Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog neosnovanosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu jer podnosilac nije naveo ustavnopravne razloge koji bi ukazivali na povredu Ustavom zajemčenih prava. Žalbom se u suštini traži preispitivanje zakonitosti sudske odluke, što nije u nadležnosti Ustavnog suda.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Desimira Meilanovića iz Bora, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 28. oktobra 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Desimira Meilanovića izjavljena protiv presude Okružnog suda u Zaječaru Gž. 1573/06 od 30. novembra 2006. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Desimir Meilanović iz Bora je, preko punomoćnika Dušana Predića, advokata iz Bora, 5. januara 2007. godine, preko Opštinskog suda u Boru, podneo ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Zaječaru Gž. 1573/06 od 30. novembra 2006. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Opštinski sud u Boru je ustavnu žalbu dostavio Ustavnom sudu 28. jula 2008. godine.
Podnosilac u ustavnoj žalbi navodi da je osporenom presudom Okružnog suda u Zaječaru Gž. 1573/06 od 30. novembra 2006. godine, koju "pobija u celini", odbijena njegova žalba i potvrđena prvostepena presuda Opštinskog suda u Boru P1. 1337/05 od 10. aprila 2006. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev podnosioca da mu tuženi Zdravstveni centar Bor iz Bora isplati naknadu za dežurstva koja je ostvario u 2002. i 2003. godini i naknadu za godišnji odmor u 2003. godini koji nije iskoristio do odlaska u penziju 1. novembra 2003. godine. U ustavnoj žalbi se navodi da je shvatanje koje je izneo drugostepeni sud u obrazloženju osporene presude pogrešno i neodrživo i da je takvom odlukom povređeno procesno i materijalno pravo na njegovu štetu, te da navedeno suđenje nije bilo pravično. Podnosilac stoga predlaže Ustavnom sudu da usvoji ustavnu žalbu i poništi osporenu presudu.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
Prema članu 85. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavna žalba, pored ostalog, mora da sadrži razloge žalbe i navode u čemu se sastoji povreda ili uskraćivanje zajemčenog prava za koje se tvrdi da je povređeno.
3. U postupku prethodnog ispitivanja ustavne žalbe, Ustavni sud je iz sadržine ustavne žalbe i priloga koji su uz nju dostavljeni, utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje na koje se ustavnom žalbom poziva. Istovremeno, Ustavni sud nalazi da podnosilac ustavne žalbe u osnovi ponavlja razloge iznete u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Okružni sud u Zaječaru cenio pri donošenju osporene presude Gž. 1573/06 od 30. novembra 2006. godine, odnosno osporava primenu materijalnog prava na činjenično stanje utvrđeno u parničnom postupku. Na taj način se ustavnom žalbom od Ustavnog suda, u stvari, zahteva da kao instancioni sud ispita zakonitost osporene odluke redovnog suda i da utvrdi da je u parničnom postupku materijalno pravo pogrešno primenjeno.
Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova. U postupku ustavnosudske zaštite po ustavnoj žalbi, Ustavni sud jedino utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, pa se stoga i razlozi ustavne žalbe moraju zasnivati isključivo na konkretnim navodima kojima se ukazuje na povredu odredaba Ustavom zajemčenih prava, a sa stanovišta njihove Ustavom utvrđene sadržine. Formalno pozivanje na pojedine odredbe Ustava ne čini po sebi ustavnu žalbu dopuštenom.
Imajući u vidu da se u podnetoj žalbi ne navode razlozi koji se mogu dovesti u vezu sa povredom ili uskraćivanjem Ustavom zajemčenih prava ili sloboda, već se od Ustavnog suda traži da, ocenjujući zakonitost osporene presude donete u parničnom postupku, postupa kao viši, instancioni sud u odnosu na redovne sudove, Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom predviđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
4. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić