Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe kao neblagovremene i nedozvoljene
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu Đorđa Bogićevića izjavljenu protiv odluka redovnih sudova. Žalba protiv rešenja Vrhovnog suda je nedozvoljena, dok je žalba protiv nižestepenih presuda neblagovremena, jer je rok istekao pre podnošenja vanrednog pravnog leka.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Đorđa Bogićevića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 6. aprila 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Đorđa Bogićevića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Obrenovcu P.1.260/08 od 22. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 2047/09 od 29. aprila 2009. godine i rešenja Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 786/09 od 25. novembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Đorđe Bogićević iz Beograda je 19. januara 2010. godine, preko punomoćnika Zorana Ilića, advokata iz Obrenovca, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv akata navedenih u izreci, zbog povrede ustavnog načela zabrane diskriminacije iz člana 21. stav 3. Ustava Republike Srbije, kao i prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 786/09 25. novembra 2009. godine odbačen kao nedozvoljen zahtev za zaštitu zakonitosti podnosioca ustavne žalbe, kao tužioca, izjavljen protiv presude Opštinskog suda u Obrenovcu P.1.260/08 od 22. decembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 2047/09 od 29. aprila 2009. godine.
Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe ne osporava zakonski osnov za odbacivanje podnetog zahteva za zaštitu zakonitosti, već se sadržina ustavne žalbe u celini odnosi na odlučivanje i postupak pred nižestepenim sudovima, i to na povredu načela zabrane diskriminacije i dužinu trajanja pravnosnažno okončanog parničnog postupka. Imajući u vidu da se razlozi navedeni u ustavnoj žalbi u pogledu povrede označenog ustavnog načela i prava ne mogu dovesti u pravnu vezu sa osporenim procesnim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Sgzz. 707/09 21. oktobra 2009. godine, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu protiv ovog rešenja odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
4. Ocenjujući blagovremenost ustavne žalbe u odnosu na presudu Opštinskog suda u Obrenovcu P.1.260/08 od 22. decembra 2008. godine i presudu Okružnog suda u Beogradu Gž.I 2047/09 od 29. aprila 2009. godine, Ustavni sud je pošao od svog pravnog stava da su korišćenjem revizije u parničnom postupku iscrpljena pravna sredstva pre podnošenja ustavne žalbe, ali samo kada je izjavljivanje ovog vanrednog pravnog sredstva Zakonom o parničnom postupku dozvoljeno i kada je izjavljeno na način propisan tim zakonom. U suprotnom će se smatrati da su pravna sredstva iscrpljena izjavljivanjem žalbe na prvostepenu sudsku odluku, te će se blagovremenost ustavne žalbe ceniti u odnosu na dan dostavljanja odluke suda donete po žalbi. Ovakvo pravno stanovište može se primeniti i kada izjavljeni zahtev za zaštitu zakonitosti nije bio dozvoljeno pravno sredstvo, odnosno kad nije bio izjavljen na zakonom propisan način.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju zahtev za zaštitu zakonitosti koji je izjavio podnosilac ustavne žalbe odbačen kao nedozvoljen, Ustavni sud je ocenio da se rok za izjavljivanje ustavne žalbe računa od dana dostavljanja drugostepene sudske odluke podnosiocu ustavne žalbe, a ne od dana kada je podnosilac ustavne žalbe primio rešenje povodom izjavljenog vanrednog pravnog sredstva. S obzirom na to da je podnosilac ustavne žalbe drugostepenu sudsku odluku primio najkasnije 1. septembra 2009. godine, kada je podneo predlog Republičkom javnom tužiocu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti, a da je ustavna žalba izjavljena 19. januara 2010. godine, dakle po isteku roka propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao neblagovremenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) navedenog Zakona.
Ustavni sud ističe da na drugačije rešenje u ovom predmetu ne utiče ni činjenica da se ustavnom žalbom ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku. Ovo iz razloga što Zakon o Ustavnom sudu dopušta mogućnost da se ustavna žalba zbog povrede navedenog prava izjavi i pre nego što su iskorišćena sva pravna sredstva dok postupak čije se trajanje osporava još nije okončan, ali kada je, kao u konkretnom slučaju, ustavna žalba izjavljena nakon što su iskorišćena sva pravna sredstva, onda se blagovremenost ustavne žalbe ceni u odnosu na dan dostavljanja osporene drugostepene odluke, odnosno na isti način kao kada se u ustavnoj žalbi ističe povreda bilo kog drugog Ustavom zajemčenog prava.
5. Na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Sud je rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić