Odbijanje ustavne žalbe zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u složenom krivičnom postupku. Utvrđeno je da dugo trajanje postupka nije posledica neažurnosti suda, već izuzetne složenosti predmeta i opstrukcije okrivljenih koji su bili u bekstvu.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-887/2011
17.04.2014.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije, dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi U. D. iz S, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. aprila 201 4. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba U. D. izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u krivičnom postupku koji se vodi u predmetu Višeg suda u Somboru K. 24/10.
O b r a z l o ž e nj e
1. U. D. iz S. izjavio je Ustavnom sudu 24. februara 201 1. godine ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u krivičnom postupku koji se, u vreme podnošenja ustavne žalbe, vodio u predmetu Višeg suda u Somboru K. 24/10.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi naveo da se protiv njega od 2001. godine pred Višim sudom u Somboru vodi krivični postupak koji još uvek traje, čime mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, iz navoda ustavne žalbe i uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice od značaja za odlučivanje:
Okružno javno tužilaštvo u Somboru je 7. decembra 2001. godine podnelo istražnom sudiji Okružnog suda u Somboru zahtev za sprovođenje istrage protiv devet lica, među kojima i protiv podnosioca ustavne žalbe, zbog osnovane sumnje da su izvršili više krivičnih dela zloupotreba službenog položaja i nesavestan rad u službi.
Nakon okončane istrage, optužnica je podignuta 29. aprila 2004. godine protiv sedam lica, među kojima i protiv podnosioca ustavne žalbe, zbog izvršenja više krivičnih dela zloupotreba službenog položaja iz člana 242. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srbije. Optužnicom je okrivljenima stavljeno na teret izvršenje ukupno 74 radnje izvršenja navedenog krivičnog dela i predloženo saslušanje 87 svedoka. Ova optužnica je dva puta precizirana u pogledu činjeničnog opisa krivičnih dela stavljenih na teret okrivljenima – 25. oktobra 2007. godine i 20. novembra 2009. godine, dok je u pogledu pravne kvalifikacije krivičnih dela optužnica ostala neizmenjena.
Okružni sud u Somboru je 3. decembra 2007. godine doneo presudu K. 32/04 kojom su svi optuženi oglašeni krivim za krivična dela koja su im stavljena na teret. Podnosiocu ustavne žalbe je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri meseca, koja se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne učini novo krivično delo.
Rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž. 487/08 od 18. decembra 2008. godine prvostepena presuda je ukinuta i vraćena Okružnom sudu u Somboru na ponovno odlučivanje.
Više javno tužilaštvo u Somboru je 4. maja 2011. godine odustalo od optužbe protiv podnosioca ustavne žalbe zbog apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, pa je Viši sud u Somboru istoga dana doneo presudu K. 144/11 kojom je, zbog navednog razloga odbio optužbu protiv njega.
Viši sud u Somboru je 7. maja 2013. godine doneo presudu K. 24/10 kojom je optužene I.T. i I.K. oglasio krivim i osudio na zatvorske kazne, nakon čega je 20. avgusta 2013. godine spis predmeta dostavljen Apelacionom sudu radi odlučivanja o žalbama izjavljenim protiv ove prvostepene presude.
Prema navodima postupajućeg sudije, osporeni krivični postupak traje toliko dugo zato što je u predmetu bilo devet okrivljenih od čega je sedam lica optuženo, zato što je trebalo utvrditi činjenično i pravno stanje za 74 radnje izvršenja složenih krivičnih dela, zato što je trebalo saslušati 87 predloženih svedoka, a naročito zbog toga što su pojedini optuženi, posebno prvooptužena I.T, dugo vremena bili nedostupni sudu jer su se nalazili u bekstvu, zbog čega im je određivan pritvor i za njima raspisivana potraga, pa je sud bio u nemogućnosti da obezbedi procesne uslove za održavanje glavnog pretresa, što predstavlja najčešći razlog zbog koga je pretres odlagan i ponovno zakazivan.
4. Odredbama člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je d a svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
5. Podnosilac ističe da mu je pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava povređeno time što je krivični postupak protiv njega trajao deset godina.
Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta citiranih odredaba Ustava i zakona, a radi utvrđivanja postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku, kao elementa prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da je period za ocenu razumnosti dužine trajanja sudskog postupka, koji spada u nadležnot Ustavnog suda, počeo da teče 8. novembra 2006. godine, kada je na snagu stupio Ustav Republike Srbije. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, koja započinje pokretanjem postupka, a završava se donošenjem pravnosnažne odluke, Ustavni sud je ocenio da se radi utvrđivanja opravdanosti dužine trajanja postupka mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine i da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnosti roka uzme u obzir celokupan period trajanja predmetnog sudskog postupka.
Imajući u vidu da se, prema već utvrđenoj sudskoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, razumna dužina trajanja krivičnog postupka ne ocenjuje isključivo prema dužini trajanja samog postupka, već da ona zavisi i od drugih činilaca, kao što su složenost činjeničnih i pravnih pitanja u postupku, ponašanje podnosioca ustavne žalbe tokom postupka, postupanje nadležnog suda i značaj predmeta raspravljanja za podnosioca, ovi se činioci moraju procenjivati u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima.
Ispitujući navedene kriterijume radi utvrđivanja eventualne povrede prava na suđenje u razumnom roku u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je u ovom predmetu bilo izuzetno složenih pravnih i činjeničnih pitanja koja su zahtevala obiman i dugotrajan dokazni postupak. Zadatak krivičnog suda je u konkretnom postupku bio da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje kod optuženja za više krivičnih dela zloupotreba službenog položaja iz člana 242. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srbije, pri čemu je optuženo sedam lica, kojima je stavljeno na teret izvršenje ukupno 74 radnje izvršenja krivičnog dela, a predloženo je saslušanje 87 svedoka. Optužnica je dva puta precizirana u pogledu činjeničnog opisa krivičnih dela za koja se optuženi terete, a glavni pretres je uglavnom odlagan zbog toga što su pojedini optuženi, posebno prvooptužena I.T, dugo vremena bili nedostupni sudu jer su se nalazili u bekstvu. Zbog nemogućnosti da obezbedi procesne uslove za održavanje glavnog pretresa, sud je prvooptuženoj i pojedinim saoptuženima određivao pritvor i za njima raspisivao poternice. Pri svemu navedenom, mora se imati u vidu da je prvi put prvostepena presuda doneta 3. decembra 2007. godine, odnosno tri godine od podizanja optužnice, kao i da je optužba protiv podnosioca ustavne žalbe odbijena usled nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja.
S obzirom na složenost pravnih i činjeničnih pitanja koje je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi i razjasniti, dinamiku kojom je sud zakazivao glavni pretres, kao i ostale radnje koje su sudovi u postupku preduzimali, uz konstataciju da je prvostepen a presud a u ovom postupku prvi put doneta nakon tri godine od podizanja optužnice, Ustavni sud je ocenio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o neažurnosti postupajućih sudova, odnosno o tome da su sudovi nepotrebno odugovlačili postupak i tolerisali zloupotrebu prava lica koja u njemu učestvuju. Kod činjenice da je sud odredio pritvor optuženim licima koja su bila nedostupna sudu i da je za njima raspisao poternice, ne stoji tvrdnja podnosioca ustavne žalbe da sud, kao dominus litis, nije preduzeo sve mere koje mu je zakon stavio na raspolaganje da bi obezbedio procesne pretpostavke za vođenje postupka.
Podnosilac u ustavnoj žalbi tvrdi da je zbog nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja uskraćen „da ishoduje oslobađajuću presudu“ jer „nije učinio ni prekršaj a kamoli krivično delo za koje se tereti“. U vezi prethodnog, Ustavni sud napominje da je podnosilac ustavne žalbe, nakon donošenja presude kojom se u odnosu na njega optužba odbija zbog nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, u osporenom krivičnom postupku koji je nastavljen u odnosu na ostale saokrivljene, u svojstvu svedoka pod zakletvom, dao izjavu da je, kao vlasnik i direktor preduzeća „D . k.“ iz S, zaključio četiri simulovana pravna posla sa prvooptuženom I.T, koja je zastupala Opštinu Sombor, pri čemu je prisvojio iznos od 41.513,00 dinara.
Navod podnosioca da bi razdavajanje krivičnog postupka protiv njega doprinelo njegovom brzom okončanju, po oceni Ustavnog suda, nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o krivičnim delima koja su, prema optužnici, izvršena zajednički, pri čemu je prvookrivljena veći deo trajanja postupka bila u bekstvu, pa bi razdvajanje postupka u velikoj meri onemogućilo sprovođenje dokaznog postupka i otežalo utvrđivanje krivične odgovornosti okrivljenih.
Sledstveno navedenom, Ustavni sud je utvrdio da, u konkretnom slučaju, podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US ), ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu .
6. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.