Odbacivanje ustavne žalbe radi priznavanja svojstva zakupca bez formalnog ugovora
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu Mirjane Vesović, kojom je tražila priznavanje svojstva zakupca na neodređeno vreme na stanu koji je dugo koristila bez ugovora. Sud je ocenio da dugogodišnje korišćenje, čak i uz prećutnu saglasnost vlasnika, ne može zameniti formalni akt.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-981/2011
12.07.2011.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Mirjane Vesović iz Kragujevca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 12. jula 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Mirjane Vesović izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Kragujevcu P. 1263/10 od 11. avgusta 2010. godine i presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. 4120/10 od 21. januara 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Mirjana Vesović iz Kragujevca, preko punomoćnika Dragoljuba Joksimovića, advokata iz Kragujevca, podnela je Ustavnom sudu 2. marta 2011. godine ustavnu žalbu protiv presude Osnovnog suda u Kragujevcu P. 1263/10 od 11. avgusta 2010. godine i presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. 4120/10 od 21. januara 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je u parničnom postupku koji je prethodio podnošenju ustavne pravnosnažno odbijen njen tužbeni zahtev kojim je tražila da se utvrdi prema tuženom, kao vlasniku stana u državnoj svojini, da je ona bila zakupac na neodređeno vreme na predmetnom stanu. Podnositeljka ustavne žalbe je navela da je od 1983. godine pa do iseljeljenja 2010. godine, zbog rušenja predmetnog stana, sa članovima svoje porodice neprekidno koristila predmetni stan ponašajući se kao nosilac stanarskog prava, a potom kao zakupac stana .Podnositeljka je navela da je u navedenom vremenskom periodu uredno plaćala stanarinu i da je uredno izmirilavala komunalne obaveze vezane za predmetni stan. Smatra da joj se ne može uskratiti sticanja svojstva zakupca na neodređeno vreme zbog nedostaka formalnog akta, a imujuću u vidu dug period nesmetanog korišćenja stana uz prećutnu saglasnost tuženog. Podnositeljka ustavne žalbe ističe da je s obzirom na opisano ponašanje ispunjavala uslove propisane Zakonom o stanovanju i Odlukom Skupštine grada Kragujevca da tuženi s njom zaključi ugovor o zakupu na neodređeno vreme. Dalje je navela da se u više navrata obraćala tuženom u cilju zaključenja ugovora o zakupu predmetnog stana na neodređeno vreme, ali da tuženi nije nijednom odgovorio na njene zahteve.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
3. U postupku prethodnog ispitivanja ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud u Kragujevcu P. 1263/10 od 11. avgusta 2010. godine, u stavu prvom izreke, odbio kao neosnovan zahtev tužilje, ovde podnositeljke ustavne žalbe, kojim je tražila da se utvrdi prema tuženom Gradu Kragujevcu, kao vlasniku stana u državnoj svojini, da je ona bila zakupac na neodređeno vreme na bliže opisanom stanu, a što je tuženi dužan priznati i trpeti, dok je u stavu drugom izreke obavezana tužilja da tuženom naknadi parnične troškove.
Apelacioni sud u Kragujevcu je osporenom presudom Gž. 4120/10 od 21. januara 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužilje, ovde podnositeljke ustavne žalbe, i potvrdio osporenu prvostepenu presudu.
4. Odredbama Ustava na čije povrede se poziva podnositeljka ustavne žalbe, jemči se svakome pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.), kao i mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.).
5. Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, odnosno drugih nadležnih državnih organa. U postupku ustavnosudske zaštite Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda, Ustavni sud utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do njihove povrede ili uskraćivanja. U konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava, kao i to da li je podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava. Formalno pozivanje na povredu Ustavom zajemčenih prava ne čini samo po sebi ustavnu žalbu dopuštenom.
Ustavni sud je utvrdio da podnositeljka ustavne žalbe povredu prava na pravično suđenje zasniva na istim razlozima koji su isticani i u žalbi protiv osporene prvostepene presude i ocenjeni u osporenoj drugostepenoj presudi, pa se njihovim ponovnim navođenjem u ustavnoj žalbi ne dovodi u sumnju pravilnost osporene prvostepene i drugostepene presude, niti se ukazuje na proizvoljnost u njihovom donošenju.
U vezi sa navodom podnositeljke ustavne žalbe da joj se ne može uskratiti pravo sticanja svojstva zakupca na neodređeno vreme zbog nedostaka formalnog akta, odnosno ugovora zaključenim sa tuženim, a imujuću u vidu dug period nesmetanog korišćenja stana uz prećutnu saglasnost tuženog, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja podnositeljke predstavlja njeno subjektivno mišljenje bez utemeljenja u relevatnim zakonskim odredbama, te stoga ne može biti dokaz o povredi prava na pravično suđenje.
S obzirom na izloženo, te činjenice da podnositeljka ustavne žalbe povredu prava na imovinu zasniva zapravo na navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je ocenio da ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenih ustavnih prava, potkrepljuju tvrdnje o njihovoj povredi.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka po ovoj ustavnoj žalbi.
6. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević
Slični dokumenti
- Už 1525/2011: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u imovinskom sporu
- Už 1869/2010: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe koja ne sadrži ustavnopravne razloge
- Už 5471/2010: Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi u sporu radi iseljenja
- Už 5726/2013: Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku
- Už 9869/2012: Odluka Ustavnog suda o odbacivanju tužbe zbog neodređenosti tužbenog zahteva
- Už 1610/2011: Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u imovinskom sporu o susvojini na stanu
- Už 4503/2011: Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi zbog povrede prava na pravično suđenje