Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje zbog korišćenja nezakonitih dokaza
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na pravično suđenje. Presude Apelacionog suda zasnovane su na dokazima koji su proistekli iz nezakonito pribavljenih predmeta, a koji su prethodno pravnosnažno izdvojeni iz spisa, što takvu odluku čini neustavnom.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-9820/2013
19.05.2016.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: zamenik predsednika Suda dr Goran P. Ilić, zamenik predsednika Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Milan Stanić, dr Olivera Vučić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. B . iz Batra , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 19. maja 201 6. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba M. B . i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Beogradu K ž1. 2579/13 od 23. maja 201 3. godine i presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž3. 29/13 od 4. oktobra 201 3. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Beogradu Kž3. 29/13 od 4. oktobra 201 3. godine i određuje da isti sud donese novu odluku po žalbi koju je branilac okrivljenog izjavio protiv presude Apelacionog suda u Beogradu K ž1. 2579/13 od 23. maja 201 3. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. B . iz Batra je , 26. novembra 201 3. godine, preko punomoćnika C. M. M , advokata iz Loznice, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 2579/13 od 23. maja 2013. godine i presud e Apelacionog suda u Beogradu Kž3. 29/13 od 4. oktobra 2013. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje , posebnih prava okrivljenog i prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 33. i člana 34. st. 1. i 2. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi da je osporenom drugostepenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 2579/13 od 23. maja 2013. godine preinačena prvostepena oslobađajuća presuda, tako što je podnosilac oglašen krivi za izvršenje krivičnog del a iz člana 246. stav 1. Krivičnog zakonika i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest meseci, te da je Apelacioni sud u Beogradu, kao sud trećeg stepena, potvrdio osporenu drugostepenu presudu. Podnosilac smatra da se osporene presude zasnivaju na dokazu koji je prethodno prvostepeni sud izdvojio iz spisa iz čega zaključuje da mu je povređeno pravo na pravično suđenje i dodaje da je saokrivljenom iz istog predmeta u policiji dodeljen isti branilac po službenoj dužnosti, čime su mu povređena i posebna prava okrivljenog. Podnosilac u ustavnoj žalbi ističe i povredu prava iz člana 34. st. 1. i 2. Ustava, navodeći da u vreme izvršenja krivičnog dela amfetamin nije bio svrstan u opojne droge, već u psihotropne supstance, što potom detaljno obrazlaže.
Predložio je , pored ostalog, da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih ustavnih prava i poništi osporene akte.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice od značaja za odlučivanje:
Protiv podnosioca ustavne žalbe i još jednog lica vođen je krivični postupak pred Višim sudom u Šapcu u predmetu K. 36/12, koji je pravnosnažno okončan.
Tokom trajanja prvostepenog postupka, potvrda o privremeno oduzetim predmetima Ministarstva unutrašnjih poslova - Dirkcija policije – Policijska uprava u Šapcu – Policijska stanica Loznica – Odsek kriminalističke policije Ku. 142/09 od 15. aprila 2009. godine (kojom je od okrivljenog D.N. oduzet pvc paketić u kome se nalazila praškasta supstanca bele boje nalik na opojnu drogu „spid“ bruto mase 1,1 gram i pvc paket u kome se nalazila praškasta materija bele boje nalik na opojnu drogu „spid“ bruto mase 4,3 grama) je na osnovu pravnosnažnog rešenja Višeg suda u Šapcu K. 82/11 od 4. jula 2011. godine izdvojena iz spisa predmeta, jer je utvrđeno da nije sačinjena u skladu sa odredbama Zakonika o krivičnom postupku, odnosno jer je pretres lica izvršen bez naredbe suda, te se na njoj ne može zasnivati sudska odluka.
Viši sud u Šapcu je u dokaznom postupku, pored ostalog; ispitao u svojstvu svedoka M.I; pročitao nalaz Ministrastva unutrašnjih poslova broj 13881/09 od 26. maja 2009. godine, kojim je, nakon fizičko-hemijskog veštačenja sadržine dva pvc paketića oduzeta od D.N, utvrđeno da je reč o amfetaminu - stimulansu u obliku sulfatnih soli ... te da se amfetamin i njegove soli nalaze na listi opojnih droga i psihotropnih supstanci; pribavio nalaz Instituta bezbednosti u Beogradu (od 7. i 11. novembra 2012. i 16. januara 2013. godine), te saslušao veštake navedenog Instituta, kojim je, pored ostalog, utvrđeno da se na dva pvc paketića koji su oduzeti od D.N. nalaze biološki tragovi – DNK podnosioca ustavne žalbe.
Podnosilac ustavne žalbe je stavom 1. presude Višeg suda u Šapcu K. 36/2012 od 13. marta 2013. godine oslobođen od optužbe da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. Krivičnog zakonika.
Osporenom drugostepenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 2579/13 od 23. maja 2013. godine je uvažena žalba Višeg javnog tužilaštva u Šapcu, pa je prinačena presuda Višeg suda u Šapcu K. 36/2012 od 13. marta 2013. godine , tako što je podnosilac ustavne žalbe oglašen krivim jer je:
„Dana 14. aprila 2009. godine u Klupcima oko 21,00 čas u kući optuženog D.N, u uračunljivom stanju, svestan svog dela i svestan da je njegovo delo zabranjeno, sa umišljajem optuženom D.N. za iznos od 2.000,00 dinara neovlašćeno prodao dva paketića opojne droge amfetaminsulfata takozvanog spida ukupne neto mase 3,85 grama“, čime je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja , držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. Krivičnog zakonika i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest meseci.
Iz obrazloženja osporene drugostepene presude Apelacionog suda proizlazi:
- da je „na osnovu izvedenih i pravilno ocenjenih dokaza, a pre svega na osnovu odbrane sa priznanjem optuženog D.N. utvrdio da je upravo optuženi M . B . dana 14. aprila 2009. godine u Klupcima oko 21,00 čas u kući optuženog neovlašćeno prodao dva paketića opojne droge amfetaminsulfata takozvanog spida ukupne neto mase 3,85 grama.....“;
- da je odbrana okrivljenog D.N. „potvrđena izvedenim pismenim dokazima, i to zapinikom o pretresanju stana i drugih prostorija PS Loznica Ku. 757/09 od 15. aprila 2009. godine iz koga je vidljivo da je kod optuženog D.N pronađena dva pvc paketića ... za koju materiju je fizičko-hemijskim veštačenjem NKTC MUP RS broj 13881/09 od 26. maja 2009. godine utvrđeno da ista predstavlja amfetamin – stimulans u obliku sulfatnih soli ... te da se amfetamin i njegive soli nalaze na listi opojnih droga i psihotropnih supstanci ... i DNK veštačenjem Instituta bezbednosti od 15. januara 2013. godine u kome je konstatovano da su na kesicama amfetamina koji su oduzeti od D.N. utvrđeni biološki tragovi optuženog M. B .“.
Branilac okrivljenog, ovde podnosioca ustavne žalbe je protiv drugostepene presude izjavio žalbu, u kojoj je pored ostalog, istakao da se drugostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnivati.
Apelacioni sud u Beogradu, kao sud trećeg stepena, doneo je 4. oktobra 2013. godine osporenu presudu Kž3. 29/13 kojom je odbio kao neosnovanu žalbu branioca podnosioca ustavne žalbe i potvrdio drugostepenu presudu Apelacionog suda u Beogradu K ž1. 2579/13 od 23. maja 2013. godine.
U obrazloženju presude suda trećeg stepena je, pored ostalog, navedeno:
- da je „i po stavu Apelacionog suda u Beogradu kao suda trećeg stepena ovakva odbrana okrivljenog D.N. potvrđena izvedenim pismenim dokazima i to zapi snikom o pretresanju stana i drugih prostorija PS Loznica Ku. 757/09 od 15. aprila 2009. godine iz koga je vidljivo da su tom prilikom kod okrivljenog D.N pronađena dva pvc paketića ... za koju materiju je fizičko-hemijskim veštačenjem NKTC MUP RS broj 13881/09 od 26. maja 2009. godine utvrđeno da ista predstavlja amfetamin – stimulans u obliku sulfatnih soli ... te da se amfetamin i njegive soli nalaze na listi opojnih droga i psihotropnih supstanci ... i DNK veštačenjem Instituta bezbednosti od 15. januara 2013. godine u kome je konstatovano da su na kesicama amfetamina koji su oduzeti od D.N. utvrđeni biološki tragovi okrivljenog M . B .“;
- da je okrivljeni D.N. policiji koja je vršila pretres stana 15. aprila 2009. godine „dobrovoljno predao dva celofanska paketa u kojima se nalazila opojna droga spid ... te je pravilno prvostepeni sud utvrđeno činjenično stanje zasnovao na fizičko-hemijskom veštačenj u NKTC MUP RS broj 13881/09 od 26. maja 2009. godine , budući da je istim upravo veštačena supstanca koja se nalazila u kesicama ...“.
4. Saglasno odredbi člana 32. stav 1. Ustava svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 33. Ustava je utvrđeno da: svako ko je okrivljen za krivično delo ima pravo da u najkraćem roku, u skladu sa zakonom, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima dela za koje se tereti, kao i o dokazima prikupljenim protiv njega (stav 1.); da svako ko je okrivljen za krivično delo ima pravo na odbranu i pravo da uzme branioca po svom izboru, da s njim nesmetano opšti i da dobije primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane (stav 2.); da okrivljeni koji ne može da snosi troškove branioca, ima pravo na besplatnog branioca, ako to zahteva interes pravičnosti, u skladu sa zakonom (stav 3.); da svako ko je okrivljen za krivično delo, a dostupan je sudu, ima pravo da mu se sudi u njegovom prisustvu i ne može biti kažnjen, ako mu nije omogućeno da bude saslušan i da se brani (stav 4.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ispituje svedoke optužbe i da zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe i u njegovom prisustvu, ispituju i svedoci odbrane (stav 5.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da mu se sudi bez odugovlačenja (stav 6.); da lice koje je okrivljeno ili kome se sudi za krivično delo nije dužno da daje iskaze protiv sebe ili protiv lica bliskih sebi, niti da prizna krivicu (stav 7.); da sva prava koja ima okrivljeni za krivično delo ima, shodno zakonu i u skladu sa njim, i fizičko lice protiv koga se vodi postupak za neko drugo kažnjivo delo (stav 8.).
Članom 34. Ustava je, pored ostalog, utvrđeno: da se niko ne može oglasiti krivim za delo koje, pre nego što je učinjeno, zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu nije bilo predviđeno kao kažnjivo, niti mu se može izreći kazna koja za to delo nije bila predviđena (stav 1.); da se kazne određuju prema propisu koji je važio u vreme kad je delo učinjeno, izuzev kad je kasniji propis povoljniji za učinioca i da se k rivična dela i krivične sankcije određuju se zakonom (stav 2. ).
Odredbom člana 18. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ZKP), koji je važio u vreme donošenja osporenih presuda, bilo je propisano da se sudske odluke ne mogu zasnivati na dokazima koji su sami po sebi ili prema načinu pribavljanja u suprotnosti sa Ustavom ili potvrđenim međunarodnim ugovorom, ili su ovim zakonikom ili drugim zakonom izričito zabranjeni. Pored toga, odredbom člana 368. stav 1. tačka 10) ZKP bilo je predviđeno da bitna povreda odredaba krivičnog postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se prema odredbama ovog zakonika ne može zasnivati.
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe kojima u odnosu na osporene presude ističe povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud je prethodno konstatovao da se suština navoda podnosioca ustavne žalbe o povredi označenog Ustavom zajemčen og prava zasniva na tvrdnji da se presude Apelacionog suda u Beogradu zasnivaju na veštačenjima Nacionalnog kriminalističkog centra Ministarstva unutrašnjih poslova i iskazima veštaka Instituta za bezbednost, što je u suprotnosti sa Ustavom, jer su navedeni dokazi izvedeni na osnovu potvrde o privremeno oduzetim predmetima od saokrivljenog, a koja potvrda je izdvojena kao dokaz iz spisa, jer je utvrđeno da je pribavljena protivno Zakoniku o krivičnom postupku.
Ustavni sud ukazuje na svoj stav da nije nadležan da preispituje način na koji su redovni sudovi cenili dokaze i utvrđivali činjenično stanje, niti da kao instancioni sud ocenjuje zakonitost osporene presude. S tim u vezi, Sud podseća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP) da nezakonitost pojedinog dokaza ne dovodi automatski do nepravičnog postupka, već se to ocenjuje u svetlu sledećih kriterijuma: prava odbrane u odnosu na nezakoniti dokaz, okolnosti pod kojima je dokaz pribavljen, kao i da li se osuđujuća presuda zasniva isključivo na nezakonitom dokazu (ESLjP, Schenk protiv Švajcarske, 10862/84, 12. jul 1988, §§ 46-48; Bykov protiv Rusije, 4378/02, 10. mart 2009, §§ 88-90.). S obzirom da je reč o minimalnom standardu za ocenu prihvatljivosti određenog dokaza, Ustavni sud je prilikom ispitivanja da li su poštovani zahtevi iz člana 32. stav 1. Ustava u vezi s pravičnošću postupka imao u vidu relevantne odredbe domaćeg prava koje standarde prihvaljivosti dokaza podižu na viši nivo (u smislu navedenog, videti Odluku Ustavnog suda Už-3650/2012 od 11. decembra 2012. godine, stav 6.) .
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio da je Viši sud u Šapcu izdvojio iz spisa predmeta potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od D.N. (dva PVC paketića) , jer je utvrdio da nije sačinjena u skladu sa odredbama Zakonika o krivičnom postupku budući da je pretres lica izvršen bez naredbe suda , te se na njoj ne može zasnivati sudska odluka. Ustavni sud dalje ukazuje da se osporene presude Apelacionog suda u Beogradu pretežno zasnivaju na fizičko-hemijsko m veštačenju sadržine navedenih PVC paketića i veštačenju bioloških - DNK tragova podnosioca ustavne žalbe sa površine paketića.
Ustavni sud ističe da suština nekog pravila koje zabranjuje pribavljanje dokaza na određeni način nije samo u nemogućnosti upotrebe tog dokaza pred sudom‚ već u tome da on ne može biti upotrebljen, ni posredno tj. izvođenjem drugih dokaza koji se zasnivaju na nezakonito pribavljenom dokazu. Naime, Ustavni sud ističe da je potvrda o privremeno oduzetim predmetima postala nevažeći dokaz, imajući u vidu da je izdvojena iz spisa. Drugim rečima, suštinski ne postoji dokaz da su od saokrivljenog oduzete dve PVC kesice sa praškastom supstancom. Navedeno se nije moglo otkloniti korišćenjem drugih dokaza – u konkretnom slučaju navedenim veštačenjima – jer je reč o dokazima koji ne bi postojali da nije bilo predmeta koji su oduzeti, a koji su potom izdvojeni iz spisa. Usled toga se ni presuda ne može na njima zasnivati.
Polazeći od svega do sada izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stava 2. Zakona o Ustavnom sudu, poništio osporenu presudu Apelacionog suda u Beogradu Kž3. 29/13 od 4. oktobra 201 3. godine i odredio da isti sud donese novu odluku po žalbi koju je branilac okrivljenog izjavio protiv presude Apelacionog suda u Beogradu K ž1. 2579/13 od 23. maja 2013. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
U odnosu na ostale navode iz ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da su očigledno neosnovani, pa je odlučio kao u drugom delu tačke 1. izreke, saglasno članu 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu.
6. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
ZAMENIK
PREDSEDNIKA VEĆA
dr Goran P. Ilić, s.r.