Utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku

Kratak pregled

Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku za naknadu štete koji je trajao osam godina i četiri meseca. Podnosiocu je dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 800 evra.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
USTAVNI SUD
Už-9261/2013
23.12.2015.
Beograd

Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije , dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija D raškić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Vojislava Lazarevića iz Mladenovca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 23. decembra 2015. godine, doneo je

O D L U K U

1. Usvaja se ustavna žalba Vojislava Lazarevića i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P. P. 64266/10 (ranije predmet Drugog Opštinskog suda u Beogradu P. 2771/05) povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .

2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.

O b r a z l o ž e nj e

1. Vojislav Lazarević iz Mladenovca podneo je, 14. novembra 2013. godine, preko punomoćnika Dragoljuba Sretkovića, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji je vođen pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P. 64266/10.

Podnosilac je u ustavnoj žalbi, pored ostalog, naveo da je u svojstvu tužioca pokrenuo 1. aprila 2005. godine parnični postupak pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu, te da je postupak pravnosnažno okončan tek nakon više od osam godina, zbog čega smatra da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Istakao je i zahtev za naknadu nematerijalne štete.

2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.

Odredbama člana 32. stav 1. Ustava na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.

3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 64266/10, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:

Podnosilac ustavne žalbe podneo je, u svojstvu tužioca, 1. aprila 2005. godine, Drugom Opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv tužene državne zajednice Srbija i Crna Gora – Ministarstvo odbrane, radi naknade materijalne štete na ime razlike invalidske penzije i plate koju bi primao da mu nije prestala profesionalna vojna služba. Po tužbi je formiran predmet P. 2771/05.

Pripremno ročište održano je 4. jula 2005. godine, a sledeće je održano 1. decembra 2006. godine, dok dva ročišta zakazana u toku 2006. godine nisu održana zbog sprečenosti postupajuće sudije, odnosno zbog toga što tužilac nije uredno pozvan.

U toku 2007. godine sprovedeno je ekonomsko – finansijsko veštačenje na okolnost visine tužbenog zahteva, dopuna tog veštačenja, te je održano jedno ročište 14. decembra.

Jedno ročište je održano u toku 2008. godine, kada je zaključena glavna rasprava. Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 2771/05 od 22. septembra 2008. godine odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca. Protiv navedene presude tužilac je 31. oktobra 2008. godine izjavio žalbu.

Okružni sud u Beogradu je rešenjem Gž. 14996/08 od 9. septembra 2009. godine ukinuo ožalbenu presudu Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 2771/05 od 22. septembra 2008. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.

U ponovnom prvostepenom postupku pred novoobrazovanim Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P. 64266/10 prvo ročište je održano 30. aprila 2010. godine, a sledeće 19. septembra 2011. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 64266/10 od 4. aprila 2012. godine delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca.

Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž. 5105/12 od 26. avgusta 2013. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 64266/10 od 4. aprila 2012. godine. Presuda je 18. oktobra 2013. godine dostavljena punomoćniku tužioca.

4. Razmatrajući osnovanost ustavne žalbe, Ustavni sud i u ovom slučaju konstatuje da su ispunjeni uslovi da se prilikom ocene da li se postupak vodio u okviru razumnog roka ili ne, uzme u obzir stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Ustav Republike Srbije kojim se jemči pravo na suđenje u razumnom roku, kao element prava na pravično suđenje, i obezbeđuje ustavnosudska zaštita Ustavom zajemčenih prava i sloboda u postupku po ustavnoj žalbi, a iz razloga što sudski postupak, po svojoj prirodi, predstavlja jedinstvenu celinu. U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni parnični postupak , pokrenut 1. aprila 2005. godine podnošenjem tužbe Drugom opštinskom sudu u Beogradu, a pravnosnažno okončan 26. avgusta 2013. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 5105/12 od 26. avgusta 2013. godine, trajao osam godina i četiri meseca.

Razumna dužina trajanja jednog sudskog postupka je relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca koji se moraju uzeti u obzir u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima, a najvažniji su: složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova koji vode postupak i priroda zahteva, odnosno značaj prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioca.

Po oceni Ustavnog suda, predmetni postupak nije bio pravno i činjenično složen, niti zahtevao sprovođenje obimnijeg dokaznog postupka.

Ustavni sud je ocenio da je ovaj spor bio od značaja za podnosioca ustavne žalbe, kao tužioca, jer se radilo o tužbenom zahtevu kojima je tražena naknada materijalne štete na ime razlike invalidske penzije i plate koju bi primao da mu nije prestala profesionalna vojna služba. Ispitujući ponašanje podnosioca, Ustavni sud je utvrdio da on nije doprineo dužem trajanju postupka.

Ocenjujući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud nalazi da je dužem trajanju postupka doprinelo neefikasno postupanje postupanje nadležnih sudova. Naime, Drugi opštinski sud u Beogradu je u periodu od 4. jula 2005. do 1. decembra 2006. godine nije održao nijedno ročište, dok je u toku 2007. i 2008. godine održao samo po jedno ročište. Takođe, ni Prvi osnovni sud u Beogradu u periodu od 30. aprila 2010. do 19. septembra 2011. godine nije održao nijedno ročište.

Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da je podnosiocu ustavne žalbe u parničnom postupku koji je vođen pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P. P. 64266/10 (ranije predmet Drugog Opštinskog suda u Beogradu P. 2771/05) povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je stoga ustavnu žalbu usvojio, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr.zakon i 103/15), i odlučio kao u tački 1. izreke.

5. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosiocu ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 800 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke tom ministarstvu.

Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju je pretrpeo podnosilac ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja, a posebno dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu kompenzaciju za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog neefikasnog postupanja sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu i postojeću praksu ovoga suda, Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.

6. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.





PREDSEDNIK VEĆA


Vesna Ilić Prelić




Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.