Odluka Ustavnog suda o povredi prava policijskih službenika na pravičnu naknadu i suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu policijskih službenika, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje, pravičnu naknadu za rad i suđenje u razumnom roku. Poništava presudu Upravnog suda i dodeljuje naknadu nematerijalne štete zbog dugotrajnog upravnog postupka pred nadležnim ministarstvom.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Stojiljkovića , Aleksandra Đorđevića, Dejana Trajkovića, Saše Mašutkovića, Gorana Pešića, Srđana Đorđevića, Slavoljuba Nikolića, Milivoja Stankovića, Nenada Nedeljkovića, Sretena Lazarevića, Miroslava Zlatanovića, Jovice Stankovića, Nenada Pešića, Dejana B. Trajkovića, Dejana Marinkovića, Nebojše Jovića, Nebojše Tomića, Branislava Trajkovića, Dejana Jankovića, Dušana Tasića, Miomira Ivanovića, Bobana Mladenovića, Dejana Dimitrijevića i Božidara Nakića, svih iz Vranja , Miljana Stošića, Momčila Stojilkovića i Dragana Stoilkovića, svih iz sela Ranutovac, Saše Cvetkovića iz sela Davidovac , Nebojše Dimitrijevića iz Vranjske Banje, Zorana Stoimenova, Dragana Borisov a i Mileta Ilijeva, svih iz sela Rajčilovci, Slađana Milkova iz Bosilegrada, Aleksandra Cvetkovića, Danijela Stojkovića, Dragana Slavkovića, Bobana Markovića, Ivana Novkovića, Miljana Stevanovića, Dragana Stamenkovića , Miljana Miloševića, Vladice Stankovića i Nenada Markovića , svih iz Vladičinog Hana, Predraga Antića , Bobana Vučkovića i Novice Mladenovića, svih iz sela Suva Morava, Srbe Čedomirovića iz sela Lepenica, Dragana Stojkovića iz sela Repince, Predraga Antića iz sela Prekodolce, Slađana Petrovića iz sela Žitorađe, Gorana Arsića, Dejana Nojkovića, Ljubiše Janjića, Veselja Rustemija, Tomislava Cvetkovića i Zorana Aleksića, svih iz Bujanovca, Slađana Arsića, Nenada Ljubića, Radoslava Ristića i Dalibora Arsića, svih iz Trgovišta, Miroslava Dešića iz sela Donja Trnica, Bobana Mitića , Gorana Vučkovića , Vladice Stevanovića, Igora Tončeva, Đorđa Momčilovića, Dragana Krstića i Gorana Ristića, svih iz Surdulice, Jovice Stojanovića iz sela Masurica, Bratislava Pavlovića iz sela Donje Romanovce i Saše Aleksova iz sela Božica, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 10. decembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Gorana Stojiljkovića i utvrđuje da su presudom Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 5940/13 od 29. jula 2014. godine podnosi ocu ustavne žalbe povređen a prav a na pravično suđenje i na pravičnu naknadu za rad, zajemčena odredbama člana 32. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava.
2. Poništava se presuda Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 5940/13 od 29. jula 2014. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o tužbi podnosioca podnetoj protiv rešenja Žalbene komisije Vlade broj 120-01-66/2013-01 od 18. marta 2013. godine.
3. Odluka iz tačke 2 . ima pravno dejstvo i prema licima koja nisu podnela ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 5940/13 od 29. jula 2014. godine , a nalaze se u istoj pravnoj situaciji kao i podnosilac ustavne žalbe Goran Stojiljković, saglasno odredbi člana 87. Zakona o Ustavnom sudu.
4. Usvaja se ustavna žalba Gorana Stojiljkovića, Aleksandra Đorđevića, Dejana Trajkovića, Saše Mašutkovića, Gorana Pešića, Srđana Đorđevića, Slavoljuba Nikolića, Milivoja Stankovića, Nenada Nedeljkovića, Sretena Lazarevića, Miroslava Zlatanovića, Jovice Stankovića, Nenada Pešića, Dejana B. Trajkovića, Dejana Marinkovića, Nebojše Jovića, Nebojše Tomića, Branislava Trajkovića, Dejana Jankovića, Dušana Tasića, Miomira Ivanovića, Bobana Mladenovića, Dejana Dimitrijevića, Božidara Nakića, Miljana Stošića, Momčila Stojilkovića, Dragana Stoilkovića, Saše Cvetkovića, Nebojše Dimitrijevića, Zorana Stoimenova, Dragana Borisov a, Mileta Ilijeva, Slađana Milkova, Aleksandra Cvetkovića, Danijela Stojkovića, Dragana Slavkovića, Bobana Markovića, Ivana Novkovića, Miljana Stevanovića, Dragana Stamenkovića, Miljana Miloševića, Vladice Stankovića , Nenada Markovića, Predraga Antića, Bobana Vučkovića , Novice Mladenovića, Srbe Čedomirovića , Dragana Stojkovića, Predraga Antića, Slađana Petrovića, Gorana Arsića, Dejana Nojkovića, Ljubiše Janjića, Veselja Rustemija , Tomislava Cvetkovića, Zorana Aleksića, Slađana Arsića, Nenada Ljubića, Radoslava Ristića, Dalibora Arsića, Miroslava Dešića, Bobana Mitića, Gorana Vučkovića, Vladice Stevanovića, Igora Tončeva, Đorđa Momčilovića, Dragana Krstića, Gorana Ristića, Jovice Stojanovića, Bratislava Pavlovića i Saše Aleksova i utvrđuje da je u upravnom postupku koji je vođen pred Ministarstvom unutrašnjih poslova - Sektor finansija, ljudskih resursa i zajedničkih poslova u predmetu broj 120-1-35/11-2, podnosiocima ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .
5. Utvrđuje se pravo podnosiocima ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 400 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Stojiljković iz Vranja podneo je, 29. novembra 2012. godine, a Aleksandar Đorđević iz Vranja i ostali podnosioci navedeni u tački 4. izreke, podneli su 6. novembra 2013. godine, preko zajedničkog punomoćnika Jasmine Mihailović, advokata iz Valjeva, ustavne ža lbe zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Sr bije, u upravnom postupku koji je tada vođen pred Ministarstvom unutrašnj ih poslova - Sektor finansija, ljudskih resursa i zajedničkih poslova broj 120-1-35/11-2. Povodom ustavne žalbe od 29. novembra 2012. godine formiran je predmet Už-9133/2012, kome je pridružena i ustavna žalba od 6. novembra 2013. godine.
U ustavnim žalbama je predloženo da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, da se nadležnim organima naloži da što pre okončaju postupak, te da se podnosiocima ustavne žalbe utvrdi pravo na naknadu nematerijalne štete, i to Goranu Stojiljković u u iznosu od 3.000,00 evra, a Aleksandr u Đorđević u i ostalim podnosiocima navedenim u tački 3. izreke svakom u iznosu od po 1.000,00 evra.
Goran Stojiljković iz Vranja podneo je 25. septembra 2014. godine, preko istog punomoćnika, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 5940/13 od 29. jula 2014. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava. Povodom ove ustavne žalbe formiran je predmet Už-7391/2014.
U toj ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je podnosilac u periodu od 29. septembra 2005. godine do 29. septembra 2008. godine radio prekovremeno, noću i na dane državnih i verskih praznika, a da mu za to nije isplaćivana naknada, odnosno da je uvek primao istu platu, bez obzira na broj časova provedenih na radu; da upravni organi nisu utvrdili koliko časova je podnosilac radio prekovremeno, noću i na dane državnih i verskih praznika i da li mu je to plaćeno; da su upravni organi do zaključka o navodnom uvećanju koeficijenta podnosioca došli upoređivanjem sa koeficijentom plate zaposlenog sa istim stepenom stručne spreme, ali koji obavlja različite poslove, nije u istom platnom razredu sa podnosiocem i nema isti osnovni koeficijent radnog mesta; da je Upravni sud u osporenoj presudi našao da je pravilno postupio tuženi organ pozivajući se na član 47. Zakona o unutrašnjim poslovima i član 147. stav 3. Zakona o policiji, ne utvrdivši da li su uopšte ti propisi primenjeni u praksi; da se u konkretnoj situaciji radi o pogrešnoj primeni materijalnog prava, jer je navedenim zakonima određeno koje kategorije zaposlenih imaju pravo na uvećanje zarade, a da su sredstva opredeljena iz budžeta Republike Srbije u Ministarstvu unutrašnjih poslova, suprotno zakonskim odredbama, ravnomerno raspoređena na sve zaposlene, pa i na one koji u svom radu nemaju navedene oblike neredovnosti.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i da utvrdi da su osporenom presudom povređena označena ustavna prava, kao i da odluka ima dejstvo i na ostale stranke u ovom postupku.
2. Ustavni sud je, saglasno članu 43. st. 1. i 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), spojio predmet Už-7391/2014 sa predmetom Už-9133/2012 i postupak vodio pod brojem ranije formiranog predmeta Už- 9133/2012.
3. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosilaca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njihovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, kao i u spise predmeta Ministarstva unutrašnjih poslova - Sektor finansija, ljudskih resursa i zajedničkih poslova broj 120-1-35/11-2 , na osnovu čega je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Podnosioci ustavne žalbe, kao policijski službenici Ministarstva unutrašnjih poslova - Sektor za vanredne situacije, raspoređeni u vatrogasno-spasilačkoj jedinici u Vranju, podneli su 29. septembra 2008 . godine zahtev za isplatu dodatka na platu za prekovremeni rad, rad na dane državnog i verskog praznika i rad noću, i to za tri godine unazad od dana podnošenja zahteva, kao i zahtev za isplatu naknade na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora i naknade za ishranu u periodu od 1. januara 2006. godine do momenta podnošenja zahteva.
Rešenjem Ministarstva unutrašnjih poslova – Sektor finansija, ljudskih resursa i zajedničkih poslova - Uprava za ljudske resurse broj 117-3081/08 od 24. novembra 2008. godine zahtev podnosilaca je odbijen. Protiv ovog rešenja podnosioci su 22. decembra 2008. godine izjavili žalbu, o kojoj je odlučeno rešenjem Žalbene komisije Vlade broj 120-01-8/2009-01 od 26. januara 2009. godine, tako što je žalba podnosilaca odbijena kao neosnovana . Protiv navedenog rešenja podnosioci su Vrhovnom sudu Srbije podneli tužbu u upravnom sporu, o kojoj je nakon uspostavljanja nove mreže sudova odlučio Upravni sud - Odeljenje u Nišu, koji je presudom U. 7171/10 (2009) od 17. decembra 2010. godine uvažio tužbu podnosilaca i poništio navedeno drugostepeno rešenje.
Postupajući po presudi Upravnog sud a - Odeljenje u Nišu , Žalbena komisija Vlade je rešenjem broj 120-01-25/2011-01 od 16. februara 2011. godine usvojila žalbu podnosilaca, poništila prvostepeno rešenje od 24. novembra 2008. godine i vratila predmet prvostepenom organu na ponovni postupak, ponovivši primedbe iz presude Upravnog suda, uz napomenu da u spisima predmeta nema pojedinačnih rešenja iz kojih bi se moglo utvrditi da su podnosioci zahteva ostvarili pravo na koeficijente koji su 30% do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenika.
Nakon što su podnosioci 23. juna 2011. godine drugostepenom organu izjavili žalbu zbog nedonošenja prvostepenog rešenja u ponovnom postupku , prvostepeni organ je doneo rešenje broj 120- 1-35/11 od 11. jula 2011. godine kojim je zahtev podnosilaca odbijen kao neosnovan. Protiv ovog rešenja podnosioci su 29. avgusta 2011. godine izjavili žalbu, o kojoj je odlučeno rešenjem drugostepenog organa broj 120-01-1371/2011-01 od 17. oktobra 2011. godine, tako što je žalba podnosilaca usvojena , poništeno rešenje prvostepenog organa , u delu kojim je odbijen zahtev podnosilaca za isplatu dodatka na platu za prekovremeni rad, rad na dane državnog i verskog praznika i rad noću, te je predmet u tom delu vraćen na ponovni postupak.
Kako prvostepeni organ u ponovnom postupku nije doneo rešenje u zakonom propisanom roku, podnosioci su 19. septembra 2012. godine izjavili žalbu zbog ćutanja uprave drugostepenom organu, koji je rešenjem broj 120-01-775/2012-01 od 26. oktobra 2012. godine tu žalbu usvojio i naložio prvostepenom organu da bez odlaganja, a najkasnije u roku od pet dana donese rešenje i o tome obavesti drugostepeni organ.
Prvostepeni organ je rešenjem broj 120-1-35/11-1 od 13. novembra 2012. godine odbio zahtev podnosilaca kao neosnovan. Rešavajući o žalbi, drugostepeni organ je doneo rešenje broj 120-01-928/2012-01 od 28. decembra 2012. godine kojim je žalbu podnosilaca usvojio, poništio prvostepeno rešenje i predmet vratio na ponovni postupak, ponovivši primedbe iznete u ranije m rešenju.
Prvostepeni organ je rešenjem broj 120-1-35/11-2 od 28. januara 2013. godine odbio zahtev podnosilaca kao neosnovan. Protiv ovog rešenja podnosioci su 20. februara 2013. godine izjavili žalbu, o kojoj je odlučeno rešenjem drugostepenog organa broj 120-01-66/2013-01 od 18. marta 2013. godine tako što je ista odbijena kao neosnovana .
Osporenom presudom Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 5940/13 od 29. jula 2014. godine odbijena je tužba podnosilaca podneta protiv navedenog drugostepenog rešenja. U obrazloženju osporene presude je navedeno: da je pravostepeni organ obrazložio visinu koeficijenta za svakog podnosioca u spornom periodu i uporedio ih sa koeficijentom plate zaposlenog koji ima isti stepen stručne spreme, a radi na poslovima radnog mesta koje nema dodatak na platu za prekovremeni rad, rad na dan državnog i verskog praznika i rad noću ; da je iz pojedinačnih rešenja koja se nalaze u spisima predmeta utvrđeno da su podnosioci ostvarili pravo na koeficijente koji su 30% do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge policijske službenike sa kojima je vršeno upoređivanje; da su podnosioci navedeno uvećanje koeficijenata ostvarili po osnovu posebnih uslova rada, što uključuje i sva odstupanja od propisane redovnosti rada u pogledu dužine vremena njegovog vršenja.
Polazeći od toga da su podnosioci ostvarili pravo na dodatni koeficijent, u skladu sa odredbama člana 146. stav 1. i člana 147. stav 1. Zakona o policiji, a koji im je utvrđen rešenjima prvostepenog organa na osnovu čl. 2, 3. i 4. Pravilnika o platama radnika Ministarstva unutrašnjih poslova ST 09 str. pov. 01 broj 15070/05 od 28. novembra 2005. godine i ST 09 str. pov. broj 15070/05 od 13 . juna 2006. godine, sa izmenama i dopunama, Upravni sud je našao da je pravilna ocena tuženog organa da se na podnosioce, saglasno odredbi člana 5. stav 1. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, ne primenjuju odredbe opštih radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi.
Taj sud je ocenio da su neosnovani navodi tužbe da nije utvrđeno da li ostali zaposleni u MUP-u ostvaruju pravo na dodatni koeficijent, jer se uvećani koeficijent plate odnosi i na zaposlene koji u tom ministarstvu rade na drugim poslovima, ukoliko postoje odstupanja od redovnog radnog vremena, kao i da su neosnovano pozivanje podnosilaca da su sudovi u svojim odlukama zauzeli stav da pripadnici policije imaju pravo na dodatak na platu po osnovu navedenih neredovnosti u radu, jer se te odluke ne odnose na konkretnu upravnu stvar.
5. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. stav 4.).
Zakonom o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS", br. 44/91, 79/91, 54/96, 17/99, 33/99, 25/2000, 8/01 i 106/03), koji je , pored ostalog, uređivao i pitanja iz oblasti radnih odnosa zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, uključujući i plate i naknade radnika tog ministarstva, bilo je propisano: da se na radnike Ministarstva unutrašnjih poslova primenjuju propisi o državnoj upravi, radnim odnosima, zdravstvenom, penzijskom i invalidskom osiguranju i obrazovanju, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (član 32.); da se zbog posebnih uslova rada, težine i prirode zadataka i poslova, ovlašćenim službenim licima i radnicima na određenim dužnostima obezbeđuju za najmanje 30 odsto uvećana sredstva za plate u odnosu na sredstva koja se obezbeđuju za ostale radnike Ministarstva unutrašnjih poslova i radnike drugih ministarstava (član 47. stav 1.); da se zvanje, napredovanje, plate i naknade ovlašćenih službenih lica i radnika na određenim dužnostima i druga pitanja iz radnih odnosa, uređuju propisom ministra u skladu sa zakonom (član 48.).
Odredbama Zakona o platama u državnim organima i javnim službama ("Službeni glasnik RS", broj 34/01), koje su se primenjivale na postavljena i zaposlena lica u ministarstvima do 1. januara 2007. godine, kada je počeo da se primenjuje Zakon o platama državnih službenika i nameštenika ("Službeni glasnik RS", br. 62/06, 63/06, 115/06 i 101/07), bilo je propisano: da se plate izabranih, imenovanih i postavljenih lica iz člana 1. ovog zakona utvrđuju na osnovu osnovice za obračun plata, koeficijenta koji se množi osnovicom, dodatka na platu i obaveza koje zaposleni plaća po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, u skladu sa zakonom (član 2.); da osnovicu za obračun plata utvrđuje Vlada, osim za predsednika Republike, narodne poslanike i imenovana, postavljena i zaposlena lica u službama predsednika Republike i Narodne skupštine Republike Srbije (član 3. stav 1.); da koeficijent izražava složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu i da koeficijent sadrži i dodatak na ime naknade za ishranu u toku dana i regresa za korišćenje godišnjeg odmora (član 4.).
Odredbama člana 5. ovog zakona bilo je propisano da dodatak na platu, između ostalog, pripada za dežurstvo i druge slučajeve rada dužeg od punog radnog vremena određene propisima (prekovremeni rad), rad na dan državnog i verskog praznika i rad noću (između 22,00 i 6,00 časova narednog dana), ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju koeficijenta, kao i da se dodatak na platu obračunava i isplaćuje u visini utvrđenoj Opštim kolektivnim ugovorom (stav 1. tač. 2), 3) i 5) i stav 2.).
Zakon o unutrašnjim poslovima je prestao da važi 29. novembra 2005. godine, stupanjem na snagu Zakona o policiji ("Službeni glasnik RS", broj 101/05). Odredbama Zakona o policiji, uređena su, pored ostalog, i pitanja načina utvrđivanja plata i koeficijenata za obračun plata policijskih službenika i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova.
Prema odredbi člana 146. stav 1. Zakona o policiji, policijski službenici i drugi zaposleni u Ministarstvu imaju pravo na platu koja se sastoji od osnovice koju utvrđuje Vlada i osnovnog i dodatnog koeficijenta u odnosu na zvanje, posebne uslove rada, opasnost, odgovornost i složenost poslova. Član 147. istog zakona propisuje: da se zbog posebnih uslova rada, opasnosti po život i zdravlje, odgovornosti, težine i prirode poslova, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada, rada u smenama, prekovremenog rada, dežurstava, pripravnosti i drugih vidova neredovnosti u radu, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 odsto nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike, a u visini mase sredstava potrebnih za isplatu dodatnih koeficijenata iz člana 146. stav 1. ovog zakona (stav 1.); da se na prava i obaveze proistekle iz napred navedenih posebnih uslova rada ne primenjuju odredbe opštih radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi (stav 3.). Prelaznim i završnim odredbama Zakona o policiji je propisano: da do donošenja akta o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u Ministarstvu u skladu sa ovim zakonom i rešenja o raspoređivanju na radno mesto u skladu sa tim aktom ili donošenja drugog rešenja u skladu sa zakonom, zaposleni u Ministarstvu na dan stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju da rade na istim radnim mestima i zadržavaju činove, odnosno zvanja i plate prema dosadašnjim propisima i drugim aktima (član 194.); da će se akt o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta i rešenja iz člana 194. ovog zakona doneti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (član 195.).
Zakonom o platama državnih službenika i nameštenika propisano je da državni službenik ima pravo na dodatak na osnovnu platu za vreme provedeno u radnom odnosu (član 23.), za rad noću (član 24.), rad na dan praznika koji je neradni dan (član 25.) i za prekovremeni rad (član 27.).
Pravilnikom o platama radnika Ministarstva unutrašnjih poslova (ST 09 str. pov. broj 021-992/96-1 od 5. aprila 1996. godine, ST 09 str. pov. broj 021-1337/97 od 21. marta 1997. godine, ST 09 str. pov. broj 021-3070/97 od 27. juna 1997. godine, ST 09 str. pov. broj 021-1424/98 od 28. februara 1998. godine, DT 09 broj 3138/99 od 31. decembra 1999. godine, DT 09 broj 021-791/2001 od 19. februara 2001. godine, DT 01 broj 3644/2003 od 19. maja 2003. godine, 01 str. pov. broj 3644/2003-1 od 31. jula 2003. godine, 01 broj 7094/2003 od 25. septembra 2003. godine, 01 str. pov. broj 7779/2003 od 22. oktobra 2003. godine, 01 str. pov. broj 8383/2004 od 30. septembra 2004. godine i od 14. januara 2005. godine), koji je važio do dana stupanja na snagu Zakona o policiji, bilo je propisano: da zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova ima pravo na koeficijent koji se određuje prema platnoj grupi ili platnom razredu u koji se radno mesto razvrstava (član 2.); pravo na uvećanje tog koeficijenta za 30% (član 3.); pravo na dodatni koeficijent plate (član 4.) i pravo na koeficijent po osnovu zvanja, odnosno čina koji zaposleni ima (član 5.) .
Pravilnikom o platama radnika Ministarstva unutrašnjih poslova 01 broj 15070/05 od 28. novembra 2005. godine, koji je donet na osnovu člana 48. Zakona o unutrašnjim poslovima i člana 10. Zakona o platama u državnim i javnim službama, a koji je stupio na snagu narednog dana od dana donošenja i primenjivao se od obračuna i isplate plate za decembar 2005. godine, bilo je propisano: da se u okviru platnih grupa i platnih razreda, za poslove radnog mesta, utvrđuje visina koeficijenta (član 2.); da se visina koeficijenta za poslove radnog mesta utvrđena u članu 2. ovog pravilnika, uvećava za 30% (član 3.); da se zbog posebnih uslova, težine i prirode zadataka i poslova utvrđuju dodatni koeficijenti (član 5.).
Pravilnikom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova ST 01 str. pov. broj 4908/06-4 od 26. juna 2006. godine, propisano je: da se ovim pravilnikom, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, uređuju plate zaposlenih u MUP-u utvrđivanjem visine koeficijenata, kao i pojedinačno mesečno umanjenje, odnosno uvećanje koeficijenata (član 1.); da su koeficijenti iz člana 1. ovog pravilnika osnovni i dodatni, da se osnovni koeficijent utvrđuje za poslove radnog mesta, a dodatni koeficijent se utvrđuje u odnosu na poslove radnog mesta, posebne uslove rada, odgovornost i složenost poslova, kao i zvanje, odnosno čin (član 2. st. 1, 2. i 3.). Članom 3. Pravilnika su utvrđeni osnovni koeficijenti u okviru 33 platna razreda, tako da svaki od platnih razreda ima određenu visinu koeficijenta koja je utvrđena samim Pravilnikom, i to je osnovni koeficijent radnog mesta, dok je članom 4. propisano da su platni razredi, odnosno osnovni koeficijenti i dodatni koeficijenti za radna mesta u MUP-u utvrđeni u Prilogu koji je odštampan uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni deo (u tabeli koja čini opisani prilog na svim radnim mestima pored osnovnog koeficijenta određen je i dodatni koeficijent). Članom 7. Pravilnika utvrđeni su dodatni koeficijenti za zvanja, odnosno čin.
Zakonom o opštem upravnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 33/97 i 31/01 i "Službeni glasnik RS", broj 30/ 10) propisano je: da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja (član 14.); da kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci što pre, a najdocnije u roku od jednog meseca od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok. U ostalim slučajevima, kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci najdocnije u roku od dva meseca, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok (član 208. stav 1.); da a ko organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo na žalbu kao da je njen zahtev odbijen (…) (stav 2.); da kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku odlučne činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja su od uticaja na rešenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rešenja nejasan ili je u protivrečnosti sa obrazloženjem, on će dopuniti postupak i otkloniti navedene nedostatke sam ili preko prvostepenog organa ili zamoljenog organa da ako drugostepeni organ nađe da se na osnovu činjenica utvrđenih u dopunjenom postupku upravna stvar mora rešiti drukčije nego što je rešena prvostepenim rešenjem, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti upravnu stvar (član 232. stav 1.).
6. Imajući u vidu ustavnopravne razloge na kojima podnosilac Goran Stojiljković temelji tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i prava na pravičnu naknadu za rad, Ustavni sud ukazuje da je u svojim odlukama zauzeo određene pravne stavove o pravu policijskih službenika na isplatu dodataka na platu za prekovremeni, noćni i rad na dane državnih i verskih praznika, kako u periodu do 29. novembra 2005. godine, u vreme važenja Zakona o unutrašnjim poslovima, tako i nakon tog datuma, kada je stupio na snagu Zakon o policiji (videti odluke Už-1530/2008 od 21. januara 2010. godine, Už-2822/2010 od 22. decembra 2010. godine, Už-1362/2009 od 7. jula 2011. godine).
Što se tiče perioda od početka primene Zakona o policiji, Ustavni sud je u Odluci Už-1530/2008 od 21. januara 2010. godine konstatovao da se zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika vrednuje uvećanjem koeficijenta od 30 do 50 odsto u odnosu na koeficijente drugih državnih službenika, tako da se na njih ne primenjuju odredbe opštih radnopravnih propisa o uvećanoj zaradi. Međutim, Ustavni sud je u istoj odluci stao na stanovište da je primena odredaba opštih radnopravnih propisa o uvećanoj zaradi isključena samo ukoliko je zaposleni koji je radio prekovremeno, noću i u dane državnih i verskih praznika, ostvario pravo na uvećanje koeficijenta za obračun plate na prethodno navedeni način. Ukoliko za policijskog službenika rešenjem poslodavca nije bio utvrđen koeficijent za obračun plate od 30 do 50 % nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike, njemu ne može biti uskraćeno pravo na uvećanu zaradu koju za rad na dan praznika, rad noću, rad u smenama i prekovremeni rad imaju svi zaposleni u Republici Srbiji, jer bi u protivnom pravo na uvećanu zaradu bilo uskraćeno kategoriji zaposlenih koji svoj posao obavljaju u uslovima opasnim po život i zdravlje.
Međutim, u Odluci Už-3827/2012 od 12. decembra 2012. godine, Ustavni sud je konstatovao sledeće: da je poslodavac na osnovu Pravilnika o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova iz 2006. godine doneo rešenja o utvrđivanju ukupnog koeficijenta mesečne plate podnosioca ustavne žalbe, odnosno osnovnog i dodatnog koeficijenta; da je članom 2. Pravilnika predviđeno da se dodatni koeficijent utvrđuje u odnosu na poslove radnog mesta, posebne uslove rada, odgovornost i složenost poslova, kao i za zvanje, odnosno čin, a što je propisano i članom 146. Zakona o policiji; da iako članom 4. Pravilnika nisu navedeni vidovi neredovnosti propisani članom 147. stav 1. Zakona o policiji, već su u Prilogu Pravilnika utvrđeni dodatni koeficijenti, ovakav način uređenja nije suprotan navedenim odredbama Zakona o policiji; da iz člana 2. Pravilnika jasno proizlazi da se dodatni koeficijenti predviđeni članom 4. Pravilnika upravo odnose, pored ostalog, i na razloge i vidove neredovnosti u radu koje predviđa i Zakon o policiji, a među kojima su i prekovremeni rad, rad noću i rad na dane praznika koji su neradni dani; da iz navedenog sledi da su rešenja o utvrđivanju koeficijenta mesečne plate podnosioca, odnosno osnovnog i dodatnog koeficijenta, doneta u smislu člana 146. i člana 147. stav 1. Zakona o policiji, budući da je navedenim rešenjima kroz uvećanje koeficijenta vrednovan ovaj rad podnosioca; da ono što je od posebnog značaja jeste da su u sprovedenom postupku sudovi na osnovu veštačenja utvrdili da je koeficijent za isplatu plate podnosioca za 41,43% veći od koeficijenta državnog službenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova sa istim stepenom stručne spreme kao i podnosilac, koji u svom radu nema tzv. "neredovnosti", pod kojima se, pored ostalog, podrazumevaju prekovremeni rad, noćni rad i rad na dane praznika koji su neradni dani, zaključujući da podnosilac ima nominalno veći koeficijent za isplatu plate, u rasponu od 30 do 50 odsto, propisanom članom 147. stav 1. Zakona o policiji, što znači da je isplatom plate po koeficijentu koji je nominalno veći u odnosu na koeficijent državnog službenika sa istim stepenom stručne spreme, a koji nema opisanih neredovnosti u svom radu, podnosilac ostvario pravo na uvećanu zaradu u skladu sa članom 147. stav 1. Zakona o policiji, te da u konkretnom slučaju nije bilo mesta primeni odredbe opštih radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi.
Za razliku od Zakona o policiji, koji propisuje mogućnost uvećanja koeficijenta po osnovu prekovremenog, noćnog i rada na dane državnog i verskog praznika i isključuje primenu drugih propisa o uvećanoj zaradi, odredbama Zakona u unutrašnjim poslovima ovi osnovi nisu bili posebno navedeni kao uslov za uvećanje koeficijenta, niti je bila isključena primena drugih propisa o uvećanoj zaradi. Odredbama Pravilnika o platama radnika Ministarstva unutrašnjih poslova, koji je važio u vreme važenja Zakona o unutrašnjim poslovima, bilo je predviđeno da zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova ima pravo na koeficijent koji se određuje prema platnoj grupi ili platnom razredu u koji se radno mesto razvrstava i pravo na uvećanje tog koeficijenta za 30%. S tim u vezi, odredbama Zakona o platama u državnim organima i javnim službama bilo je, pored ostalog, propisano da platu čini osnovica, koeficijent koji se množi osnovicom, dodatak na platu i obaveze koje zaposleni plaća po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, te je utvrđeno da se dodaci na platu daju, između ostalog, u slučaju prekovremenog, noćnog i rada na dan državnog i verskog praznika, osim ukoliko taj rad nije vredno van pri utvrđivanju koeficijenta (videti Odluku Ustavnog suda Už-1362/2009 od 7. jula 2011. godine).
Pored navedenog, Ustavni sud napominje da je u odlukama Už-109/2008 od 1. aprila 2008. godine, Už-279/2008 od 3. juna 2010. godine i Už-9147/2012 od 7. marta 2013. godine konstatovao da su se i nakon stupanja na snagu Zakona o policiji, na plate zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova (uključujući i dodatke na platu) primenjivale odredbe do tada važećih propisa (Zakon o unutrašnjim poslovima i Zakon o platama u državnim organima i javnim službama), i to sve do donošenja akta o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u skladu sa novodonetim zakonom, pri čemu je Zakon, u odredbi člana 195. odredio rok od godinu dana od dana stupanja na snagu za donošenje novog opšteg akta i pojedinačnih rešenja državnim službenicima u Ministarstvu, a kojima se prilikom raspoređivanja na radna mesta utvrđuju i koeficijenti za obračun plata, saglasno Zakonu.
S obzirom na izneto, Ustavni sud je ocenio da se obrazloženje osporene presude temelji na ustavnopravno neprihvatljivom tumačenju propisa koji su od značaja za rešavanje ove pravne stvari, s obzirom na to da je Upravni sud, prihvatajući ocenu organa koji su vodili upravni postupak, period za koji podnosilac potražuje isplatu predmetnih dodataka na platu posmatrao integralno, ne razlikujući adekvatno period važenja Zakona o unutrašnjim poslovima od perioda važenja Zakona o policiji. U upravnom postupku koji prethodi upravnom sporu utvrđena je razlika koeficijenta i plate podnosioca u odnosu na koeficijent i platu uporednog radnika, koji nema predmetnih neredovnosti u radu, za celokupan period. Pravljenje distinkcije između ova dva perioda je, po shvatanju Ustavnog suda, bilo neophodno, upravo zbog opisane različitosti pravnih režima u okviru kojih je plata policijskih službenika bila obračunavana i isplaćivana.
Polazeći od iznetog i odredaba člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), Ustavni sud je utvrdio da su osporenom presudom Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 5940/13 od 29. jula 2014. godine podnosiocu Goranu Stojiljkoviću povređena prava na pravično suđenje i na pravičnu naknadu za rad, zajemčena odredbama člana 32. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava, zbog čega je ustavnu žalbu usvojio, poništio osporenu presudu i odredio da Upravni sud donese novu odluku o tužbi podnosioca podnetoj protiv rešenja Žalbene komisije Vlade broj 120-01-66/2013-01 od 18. marta 2013. godine, odlučujući kao u tač. 1. i 2 . izreke.
Ovakva odluka je utemeljena na razlozima datim u obrazloženj u Odluke Ustavnog suda Už-1812/2013 od 22. oktobra 2015. godine, kojim je usvojena ustavna žalba M.P. iz Ljubovije , koji je u upravnom postupku i u upravnom sporu koji su prethodili ustavnosudskom postupku bio u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i podnosilac ustavne žalbe.
7. Uzimajući u obzir da su osporenom presudom povređena prava na pravično suđenje i na pravičnu naknadu za rad i ostalim tužiocima koji nisu podneli ustavnu žalbu protiv osporene presude, a nalaze se u istoj pravnoj situaciji sa podnosiocem Goranom Stojiljkovićem, Ustavni sud je ocenio da ima mesta primeni člana 87. Zakona o Ustavnom sudu, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 3. izreke.
S obzirom na to da je poništ ena osporen a presud a i odre đeno da Upravni sud donese novu odluku o tužbi podnosioca, Ustavni sud se navodima o povredi prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava nije posebno bavio.
8. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni postupak pokrenut 29. septembra 2008. godine, podnošenjem zahteva prvostepenom organu za isplatu dodataka na platu za prekovremeni, noćni i rad na dane državnih i verskih praznika za poslednje tri godine od podnošenja zahteva, kao i za isplatu naknade na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora i za ishranu u periodu od 1. januara 2006. godine do momenta podnošenja zahteva. Ustavni sud je konstatovao da je drugostepenim rešenjem broj 120-01-1371/2011-01 od 17. oktobra 2011. godine poništeno prvostepeno rešenje broj 120-1-35/11 od 11. jula 2011. godine u delu koji se odnosi na zahtev podnosilaca za isplatu dodatka na platu za prekovremeni rad, rad na dane državnog i verskog praznika i rad noću, te je predmet u tom delu vraćen na ponovni postupak. Stoga, zahtev podnosilaca za isplatu naknade na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora i za ishranu nije više bio predmet rešavanja u nastavku postupka koji je pravnosnažno okončan osporenom presudom Upravnog suda - Odeljenje u Nišu U. 5940/13 od 29. jula 2014. godine.
Ustavni sud je utvrdio da je ovaj postupak trajao pet godina i deset meseci, što može ukazivati na to da nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, imajući u vidu da je pojam razumne dužine trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a, pre svega, od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom postupku, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja upravnih organa, odnosno sudova koji vode upravni spor, kao i značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud pri odlučivanju o povredi prava na suđenje u razumnom roku ispituje da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Ustavni sud je ocenio da je ovaj predmet bio činjenično složen, imajući u vidu veći broj policijskih službenika koji su imali svojstvo stranke u postupku. Što se tiče pravne složenosti, Ustavni sud nalazi da pravna pitanja koja su se postavila u toku postupka nisu bila naročito složena.
U pogledu značaja predmeta spora, Ustavni sud nalazi da su podnosioci ustavne žalbe imali legitiman interes da nadležni organi o njihovom zahtevu odluče u okviru standarda razumnog roka, naročito iz razloga što je reč o potraživanjima iz radnog odnosa.
Ocenjujući ponašanje podnosilaca ustavne žalbe, Ustavni sud je imao u vidu specifičnost upravnog postupka, čiji tok umnogome zavisi od aktivnosti stranke u tom postupku. Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci tokom osporenog postupka dva puta koristili pravna sredstva protiv tzv. ćutanja administracije, predviđena odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, iz čega se može zaključiti da su svojim ponašanjem nastojali da doprinesu da period odlučivanja o njihovim pravima bude kraći. Ipak, Ustavni sud je uočio kašnjenja podnosilaca sa podnošenjem žalbi zbog propuštanja prvostepenog organa da donese nova rešenja u izvršenju drugostepenih rešenja od 16. februara i 17. oktobra 2011. godine. Naime, podnosioci su navedeno pravno sredstvo za ubrzanje postupka izjavili 23. juna 2011. godine, odnosno 19. septembra 2012. godine, dakle, po proteku četiri, odnosno deset meseci od kada su se stekli zakonski uslovi za njihovo podnošenje.
Ispitujući postupanje upravnih organa i suda u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud je ocenio da je njihovo postupanje odlučujuće uticalo na dugo trajanje osporenog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je primetio da su u ovom predmetu upravni organi doneli deset akata. Pri tome se nisu uvek strogo pridržavali zakonskih rokova. Po mišljenju Ustavnog suda, glavni uzrok odugovlačenja je to što je drugostepeni organ tri puta vraćao predmet prvostepenom organu na ponovni postupak, propustivši da otkloni nedostatke prvostepenog postupka i da sam reši predmetnu upravnu stvar, iako je na to bio ovlašćen, u smislu odredbe člana 232. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku. Tokom osporenog postupka su vođena i dva upravna spora, od toga je jedan trajao jednu godinu i deset meseci, a drugi jednu godinu i tri meseca.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da je u konkretnom slučaju povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, usvojio ustavnu žalbu i odlučio kao u tački 4. izreke.
9. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 5 . izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosilaca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete svakom u iznosu od po 400 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate.
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju su pretrpeli podnosioci ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje visine ove štete, posebno dužinu trajanja predmetnog postupka i ponašanje samih podnosilaca, koji nisu koristili pravna sredstva za ubrzanje postupka čim su se za to stekli zakonski uslovi. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu naknadu za povredu prava koju su podnosioci ustavne žalbe pretrpeli zbog navedenog postupanja nadležnih upravnih organa i suda u upravnom sporu. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu praksu ovoga suda, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
10. Sledom izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1 . tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić