Odluka Ustavnog suda o povredi prava na imovinu zbog neizvršenja sudske odluke
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na imovinu zbog nemogućnosti sprovođenja izvršenja protiv dužnika sa društvenim kapitalom. Sud je dosudio podnosiocima naknadu materijalne štete u visini njihovih potraživanja, koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-966/2015
09.03.2017.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Dragana Vukovića, Dušana Lazića i Slavka Poluge, svih iz Čačka, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 9. marta 2017. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Dragana Vukovića, Dušana Lazića i Slavka Poluge i utvrđuje da je u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu I. 1226/11 podnosiocima ustavne žalbe povređeno pravo na imovinu, zajemčeno odredbom člana 58. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu materijalne štete svakom u visini potraživanja utvrđenih rešenjem o izvršenju Osnovnog suda u Čačku I. 1226/11 od 14. septembra 2011. godine, umanjenih za iznose koji su po tom osnovu eventualno isplaćeni. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
3. Odbacuje se ustavna žalba Dragana Vukovića, Dušana Lazića i Slavka Poluge izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Čačku R4 I. 59/14 od 30. oktobra 2014. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rž g. 241/14 od 26. novembra 2014. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dragan Vuković, Dušan Lazić i Slavko Poluga, svi iz Čačka, podneli su Ustavnom sudu, 1. oktobra 2013. godine, preko punomoćnika Snežane Jokić, advokata iz Leskovca, ustavnu žalb u zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 58. stav 1. Ustava Republike Srbije, u izvršnim postup ku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu I. 1226/11. Podnosioci su istakli zahteve za naknadu nematerijalne štete, kao i materijalne štete opredeljene rešenjem o izvršenju donetom u osporenom postupku. Po ustavn oj žalb i bio je formiran predmet Už-7787/2013.
Nakon početka primene odredaba člana 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, broj 101/13), kojima je za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji još uvek nije okončan predviđeno posebno, novo pravno sredstvo, prema kome o učinjenoj povredi prava, pre Ustavnog suda, odlučuje nadležni redovni sud, Ustavni sud je ustavnu žalbu ustupio na nadležnost redovnom sudu.
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rž g. 241/14 od 2 6. novembra 2014. godine odbijena je žalba podnosilaca ustavne žalbe i potvrđeno osporeno rešenje Višeg suda u Čačku R4 I. 59/14 od 30. oktobra 2014. godine kojim je utvrđeno da je podnosiocima ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu I. 1226/11, naloženo tom sudu da preduzme odgovorajuće mere radi njegovog okončanja, delimično usvojen zahtev podnosilaca ustavne žalbe i o dređena primerena naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku svakom u iznosu od po 200 evra i dosuđeni troškovi postupka. Nakon toga, Viši sud u Čačku je dopisom R4 I. 59/14 od 10. februara 2015. godine Ustavnom sudu ustupio predmet radi odlučivanja o povredi prava na imovinu podnosilaca ustavne žalbe, kao i o zahtevu za naknadu materijalne štete. Po ustupanju predmeta, predmet je u Ustavnom sudu dobio novi broj Už-966/2015.
Podnosioci ustavne žalbe podneli su 18. februara 2015. godine, preko istog punomoćnika, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Višeg suda u Čačku R4 I. 59/14 od 30. oktobra 2014. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rž g. 241/14 od 26. novembra 2014. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama čl . 32. i 58. Ustava Republike Srbije.
U ovoj ustavnoj žalbi podnosioci navode da dosuđena visina nematerijalne štete nije nikakva satisfakcija, te da je toliko beznačajna da ne može da nadomesti čekanje na okončanje postupka, a da sud nije obrazložio zbog čega je tu satisfakciju predstavlja dosuđeni iznos, a ne iznosi koje je Ustavni sud utvrđivao tokom 2012. i 2013. godine od 100 evra po svakoj godini ili iznos od 2.000 evra koji dosuđuje sud u Strazburu u identičnim predmetima.
Ustavni sud je ustavnu žalb u od 1. oktobra 2013. godine u neodlučenom delu zahteva kojim je traženo da se utvrdi povreda prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava spojio sa ustavnom žalbom od 18. februara 2015. godine radi zajedničkog razmatranja i odlučivanja, u skladu sa odredbama člana 43. st. 1. i 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13).
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, na osnovu navoda ustavne žalbe, te uvidom u celokupnu dokumentaciju koja je uz nju priložena, kao i u osporena rešenja, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari.
Podnosioci ustavne žalbe su, u svojstvu izvršnih poverilaca, podneli Osnovnom sudu u Čačku predlog za izvršenje protiv Kompanije „Sloboda“ a.d. „Sloboda aparati“ a.d. iz Čačka, i to plenidbom i prenosom novčanih sredstava sa tekućih računa izvršnih dužnika. Predlozi su podneti na osnovu izvršne isprav e koj om je obavezan izvršni dužnik da podnosiocima ustavne žalbe isplati razliku zarade, a Osnovni sud u Čačku je na osnovu tog predloga odredio izvršenje.
U obrazloženjima osporenih rešenja navedeno je: da činjenica da je osporeni postupak tekao preko tri godine ukazuje da nije poštovan razuman rok za sprovođenje izvršenja; da izvršni poverioci nisu doprineli dugom trajanju postupka; da izvršni dužnik nije postupao po nalozima suda, onemogućavajući svim sredstvima da se izvršenje sprovede, zbog čega sud nije postupao efikasno; da je dosuđeni iznos naknade primeren, jer ona predstavlja određeni vid satisfakcije, a zajedno sa izrečenom merom za ubrzanje postupka utiče na ostvarivanje ovog postupka, odnosno na njegovo ubrzanje i okončanje, kao i dalje sprečavanje povrede prava; da se visina primerene naknade određuje u zavisnosti od okolnosti svakog slučaja, pri čemu se posebno ceni složenost predmeta, postupanje suda, ponašanje predlagača i značaj spora za podnosioca zahteva.
4. Odredbom člana 58. stav 1. Ustava jemči se mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona.
5. Analizirajući navode ustavne žalbe o neodlučenom delu zahteva kojim je traženo da se utvrdi povreda prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Čačku u predmetu I. 1226/11, Ustavni sud konstatuje da je Evropski sud za ljudska prava, 29. januara 2013. godine, doneo odluku o dopuštenosti predstavke u predmetu Marinković protiv Srbije, u kojoj je podsetio na svoju ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se tužena država dosledno smatra odgovornom ratione personae za neizvršenje presuda donetih protiv preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom, što podrazumeva da srpski organi mogu, a fortiori, biti odgovorni i u vezi sa onim preduzećima gde je kasnije došlo do promene akcijskog kapitala, što za posledicu ima pretežan državni i društveni kapital, te da se podnosiocima predstavki, kad god se utvrde povrede Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i/ili Protokola broj 1 uz ovu konvenciju, dosuđuje naknada i materijalne i nematerijalne štete, pri čemu se od tužene države zahteva da iz sopstvenih sredstava isplati iznose dosuđene pravnosnažnim domaćim presudama. Evropski sud je u obrazloženju navedene odluke napomenuo da se ustavna žalba još ne može smatrati delotvornom u slučajevima koji uključuju odgovornost tužene države za neizvršenje presuda protiv društvenih preduzeća u postupku restrukturiranja i da u budućim slučajevima taj sud može ponovo razmotriti svoj stav, ako postoji jasan dokaz da je Ustavni sud naknadno uskladio u potpunosti svoj pristup sa relevantnom praksom Evropskog suda.
Evropski sud za ljudska prava je nakon toga u Odluci od 26. novembra 2013. godine, povodom predstavke broj 65713/13 koju je Vasvija Ferizović iz Novog Pazara podnela protiv Srbije, konstatovao da je Ustavni sud u potpunosti harmonizovao svoj pristup sa praksom Evropskog suda u pogledu neizvršenja presuda protiv preduzeća u društvenoj svojini koja su u postupku restrukturiranja, na način što je svojim odlukama pored utvrđene povrede „prava na suđenje u razumnom roku“ i povrede „prava na mirno uživanje imovine“, naložio državi da isplati naknadu nematerijalne štete i materijalne štete u visini iznosa opredeljenih u domaćim presudama.
Imajući u vidu navedeno, po oceni Ustavnog suda, propust suda da namiri potraživanja podnosilaca ustavne žalbe utvrđena u izvršnoj ispravi, a protiv dužnika Kompanije „Sloboda“ a.d. „Sloboda aparati“ a.d. iz Čačka, u konkretnom slučaju, predstavlja i povredu prava podnosilaca na mirno uživanje imovine zajemčenog odredbom člana 58. stav 1. Ustava, koju čini potraživanje utvrđeno sudskom odlukom (sličan stav izražen je i u Odluci Ustavnog suda Už-1712/2010 od 21. marta 2013. godine, dostupno na internet stranici: www.ustavni.sud.rs). S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15), pa je odlučio kao u tački 1. izreke.
Polazeći od navedenog, a uzimajući u obzir i praksu međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud je utvrdio pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu materijalne štete u visini iznosa utvrđenih označenim rešenjem o izvršenju, a koji im nisu isplaćeni (videti Odluku Ustavnog suda Už - 5551/2011 od 20. juna 2013. godine). Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, u tački 2. utvrdio pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu materijalne štete svakom u visini iznosa potraživanja utvrđenih rešenjem o izvršenju naveden om u izreci ove odluke , umanjenih za iznose koji su po tom osnovu eventualno isplaćeni. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu, saglasno odredbama člana 1. Zakona o dopuni Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 103/15).
Ustavni sud ukazuje da bi nedosuđivanje naknade materijalne štete podnosiocima ustavne žalbe bilo u direktnoj suprotnosti i sa odredbom člana 60. stav 4. Ustava, kojom je proklamovana neotuđivost prava iz radnog odnosa koju su podnosioci pokušali na prinudan način da ostvare u navedenom izvršn om postupku. Ustavni sud takođe ukazuje da je u predmetu Premović protiv Srbije (broj predstavke 61920/09) Evropski sud za ljudska prava izrazio stav da odgovorna država mora da obezbedi izvršenje pravnosnažnih domaćih presuda donetih u korist podnosioca predstavke, i to iz sopstvenih sredstava, u visini iznosa dosuđenih tim presudama, umanjenih za eventualno već isplaćene iznose.
6. Polazeći zatim od sadržine ustavne žalbe izjavljene protiv osporenih rešenja, Ustavni sud je utvrdio da podnosioci svojim navodima i pozivanjem na povredu prava na pravično suđenje prevashodno ističu nezadovoljstvo iznosima koji su im na ime primerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dosuđeni tim rešenjima.
Ustavni sud, najpre, ukazuje da je zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, ustanovljen kao pravno sredstvo nakon izmena i dopuna Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, broj 101/13), preventivno-kompenzatornog karaktera, odnosno da pored ubrzanja postupka predviđa i mogućnost isplate naknade zbog dugog trajanja postupka. Primarni cilj ovog pravnog sredstva jeste njegov preventivni karakter, odnosno ubrzanje i okončanje postupka. Po oceni Ustavnog suda, osnovanost i visina novčane naknade su stvar sudske procene takvog zahteva i zavise od ponašanja podnosioca u konkretnom postupku, složenosti predmeta i značaja spornog prava za podnosioca. Takođe, Ustavni sud je stanovišta da se naknada mora primeriti standardu života građana i materijalnim mogućnostima Republike Srbije. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da o dosuđenom iznosu naknade nematerijalne štete ne može odlučivati kao instancioni sud u odnosu na nadležne redovne sudove.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud konstatuje da je osporenim rešenjima utvrđeno da je podnosiocima ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, naloženo sudu da preduzme sve mere da se osporeni stečajni postupak okonča u najkraćem mogućem roku i određena primerena naknada za povredu navedenog prava u iznosima od po 200 evra, te da su sudovi koji su doneli ta rešenja jasno naveli razloge na kojima temelje svoje odluke. Takođe, polazeći od same suštine naknade nematerijalne štete kojom se oštećenima pruža odgovarajuće zadovoljenje, kao i od životnog standarda i materijalnih prilika u Republici Srbiji, Ustavni sud ocenjuje da navedeni iznos primerene naknade u konkretnom slučaju nije nerazuman, posebno ako se ima u vidu priroda i suština pravnog sredstva - zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Isto tako, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi da li je dosuđena naknada odgovarajuća i dovoljna i sa aspekta sudske prakse Ustavnog suda. Naime, podnosilac može tvrditi da je „žrtva“ povrede prava na suđenje u razumnom roku ukoliko je iznos koji je dodeljen manji od iznosa koji se dodeljuje u sličnim slučajevima (videti presude Evropskog suda za ljudska prava Cocchiarella protiv Italije, broj predstavke 64886/01, st. 65-107, i Carić protiv Hrvatske , broj predstavke 58650/12, stav 39.). S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je nadležni sud u ovom slučaju podnosiocu dosudio novčanu naknadu zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku i obrazložio razloge na kojima temelji svoju odluku. Ustavni sud takođe primećuje da je dosuđena naknada niža u poređenju sa iznosima koje u sličnim predmetima utvrđuje ovaj sud. Međutim, polazeći od same suštine naknade nematerijalne štete kojom se oštećenima pruža odgovarajuće zadovoljenje, kao i životnog standarda i materijalnih prilika u Republici Srbiji, Ustavni sud ocenjuje da visina navedenog iznosa nije nerazumna, posebno ako se ima u vidu priroda i suština pravnog sredstva - zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
U vezi sa istaknutom povredom prava na imovinu iz člana 58. Ustava osporenim rešenjima, Ustavni sud konstatuje da u postupcima u vezi imovine, povreda imovinskih prava prvenstveno treba da bude sagledana u odnosu na garancije prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava. Ovo iz razloga što Ustavom zajemčeno pravo na imovinu podrazumeva pre svega garancije zaštite od nedozvoljenog mešanja javne vlasti u ostvarivanje zakonito stečenih svojinskih i drugih imovinskih prava pojedinaca. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu istaknute povrede prava na pravično suđenje, ustavnopravno neprihvatljivo je i ukazivanje podnosilaca na povredu osporenim rešenjima prava na imovinu, zajemčenog odredbom člana 58. stav 1. Ustava.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u celu podnetom protiv osporenih rešenja, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, pa je odlučio kao u tački 3. izreke.
7. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić