R, D.M. i N.J, koji su potvrdili navode iz odbrane okrivljenih, da nisu videli nikakve povrede nad oštećenim kao tužiocem, nanete od strane policijskih službenika prilikom saslušanja.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se poziva podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da je fizički i psihički integritet nepovrediv i da niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, niti podvrgnut medicinskim ili naučnim ogledima bez svog slobodno datog pristanka (član 25.); da se prema licu lišenom slobode mora postupati čovečno i s uvažavanjem dostojanstva njegove ličnosti, da je zabranjeno svako nasilje prema licu lišenom slobode i da je zabranjeno iznuđivanje iskaza (član 28.).
Odredbom člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni list SCG – Međunarodni ugovori“, br. 9/03, 5/05 i 7/05 i „Službeni glasnik RS – Međunarodni ugovori“, br. 12/10 i 10/15) (u daljem tekstu: Evropska konvencija) utvrđeno je da niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Odredbama člana 1. Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka UN („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“, broj 9/91) (u daljem tekstu: Konvencija UN) je propisano: da u smislu ove konvencije, izraz „tortura/mučenje“ označava svaki akt kojim se jednom licu namerno nanose bol ili teške fizičke ili mentalne patnje u cilju dobijanja od njega ili nekog trećeg lica obaveštenja ili priznanja ili njegovog kažnjavanja za delo koje je to ili neko treće lice izvršilo ili za čije izvršenje je osumnjičeno, zastrašivanja tog lica ili vršenja pritiska na njega ili zastrašivanja ili vršenja pritiska na neko treće lice ili iz bilo kojeg drugog razloga zasnovanog na bilo kom obliku diskriminacije ako taj bol ili te patnje nanosi službeno lice ili bilo koje drugo lice koje deluje u službenom svojstvu ili na njegov podsticaj ili sa njegovim izričitim ili prećutnim pristankom, te da se taj izraz ne odnosi na bol ili patnje koje su rezultat isključivo zakonitih sankcija, neodvojivih od tih sankcija ili koje te sankcije prouzrokuju (stav 1.); da je ovaj član bez štete po bilo koji međunarodni instrument ili bilo koji nacionalni zakon koji sadrži ili može sadržavati odredbe šireg značaja (stav 2.). Odredbom člana 2. stav 1. Konvencije UN je propisano da svaka država članica preduzima zakonske, administrativne, sudske ili druge efikasne mere kako bi sprečila izvršenje akata torture na teritoriji pod njenom jurisdikcijom. Odredbama člana 4. Konvencije UN je propisano: da svaka država članica nastoji da se prema njenom krivičnom pravu sva akta torture smatraju krivičnim delima, te da je isti slučaj i sa pokušajem vršenja torture ili nekog drugog akta koji izvrši neko lice, a koji predstavlja saučesništo ili učestvovanje u aktu torture (stav 1.); da svaka država članica određuje za ova krivična dela odgovarajuće kazne kojima je uzeta u obzir njihova težina (stav 2.). Odredbom člana 12. Konvencije UN je propisano da se svaka država članica stara da nadležni organi neodložno izvrše nepristrasnu istragu svaki put kad postoje opravdani razlozi da se posumnja da je akt torture izvršen na nekoj teritoriji pod njenom jurisdikcijom. Odredbom člana 13. Konvencije UN je propisano da svaka država članica obezbeđuje svakom licu koje tvrdi da je bilo podvrgnuto torturi na nekoj teritoriji pod njenom jurisdikcijom pravo da se žali nadležnim organima spomenute države koji će neodložno i nepristrasno ispitati slučaj, te da će se preduzeti mere radi obezbeđenja zaštite lica koje se žalilo i lica kao svedoka od svakog lošeg postupanja ili bilo kakvog zastrašivanja zbog podnesene žalbe ili bilo kakve date izjave.
Zakonom o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15) je propisano: da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnog akta ili radnje državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva ili je zakonom isključeno pravo na njihovu sudsku zaštitu (član 84.); da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom. (član 86. stav 1.).
Odredbom člana 12. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05 i 49/07) (u daljem tekstu: ZKP), koji je važio u vreme lišenja slobode podnosioca ustavne žalbe, kao i u vreme podnošenja zahteva za sprovođenje istrage i podizanja optužnice, bilo je propisano da je zabranjeno i kažnjivo svako nasilje, kao i svako iznuđivanje priznanja ili kakve druge izjave od okrivljenog ili drugog lica koje učestvuje u postupku. Odredbama člana 19. ZKP je bilo propisano: da se krivični postupak pokreće po zahtevu ovlašćenog tužioca (stav 1.); da je za krivična dela za koja se goni po službenoj dužnosti ovlašćeni tužilac javni tužilac, a za krivična dela za koja se goni po privatnoj tužbi ovlašćeni tužilac je privatni tužilac (stav 2.); da, ako javni tužilac nađe da nema osnova za pokretanje ili produženje krivičnog postupka, na njegovo mesto može stupiti oštećeni kao tužilac, pod uslovima određenim ovim zakonikom (stav 3.). Odredbom člana 20. ZKP je bilo propisano da je, ako ovim zakonikom nije drugačije određeno, javni tužilac dužan da preduzme krivično gonjenje kad postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično delo za koje se goni po službenoj dužnosti. Odredbama člana 61. ZKP je, pored ostalog, bilo propisano: da je javni tužilac, kad nađe da nema osnova da preduzme gonjenje za krivično delo za koje se goni po službenoj dužnosti ili kad nađe da nema osnova da preduzme gonjenje protiv nekog od prijavljenih saučesnika, dužan da u roku od osam dana o tome obavesti oštećenog i da ga uputi da može sam preduzeti gonjenje (stav 1.); da oštećeni ima pravo da preduzme, odnosno nastavi gonjenje u roku od osam dana od kada je primio obaveštenje iz stava 1. ovog člana (stav 2.). Odredbom člana 222. stav 1. ZKP je bilo propisano da su svi državni organi, organi teritorijalne autonomije ili organi lokalne samouprave, javna preduzeća i ustanove dužni da prijave krivična dela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su obavešteni ili za njih saznaju na drugi način. Odredbom člana 228. stav 7. ZKP je bilo propisano da kad je lice lišeno slobode dovedeno istražnom sudiji, može, ono, njegov branilac, član njegove porodice ili lice sa kojim živi u vanbračnoj ili kakvoj drugoj trajnoj zajednici, zahtevati da istražni sudija odredi lekarski pregled, da takav zahtev može podneti i javni tužilac, da će, ako je postavljen zahtev, istražni sudija doneti odluku o određivanju lekara koji će obaviti pregled i da će tu odluku i zapisnik o saslušanju lekara istražni sudija priložiti istražnim spisima.
Odredbama člana 136. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09, 111/09, 121/12, 104/13 i 108/14) je propisano krivično delo iznuđivanje iskaza, i to: da će se službeno lice koje u vršenju službe upotrebi silu ili pretnju ili drugo nedopušteno sredstvo ili nedopušten način u nameri da iznudi iskaz ili neku drugu izjavu od okrivljenog, svedoka, veštaka ili drugog lica, kazniti zatvorom od tri meseca do pet godina (stav 1.); da će se učinilac kazniti zatvorom od dve do deset godina ako je iznuđivanje iskaza ili izjave praćeno teškim nasiljem ili ako su usled iznuđenog iskaza nastupile naročito teške posledice za okrivljenog u krivičnom postupku (stav 2.).
5. Ustavni sud, pre svega, konstatuje da podnosilac ustavne žalbe tvrdi da ga je policija (pet policijskih službenika Ministarstva unutrašnjih poslova – Policijske uprave Kragujevac) zlostavljala 9. februara 2009. godine i da nije sprovedena delotvorna istraga o njegovom zlostavljanju, iz čega zaključuje da su mu povređena prava iz čl. 25. i 28. Ustava i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ustavni sud dalje konstatuje da odredbe člana 25. Ustava garantuju nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta i jemče da niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, kao i da je ista garancija sadržana u članu 3. Evropske konvencije, dok je odredbama člana 28. Ustava zajemčeno da se prema licu lišenom slobode mora postupati čovečno i s uvažavanjem dostojanstva njegove ličnosti, da je zabranjeno svako nasilje prema licu lišenom slobode i da je zabranjeno iznuđivanje iskaza.
Navedena jemstva se u odnosu na predstavnike državnih organa ogledaju prvenstveno u obavezi da se uzdrže od radnji kojima se povređuje psihički i fizički integritet lica koje se nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne zatvora, odnosno da se uzdrže od izlaganja tog lica mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, a čime se osigurava poštovanje materijalnog aspekta ovog prava.
S druge strane, postoji pozitivna obaveza nadležnih državnih organa da poštuju i zaštite procesni aspekt navedenih prava, a koji podrazumeva obavezu nadležnih državnih organa da, u slučaju postojanja jasnih indicija da je lice koje se nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne zatvora bilo izloženo nekom od oblika zlostavljanja, sprovede delotvornu, temeljnu, brzu i nezavisnu istragu koja bi trebalo da osigura identifikovanje i kažnjavanje odgovornih lica (videti: presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Stanimirović protiv Srbije, predstavka broj 26088/06, od 18. oktobra 2011. godine, st. 39. i 40, Labita protiv Italije (VV), predstavka broj 26772/95, od 6. aprila 2000. godine, stav 131, V.D. protiv Hrvatske, predstavka broj 15526/10, od 8. februara 2012. godine, st. 63. i 64. i Mađer protiv Hrvatske, predstavka broj 56185/07, od 21. septembra 2011. godine, st. 111. i 112.).
Za razliku od navedenog člana 25. Ustava i člana 3. Evropske konvencije, koji ne govore izričito o garancijama materijalnog i procesnog aspekta zabrane zlostavljanja, Ustavni sud ukazuje da Konvencija UN izričito sadrži ove garancije. Tako je članom 2. Konvencije UN predviđena obaveza svake države članice da preduzima zakonske, administrativne, sudske ili druge efikasne mere kako bi sprečila izvršenje akata torture na teritoriji pod njenom jurisdikcijom, a članom 4. da će svaka država članica nastojati da se prema njenom krivičnom pravu svi akti torture smatraju krivičnim delima. Takođe, Konvencija UN u članu 6. izričito propisuje obavezu država članica da obezbede hapšenje lica za koje se sumnja da je izvršilo akt torture, kao i da neodložno vrši istragu radi utvrđivanja činjenica.
Iz prethodno iznetog proizlazi da jemstvo i poštovanje materijalnog i procesnog aspekta zabrane mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja predstavlja imperativnu normu ustavnog i opšteg međunarodnog prava, te da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koju prihvata i Ustavni sud (videti Odluku Ustavnog suda Už-4100/2011 od 10. jula 2013. godine, tačka 4. obrazloženja), ispitivanje procesnih pretpostavki za odlučivanje i osnovanost navoda o njihovoj povredi može vršiti odvojeno.
6. Ispitivanje postojanja procesnih pretpostavki za odlučivanje
Ispitujući postojanje Ustavom i Zakonom utvrđenih pretpostavki da Ustavni sud odlučuje o ovoj ustavnoj žalbi, Ustavni sud konstatuje da je ustavna žalba izjavljena protiv radnji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije – Policijske uprave K. od 9. februara 2009. godine, a zbog povrede materijalnog i procesnog aspekta prava iz čl. 25. i 28. Ustava i člana 3. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud konstatuje da je ustavna žalba izjavljena 5. decembra 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je potrebno ispitati da li je ustavna žalba blagovremena u pogledu materijalnog i procesnog aspekta.
Ustavni sud ukazuje da iz odredbe člana 82. Zakona o Ustavnom sudu proizlazi, pored ostalog, da se ustavna žalba može izjaviti protiv radnji državnih organa ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva ili je zakonom isključeno pravo na njihovu sudsku zaštitu, dok iz odredbe člana 84. stav 1. Zakona proizlazi da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ljudsko pravo zajemčeno Ustavom.
Prema stavu Ustavnog suda, u postupku ispitivanja i odlučivanja po ustavnoj žalbi, smatraće se da je pre izjavljivanja ustavne žalbe u krivičnom postupku iscrpljeno poslednje pravno sredstvo donošenjem odluke po žalbi na prvostepenu, odnosno drugostepenu presudu. Takođe, za radnju je početak roka vezan za dan preduzimanja ili prestanka radnje, a rok se računa od dana saznanja podnosioca ustavne žalbe o preduzimanju ili prestanku radnje.
Podnosilac ustavne žalbe je povodom događaja od 9. februara 2009. godine podneo krivičnu prijavu protiv službenih lica Policijske uprave u K. zbog krivičnog dela iznuđivanje iskaza, a nakon njenog odbačaja je pokrenuo krivični postupak pred nadležnim sudom koji je pravnosnažno okončan 28. oktobra 2014. godine, donošenjem presude Apelacionog suda u K. Kž1. 1492/14. Navedenu presudu podnosilac je primio 6. novembra 2014. godine, a ustavnu žalbu izjavio 5. decembra iste godine.
Imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe odlučio da zaštitu svojih prava prvo traži u krivičnom postupku, te da se nakon njegovog pravnosnažnog okončanja u roku propisanom Zakonom obratio Ustavnom sudu, Sud je ocenio da je ustavna žalba blagovremena i u pogledu materijalnog aspekta i procesnog aspekta prava iz člana 25. Ustava.
7. Ocena osnovanosti navoda o povredi materijalnog aspekta prava iz člana 25. Ustava
Podnosilac ustavne žalbe tvrdi da je prilikom lišenja slobode 9. februara 2009. godine tučen rukama i nogama, gušen i udaran bejzbol palicom od strane pet policijskih službenika Policijske uprave u K.
Ustavni sud naglašava da pravo iz člana 25. Ustava štiti jednu od najosnovnijih vrednosti demokratskog društva. Ono u apsolutnom smislu zabranjuje mučenje ili nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve. Kada se to kaže, tvrdnje o postojanju zlostavljanja moraju biti potkrepljene odgovarajućim dokazima i zlostavljanje mora imati minimalni nivo težine (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đekić i drugi protiv Srbije, broj 32277/07, od 29. aprila 2014. godine, stav 32.).
U konkretnom slučaju je nesporno da su kod podnosioca ustavne žalbe konstatovane tri povrede (krvni podliv prednje strane grudnog koša, oguljotina desne nadlaktice i oguljotina iznad levog skočnog zgloba), koje su kvalifikovane kao lake telesne povrede.
Ustavni sud konstatuje da je iz ovog događaja proistekao, pored ostalog, krivični postupak. Ustavni sud ukazuje na svoj stav da nije nadležan da preispituje način na koji su redovni sudovi cenili dokaze i utvrđivali činjenično stanje. Međutim, Ustavni sud jeste nadležan da utvrđuje da li je postupak u celini bio pravičan, odnosno da ocenjuje da li su redovni sudovi postupali arbitrerno i proizvoljno. U smislu navedenog, Ustavni sud nije vezan nalazima redovnih sudova, a da bi odstupio od utvrđenih činjenica tih sudova potrebni su ubedljivi navodi podnosioca.
Iako je podnosilac ustavne žalbe imao gore navedene povrede, redovni sudovi su policijske službenike oslobodili od optužbe da su izvršili krivično delo iznuđivanje iskaza. Tačnije, nadležni sudovi su zaključili da je nesporno da su kod podnosioca kvalifikovane lake telesne povrede, ali da navedena činjenica ne opredeljuje okrivljene kao izvršioce krivičnog dela koje im je stavljeno na teret, jer po oceni suda, a uzimajući u obzir dokaze izvedene tokom krivičnog postupka, ostaje sporna i u sumnji činjenica da li je oštećeni povrede zadobio kritičnom prilikom, od strane okrivljenih, ili na drugom mestu i na drugi način. Do ovakvog zaključka redovni sudovi su došli posebno uzimajući u obzir iskaze svedoka (istražnog sudije i zastupnika javne tužbe u krivičnom postupku u kome je navodno izvršeno iznuđivanje iskaza od podnosioca ustavne žalbe) koji su naveli da ni podnosilac ni njegov branilac nisu imali primedbe na rad službenih lica i da nisu uočili bilo šta što bi bilo protumačeno kao nehuman i neljudski odnos prema njemu, odnosno bilo kakvu torturu, tj. posledice torture. Takođe, nadležni sudovi su zaključili da je „nelogično i praktično nemoguće da je prema oštećenom primenjeno višesatno fizičko nasilje, kojom prilikom je korišćena i bejzbol palica, a da se kao posledica toga javljaju samo opisane lake telesne povrede, a koji stav suda dodatno pospešuje predmetno medicinsko veštačenje“.
Imajući u vidu prethodno izneto, te činjenicu da podnosilac uz ustavnu žalbu nije dostavio dokaze koji bi doveli u pitanje stavove redovnih sudova, Ustavni sud je ocenio da nije došlo do povrede materijalnog aspekta prava iz člana 25. Ustava.
8. Ocena osnovanosti navoda o povredi procesnog aspekta prava iz člana 25. Ustava
Podnosilac ustavne žalbe tvrdi da nije bilo delotvorne istrage njegovog navodnog zlostavljanja.
Ustavni sud ukazuje da, saglasno praksi Evropskog suda za ljudska prava, kada neko lice verodostojno tvrdi da je pretrpelo postupanje državnih službenika suprotno članu 3. Evropske konvencije, ta odredba, tumačena zajedno sa opštom obavezom prema članu 1. ove konvencije, prećutno zahteva postojanje delotvorne zvanične istrage. Bez obzira na metod istrage, organi moraju postupiti čim se podnese zvanična pritužba. Čak i kada, strogo uzevši, pritužba nije podneta, istraga mora početi ako postoje dovoljno jasne naznake da je došlo do zlostavljanja. Organi moraju uzeti u obzir posebno osetljivo stanje žrtava i činjenicu da će osobe izložene ozbiljnom zlostavljanju često biti manje spremne ili nevoljne da podnesu pritužbu (videti Bati i drugi protiv Turske, br. 33097/96 i 57834/00, stav 133, ECHR 2004-IV, i autoritete citirane u njoj).
Takođe, Ustavni sud ukazuje da iz gore citirane presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đekić i drugi protiv Srbije (stav 33.) proizlazi da bi istraga trebalo da dovede do identifikacije i kažnjavanja odgovornih, da istraga mora biti temeljna, što znači da organi moraju uvek ozbiljno pokušati da utvrde šta se dogodilo i da istraga mora biti brza i nezavisna (stav 33.).
Podnosilac ustavne žalbe tvrdi da „i posle gotovo šest meseci“ od kada je sačinjen lekarski izveštaj o povredama koje je zadobio, nijedan državni organ nije inicirao odgovarajući postupak u kome bi se ozbiljno ispitali navodi o njegovom zlostavljanju, te da je sam, preko punomoćnika, 28. avgusta 2009. godine podneo krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu.
Ustavni sud konstatuje da je navedena krivična prijava odbačena 7. septembra 2009. godine, ali iz dokaza koji su priloženi uz ustavnu žalbu nije moguće utvrditi koje radnje je nadležno javno tužilaštvo preduzelo u pretkrivičnom postupku.
Nakon odbačaja krivične prijave, podnosilac ustavne žalbe je, preko punomoćnika, pokrenuo krivični postupak, koji je pravnosnažno okončan oslobađajućom presudom.
Iako se od podnosioca ustavne žalbe nije zahtevalo da sam krivično goni policijske službenike optužene za iznuđivanje iskaza (videti odluku Otašević protiv Srbije, broj 32198/07, od 5. februara 2013. godine, stav 25.), podnosilac je i pored toga preduzeo krivično gonjenje. Krivični postupak je započet 17. novembra 2009. godine, kada je istražni sudija doneo rešenje da se protiv policijskih službenika sprovede istaga po podnosiočevom zahtevu od 21. oktobra iste godine, a okončan je 28. oktobra 2014. godine, kada je oslobađajuća presuda postala pravnosnažna. U navedenom periodu je sprovedena istraga, podignuta je optužnica i odlučivano je o prigovorima protiv optužnice, te je zakazan i održan glavni pretres na kome su izvedeni brojni dokazi (saslušani su okrivljeni, podnosilac ustavne žalbe i šest svedoka, pročitan je nalaz i mišljenje veštaka specijaliste sudske medicine od 11. septembra 2010. godine, koji je i ispitan, i izvršen je uvid u izveštaj lekara Okružnog zatvora u K. od 17. februara 2009. godine). Podnosilac ustavne žalbe je imao priliku da ispituje kako okrivljene, tako i veštaka i svedoke. Ustavni sud konstatuje da nema naznaka da je krivičnom postupku nedostajala transparentnost, niti da je redovnim sudovima nedostajala nepristrasnost.
Ustavni sud je iz navedenog zaključio da je prvostepeni sud preduzeo sve neophodne mere kako bi utvrdio da li su policijski službenici upotrebom preterane sile od podnosioca ustavne žalbe iznudili iskaz. Činjenica da su optuženi za iznuđivanje iskaza na kraju oslobođeni nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi povreda prava iz člana 25. Ustava, budući da procesna obaveza iz navedenog člana nije obaveza cilja, već sredstva (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vladimir Fedorov protiv Rusije, broj 19223/04, od 30. jula 2009. godine, stav 67.).
U smislu prethodno utvrđenog, Ustavni sud je našao da je krivični postupak pred sudovima ispravio nedostatak adekvatne istrage drugih državnih organa (Ministarstva unutrašnjih poslova i nadležnog javnog tužilaštva), posebno iz razloga što su redovni sudovi, u kontradiktornom postupku, obradili sva relevantna pitanja i razmotrili sve relevantne dokaze.
Imajući u vidu prethodno izneto, Ustavni sud je ocenio da je istraga o navodnom zlostavljanju podnosioca ustavne žalbe bila delotvorna, te da nije došlo do povrede procesnog aspekta prava iz člana 25. Ustava.
9. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe nisu povređena prava iz čl. 25. i 28. Ustava, te je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
10. Sledom navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić