Ustavna žalba zbog pogrešne primene pravila o teretu dokazivanja
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, poništio presudu Apelacionog suda i utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Nižestepeni sudovi su pogrešno prebacili teret dokazivanja sa poslodavca na zaposlenog u sporu za naknadu materijalne štete zbog povrede na radu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Predrag Ćetković, Katarina Manojlović Andrić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Lj. T. iz Sopotnice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 3. marta 201 6. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Lj. T . i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 4395/13 od 4. septembra 2013. godine, u stavu prvom izreke, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 4395/13 od 4. septembra 2013. godine, u stavu prvom izreke, i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi podnosioca izjavljen oj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 6273/10 od 12. aprila 2013. godine.
3. Odbacuje se zahtev podnosi oca ustavne žalbe za naknadu štete .
O b r a z l o ž e nj e
1. Lj. T. iz Sopotnice podneo je, 18. novembra 2013. godine, preko punomoćnika A . R, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 4395/13 od 4. septembra 2013. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava, prava na imovinu iz člana 58. Ustava, prava na rad iz člana 60. Ustava i prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta iz člana 25. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo: da je osporenom presudom pravnosnažno odlučeno o njegovom tužbenom zahtevu za naknadu materijalne štete zbog telesnih povreda koje je pretrpeo na radu; da je podnosilac radio kao vozač kamiona kod tuženog, uglavnom na gradilištima, odnosno na poslovima kod kojih je, po samoj njihovoj prirodi, postojao povećan rizik od povređivanja, te je postojala povećana opasnost od nastanka štete; da kako je podnosilac teško povređen, odnosno pretrpeo štetu na radu, njegov poslodavac je, u skladu sa odredbom člana 85. tada važećeg Zakona o radnim odnosima, bio dužan da mu pretrpljenu štetu naknadi po pravilima o odgovornosti za štetu, odnosno prema odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, jer u skladu sa navedenim odredbama lice koje obavlja opasnu delatnost, ovde poslodavac, odgovara za štetu koja nastane u vezi sa takvom delatnošću i to bez obzira na krivicu; da teret dokazivanja okolnosti koje bi isključile odgovornost lica koje obavlja opasnu delatnost pada na to lice, u skladu sa odredbama člana 177. Zakona o obligacionim odnosima; da je upravo pozivajući se na ove odredbe doneta osporena odluka, s tim da su navedene odredbe primenjene potpuno suprotno njihovom smislu; da iz navedenog zakonskog člana proizlazi da je na tuženom teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi isključile njegovu odgovornost prema tužiocu kao oštećenom; da ukoliko tuženi ne dokaže postojanje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost, imalac opasne stvari, odnosno lice koje obavlja opasnu delatnost, kao tuženi, mora biti obavezan da oštećenom, kao tužiocu, u celosti nadoknadi štetu koju je pretrpeo od opasne stvari, odnosno opasne delatnosti; da je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtev podnosioca ust avne žalbe da mu se nadoknadi materijalna šteta, zato što, kako se navodi u obrazloženju presude, podnosilac kao tužilac nije dokazao da je šteta nastala radnjom tuženog, a pri tome sud zanemaruje da, u konkretnom slučaju, nije bitna radnja, odnosno činjenje ili nečinjenje tuženog, već da on odgovara po osnovu pravila objektivne odgovornosti, kao imalac opasne stvari, odnosno lice koje obavlja opasnu delatnost; da je po Apelacionom sudu dovoljno da imalac opasne stvari „istakne“ postojanje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost i da nema obavezu da takvu okolnost dokaže, već da je teret dokazivanja te okolnosti na oštećenom, koji, ukoliko ne dokaže krivicu trećeg lica ili krivicu poslodavca, gubi pravo na naknadu štete, što je apsurdno; da je Apelacioni sud u potpunosti zanemario da, u situaciji kada opasnu delatnost predstavlja obavljanje poslova vozača kamiona za poslodavca, radnje trećih lica koje mogu dovesti do saobraćajne nezgode, a time i do štete za zaposlenog, ne predstavljaju okolnosti koje poslodavac nije mogao predvideti; da je na osnovu navedenog drugostepeni sud, podnosioca ustavne žalbe, krajnje nezakonito, lišio prava na novčanu nadoknadu materijalne štete nastale usled pretrpljenih telesnih povreda nastalih na radu; da kako je podnosilac nezakonito lišen prava na satisfakciju zbog pretrpljenih povreda, to su povređena njegova Ustavom zajemčena prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta i na rad, a sledstveno mu je povređeno i pravo na imovinu; da je u vreme podnošenja tužbe, do izmena pravila parničnog postupka koje su se počele primenjivati početkom 2010. godine, podnosilac imao pravo na izjavljivanje revizije, ali kako je u međuvremenu došlo do izmene Zakona o parničnom postupku, podnosilac je usled neprimereno dugog trajanja postupka lišen prava na reviziju zbog promene cenzusa za izjavljivanje ovog vanrednog pravnog leka, odnosno povređeno mu je pravo na pravno sredstvo.
Podnosilac ustavne žalbe je predložio da „Ustavni sud utvrdi da su mu osporenom presudom povređena Ustavom zajemčena prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta, na pravično suđenje, na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, na imovinu i na rad, da poništi osporenu presudu i naloži Apelacionom sudu u Beogradu donošenje nove odluke kao i da obaveže Republiku Srbiju – Apelacioni sud u Beogradu da mu na ime naknade pretrpljene štete isplati iznos od 3.000.000,00 dinara.
Ustavni sud ukazuje da se podnosilac ustavne žalbe samo usputno i bez iznošenja konkretnih činjenica, pozvao i na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, navodeći da mu je zbog dugog trajanja postupka povređeno ovo ustavno pravo, ali vezujući dužinu trajanja postupka zapravo za povredu prava na pravno sredstvo jer je izgubio mogućnost izjavljivanja revizije zbog zakonske promene imovinskog cenzusa. Imajući u vidu navedeno, kao i to da se Ustavni sud kod odlučivanja kreće u granicama postavljenog zahteva, te da podnosilac nije tražio utvrđenje povrede ovog prava, Sud se nije upuštao u utvrđivanje osnovanosti formalne tvrdnje podnosioca da mu je u predmetnom parničnom postupku povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku , izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 6273/10 od 12. aprila 2013. godine, u stavu prvom izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kojim je tražio da se obaveže tuženi Građevinsko preduzeće „P.“ a.d. Z. da tužiocu naknadi materijalnu štetu zbog pretrpljene povrede na radu u označenom iznosu, sa opredeljenom zakonskom zateznom kamatom, te da se obaveže tuženi da tužiocu plaća novčanu rentu u označenom iznosu, dok je u stavu drugom izreke odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka. U stavu trećem izreke presude obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u označenom iznosu, a u stavu četvrtom izreke odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno: da je tokom postupka nesumnjivo utvrđeno da je tužilac za vreme rada u Ruskoj Federaciji doživeo povredu na radu; da je tužilac kao radnik tuženog, vozač teretnog vozila, 15. avgusta 1995. godine na radu u Rusiji doživeo saobraćajnu nezgodu i da za tu saobraćajnu nezgodu tužilac nije oglašen krivim; da je tužilac u saobraćajnoj nezgodi zadobio teške telesne povrede, zbog kojih se nalazio na lečenju i bolovanju do 7. avgusta 1996. godine, kada je penzionisan; da tuženi kao poslodavac kod koga je tužilac radio u trenutku nezgode nije isplatio tužiocu nikakvu naknadu; da okolnost da je tužilac pretrpeo štetu kao radnik tuženog preduzeća u izvršavanju radnog zadatka, sama po sebi nije dovoljna za zasnivanje odgovornosti tuženog, u smislu člana 85. stav 1. Zakona o radnim odnosima, ako je šteta nastala isključivo radnjom trećeg lica, a što predstavlja razlog za oslobađanje tuženog od odgovornosti, u smislu odredbe člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima; da tokom postupka tužilac nije dokazao da je šteta nastala radnjom tuženog, da bi tuženi bio odgovoran za naknadu štete tužiocu, kao što nije dokazao da je šteta nastala radnjom trećeg lica – ruskog vozača, jer nije priložio i predložio izvođenje dokaza u pogledu prekršajne ili krivične odgovornosti trećeg lica; da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja sud nalazi da su ispunjeni uslovi za oslobođenje od odgovornosti tuženog za naknadu materijalne štete tužiocu, shodno odredbi člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, te je stoga odbijen predmetni tužbeni zahtev.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 4395/13 od 4. septembra 2013. godine, u stavu prvom izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je prvostepena presuda u stavovima prvom i drugom njene izreke. U stavu drugom izreke osporene presude ukinuto je rešenje o troškovima parničnog postupka sadržano u stavu trećem izreke prvostepene presude i predmet je u tom delu vraćen istom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, navedeno: da je, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtev tužioca za naknadu materijalne štete i isplatu novčane rente, iz razloga što je, u konkretnom slučaju, nesumnjivo utvrđeno da je tužilac pretrpeo štetu u vreme kada je bio zaposlen kog tuženog, i to za vreme rada, ali da tužilac nije dokazao da je šteta nastala radnjom tuženog; da je, prema oceni Apelacionog suda, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud utvrdio sve bitne i odlučne činjenice koje su relevantne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, te pravilnom primenom materijalnog prava, odbio tužbeni zahtev tužioca, sa pravilnim obrazloženjem i zaključkom da je tužilac tokom postupka propustio, da saglasno odredbi člana 223. stav 2. Zakona o parničnom postupku, predloži dokaze na okolnost postojanja uzročno-posledične veze između radnji tuženog i materijalne štete koju je tužilac pretrpeo; da je neosnovano pozivanje u žalbi na objektivnu odgovornost tuženog u smislu čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što je tokom prvostepenog postupka nesumnjivo utvrđeno da šteta nije nastala radnjom tuženog, da bi on mogao biti odgovoran za naknadu štete tužiocu.
Ustavni sud ukazuje da je Odlukom Ustavnog suda Už-941/2013 od 15. jula 2015. godine usvojena žalba Lj. T, ovde podnosioca ustavne žalbe, i utvrđeno da je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3899/12 od 21. novembra 2012. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, te je navedena presuda poništena i određeno je da isti sud donese novu odluku o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 6273/10 od 14. marta 2012. godine. Inače, presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3899/12 od 21. novembra 2012. godine pravnosnažno je odlučeno o delu tužbenog zahteva podnosioca za naknadu nematerijalne štete, dok je osporenom presudom u ovom predmetu pravnosnažno odlučeno o delu zahtevu podnosioca za naknadu materijalne štete i isplatu novčane rente, a obe presude su donete u istom parničnom postupku koji je vođen po tužbi podnosioca za naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog pretrpljene povrede na radu.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: da je fizički i psihički integritet nepovrediv (član 25.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugih državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona; da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti manja od tržišne; da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine; da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.); da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom; da svako ima pravo na slobodan izbor rada; da su svima pod jednakim uslovima dostupna sva radna mesta, da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. st. 1. - 4.).
Članom 85. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“, broj 45/91), koji je bio na snazi u vreme povrede tužioca, bilo je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, preduzeće je dužno da radniku naknadi štetu po načelima o odgovornosti za štetu.
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)), koje su od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari, propisano je: da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da se za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara bez obzira na krivicu i da se za štetu bez obzira na krivicu odgovara i u drugim slučajevima predviđenim zakonom (član 154.); da se šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete (član 173.); da je za štetu od opasne stvari odgovoran njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti, odgovorno je ono lice koje se njom bavi (član 174.); da se imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti i da se imalac oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti (član 177. st. 1. i 2.).
5. U vezi osporavanja presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 4395/13 od 4. septembra 2013. godine sa stanovišta istaknute povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud nalazi da podnosilac svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, zasniva na tome da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtevu pogrešno primenio merodavno pravo.
Imajući u vidu navode ustavne žalbe, te činjenicu da je osporenom presudom, u stavu prvom izreke, pravnosnažno odlučeno o tužbenom zahtevu podnosioca ustavne žalbe i njegovom zahtevu za naknadu troškova postupka, dok je, u stavu drugom izreke ukinuta prvostepena odluka kojom je podnosilac obavezan da naknadi troškove postupka tuženom i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Ustavni sud nalazi da podnosilac ustavne žalbe, u suštini, osporava presudu Apelacionog suda, u stavu prvom izreke, te je u tom delu i cenio osporenu presudu.
Ustavni sud konstatuje da je pravilnu primenu materijalnog i procesnog prava, pre svega, nadležan da ceni viši sud, u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Međutim, Ustavni sud nalazi da proizvoljna i arbitrerna primena materijalnog i procesnog prava može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, te da u određenim situacijama, koje prvenstveno zavise od činjenica i okolnosti konkretnog slučaja i od utemeljenosti ustavnopravnih razloga navedenih u ustavnoj žalbi, ima osnova da se u postupku po ustavnoj žalbi povreda prava iz člana 32. stav 1. Ustava, ceni i sa stanovišta pravilne primene materijalnog i procesnog prava.
Ustavni sud pri tome ukazuje da tokom predmetnog postupka nije bilo sporno da je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo štetu (tešku telesnu povredu) za vreme dok je bio zaposlen kod tuženog, kao svog poslodavca, i to za vreme rada, vozeći za poslodavca kamion u Rusiji, jer se pod povredom na radu podrazumeva svaka povreda koja je uzročno vezana za obavljanje poslova i zadataka povređenog zaposlenog lica.
Međutim, po oceni Suda, proizvoljan je i sa stanovišta zaštite prava na pravično suđenje ustavnopravno neprihvatljiv stav postupajućih sudova iznet u prvostepenoj i drugostepenoj presudi da tužbeni zahtev podnosioca za naknadu materijalne štete treba odbiti jer „ tužilac nije dokazao da je šteta nastala radnjom tuženog, da bi isti bio odgovoran za naknadu štete tužiocu“ i da „takođe, tužilac nije dokazao da je šteta nastala radnjom trećeg lica – ruskog vozača , jer nije priložio i predložio izvođenje dokaza pribavljanjem dokaza u pogledu prekršajne ili krivične odgovornosti trećeg lica“.
Polazeći od odredaba člana 177. Zakona o obligacionim odnosima, koje su u prvostepenoj i osporenoj presudi navedene kao relevantne za presuđenje konkretnog radnog spora, a prema kojima se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti, Ustavni sud nalazi da teret dokazivanja okolnosti koje bi isključile odgovornost poslodavca ovde mora da leži na tuženom kao imaocu opasne stvari, odnosno licu koje obavlja opasnu delatnost, a ukoliko on ne dokaže postojanje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost, obavezan je da oštećenom nadoknadi štetu koju je pretrpeo usled upotrebe opasne stvari, odnosno vršenja opasne delatnosti. Odgovornost poslodavca se inače prvenstveno zasniva na principu pretpostavljene krivice, i ona je merodavna za naknadu štete koju je zaposleni pretrpeo na radu, a ako se radi i o opasnoj stvari ili delatnosti, takva odgovornost je objektivne prirode i ne vezuje se za krivicu poslodavca, pa je na tužiocu samo da dokaže da je štetu pretrpeo obavljajući rad za poslodavca, a nikako nije na njemu procesni teret da dokazuje da je poslodavac kriv za štetu, kako to neprihvatljivo zaključuje žalbeni sud. Pored toga, Ustavni sud nalazi da nije prihvatljiv ni stav suda da je tužilac trebalo da dokaže da je do štete došlo radnjom trećeg lica, jer to može biti osnov isključenja odgovornosti poslodavca koji je imalac opasne stvari ili koji obavlja opasnu delatnost, pa jedino poslodavac (tuženi) ima i obavezu i interes da dokazuje postojanje takvih okolnosti, ako su uopšte od konkretnog značaja za zakonito presuđenje. Iz iznetog stava postupajućih sudova proizlazi da predmetnu parnicu tužilac gubi u svakom slučaju - ili zato što nije dokazao krivicu trećeg lica (iako to ne može biti njegova procesna obaveza), ili upravo zato što takvu krivicu jeste dokazao jer bi time on, suprotno svojim legitimnim interesima, mogao da stvori neposredan osnov protivnoj parničnoj strani za isključenje njene odgovornosti za naknadu nesporno pretrpljene štete. Takođe, za uspešnu odbranu tuženog od postavljenih materijalnopravnih zahteva prema njemu kao poslodavcu, ne može biti dovoljno to da on istakne da je do štete došlo radnjom trećeg lica, a ne njegovom radnjom, jer time još uvek nije dokazao da je odgovornost tuženog isključena, iako je taj procesni teret na njemu usled dejstva bilo (primarnog) principa pretpostavljene krivice ili principa objektivne odgovornosti za štetu koje je zaposleni pretrpeo na radu.
Prema tome, stav drugostepenog suda u osporenoj presudi u pogledu tereta dokazivanja okolnosti koje mogu isključiti odgovornost tuženog poslodavca za naknadu štete svom zaposlenom predstavlja očigledno proizvoljnu i arbitrernu primenu pre svega procesnog, a time i materijalnog prava, te je ustavnopravno neprihvatljiv sa stanovišta Ustavom zajemčenih garancija prava na pravično suđenje. Identično stanovište Sud je zauzeo i u navedenoj Odluci Už-941/2013 od 15. jula 2015. godine (videti na: www.ustavni.sud.rs).
Stoga je Ustavni sud, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07, 99/2011, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), u tački 1. izreke, prvi deo, usvojio ustavnu žalbu i utvrdio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 4395/13 od 4. septembra 2013. godine, u stavu prvom izreke, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede prava mogu otkloniti samo poništajem presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 4395/13 od 4. septembra 2013. godine, u stavu prvom izreke, i određivanjem da se u ponovnom postupku donese nova odl uka o žalbi podnosioca izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 6273/10 od 12. aprila 2013. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona, odlučio kao u tački 2. izreke.
Odlučujući o zahtevu podnosioca ustavne žalbe za naknadu štete, Ustavni sud je ocenio da podnosilac takav zahtev nije opredelio ni u pogledu vrste naknade štete, niti u pogledu osnova naknade štete, a saglasno odredbi člana 85. Zakona o Ustavnom sudu, pa je takav zahtev podnosioca odbacio, odlučujući kao u tački 3. izreke.
6. S obzirom na to da je Sud utvrdio da je podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje i da je kao meru otklanjanja posledica učinjene povrede prava poništio osporenu drugostepenu presudu, to nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o eventualnim povredama drugih označenih ustavnih prava podnosioca, jer je na ovaj način parnični postupak i dalje u toku, pa je ustavna žalba u tom delu preuranjena.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je u drugom delu tačke 1. izreke odbacio ustavnu žalbu izjavljenu zbog povrede prava iz čl. 25, 36, 58. i 60. Ustava, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, zbog nepostojanja pretpostavki utvrđenih Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
7. Saglasno svemu navedenom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.