Odbijena ustavna žalba protiv rešenja o odbacivanju zahteva za zaštitu zakonitosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije. Utvrđeno je da Vrhovni sud nije povredio pravo na pravično suđenje ni pravo na pravno sredstvo kada je odbacio zahtev za zaštitu zakonitosti.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi maloletne Valentine Milićević iz Sečnja, koju zastupa zakonski zastupnik otac Miladin Milićević iz Sečnja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. septembra 2011. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba maloletne Valentine Milićević izjavljena protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 215/09 od 16. aprila 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Maloletna Valentina Milićević iz Sečnja, koju zastupa zakonski zastupnik otac Miladin Milićević iz Sečnja je, preko punomoćnika Miroslava Miloševića, advokata iz Rume, podnela Ustavnom sudu 9. juna 2009. godine ustavnu žalbu protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 215/09 od 16. aprila 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na pravno sredstvo zajemčenog odredbom člana 36. stav 2. Ustava.
U ustavnoj žalbi se navodi da je Vrhovni sud Srbije odbacio zahtev za zaštitu zakonitosti podnositeljke kao nedozvoljen, iako je zahtev izjavljen po jedinom osnovu po kome se može podneti, u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku, a u zahtevu je detaljno obrazloženo u čemu se ogleda nezakonito raspolaganje stranaka. Podnositeljka je predložila da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Podnositeljka ustavne žalbe je kao tužilja u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom, podnela zahtev za zaštitu zakonitosti protiv presude Okružnog suda u Zrenjaninu Gž. 2092/08 od 6. januara 2009. godine, u kome je istakla da je navedenom presudom učinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 361. stav 1. i stav 2. tač. 5) i 12) Zakona o parničnom postupku.
Osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 215/09 od 16. aprila 2009. godine odbačen je kao nedozvoljen zahtev za zaštitu zakonitosti podnositeljke ustavne žalbe podnet protiv presude Okružnog suda u Zrenjaninu Gž. 2092/08 od 6. januara 2009. godine. U obrazloženju rešenja je navedeno da stranka, kao i javni tužilac, može izjaviti zahtev za zaštitu zakonitosti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) Zakona o parničnom postupku, a ne i zbog drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, niti zbog pogrešne primene materijalnog prava. U obrazloženju rešenja je takođe navedeno da se u zahtevu za zaštitu zakonitosti podnositeljka formalno pozvala na bitnu povredu odredbe člana 361. stav 2. tačka 5) Zakona o parničnom postupku, ali pritom nije navela razloge koji se mogu podvesti pod tu bitnu povredu, te da formalno pozivanje podnositeljke na zakonom propisan razlog za izjavljivanje zahteva za zaštitu zakonitosti ne čini zahtev dozvoljenim. Vrhovni sud Srbije je, takođe, ocenio da pozivanjem na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 12) Zakona o parničnom postupku, kao i na nejednako postupanje sudova u Zrenjaninu, podnositeljka u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje, ocenu izvedenih dokaza i pogrešnu primenu materijalnog prava, što ne predstavlja zakonom propisan i dozvoljen razlog za izjavljivanje ovog vanrednog pravnog leka.
4. Odredbama Ustava, na koje se podnositeljka poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.).
Ustavni sud nalazi da su za odlučivanje o osnovanosti ustavne žalbe od značaja odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04) (u daljem tekstu: ZPP), kojima je, pre izmena i dopuna ovog zakona objavljenih u „Službenom glasniku RS“, broj 119/09, bilo propisano: da stranke mogu slobodno raspolagati zahtevima koje su stavile u toku postupka i da se mogu odreći svog zahteva, priznati zahtev protivnika i poravnati se, kao i da sud neće dozvoliti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala (član 3. st. 2. i 3.); da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvek postoji ako je protivno odredbama ovog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka iz člana 3. stav 3. (član 361. stav 2. tačka 5)); da javni tužilac može podići zahtev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupaka iz člana 361. stav 2. tačka 5) ovog zakona (član 417.); da ukoliko javni tužilac ne podigne zahtev za zaštitu zakonitosti u rokovima predviđenim zakonom, stranka koja je podnela predlog, ovlašćena je da u roku od 30 dana od dana prijema obaveštenja da javni tužilac neće izjaviti zahtev za zaštitu zakonitosti sama izjavi ovaj pravni lek (član 418.).
5. Razmatrajući ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 215/09 od 16. aprila 2009. godine, Ustavni sud je ocenio da je rešenje koje je ustavnom žalbom osporeno, doneo Ustavom i zakonom ustanovljen sud u granicama svoje nadležnosti i u postupku sprovedenom u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Po oceni Ustavnog suda, Vrhovni sud Srbije je obrazložio svoje pravno stanovište u ovoj pravnoj stvari, tako da se ne može smatrati da je ono posledica proizvoljnog tumačenja i neprihvatljive primene merodavnog prava. Takođe, Ustavni sud je ocenio da je Vrhovni sud Srbije izveo ustavnopravno prihvatljiv zaključak kada je našao da je zahtev za zaštitu zakonitosti podnositeljke ustavne žalbe nedozvoljen. Naime, zahtev za zaštitu zakonitosti je vanredni pravni lek koji se može izjaviti isključivo u slučaju postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) ZPP, tj. ako je protivno odredbama tog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka. Iako iz predmetnog zahteva za zaštitu zakonitosti proizlazi da je, pored ostalog, izjavljen sa pozivom na bitnu povredu odredaba postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) ZPP, formalno pozivanje podnositeljke na zakonom propisan razlog za izjavljivanje zahteva za zaštitu zakonitosti ne čini po sebi zahtev dozvoljenim, posebno u situaciji kada nisu navedeni bilo kakvi razlozi koji se sadržinski mogu podvesti pod tu bitnu povredu odredaba procesnog zakona.
Prema navodima ustavne žalbe, u obrazloženju osporenog rešenja je navedeno da je Vrhovni sud Srbije „našao da je zahtev nedozvoljen, s obzirom da je izjavljen protiv odluka protiv kojih se po zakonu ne može podneti“ i da „...na osnovu celokupnog činjeničnog i pravnog osnova proizlazi da presude protiv kojih je izjavljen nisu zasnovane na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka“. Ustavni sud je utvrdio da su netačni ovi navodi ustavne žalbe, s obzirom na to da obrazloženje osporenog rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 215/09 od 16. aprila 2009. godine ne sadrži ocenu tog suda o dozvoljenosti zahteva za zaštitu zakonitosti sa stanovišta odluka protiv kojih se zahtev može izjaviti, niti ocenu dozvoljenosti raspolaganja stranaka u predmetnoj parnici.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 215/09 od 16. aprila 2009. godine podnositeljki ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravično suđenje, koje je zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Ocenjujući postojanje povrede prava na pravno sredstvo, Ustavni sud je konstatovao da ustavna garancija iz člana 36. stav 2. Ustava ne podrazumeva obavezno obezbeđivanje pravne zaštite i u postupku po vanrednim pravnim sredstvima. Međutim, ovaj sud je na stanovištu da, ukoliko je odgovarajućim procesnim zakonom propisano neko vanredno pravno sredstvo, do povrede označenog prava može doći ako se licu uskrati mogućnost njegovog korišćenja. Polazeći od toga da je osnovna pretpostavka za ostvarivanje prava na svako, pa i vanredno pravno sredstvo, da je ono izjavljeno na način i pod uslovima propisanim zakonom, a imajući u vidu ocenu ovog suda da u konkretnom slučaju odbacivanjem zahteva za zaštitu zakonitosti kao nedozvoljenog, nije povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje, Ustavni sud ocenjuje da joj time nije povređeno ni pravo na pravno sredstvo, jer nisu bili ispunjeni procesni uslovi da Vrhovni sud Srbije meritorno odlučuje o podnetom pravnom leku.
Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 215/09 od 16. aprila 2009. godine odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07).
6. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević