Utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u upravnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u upravnom sporu koji je trajao dve i po godine. Sud je ocenio da je postupak nerazumno dugo trajao zbog neefikasnosti Upravnog suda.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-9861/2017
01.10.2020.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Gordana Ajnšpiler Popović, dr Vladan Petrov i dr Tijana Šurlan , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi privrednog društva „H.“ d.o.o. Inđija, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 1. oktobra 2020. godine, doneo je
O D L U K U
Usvaja se ustavna žalba privrednog društva „H.“ d.o.o. Inđija i utvrđuje da je u upravnom sporu koji je vođen pred Upravnim sudom – Odeljenje u Novom Sadu u predmetu U. 4517/15 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku , zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Privredno društvo „H.“ d.o.o. Inđija podnelo je Ustavnom sudu, 6. novembra 2017. godine , preko punomoćnika mr V. A , advokata iz Inđije, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog sud a – Odeljenje u Novom Sadu U. 4517 /15 od 8. septembra 201 7. godine, zbog povrede načela otvorenog tržišta iz člana 84. Ustava, prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo , zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i čl. 36. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u upravnom sporu koji je vođen pred Upravnim sudom – Odeljenje u Novom Sadu u predmetu U. 4517 /15.
U ustavnoj žalb i se, pored ostalog, ukazuje na to da je postupak vođen pred Upravnim sudom trajao nerazumno dugo, jer je podnosilac podneo tužbu 18. marta 2015, a osporena presuda je doneta 8. septembra 2017. i uručena podnosiocu 5. oktobra 2017. godine. Podnosilac, takođe, navodi da su postojali posebni razlozi koji su nalagali naročitu hitnost u postupanju, jer je naručilac posla iz javne nabavke zaključio ugovor sa ponuđačem pre nego što je okončan postupak pred drugostepenim organom.
Ustavnom žalbom je tražena naknada troškova postupka pred Ustavnim sudom. Podnosilac nije tražio naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije , ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena dru ga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , uvidom u osporeni akt i priloženu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 18. marta 2015. godine podneo tužbu Upravnom sudu protiv rešenja Republičke komisije za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki (dalje u tekstu: Republička komisija) broj 4-00-26/2015 od 4. marta 2015. godine, kojim je odbijen kao neosnovan njegov zahtev za zaštitu prava podnet u otvorenom postupku javne nabavke dobara – rezervni delovi za mašine SAT, naručioca privrednog društva RD „K.“ d.o.o. L.
Osporenom presudom Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 4517 /15 od 8. septembra 201 7. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je podnosilac ustavne žalbe pobijao zakonitost navedenog rešenja Republičke komisije iz razloga navedenih u obrazloženju tog rešenja, za koje je Upravni sud našao da su dovoljni i na zakonu zasnovani, te ih je u svemu prihvatio. Upravni sud je predmetni upravni spor rešio bez održavanja javne rasprave, nalazeći da predmet spora očigledno ne iziskuje neposredno saslušanje stranaka i posebno utvrđivanje činjeničnog stanja, budući da je ono koje je utvrđeno u upravnom postupku dovoljno za donošenje odluke.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se, između ostalog, ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.); da svi imaju jednak pravni položaj na tržištu (član 84. stav 1.).
Odredbama Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik RS“, br. 124/12 i 14/15), u tekstu koji je važio na dan donošenja predmetnog rešenja Republičke komisije, bilo je propisano: da ako je zahtev za zaštitu prava uložen u slučaju sprovođenja pregovaračkog postupka iz člana 36. stav 1. tačka 3) ovog zakona, podnosilac zahteva može predložiti da Republička komisija donese rešenje kojim se zabranjuje naručiocu da zaključi, odnosno izvrši ugovor o javnoj nabavci (član 150. stav 6.); da će Republička komisija rešenjem usvojiti predlog podnosioca zahteva ukoliko utvrdi da bi zaključenje, odnosno izvršenje ugovora o javnoj nabavci bez prethodne provere pravilnosti postupka moglo da prouzrokuje znatnu štetu po javna sredstva (član 150. stav 7.); da, po prijemu zahteva za zaštitu prava, naručilac proverava da li je zahtev podnet u roku i da li je izjavljen od strane lica koje ima aktivnu legitimaciju (član 152. stav 1.); da će posle prethodnog ispitivanja, u roku od pet dana od dana prijema urednog zahteva za zaštitu prava, naručilac rešenjem usvojiti zahtev za zaštitu prava (član 153. stav 1. tačka 1)) ili dostaviti odgovor na zahtev za zaštitu prava i kompletnu dokumentaciju iz postupka javne nabavke Republičkoj komisiji radi odlučivanja o zahtevu za zaštitu prava (član 153. stav 1. tačka 2)); da Republička komisija rešenjemusvaja zahtev za zaštitu prava i, u celini ili delimično, poništava postupak javne nabavke, ukoliko je zahtev za zaštitu prava osnovan (član 157. stav 1. tačka 1)); da Republička komisija rešenjem odbij a zahtev za zaštitu prava kao neosnovan (član 157. stav 1. tačka 2)); da se protiv odluke Republičke komisije ne može izjaviti žalba, već se može pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od dana prijema odluke (član 159. st. 1. i 2).
Odredbama Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 111/09) propisano je: da u upravnom sporu sud odlučuje na osnovu zakona i u razumnom roku, na podlozi činjenica utvrđenih na usmenoj javnoj raspravi (član 2.); da protiv pravnosnažne odluke Upravnog suda stranka i nadležni javni tužilac mogu da podnesu Vrhovnom kasacionom sudu zahtev za preispitivanje sudske odluke (član 49. stav 1.); da zahtev može da se podnese kada je to zakonom predviđeno, u slučajevima kada je sud odlučivao u punoj jurisdikciji i u stvarima u kojima je u upravnom postupku bila isključena žalba (član 49. stav 2.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je nedelotvornim postupanjem Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu u predmetu U. 4517/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Ocenjujući ove navode podnosioca sa stanovišta označenog prava, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni upravni spor započeo 18. marta 2015. godine, podnošenjem tužbe podnosioca ustavne žalbe i okončan donošenjem osporene presude 8. septembra 2017. godine, koja je dostavljena podnosiocu 5. oktobra 2017. godine, što samo po sebi može ukazivati na to da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja organa koji su vodili postupak, kao i značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Po oceni Ustavnog suda, u predmetnom upravnom sporu nije bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja. Prilikom ispitivanja zakonitosti pobijanog konačnog akta, Upravni sud je prihvatio razloge na kojima je zasnovana odluka tuženog organa o odbijanju zahteva za zaštitu prava u predmetnom postupku javne nabavke.
Ocenjujući postupanje nadležnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je Upravni sud nakon dve i po godine odlučio o tužbi podnosioca ustavne žalbe, što se ne može smatrati efikasnim postupanjem, posebno stoga što u upravnom sporu nisu utvrđivane nove činjenice, ni izvođeni novi dokazi.
Ispitujući značaj predmeta postupka za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je zaključio da je on imao pravni interes da nadležni sud u razumnom roku oceni zakonitost odlučivanja Republičke komisije o njegovom zahtevu. Ustavni sud, međutim, ocenjuje da nemaju ustavnopravnog utemeljenja navodi ustavne žalbe da je bilo potrebno naročito hitno postupanj e Upravnog suda, s obzirom na okolnost da je ugovor između naručioca i ponuđača zaključen pre okončanja postupka pred Republičkom komisijom. Ovaj sud, s tim u vezi, ukazuje na to da je Zakon o javnim nabavkama pr opisao situacije u kojima se ugovor o javnoj nabavci može zaključiti pre isteka roka za podnošenje zahteva za zaštitu prava, uz mogućnost da Republička komisij a, na predlog podnosioca zahteva za zaštitu prava, donese rešenje kojim se zabranjuje naručiocu da zaključi, odnosno izvrši ugovor o javnoj nabavci, ako oceni da bi to prouzrokovalo znatnu štetu po javna sredstva ( član 150. st. 6. i 7. Zakona o javnim nabavkama ).
Ustavni sud je ocenio da podnosilac ustavne žalbe svojim radnjama nije doprineo trajanju predmetnog upravnog spora.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredb i člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu izjavljenu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u upravnom sporu koji je vođen pred Upravnim sudom – Odeljenje u Novom Sadu u predmetu U. 4517 /15, odlučujući kao u prvom delu izreke.
Imajući u vidu da podnosilac ustavne žalbe nije istakao zahtev za naknadu nematerijalne štete, a krećući se u okviru zahteva ustavne žalbe, Ustavni sud je, u skladu sa odredbama člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da je utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku dovoljan način pravičnog zadovoljenja podnosioca.
6. Ispitujući ustavn u žalb u u delu u kome je izjavljena protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 4517 /15 od 8. septembra 201 7. godine, Ustavni sud je konstatovao da podnosilac nije iscrpeo sva pravna sredstva za zaštitu svojih prava.
Po oceni Ustavnog suda, iz navedenih odredaba Zakona o javnim nabavkama proizlazi da naručilac u postupku javne nabavke meritorno odlučuje o zahtevu za zaštitu prava samo odlukom kojom zahtev usvaja, a da, u protivnom, dostavlja Republičkoj komisiji odgovor na zahtev za zaštitu prava i kompletnu dokumentaciju iz postupka javne nabavke radi odlučivanja o zahtevu, pa u tom slučaju izostaje odluka naručioca o zahtevu u prvom stepenu. Polazeći od toga da Republička komisija odluku kojom odbija zahtev za zaštitu prava donosi u svojstvu prvostepen og organ a, a imajući u vidu da se protiv rešenja Republičke komisije ne može izjaviti žalba, Ustavni sud je ocenio da se osporena presuda Upravnog suda – Odeljenje u Novom Sadu U. 4517 /15 od 8. septembra 201 7. godine – kojom je pravnosnažno okončan predmetni postupak za zaštitu prava, mogla pobijati zahtev om za preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim kasacionim sudom, saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
Kako iz navoda ustavne žalbe i dokumentacije koja je uz nju dostavljena proizlazi da podnosilac ustavne žalbe pre obraćanja Ustavnom sudu nije iskoristio Zakonom o upravnim sporovima propisano pravno sredstvo za zaštitu svojih prava u predmetnom postupku, to je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu, jer nisu ispunjene Ustavom i zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te je zauzeo stav da u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu nema uslova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato , između ostalih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti na internet stranici: www.ustavni.sud.rs).
7. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.