Odluka Ustavnog suda o restituciji zemljišta izuzetog iz poseda nakon nacionalizacije
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu, nalazeći da podnosiocima nije povređeno pravo na imovinu. Kako je za zemljište, izuzeto iz poseda nakon 1968. godine, pravnosnažno određena pravična naknada po propisima o eksproprijaciji, ne postoji osnov za restituciju.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), dr Milan Škulić, dr Vladan Petrov, dr Nataša Plavšić i Miroslav Nikolić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. J . i D . J, obojice iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. oktobra 2023. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M. J . i D . J . izjavljena protiv presude Upravnog suda U. 9800/17 od 16. aprila 20 21. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. J . i D . J, obojica iz Beograda, preko punomoćnika M. S, advokata iz Beograda, podneli su Ustavnom sudu, 28. juna 2021. godine, ustavnu žalbu protiv pojedinačn og akta naveden og u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se u prilog tvrdnji o povredi označenih prava ističe:
- da je imovina koja je predmet zahteva za restituciju oduzeta od bivšeg vlasnika na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, a ne na osnovu Zakona o građevinskom zemljištu, kako se navodi u osporenoj presudi ;
- da nakon oduzimanja, pa do izuzimanja iz poseda, bivši vlasnik nije mogao da raspolaže predmetnom imovinom;
- da je rešenjem Sekretarijata za privredu i finansije – Uprava za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-203/80-I-07 od 30. oktobra 1981. godine određeno da će se postupak određivanja naknade za izuzeto zemljište sprovesti posle pravnosnažnosti tog rešenja, ali da to rešenje nije postalo pravnosnažno;
- da „država“ nema dokaza da je bilo kakva naknada isplaćena bivšem vlasniku za oduzeto zemljište, a da su prvostepeni i drugostepeni organ to propustili da navedu.
Ustavnom žalbom se predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu označenih prava i poništi osporeni akt.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvid om u osporeni akt, kao i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
3.1. Rešenjem Agencije za restituciju – Područna jedinica Beograd broj 46-000200/2014 od 8. oktobra 2015. godine odbijen je kao neosnovan zahtev podnosilaca ustavne žalbe za vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, i to građevinskog zemljišta na k.p. … KO Višnjica, oduzetog od Đ . P . U obrazloženju predmetnog rešenja je konstatovano: da je rešenjem Komi sije za nacionalizaciju pri NO Opštine Palilula broj 03-16252/1-59 od 1. septembra 1959. godine utvrđeno da je danom 26. decembra 1958. godine nacionalizovana i postala društvena svojina k.p. broj … KO Višnjica, čiji je sopstvenik bio Đ . P; da je rešenjem Sekretarijata za poslove privrede i finansija – Odeljenje za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-117/79-I-02 od 24. avgusta 1979. godine, donetim na osnovu člana 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik SRS“, broj 20/79), izuzeto iz poseda zemljišno-knjižnog korisnika Đ. P . zemljište na k.p. broj … KO Višnjica; da je pravnosnažnim rešenjem Prvog opštinskog suda u Beogradu R. 795/81 od 2. decembra 1981. godine određeno da se obavezuje protivnik predlagača Zavod za izgradnju grada Beograda da plati predlagaču Đ. P . na ime naknade za izuzetu k.p. broj … KO Višnjica 62,09 dinara po m2, kao i naknadu za biljne kulture na toj parceli; da je odluka o naknadi zasnovana na odredbi člana 3. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik SRS“, broj 27/78). Polazeći od navedenog, a imajući u vidu odredbe člana 2. i člana 6. stav 3. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, te navedenih odredaba Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i Zakona o građevinskom zemljištu , Agencija je odbila predmetni zahtev kao neosnovan.
Rešenjem Ministarstva finansija – Sektor za imovinsko-pravne poslove broj 46-00-01646/2015-13 od 8. februara 201 7. godine odbijena je žalba podnosilaca ustavne žalbe izjavljena protiv predmetnog rešenja Agencije. Drugostepeni organ je prihvatio razloge na kojima je zasnovana odluka o odbijanju zahteva i istakao da je bivši vlasnik nakon nacionalizacije imao pravo besplatnog korišćenja predmetnog zemljišta. Po oceni tog organa, iz navedenog proizlazi da rešenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO opštine Palilula broj 03-16252/1-59 od 1. septembra 1959. godine bivšem vlasniku predmetna imovina nije oduzeta, već je ostavljena da njome raspolaže sa vlašću najpribližn ijom imaocu prava svojine, te se navedeno rešenje ne može smatrati aktom o podržavljenju u smislu odredaba Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. S druge strane, rešenje Sekretarijata za poslove privrede i finansija – Odeljenje za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-117/79-I-02 od 24. avgusta 1979. godine, kojim je predmetno zemljište izuzeto iz poseda bivšeg vlasnika, doneto je na osnovu Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik SRS“, broj 20/79), koji nije među propisima navedenim u članu 2. navedenog zakona, a, pored toga, doneto je „nakon zakonom predviđenog roka“. Po oceni drugostepenog organa, bez uticaja na drugačiju odluku su navodi žalbe kojima se ukazuje na rešenje Sekretarijata za privredu i finansije – Uprava za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-203/80-I-07 od 30. oktobra 1981. godine, jer je to rešenje doneto po predlogu za obnovu postupka okončanog pravnosnažnim rešenjem tog organa od 24. avgusta 1979. godine . Drugostepeni organ je istakao da je postupak ponovljen zbog neučestvovanja ranijeg vlasnika u postupku izuzimanja zemljišta iz poseda i da je u ponovljenom postupku doneto rešenje iste sadržine. Takođe je navedeno da je pravnosnažnim rešenjem Prvog opštinskog suda u Beogradu R. 795/81 od 2. decembra 1981. godine Zavod za izgradnju grada Beograda obavezan da plati naknadu bivšem vlasniku Đ. P . za izuzetu k.p. broj … KO Višnjica. Ocenjujući navode žalbe da bivšem vlasniku nije isplaćena naknada za zemljište izuzeto iz poseda, drugostepeni organ je našao da su bez uticaja na drugačiju odluku o toj upravnoj stvari, jer je naknada određena u skladu sa zakonom, a u slučaju spora oko isplate naknade nadležan je redovni sud.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 9800/17 od 16. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana tužba podnosilaca ustavne žalbe podneta protiv konačnog rešenja Ministarstva finansija, iz razloga navedenih za odbijanje žalbe. Upravni sud je ocenio da rešenjem o nacionalizaciji bivšem vlasniku ništa nije oduzeto, budući da je predmetno zemljište ostalo u njegovom posedu do donošenja rešenja od 24. avgusta 1979. godine.
3.2. Rešenjem Sekretarijata za privredu i finansije – Uprava za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-203/80-I-07 od 30. oktobra 1981. godine poništeno je pravnosnažno rešenje Sekretarijata za poslove privrede i finansija – Odeljenje za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-117/79-I-02 od 24. avgusta 1979. godine i na isti način odlučeno o izuzimanju predmetnog zemljišta, s tim što je određeno da će se postupak određivanja naknade za izuzeto zemljište sprovesti posle pravnosnažnosti tog rešenja, u zavisnosti od ishoda obnove postupka okončanog rešenjem Prvog opštinskog suda u Beogradu R. 1464/79 od 7. marta 1980. godine, kojim je određena naknada za to zemljište.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu pozivaju podnosioci ustavne žalbe, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne , da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (č lan 58.).
Za odlučivanje o ovoj ustavnoj žalbi od značaja su i odredbe sledećih zakona i drugih propisa:
Odredbama člana 8. st. 1. i 2. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, br. 52/58, 3/59, 24/59, 24/61 i „Službeni list SFRJ“, broj 32/68) bilo je propisano da zgrade, delovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona i da se rešenjem nadležnog organa donetim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donetim na osnovu njega, utvrđuje koji su objekti nacionalizovani ovim zakonom.
Članom 38. istog zakona je bilo predviđeno da građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova, te da se predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi (član 38.).
Saglasno članu 39. stav 1. navedenog zakona, raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta imao je pravo to zemljište, dok je u njegovom posedu, besplatno sam koristiti ili ga dati drugome na korišćenje uz naknadu ili bez naknade. Prema Obaveznom tumačenju, objavljenom u „Službenom listu FNRJ“, broj 24/59, navedenu odredbu zakona treba tako shvatiti da raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta može to zemljište dati drugome na privremeno korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta, zadržavajući na njemu pravo korišćenja koje po zakonu ima, kao i da može to pravo korišćenja trajno preneti na drugoga, uz naknadu ili bez naknade. U ovom poslednjem slučaju, prava i obaveze koje je na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta imao raniji sopstvenik u pogledu nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta prelaze na lice na koje je preneo svoje pravo korišćenja na tom zemljištu, ako je ovaj prenos zabeležen u zemljišnim knjigama.
Odredbama člana 46. tog zakona bilo je propisano da se za nacionalizovano građevinsko neizgrađeno zemljište ranijem sopstveniku daje naknada koja se određuje po tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprisano građevinsko zemljište i da će se ta naknada isplaćivati za vreme od 50 godina, u jednakim godišnjim obrocima, počev od prvog dana po isteku meseca u kome je raniji sopstvenik predao zemljište u posed opštini ili drugom korisniku.
Članom 24. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik SRS“, br. 20/79…23/90) bilo je propisano da r aniji sopstvenik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta ima pravo da koristi to zemljište i da ga upotrebljava za dozvoljene svrhe, na način kojim se ne menja oblik i svojstvo zemljišne parcele, do dana kada ga je na osnovu odluke nadležnog opštinskog organa dužan da preda opštini, odnosno određenom korisniku, radi privođenja tog zemljišta nameni određenoj urbanističkim planom.
Saglasno članu 32. navedenog zakona, ranijem sopstveniku gradskog građevinskog zemljišta, odnosno licu kome se to zemljište ili deo tog zemljišta, na osnovu odluke nadležnog organa, oduzima u smislu člana 24. ovog zakona, pripada pravo na naknadu za oduzeto zemljište po propisima o eksproprijaciji.
Odredbama Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik SRS“, br. 47/77-prečišćen tekst, 6/78 i 27/78), koji je bio na snazi u vreme donošenja rešenja o izuzimanju iz poseda predmetnog zemljišta, bilo je predviđeno: da za eksproprisanu nepokretnost sopstveniku pripada pravična naknada (član 11. stav 1.); da se naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje, po pravilu, u novcu, a da se po sporazumu stranaka naknada može odrediti i u vidu davanja druge nepokretnosti u svojinu ili na korišćenje, odnosno u drugom obliku (član 16.); da se naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje sporazumom zaključenim pred opštinskim organom uprave nadležnim za imovinsko-pravne poslove u skladu sa zakonom, a ako se sporazum o naknadi ne postigne, naknadu određuje sud u vanparničnom postupku (član 18.).
Prema odredbama člana 68. navedenog zakona, korisnik eksproprijacije je bio dužan da u roku od 15 dana od dana prijema pravosnažne odluke kojom je određena naknada u novcu isplati naknadu ranijem sopstveniku (stav 1.), kao i da na iznos naknade ranijem sopstveniku isplati kamatu u visini kamate na uloge na štednju po viđenju godišnje od dana stupanja u posed nepokretnosti do isteka roka iz stava 1. ovog člana, ali ne za vreme pre 15. februara 1968. godine (stav 2.), a ako ne bi u roku iz stava 1. isplatio naknadu, bio je dužan da na iznos neisplaćene naknade plati dvostruku kamatu iz stava 2. ovog člana od dana isteka roka do dana isplate (stav 3.).
Odredbama Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 108/13) propisano je: da se po odredbama tog zakona može ostvariti povraćaj imovine koja je oduzeta primenom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, „Službeni list FNRJ“, broj 52/58 (član 2. tačka 34)); da se pod „aktom o podržavljenju“ podrazumeva pravni akt koji je imao neposredno dejstvo, kao što je presuda, odluka, rešenje i drugi pravni akt državnog, odnosno drugog nadležnog organa, kojim je izvršeno podržavljenje imovine (član 3. tačka 3)); da bivši vlasnik nema pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, u skladu sa ovim zakonom za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali posle 15. februara 1968. godine, za koju je određena naknada u novcu ili drugim stvarima ili pravima (član 6. stav 3.).
5. Podnosioci ustavne žalbe ističu da bivši vlasnik u trenutku izuzimanja zemljišta iz poseda nije imao pravo svojine na tom zemljištu, niti je mogao njime da raspolaže nakon nacionalizacije. Podnosioci, takođe, ističu da je rešenjem Sekretarijata za privredu i finansije – Uprava za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-203/80-I-07 od 30. oktobra 1981. godine određeno da će se postupak naknade za izuzeto zemljište sprovesti posle pravnosnažnosti tog rešenja, ali da ona nije nastupila. Po mišljenju podnosilaca, nema osnova stanovište da je imovina koja je predmet zahteva za vraćanje oduzeta na osnovu Zakona o građevinskom zemljištu, a ne na osnovu Zakona o nacionalizaciji najmanih zgrada i građevinskog zemljišta.
Ocenjujući ustavnu žalbu sa stanovišta prava na imovinu, Ustavni sud najpre konstatuje da je Evropski sud za ljudska prava na stanovištu da se član 1. Protokola broj 1 (pravo na imovinu) ne može tumačiti kao nametanje bilo kakve opšte obaveze Visokim stranama ugovornicama u pogledu vraćanja imovine koja im je preneta pre no što su ratifikovale Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti ograničenja u pogledu obima restitucije imovine i uslova pod kojima pristaju da uspostave imovinska prava pređašnjih vlasnika i da se, sa druge strane, od trenutka kada Visoka strana ugovornica, pošto je ratifikovala Evropsku konvenciju, uključujući tu i Protokol broj 1 uz nju i donela zakon koji obezbeđuje puni ili delimični povraćaj imovine konfiskovane u prethodnom režimu, taj zakon može smatrati zakonom koji generiše novo imovinsko pravo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 za lica koja ispunjavaju zahteve, odnosno uslove za sticanje tog prava (videti, npr. presudu Evropskog suda za ljudska prava Kopecký protiv Slovačke, broj 44912/98 od 28. septembra 2004. godine, st. 37. do 40.). Ustavni sud dalje ukazuje da se garancije označenog prava odnose na zaštitu postojeće imovine, odnosno potraživanja u vezi sa kojima podnosilac ima barem legitimna očekivanja da će steći delotvorno uživanje imovinskog prava ( navedena presuda Kopecký protiv Slovačke, st. 45. do 52.) i da legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade, ma koliko ona bila shvatljiva i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (odluka Gratzinger and Gratzingerova protiv Češke, broj 39794/98 od 10. jula 2002. godine, stav 69, kao i Odluka Ustavnog suda Už- 4596/2011 od 20. novembra 2013. godine, videti internet stranicu: www.ustavni.sud.rs.).
Primenjujući naveden a pravna stanovišta, Ustavni sud je najpre ispitivao da li su podnosioci ustavne žalbe imali legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje za građevinsko zemljište koje je oduzeto primenom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta , u situaciji kada je njihovom pravnom prethodniku pravnosnažnom sudskom odlukom utvrđena pravična naknada za to zemljište primenom odredaba Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik SRS“, br. 47/77-prečišćen tekst, 6/78 i 27/78).
Ustavni sud je pošao od odredaba Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, iz kojih proizlazi da je građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostajalo u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, pri čemu je raniji sopstvenik imao pravo da to zemljište besplatno sam koristi ili da ga drugome da na korišćenje, uz naknadu ili bez naknade, a ako je pravo korišćenja trajno preneo na drugoga, na to lice prelazila su prava i obaveze koje je raniji sopstvenik imao na osnovu tog zakona, ako je ovaj prenos zabeležen u zemljišnim knjigama. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik SRS“, br. 20/79…23/90) na isti način je uredio pitanja prava ranijeg sopstvenika neizgrađenog građevinskog zemljišta do donošenja odluke nadležnog organa o oduzimanju zemljišta i ustanovio pravo na naknadu za oduzeto zemljište po propisima o eksproprijaciji. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje da je Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta predviđao da se za nacionalizovanu imovinu isplaćuje naknada u periodu od 50 godina, počev od predaje zemljišt a u pos ed opštini ili drugom korisniku, pri čemu su tadašnji propisi o eksproprijaciji bili izuzetno nepovoljni u pogledu načina isplate naknade, koja u velikom broju slučajeva nije ni isplaćivana. Zakonom o eksproprijaciji („Službeni list SFRJ“, broj 11/68-p rečišćeni tekst), međutim, uveden je institut pravične naknade i određeno da se naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje u novcu, osim ako se stranke drukčije sporazumeju. Takođe je utvrđen rok od 15 dana od dana prijema pravosnažne odluke o eksproprijaciji, za isplatu naknade ranijem sopstveniku i uvedena obaveza plaćanja dvostruke kamate u periodu nakon prekoračenja tog roka. Iz svega navedenog, po oceni ovog suda, proizlazi da su propisima o eksproprijaciji koji su primenjivani počev od 15. februara 1968. godine, pa nadalje, opšti i pojedinačni interes usklađeni na novim principima, čime je otklonjen nesklad koji je pratio eksproprijaciju vršenu po ranije važećim propisima. Sud, s tim u vezi, ukazuje da denacionalizacija ima za cilj uspostavljanje oduzetih prava i vraćanje stvari, kako bi se ispravila nepravda učinjena prema ranijim vlasnicima, ali se pod time ne podrazumeva prelazak imovine iz privatne u društvenu svojinu koji se, neposredno ili posredno, odvijao po propisima o eksproprijaciji primenjivanim nakon 15. februara 1968. godine, uz određivanje pravične naknade za tu imovinu (navedeno pravno stanovište Ustavni sud je izrazio u Odluci Už- 5699/2016 od 6. decembra 2018. godine). Naime, saglasno odredbi člana 6. stav 3. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, bivši vlasnik nema pravo na vraćanje imovine, odnosno obeštećenje, u skladu sa ovim zakonom, za imovinu oduzetu na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali posle 15. februara 1968. godine, za koju je određena naknada u novcu ili drugim stvarima ili pravima.
Iz činjenica utvrđenih u ovom ustavnosudskom postupku, po oceni Ustavnog suda, proizlazi:
- da je predmetno zemljište izuzeto iz poseda bivšeg vlasnika na osnovu rešenja Sekretarijata za poslove privrede i finansija – Odeljenje za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-117/79-I-02 od 24. avgusta 1979. godine;
- da je postupak izuzimanja predmetnog zemljišta ponovljen na predlog bivšeg vlasnika i okončan na isti način rešenjem Sekretarijata za privredu i finansije – Uprava za imovinsko-pravne poslove opštine Palilula broj 462-203/80-I-07 od 30. oktobra 1981. godine;
- da je ponovljeni postupak određivanja naknade za izuzeto zemljište pravnosnažno okončan rešenjem Prvog opštinskog suda u Beogradu R. 795/81 od 2. decembra 1981. godine, kojim je Zavod za izgradnju grada Beograda obavezan da plati novčanu naknadu bivšem vlasniku za predmetno zemljište.
Ustavni sud konstatuje da je danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 52/58) prešlo u društvenu svojinu , pored ostalog, građevinsko zemljište u građanskoj svojini, preko maksimuma propisanog zakonom , ali naglašava da je bivši vlasnik tek na osnovu rešenja iz 1979 . godine lišen prava koja je do tada imao na spornom zemljištu u pogledu korišćenja i raspolaganja. Pored toga, u postupku koji je okončan osporenim aktom je utvrđeno da je pravnosnažnim rešenjem nadležnog suda određena pravična naknada za predmetno zemljište. Polazeći od navedenog, ovaj sud nalazi da podnosioci ustavne žalbe nisu imali legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na vraćanje predmetnog zemljišta, odnosno obeštećenje, te je utvrdio da osporenim aktom podnosiocima ustavne žalbe nije povređeno pravo na imovinu, zajemčeno članom 58. Ustava,
Imajući u vidu razloge na kojima je zasnovao ocenu o istaknutoj povredi prava na imovinu, Ustavni sud je našao da podnosiocima ustavne žalbe osporenim aktom nije povređeno ni pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava . Sud konstatuje da je u osporenoj presudi Upravnog suda izraženo stanovište da rešenjem o nacionalizaciji predmetnog zemljišta bivšem vlasniku „ništa nije oduzeto“, ali nalazi da to stanovište nije uticalo na ostvarenje prava podnosilaca ustavne žalbe. Naime, od luka o odbijanju njihovog zahteva zasnovana je na oceni da bivši vlasnik nema pravo na restituciju, ako je naknada u novcu za oduzetu imovinu određena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su se primenjivali posle 15. februara 1968. godine.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15 i 10/23).
6. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.