Odluka Ustavnog suda o odbijanju ustavne žalbe u stečajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbija žalbu bivšeg direktora koji je tražio utvrđenje potraživanja u stečaju. Sud je utvrdio da podnosilac nije pružio dovoljno relevantnih dokaza za svoje tvrdnje, te da mu nisu povređena prava na pravično suđenje i imovinu.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-883/2008
16.04.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Jovana Stojkića iz Negotina, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 16. aprila 2010. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Jovana Stojkića izjavljena protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 4715/07 od 21. maja 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Jovan Stojkić iz Negotina je 23. jula 2008. godine, preko punomoćnika Velibora Mihajlovića, advokata iz Negotina, podneo ustavnu žalbu protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 4715/07 od 21. maja 2008. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe navodi da je kao direktor A.D. „Krajina vino“ Negotin uložio sopstvena sredstva u iznosu od 243.500,00 dinara za rezidbu vinograda u posedu preduzeća, s obzirom na to da je žiro račun preduzeća bio u blokadi. Podnosilac dalje ističe da je u postupku stečaja nad A.D. „Krajina vino“ Negotin blagovremeno podneo prijavu potraživanja, koja je u celini osporena. Podnosilac je stoga podneo Trgovinskom sudu u Zaječaru tužbu za utvrđenje potraživanja, koji je presudom P. 82/07 od 17. aprila 2007. godine usvojio u celini njegov tužbeni zahtev, ali je Viši trgovinski sud po žalbi stečajnog dužnika preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev.
Podnosilac ustavne žalbe je istakao da je presuda Višeg trgovinskog suda nepravična i da ima pravo na povraćaj novca po osnovu sticanja bez osnova. Predložio je da Ustavni sud utvrdi nezakonitost osporene presude.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Trgovinskog suda u Zaječaru P. 82/07 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 5. februara 2007. godine podneo Trgovinskom sudu u Zaječaru tužbu protiv tuženog A.D. „Krajina vino“ u stečaju Negotin, radi utvrđenja potraživanja u ukupnom iznosu od 243.500,00 dinara, koje mu je osporeno u stečajnom postupku koji je pokrenut rešenjem Trgovinskog suda u Zaječaru St. 6/06 od 15. marta 2006. godine. Podnosilac je u tužbi naveo da svoje potraživanje zasniva na lično izvršenoj isplati radnika na poslovima rezidbe plantaže vinograda u aprilu i maju 2005. godine u ukupnom iznosu od 243.500,00 dinara, kao dokaze je priložio fotokopije isplatnih lista radnika po mesecima i ugovor o privremeno-povremenom vršenju poslova rezidbe vinograda, a predložio je i saslušanje svedoka S.P.
Tuženi je u odgovoru na tužbu od 13. marta 2007. godine naveo da dokumentacija koja je priložena uz tužbu nije validna, imajući u vidu da ovi isplatni spiskovi nisu nigde zavedeni niti overeni pečatom preduzeća, da isplata nije išla preko blagajne preduzeća, te se priložena dokumentacija ne može smatrati dokazom.
Na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. aprila 2007. godine sud je izveo dokaz saslušanjem tužioca i svedoka S.P. Tužilac je naveo da je poslovni račun preduzeća bio u blokadi, da je pozajmio 243.500,00 dinara od drugih ljudi i dao upravniku ekonomije S.P, da nije postojala odluka Upravnog odbora o finansiranju rezidbe vinograda i da isplata nije vršena preko blagajne preduzeća. Svedok S.P, koji je bio rukovodilac radne jedinice tuženog, je naveo da mu je tužilac na ruke dao novac čijeg iznosa tačno ne može da se seti, a pošto mu je sudija pročitao, potvrdio je da se radi o iznosu od 243.500,00 dinara, da je lično izvršio isplatu radnicima, da je tom prilikom isplaćena samo polovina obaveze prema radnicima, a da je nakon 5-6 dana isplaćena i druga polovina duga, a da taj novac nije dao tužilac, nego da je, koliko se seća, to isplaćeno preko blagajne preduzeća.
Trgovinski sud u Zaječaru je 17. aprila 2007. godine doneo presudu P. 82/07, kojom je u stavu prvom izreke usvojio tužbeni zahtev i utvrdio potraživanje tužioca - ovde podnosioca ustavne žalbe prema tuženom A.D. „Krajina vino“ u stečaju Negotin, kao stečajnom dužniku, u iznosu od 243.500,00 dinara na ime glavnog duga, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2005. godine pa sve do konačne isplate, a u stavu drugom izreke je obavezao tuženog da tužiocu na ime troškova postupka plati odgovarajući novčani iznos. U obrazloženju presude je navedeno da, imajući u vidu da su iskazi tužioca - ovde podnosioca ustavne žalbe i svedoka S.P. ubedljivi, logični i međusobno saglasni i da ovi iskazi nisu ozbiljno osporeni i dovedeni u sumnju, to ih sud prihvata kao istinite i nalazi da je tužbeni zahtev osnovan.
Odlučujući o žalbi tuženog, Viši trgovinski sud je 21. maja 2008. godine doneo presudu Pž. 4715/07, kojom je u stavu prvom izreke preinačio presudu Trgovinskog suda u Zaječaru P. 82/07 od 17. aprila 2007. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtev da se utvrdi potraživanje tužioca - ovde podnosioca ustavne žalbe prema tuženom u iznosu od 243.500,00 dinara na ime glavnog duga, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. juna 2005. godine do isplate, a u stavu drugom izreke je obavezao tužioca da tuženom plati na ime troškova parničnog postupka odgovarajući novčani iznos. U obrazloženju osporene presude je navedeno: da tužilac nije dostavio sudu relevantne dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je postojao obligaciono-pravni odnos između njega i tuženog, po kom osnovu bi tužilac mogao da traži utvrđenje utuženog potraživanja prema tuženom; da iz priloženog ugovora o privremeno-povremenom vršenju poslova od 15. marta 2005. godine proizlazi da je zaključen između tuženog koga zastupa generalni direktor - ovde tužilac i B.S, te isti ugovor ne može predstavljati relevantni dokaz u prilog osnovanosti tužbenog zahteva, jer je ugovorni odnos zasnovan između tuženog koga zastupa direktor - ovde tužilac i trećeg lica; da je tužilac kao odgovorno lice u pravnom licu morao znati da za bilo kakvo plaćanje u ime i za račun privrednog društva mora postojati osnov u odluci nadležnog organa privrednog društva ili eventualno u ugovoru o pozajmici, kao i za činjenicu da se sve isplate i uplate moraju vršiti preko računa ili blagajne privrednog društva kao pravnog lica; da isplatne liste sa potpisima radnika koje je tužilac predložio kao dokaz ne mogu predstavljati relevantan dokaz u prilog osnovanosti tužbenog zahteva, jer su priložene liste bez zavodnog pečata, pečata tuženog i bez datuma i drugog podatka da bi se iz njih moglo utvrditi da se odnose na isplatu radnika za poslove koji su obavljeni kod tuženog; da tužilac nije predložio u toku prvostepenog postupka saslušanje bilo kog od navedenih radnika sa priloženih isplatnih lista na okolnost da su isti obavljali poslove rezidbe plantaže vinograda tuženog i da im je naknada za taj rad isplaćena od strane rukovodioca plantaže tuženog, a od sredstava koje je obezbedio tužilac. Polazeći od iznetog, drugostepeni sud je našao da tužilac u smislu člana 223. Zakona o parničnom postupku nije dostavio dovoljno relevantne dokaze u prilog osnovanosti svog tužbenog zahteva, a u nedostatku istih, iskaz svedoka i tužioca koji je saslušan u svojstvu stranke ne mogu se prihvatiti kao dovoljan dokaz na osnovu koga bi se usvojio tužbeni zahtev. Stoga je drugostepeni sud, primenom odredbe člana 380. stav 3. Zakona o parničnom postupku, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev kao neosnovan.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, relevantne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 58. Ustava utvrđeno je: da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (stav 1.); da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (stav 2.).
Odredbom člana 96. stav 1. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 84/04 i 85/05-dr. zakon) bilo je propisano da se poverilac čije je potraživanje osporeno upućuje na parnicu radi utvrđivanja osporenog potraživanja, koju može da pokrene u roku od osam dana od dana prijema zaključka iz člana 94. ovog zakona.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04) bilo je propisano: da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1.); da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka (član 8.); da je svaka stranka dužna da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima zasniva svoj zahtev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika (član 220.); da će drugostepeni sud presudom preinačiti prvostepenu presudu ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim činjenicama je zasnovana presuda (član 380. tačka 3)).
Odredbama člana 223. navedenog Zakona bilo je propisano: da ako sud na osnovu izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključuje primenom pravila o teretu dokazivanja (stav 1.); da stranka koja tvrdi da ima neko pravo, snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava, ako zakonom nije drukčije određeno (stav 2.); da stranka koja osporava postojanje nekog prava, snosi teret dokazivanja činjenice koja je sprečila nastanak ili ostvarivanje prava ili usled koje je pravo prestalo da postoji, ako zakonom nije drukčije određeno (stav 3.).
5. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom Višeg trgovinskog suda nije povređeno ustavno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno ovom ustavnom odredbom.
Podnosilac ustavne žalbe je svoje potraživanje prema tuženom zasnovao na tvrdnji da je sopstvenim sredstvima izvršio isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa u korist tuženog po osnovu ugovora o privremeno-povremenom vršenju poslova, zaključenog između tuženog kao naručioca posla, koga je zastupao generalni direktor - ovde podnosilac ustavne žalbe, i trećeg lica - B.S, kao izvođača radova. Podnosilac je kao dokaz navedene isplate predočio sudu isplatne spiskove sa potpisima radnika koji su obavljali rezidbu vinograda, i saslušanje svedoka S.P. Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev sa obrazloženjem da su iskazi tužioca - ovde podnosioca ustavne žalbe i svedoka S.P. ubedljivi, logični i međusobno saglasni i kako, po oceni suda, ovi iskazi nisu ozbiljno osporeni i dovedeni u sumnju, to ih je sud prihvatio kao istinite. Po žalbi tuženog, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca, nalazeći da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je osnovan tužbeni zahtev, imajući u vidu činjenične navode tužbe i dokaze priložene u toku prvostepenog postupka u prilog tih činjeničnih navoda. Po oceni drugostepenog suda, tužilac nije dostavio dovoljno relevantne dokaze u prilog osnovanosti svog tužbenog zahteva, a u nedostatku istih, iskaz svedoka i tužioca koji je saslušan u svojstvu stranke ne mogu se prihvatiti kao dovoljan dokaz, na osnovu koga bi se usvojio tužbeni zahtev.
Po oceni Ustavnog suda, Viši trgovinski sud je u osporenoj presudi pružio ustavnopravno prihvatljive razloge za preinačenje prvostepene presude i odbijanje tužbenog zahteva tužioca - ovde podnosioca ustavne žalbe. Naime, podnosilac ustavne žalbe u parničnom postupku nije pružio dovoljne dokaze iz kojih bi se nedvosmisleno moglo zaključiti da je izvršio isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa u korist tuženog po osnovu ugovora o privremeno-povremenom vršenju poslova od 15. marta 2005. godine. Isplatni spiskovi sa potpisima radnika koji su obavljali poslove rezidbe vinograda ne mogu predstavljati dokaz u prilog osnovanosti tužbenog zahteva, jer su priloženi bez zavodnog pečata, pečata tuženog i bez datuma i drugog podatka da bi se iz istih moglo utvrditi da se odnose upravo na isplatu radnika za poslove koje su obavljali kod tuženog u spornom periodu. Takođe, tužilac - ovde podnosilac ustavne žalbe nije predložio saslušanje bilo kog od navedenih radnika na okolnost da su obavljali posao u korist tuženog i da im je naknada za rad isplaćen od strane rukovodioca plantaže tuženog, a od sredstava koje je obezbedio tužilac. Podnosilac ustavne žalbe je kao jedini relevantan dokaz u prilog postojanja svog potraživanja predložio saslušanje jednog svedoka, čiji iskaz nije mogao da dovede do drugačijeg ishoda spora.
U parničnom postupku sud obrazuje činjeničnu podlogu svoje odluke, po pravilu, od činjenica koje dobije od parničnih stranaka. Stranke imaju procesni teret da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiće primenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tom, stranka koja tvrdi da ima neko pravo, snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje tog prava.
Podnosilac ustavne žalbe je u parničnom postupku snosio teret dokazivanja činjenice postojanja svog potraživanja prema tuženom. Po oceni Ustavnog suda, iskaz svedoka i tužioca koji je saslušan u svojstvu stranke, ne mogu se prihvatiti kao dovoljan dokaz na osnovu koga bi se usvojio tužbeni zahtev. Imajući u vidu da tužilac nije pružio relevantne dokaze da postoji njegovo potraživanje prema tuženom, drugostepeni sud je, po oceni Ustavnog suda, pravilnom primenom procesnog načela o teretu dokazivanja iz člana 223. Zakona o parničnom postupku, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca. S obzirom na izneto, Ustavni sud je utvrdio da nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava,.
6. Imajući u vidu da podnosilac ustavne žalbe u parničnom postupku nije dokazao postojanje svog potraživanja prema tuženom, Ustavni sud je ocenio da osporenom presudom Višeg trgovinskog suda nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava, te je ustavnu žalbu u celini odbio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07).
7. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić