Povreda prava na pravno sredstvo zbog odbacivanja prigovora u izvršnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja žalbu i utvrđuje povredu prava na pravno sredstvo. Protiv rešenja o obustavi izvršnog postupka, kojim se konačno odlučuje o pravu poverioca, dozvoljen je prigovor, bez obzira što to nije izričito propisano za taj slučaj.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Olivera Vučić , dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Zorana Tadića iz Loznice , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća 9. oktobra 2014. godine , doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Zorana Tadića i utvrđuje da je rešenjem Osnovnog suda u Loznici IPV(I). 143/12 od 22. oktobra 2012. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravno sredstvo, zajemčeno odredbom člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se rešenje Osnovnog suda u Loznici IPV(I). 143/12 od 22. oktobra 2012. godine i određuje da isti sud ponovo odluči o prigovoru podnosioca podnet om protiv rešenja istoga suda I. 2177/10 od 28. maja 2012. godine .
O b r a z l o ž e nj e
1. Zoran Tadić iz Loznice je 30. novembra 2012. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Loznici I. 2177/10 od 28. maja 2012. godine i IPV(I). 143/12 od 22. oktobra 2012. godine, zbog povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije i prava na imovinu iz člana 58. Ustava. Podnosilac ustavne žalbe se istovremeno pozvao i na povredu člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se suštinski ne razlikuje od člana 36. stav 2. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je prvim po redu osporenim rešenjem izvršnog suda obustavljen postupak izvršenja u kome je podnosilac imao svojstvo izvršnog poverioca , dok je drugim po redu osporenim rešenjem izvršnog suda odbačen kao nedozvoljen njegov prigovor podnet protiv osporenog rešenja o obustavi postupka. Podnosilac je istakao da iz pouke o pravnom leku Osnovnog suda u Loznici I. 2177/10 od 28. maja 2012. godine proizlazi da se protiv tog rešenja može podneti prigovor, te je njemu odbacivanjem prigovora kao nedozvoljenog povređeno pravo na pravno sredstvo, a kako u izvršnom postupku ne može više da namiri priznato potraživanje, to mu je povređeno i pravo na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i da utvrdi da su osporenim rešenjima Osnovnog suda u Loznici povređena navedena ustavna prava podnosiocu ustavne žalbe, kao i da poništi osporene akte . Podnosilac ustavne žalbe je tražio i naknadu materijalne i nematerijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Osnovni sud u Loznici je osporenim rešenjem I. 2177/10 od 28. maja 2012. godine obustavio postupak izvršenja i ukinuo sve do tada sprovedene izvršne radnje. U osporenom rešenju je sadržana pouka o pravnom leku kojom je konstatovano da je protiv ovog rešenja dozvoljen prigovor, koji se može podneti u roku od pet radnih dana od dana prijema rešenja, preko tog suda , Veću toga suda.
Osnovni sud u Loznici je osporenim rešenjem IPV(I). 143/12 od 22. oktobra 2012. godine odbacio kao nedozvoljen prigovor izvršnog poverioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, podnet protiv navedenog osporenog rešenja. U obrazloženju je navedeno da je članom 39. stav 2. Zakona o izvršenju i obezbeđenju propisano da se protiv rešenja suda može izjaviti prigovor, samo kad je ovim zakonom propisano da je prigovor dozvoljen. Kako pobijano rešenje o obustavi postupka ne spada u odluke u pogledu kojih navedeni procesni zakon predviđa mogućnost izjavljivanja prigovora, to je, po oceni Veća, izjavljeni prigovor nedozvoljen.
4. Odredbom člana 36. stav 2. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu.
Zakonom o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, broj 31/11) (u daljem tekstu: ZIO) propisano je: da se odluke u izvršnom postupku donose u obliku rešenja ili zaključka, da se rešenjem o izvršenju dozvoljava izvršenje na imovini izvršnog dužnika, pod uslovima i obimu određenim ovim zakonom, a da se zaključkom suda određuje sprovođenje pojedinih radnji i upravlja postupkom (član 36.); da se protiv rešenja može izjaviti prigovor, samo kada je ovim zakonom propisano da je prigovor dozvoljen (39. stav 2.).
5. Podnosilac ustavne žalbe je u postupku izvršenja koji j e prethodio ustavnosudskom imao svojstvo izvršnog poverioca. On je osporio rešenje Osnovnog suda u Loznici I. 2177/10 od 28. maja 2012. godine kojim je obustavljen postupak izvršenja, s tim što je to rešenje sadržalo pouku o pravnom leku da je protiv tog rešenja dozvoljen prigovor, ali je njegov prigovor protiv tog rešenja odbačen kao nedozvoljen rešenjem veća istog suda IPV(I). 143/12 od 22. oktobra 2012. godine, koji akt je takođe osporen ustavnom žalbom.
Ustavni sud je utvrdio da je Rešenjem Už-8166/12 od 23. januara 2014. godine odbacio ustavnu žalbu C.P.B. p .co ltd izjavljenu protiv rešenja kojim je obustavljeno sprovođenje izvršenja jer podnosilac ustavne žabe nije iskoristio pravno sredstvo za zaštitu svojih prava – prigovor u izvršnom postupku, ali je istovremeno konstatovao da podnosilac nije poučen o mogućnosti izjavljivanja ovog pravnog leka, da zbog toga ne sme da trpi štetne posledice i da saglasno članu 39. ZIO, u roku od pet dana od dana prijema ovog rešenja, može izjaviti prigovor protiv osporenog rešenja o obustavi postupka.
Podnosilac ustavne žalbe Zoran Tadić je , za razliku od podnosioca ustavne žalbe u predmetu Už-8166/12, podneo prigovor protiv osporenog rešenja Osnovnog suda u Loznici o obustavi izvršnog postupka, na osnovu pouke o pravnom leku sadržane u tom rešenju, ali je veće istog suda osporenim drugostepenim rešenjem odbacilo njegov prigovor kao nedozvolj en, navodeći da po zakonu nema pravo na pravni lek protiv tog rešenja.
Razmatrajući navode ustavne žalbe da je odbacivanjem prigovora protiv rešenja o obustavi izvršnog postupka podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo zajemčeno članom 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud konstatuje da u postupku izvršenja sud donosi odluke u formi rešenja ili zaključka, s tim što se zaključkom sprovode pojedine radnje i upravlja postupkom (član 36. st. 1. i 3. ZIO). U ZIO nije definisana forma akta kojim se postupak obustavlja. Imajući u vidu da je obustava jedan od načina okončanja izvršnog postupka, što znači da se na ovaj način konačno odlučuje o pravu izvršnog poverioca da namiri svoje priznato potraživanje u situaciji kada namirenje iz nekog od zakonom predviđenih razloga nije moguće, to odluka o obustavljanju izvršnog postupka ne predstavlja sprovođenje neke izvršne radnje ili akt upravljanja postupkom. Ovo ima za posledicu da se odluka o obustavljanju izvršnog postupka ne donosi u formi zaključka, već u formi rešenja, pa je u toj formi i donet akt koji se osporava ustavnom žalbom. U vezi sa tim, osporenom odlukom o obustavi izvršnog postupka koja je doneta u formi rešenja , u suštini , konačno je odlučeno o imovinskim pravima podnosioca ustavne žalbe, kao izvršnog poverioca . Kako kod okončanja postupka obustavom u ZIO nije naveden prigovor kao dozvoljeni pravni lek, Ustavni sud smatra da u toj situaciji ima mesta shodnoj primeni odredaba Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), i to odredbe člana 399. stav 1. kojom je predviđeno da je protiv rešenja prvostepenog suda dozvoljena žalba ako zakonom nije drugačije propisano. Iz navedenog proizlazi da se protiv rešenja o obustavljanju izvršnog postupka može podneti prigovor. Ovakav pravni stav Ustavni sud je izneo i u Rešenju Už-8166/12 od 23. januara 2014. godine.
Odredbom člana 36. stav 2. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu. Primenjujući ovu ustavnu normu na postupak izvršenja, Ustavni sud nalazi da kada se rešenjem u ovoj vrsti sudskog postupka odlučuje o pravima i obavezama stranaka, kao u konkretnom slučaju, one imaju pravo na pravni lek - prigovor, u skladu sa članom 39. ZIO, te je i podnosiocu ustavne žalbe, kao izvršnom poveriocu , pripadalo pravo da protiv osporenog rešenja kojim je obustavljen izvršni postupak izjavi prigovor veću prvostepenog suda. Stoga je i sam sudija pojedinac dao pouku o pravnom leku da je protiv rešenja o obustavi postupka dozvoljen pravni lek. Međutim, prig ovor podnosioca ustavne žalbe je, i pored pouke o pravnom leku, odbačen kao nedozvoljen od strane sudskog veća.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rešenjem Osnovnog suda u Loznici IPV(I). 143/12 od 22. oktobra 2012. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravno sredstvo, zajemčeno članom 36. stav 2. Ustava. Stoga je Ustavni sud u ovom delu ustavnu žalbu usvojio , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu i odlučio kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je, u tački 2. izreke, u skladu sa odredbom člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da se štetne posledice povrede prava mogu otkloniti jedino poništajem rešenja Osnovnog suda u Loznici IPV(I). 143/12 od 22. oktobra 2012. godine i odredio da isti sud ponovo odluči o prigovoru podnosioca podnetom protiv rešenja istog suda I. 2177/10 od 28. maja 2012. godine, ne prejudicirajući pri tome konačnu odluku izvršnog suda o ispunjenosti uslova za obustavu izvršnog postupka.
6. S obzirom na to da će rešenje Osnovnog suda u Loznici I. 2177/10 od 28. maja 2012. godine biti predmet ponovnog razmatranja u postupku po prigovoru, Ustavni sud smatra da je odlučivanje o ustavnoj žalbi u delu kojim se ističe povreda prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava, te potražuje naknad a štete, za sada preuranjeno, zbog čega je ustavnu žalbu u tom delu odbacio, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke , saglasno članu 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
7. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić