Odluka Ustavnog suda o brisanju hipoteke nakon prodaje u stečajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu protiv presuda kojima je naloženo brisanje hipoteke. Prodaja nepokretnosti neposrednom pogodbom u stečajnom postupku, po pravnim dejstvima, izjednačena je sa sudskom prodajom u izvršnom postupku, te dovodi do gašenja založnog prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, dr Marija Draškić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi V lada Josipovića iz Pančeva, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 30. oktobra 201 3. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Vlada Josipovića protiv presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 1206/09 od 24. aprila 2009. godine i Apelacionog suda u Beogradu Gž. 7581/10 od 25. novembra 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vlado Josipović iz Pančeva podneo je 6. januara 2011. godine, preko punomoćnika Zorana Živanovića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 1206/09 od 24. aprila 2009. godine i Apelacionog suda u Beogradu Gž. 7581/10 od 25. novembra 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na pravno sredstvo zajemčenog članom 36. stav 2. Ustava i prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, između ostalog, istakao: da je na osnovu ugovora o hipotekarnom depozitu sa MB „PKB“ Bankom AD, Beograd, sačinjena hipotekarna izjava, radi obezbeđenja potraživanja, koje je upisano u list nepokretnosti broj 1927, katastarska parcela broj 2682 , za zgradu u ulici Svetogorskoj broj 42-44, a garant po hipotekarnim izjavama bilo je Privredno društvo „MB Kontinent“ DOO, Beograd; da je podneo prijavu potraživanja u stečajnom postupku protiv garanta po hipotekarnim izjavama, Privrednog društva „MB Kontinent“ DOO, Beograd i da je stečajno veće donelo odluku da se hipotekarnim poveriocima isplati 3,5% vrednosti njihovih potraživanja, ali da podnosilac taj iznos nije pirihvatio; da se nad MB „PKB“ Bankom, Beograd , vodio likvidacioni postupak; da je u konkretnom slučaju od uticaja da li je kupac nepokretnosti pod hipotekom, istu stekao po tržišnoj ceni ili višestruko nižoj ceni, jer bi sticanje po realnoj ceni moglo dovesti do brisanja hipoteke, dok besteretno sticanje nikako ne može biti pravni osnov za brisanje hipoteke; da je osporena drugostepena presuda doneta sa obrazloženjem da se prodaja neposrednom pogodbom u stečajnom postupku izjednačava sa sudskom prodajom u izvršnom postupku i da ista ne sadrži nijednu odredbu materijalnog prava prema kojoj se navedene hipoteke imaju brisati, već sadrži samo odredbe Zakona o izvršnom postupku; da je postupanjem sudova povređeno i njegovo pravo na imovinu, iz razloga što su pogrešno primenjene odredbe Zakona o izvršnom postupku, umesto odredba člana 63. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kojom je propisano da hipoteka ostaje bez obzira na promenu vlasnika i da je bez uticaja činjenica da je tužilac isplatio kupoprodajnu cenu saglasno ugovoru koji je zaključio sa hipotekarnim dužnicima, s obzirom na to da isti proizvodi pravno dejstvo samo među stranama ugovornicama, a ne prema trećim licima, a da se hipoteka može brisati samo ako su ispunjeni uslovi iz člana 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Podnosilac je predložio da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporene presude, a istakao je i zahtev za naknadu štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom je po svojoj sadržini istovetna sa odredbom člana 170. Ustava, a stavom 2. istog člana je propisano da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Tužilac, „Komercijalna banka“ AD, Beograd, je podnela Prvom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv troje tuženih, a trećetuženi je ovde podnosilac ustavne žalbe, radi brisanja hipoteke upisane u list nepokretnosti broj 1927, katastarska parcela broj 2680/03 , na zgradi u ulici Svetogorska broj 42-44, KO Stari Grad.
Osporenom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 1206/09 od 24. aprila 2009. godine je, u stavu prvom izreke, odbijen kao neosnovan prigovor litispendencije. Stavom drugim izreke presude je usvojen tužbeni zahtev tužioca i konstatovano da se brišu založna prava na nepokretnosti-hipoteke na zgradi broj 1, u ulici Svetogorska broj 42-44, postojećoj na katastarskoj parceli broj 2680/03, upisanoj u list nepokretnosti broj 1927, vlasništvo tužioca , i to: Siniše Živkovića za iznos od 4.072,36 USD , sa domicilnom kamatom od 19. arpila 1996. godine i Vlada Josipovića za iznos od 40.000 DEM , sa domicilnom kamatom od 31. maja 1996. godine, što su tuženi dužni da trpe i da je po pravnosnažnosti ove presude Služba za katastar nepokretnosti Beograd ovlašćena da briše iz lista nepokretnosti broj 1927 , KO Stari Grad, napred opisana založna prava-hipoteke tuženih. Stavom trećim izreke presude je konstatovano da je tužba povučena u odnosu na drugotuženog D. Z. iz Beograda, a stavom četvrtim izreke su obavezani tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 50.700,00 dinara. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je sud našao da , u konkretnom slučaju, ne postoje uslovi iz člana 197. Zakona o parničnom postupku za odbačaj tužbe u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što je uvidom u spise predmeta istog suda P. 8184/03 utvrđeno da je tuženi „Komercijalna banka“ AD, Beograd , istakla protivtužbu 13. septembra 2004. godine, te da je podneskom od 7. aprila 2005. godine obavestila sud da odustaje od protivtužbe, a kako parnica po protivtužbi nije počela da teče ima se smatrati da nije ni podneta. Rešenjem Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 6753/05 od 30. novembra 2006. godine je odbačen zahtev tužilaca-protivtuženih za ukidanje klauzule pravnosnažnosti na rešenje Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 6753/05 od 26. septembra 2005. godine kao nedozvoljen, a rešenjem istog suda P. 6753/06 od 14. septembra 2006. godine je odbačena revizija podneta protiv rešenja Okružnog suda u Beogradu Gž. 9331/0 6 od 14. septembra 2006. godine kao nedozvoljena, a kojim rešenjem Okružnog suda u Beogradu Gž. 9331/06 od 14. septembra 2006. godine je odbačena žalba izjavljena protiv rešenja Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 6753/05 od 26. septembra 2005. godine, ispravljenog rešenjem istog suda P. 6753/05 od 20. januara 2006. godine. Po nalaženju prvostepenog suda, nisu ispunjeni uslovi za odbačaj tužbe zbog litispendencije, pre svega iz razloga što je u to m postupku tuženi-protivtužilac predao sudu protivtužbu 13. septembra 2004. godine, a podneskom od 7. aprila 2005. godine je obavestio sud da protivtužbu povlači, te ima jući u vidu navedena rešenja, sud je utvrdio da među istim strankama ne teče druga parnica. Dalje je navedeno, da su tuženi primenom člana 65. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa izgubili mogućnost namirenja iz hipotekovane nepokretnosti njenom prodajom i unovčavanjem. Hipoteka prati pravnu sudbinu nepokretnosti na koju je upisana i služi za obezbeđenje potraživanja koje je njome obezbeđen o. Ona prestaje primenom člana 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i kada hipotekarni dužnik plati potraživanje obezbeđeno hipotekom. U konkurenciji hipoteka se podrazumeva da je prodajom hipotekovane nepokretnosti ispoštovan redosled u namirenju. U situaciji kada su ranije upisani hipotekarni poverioci po redosledu namirenja ostvarili svoje potraživanje iz novčanog iznosa koji je dobijen prodajom te nepokretnosti, tada kasnije upisani hipotekarni poverioci gube pravo obezbeđeno hipotekom. Oni to pravo gube primenom pravila iz odredbe člana 65. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kojom je propisano da se redosled hipoteka određuje prema trenutku njihovog nastanka. Kupac, odnosno tužilac je ispoštovao odredbu člana 3. ugovora o kupoprodaji iz decembra 2000. godine i tada se oslobodio tereta hipoteke na kupljenoj nepokretnosti. Rizik je tuženih koji su obezbedili svoje potraživanje na nepokretnosti koja je već bila opterećena hipotekom koji su prema redosledu upisa imali prvenstvo namirenja u odnosu na njih. Kupac hipotekovane nepokretnosti kada je ta kupoprodaja izvršena u postupku unovčavanja pravnog lica, odnosno stečajnog dužnika primenom pravila iz Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, stiče prava na toj nepokretnosti pod uslovima iz ugovora o prodaji stečajnog, odnosno likvidacionog dužnika, te iz tih razloga hipotekarni poverilac ne može više isticati svoja hipotekarna prava na ovoj nepokretnosti.
Odlučujući o žalbi tuženih, Apelacioni sud u Beogradu je osporenom presudom Gž. 7581/10 od 25. novembra 2010. godine potvrdio ožalbenu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 1206/09 od 24. aprila 2009. godine. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je prodaja predmetne nepokretnosti izvršena neposrednom pogodbom u postupku stečaja i likvidacije, te da se na materijalnopravni odnos između parničnih stranaka primenjuju odredbe Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. Naime, poverilac koji ima razlučno pravo na nekoj imovini dužnika, to pravo ima samo na tim stvarima, a ne i na ostaloj imovini. Ugovorom o kupoprodaji nepokretnosti zaključenim neposrednom pogodbom u postupku stečaja i likvidacije uz odobrenje stečajnog i likvidacionog veća, određeno je da se založni-hipotekarni poverioci namire kao razlučni poverioci u postupku stečaja i likvidacije u visini prodajne cene, a čiji redosled namirenja je utvrđen rešenjem likvidacionog i stečajnog veća. Kako je tužilac izvršio ugovornu obavezu i namirio založne-hipotekarne poverioce kao razlučne poverioce u visini prodajne cene, to su ispunjeni uslovi za brisanje založnih-hipotekarnih prava tuženih, jer je prodaja u postupku stečaja, neposrednom pogodbom po svojim pravnim dejstvima izjednačena sa neposrednom pogodbom propisanom Zakonom o izvršnom postupku. Po namirenju razlučnih poverilaca u visini neposrednom pogodbom ugovorene cene, brisanje preostalih založnih-hipotekarnih prava koja nisu namirena kao razlčna prava u postupku stečaja i likvidacije, trebalo je da bude naloženo rešenjima stečajnog i likvidacionog veća, a s obzirom na to da ovo nije urađeno, tužilac ima aktivnu legitimaciju da iste traži u ovom sporu, a na prestanak založnog prava imaju se primeniti odredbe Zakona o izvršnom postupku. Drugostepeni sud dalje navodi da u slučaju da je predmetna nepokretnost neposrednom pogodbom prodata u izvršnom, a ne u stečajnom i likvidacionom postupku, založno pravo upisano na nepokretnosti koja je predmet prodaje bi bilo ugašeno sa danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti, iako založni poverioci nisu u potpunosti namireni, a izvršni sudija bi rešenjem odredio da se po pravnosnažnosti rešenja o namirenju upisana založna prava brišu u javnoj knjizi, kao što je propisano članom 141. stav 1. i članom 175. ranije važećeg Zakona o izvršnom postupku, koje zakonske odredbe su na istovetan način propisane i u član u 106. stav 1. i članu 151. važećeg Zakona o izvršnom postupku. Prema nalaženju drugostepenog suda, prilikom prodaje nepokretnosti u svemu je postupljeno prema odredbama Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, odnosno predmetna nepokretnost je prodata neposrednom pogodbom u zakonito sprovedenom postupku, pa proizlazi da su navodi tuženih da je predmetna nepokretnost prodata ispod tržišne cene i da su time oštećeni interesi poverilaca bez značaja, jer je istima bila na raspolaganju tužba iz člana 136. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, kojom je propisano da poverioci i dužnik mogu u roku od tri meseca od dana prodaje stvari dužnika da zahtevaju poništaj prodaje, ako su prodajom oštećeni interesi poverilaca. Drugostepeni sud je ocenio da su neosnovani i navodi tuženih u pogledu istaknutog prigovora litispendencije, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 197. Zakona o parničnom postupku.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe , utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.); da se svakome jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.).
Zakonom o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ", broj 84/89 i "Službeni list SRJ", br. 37/93 i 28/96) bilo je propisano: da otvaranje stečajnog postupka ne utiče na prava odvojenog izmirenja iz određenih stvari, odnosno iz imovine dužnika (založno pravo, pravo namirenja, pravo retencije i druga razlučna prava), kao i na prava izdvajanja stvari koja ne pripadaju dužniku (izlučna prava), da razlučna prava stečena izvršenjem i obezbeđenjem za poslednjih 60 dana pre dana otvaranja stečajnog postupka radi namirenja ili obezbeđenja prestaju da važe, da razlučna prava ostaju na snazi ako se stečajni postupak ne sprovodi zbog razloga navedenih u članu 88. ovog zakona i da ako je razlučno pravo koje je stečeno izvršenjem ostalo na snazi u smislu st. 1. i 3. ovog člana, stečajno veće, na predlog poverioca, dozvoliće nastavljanje izvršnog postupka i o tome će izvestiti sud pred kojim se vodi postupak izvršenja (član 117.); da ako deo imovine dužnika na koje je stečeno razlučno pravo (posebna stečajna masa) nije dovoljan da se iz njega namiri potraživanje razlučnog poverioca u celini, razlučni poverilac ima pravo da nenamireni deo svog potraživanja ostvari kao stečajni poverilac , da se višak koji ostane po namirenju potraživanja razlučnog poverioca iz posebne stečajne mase unosi u deobnu masu (član 118.); da se posle prodaje dužnika kao pravnog lica, u smislu člana 129. ovog zakona, stečajni postupak u odnosu na dužnika obustavlja ali se postupak nastavlja protiv stečajne mase koju zastupa stečajni upravnik radi namirenja poverilaca, da sredstva dobijena prodajom dužnika ulaze u stečajnu masu, da za potraživanja prema dužniku koja su nastala do obustave stečajnog postupka ni dužnik i njegov kupac ne odgovaraju poveriocima, da je prodaja dužnika kao pravnog lica bez uticaja na izlučna prava i da razlučna prava ostaju na snazi posle prodaje dužnika kao pravnog lica, s tim da će pravo prestati u onoj meri u kojoj će biti ostvareno u nastavljenom stečajnom postupku u smislu stava 1. ovog člana (član 130. stav 1, 2, 3, 4. i 5.); da se imovina dužnika koja ulazi u stečajnu masu prodaje, po pravilu, javnim nadmetanjem i da stečajno veće, po prethodno pribavljenom mišljenju odbora poverilaca, ako je obrazovan, može odrediti i drugi način prodaje (prikupljanjem ponuda i neposrednom pogodbom), ako zakonom nije drukčije određeno (član 131. stav 1. i 2.); da poverioci i dužnik mogu u roku od tri meseca od dana prodaje stvari dužnika da zahtevaju poništaj prodaje ako su prodajom oštećeni interesi poverilaca (član 136. stav 1.).
Zakonom o izvršnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) bilo je propisano: da se založno pravo upisano na nepokretnosti gasi danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti (član 158.), i ako založni poverioci nisu potpuno namireni, da se kupac nepokretnosti i založni poverilac mogu sporazumeti da založno pravo ostane na nepokretnosti i posle pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti, a da kupac preuzme dužnikov dug prema tom poveriocu u iznosu koji bi mu pripao u izvršnom postupku, da se u tom slučaju, kupovna cena umanjuje za iznos preuzetog duga (član 141.); da će po pravnosnažnosti rešenja o namirenju, sud rešenjem odrediti da se u javnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nepokretnosti i posle predaje nepokretnosti kupcu ili koje je kupac preuzeo (član 175.).
Zakonom o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 125/04) bilo je propisano da se založno pravo upisano na nepokretnosti gasi danom pravosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti i ako založni poverioci nisu potpuno namireni (član 106. stav 1.), te da će po pravosnažnosti rešenja o namirenju, sud rešenjem odrediti da se u javnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nepokretnosti i posle predaje nepokretnosti kupcu ili koje je kupac preuzeo (član 151.) .
5. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta sadržine Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe i ustavnopravne razloge, Ustavni sud je utvrdio da se podnosilac ustavne žalbe žali na pogrešnu primenu materijalnog prava.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj zauzet stav da nije nadležan da preispituje zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primene prava u postupku koji je vođen radi odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, te da je zadatak Ustavnog suda u okviru ocene postojanja povrede prava na pravično suđenje ispita da li je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, od strane redovnih sudova, eventualno došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom garantovanih prava i da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Ustavni sud je iz sadržine osporenih presuda utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe razlučni poverilac stečajnog i likvidacionog dužnika. Razlučna prava su prava odvojenog namirenja iz određenih stvari, odnosno imovine dužnika, koja se stiču na osnovu založnog prava, prava namirenja, prava retencije i drugih razlučnih prava. Razlučni poverioci se namiruju iz vrednosti ostvarene prodajom stvari na kojoj imaju razlučno pravo. Vrednost te stvari može biti u visini utvrđenog razlučnog prava, veća ili manja od potraživanja obezbeđenog razlučnim pravom. Iz ostvarene cene prvenstveno se namiriju troškovi prodaje, a iz preostalog iznosa isplaćuju se razlučni poverioci čije je potraživanje bilo obezbeđeno prodatom imovinom u skladu sa pravom prioriteta poverilaca. Ako posle namirenja razlučnih poverilaca preostanu sredstva, celokupan preostali iznos ulazi u stečajnu masu i deli se stečajnim poveriocima u skladu sa zakonskim odredbama koje se odnose na deobu.
Ustavni sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju prvenstveno primenjuju odredbe Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, a supsidijarno odredbe Zakona o izvršnom postupku.
Polazeći od odredaba Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, Ustavni sud konstatuje da ako deo imovine dužnika na kome je stečeno razlučno pravo nije dovoljan da se iz njega namiri potraživanje razlučnog poverioca u celini, razlučni poverilac ima pravo da nenamireni deo svog potraživanja ostvari kao stečajni poverilac , odnosno stečajni poverilac koji nema obezbeđeno potraživanje.
Ustavni sud iz navedenog zaključuje da je podnosilac ustavne žalbe, kao razlučni poverilac, nenamireni deo svog potraživanja mogao ostvariti kao stečajni poverilac, bez obzira na način na koji je izvršena prodaja nepokretnosti u stečajnom i likvidacionom postupku, jer Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji nije isključivao mogućnost namirenja razlučnih poverilaca kao stečajnih poverilaca za nenamireni deo potraživanja, ukoliko je prodaja izvršena neposrednom pogodbom.
Međitim, kako je prodaja nepokretnosti na kojoj su stečajni i likvidacioni dužnik bili suvlasnici, a podnosilac ustavne žalbe založni poverilac, izvršena neposrednom pogodbom i podnosilac namiren u visini prodajne cene, to su prestala njegova razlučna prava. Prodaja u stečajnom postupku koja je izvršena neposrednom pogodbom je po svojim pravnim dejstvima izjednačena sa neposrednom pogodbom propisanom Zakonom o izvršnom postupku.
Ustavni sud iz navedenog dalje zaključuje da se založno pravo upisano na nepokretnosti koja je predmet prodaje gasi danom pravnosnažnosti rešenja o predaji nepokretnosti, iako založni poverioci nisu potpuno namireni, s obzirom na to da će nenamireni deo svog potraživanja ostvariti kao stečajni poverioci prema stečajnoj masi.
Ustavni sud je posebno cenio navode podnosioca ustavne žalbe da je kupac nepokretnosti koja je bila obezbeđena hipotekom istu stekao po višestruko nižoj ceni od tržišne cene, ali je našao da isti nisu od uticaja, jer je podnosilac, kao razlučni poverilac u skladu sa odredbom člana 136. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji imao mogućnost da zahteva poništaj prodaje, ako su mu prodajom oštećeni interesi.
Ovakav stav Ustavni sud je zauzeo i u Odluci Už-800/2011 od 10. oktobra 2013. godine.
Prema oceni Ustavnog suda, osporene presude Prvog opštinskog suda u Beogradu i Apelacionog suda u Beogradu su obrazložene na način koji zadovoljava standarde pravičnog suđenja, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava, te da ne predstavlja, paušalnu, a time i proizvoljnu premenu materijalnog prava, te da osporenim presudama nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje garantovano odredbom člana članom 32. stav 1. Ustava. Stoga je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“ br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US), Ustavni sud ustavnu žalbu u ovom delu odbio i odlučio kao prvom delu izreke.
Kako je Ustavni sud utvrdio da osporenom presudom nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe garantovano odredbom člana 32. stav 1. Ustava, to je ocenjeno da nema osnova za tvrdnju o povredi Ustavom zajemčenog prava na imovinu, zajemčenog odredbom člana 58. Ustava.
6. Ustavni sud ukazuje da zajemčeno pravo na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava garantuje dvostepenost u odlučivanju koja je bila obezbeđena u konkretnom slučaju time što je podnosilac izjavio žalbu protiv osporene prvostepene presude i drugostepeni sud je osporenom presudom odlučio o izjavljenoj žalbi. To znači da je podnosilac iskoristio pravo na pravno sredstvo, pri čemu označeno ustavno pravo ne garantuje povoljan ishod apelacionog postupka, ako za traženu instancionu zaštitu nije bilo pravnog osnova.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu, kao u drugom delu izreke, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
7. Na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda (“Službeni glasnik RS”, br. 24/08, 27/08 i 76/11), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević