Povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog tumačenja prava
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, nalazeći da je Apelacioni sud proizvoljno primenio materijalno pravo. Obaveza poslodavca da isplati naknadu zbog manje zarade invalida rada proizilazi iz zakona i rešenja PIO fonda, a ne iz načela odgovornosti za štetu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Sabahudin Tahirović i mr Tomislav Stojković , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S. L. iz N. P , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 12. marta 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba S. L. i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3307/10 od 21. decembra 2010. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3307/10 od 21. decembra 2010. godine i određuje da nadležan sud u roku od 60 dana od dana dostavljanja Odluke Ustavnog suda ponovo odlučio o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 154/10 od 14. jula 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. L. iz N. P. je 2. marta 2011. godine, preko punomoćnika R. Đ, advokata iz N. P, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3307/10 od 21. decembra 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe navodi da je podneo tužbu protiv tuženog poslodavca za isplatu novčane naknade zbog toga što mu je utvrđena invalidnost, te da je drugostepeni sud prevideo činjenicu da je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih Beograd – Filijala Kraljevo doneo rešenje broj 7548 od 17. maja 1996. godine, kojim je podnosilac proglašen invalidom rada III kategorije i premešten na drugo radno mesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti i kojim je podnosiocu utvrđeno pravo na novčanu naknadu u vezi sa tim zaposlenjem. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih prava, poništi osporenu drugostepenu presudu i naloži ponovno odlučivanje o žalbi, kao i da utvrdi pravo podnosioca na naknadu nematerijalne štete i nadoknadi troškove postupka pred Ustavnim sudom .
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je na osnovu dokumentacije dostavljne uz usavnu žalbu utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Tužilac S. L, ovde podnosilac ustavne žalbe, je podneo Opštinskom sudu u Novom Pazaru tužbu protiv tuženog poslodavca A.D. “S .“ IGM iz N. P, radi isplate razlike zarade za period januar 200 1. – april 2006. godine. U tužbi je, pored ostalog, navedeno: da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuženog na radnom mestu pakera sve do 1984. godine i da je, nakon toga, tužilac zbog povrede premešten na radno mesto portira, gde mu je umanjena zarada; da tužilac trpi štetu u visini razlike zarade između navedenih radnih mesta.
Presudom Osnovnog suda u Novom Pazaru P1. 154/10 od 14. jula 2010. godine usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obaveza n tužen i poslodav ac da mu na ime razlike zarade isplati novčanu naknadu za navedeni vremenski period, sa odgovarajućom zakonskom zateznom kamatom na dospele mesečne iznose od prvog dana u narednom mesecu pa do konačne isplate. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je usled povrede na radu od 1983. godine tužilac proglašen invalidom III kategorije, te da je, prema preostaloj radnoj sposobnosti, raspoređen na radno mesto portira, sa manjom zaradom od one koju bi ostvarivao na radnom mestu pre povređivanja; da je sud u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog veštaka i da je na osnovu drugih izvedenih dokaza utvrdio da je tuženo preduzeće dužno da isplati tužiocu naknadu zarade, u smislu odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Odlučujući o žalbi tuženog, Apelacioni sud u Kragujevcu je nakon održane rasprave doneo osporenu presudu Gž1. 3307/10 od 21. decembra 2010. godine kojom je ukinuo navedenu prvostepenu presudu, odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je rešenjem Republičkog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja zaposlenih Beograd – Filijala Kraljevo broj 7548 od 17. maja 1996. godine, tužilac razvrstan u III kategoriju invalidnosti sa 20. februarom 1996. godine i utvrđeno mu je pravo na promenu radnog mesta i pravo na novčanu nakna du zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu; da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Apelacioni sud stao na stanovište da je tuženi obavezan da isplati naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu, ali da je potrebno da je novčana naknada utvrđena u odgovarajućem postupku kod fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje , gde se o visini te naknade donosi posebno rešenje koje se dostavlja tuženom, a koji po tom rešenju i splaćuje novčanu naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem postu; da je odredbama čl ana 52, člana 55. stav 1. tačka 4) , člana 57. i člana 59. stav 1. tačka 2) Zakona o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SRJ", br. 30/96 i 39/02 ), člana 26. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik PC", br. 52/96 i 80/02) i člana 224. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik PC", broj 34/03(, sa izmenama i dopunama tog zakona), koji su se primenjivali u periodu kada je utvrđena III kategorija invalidnosti tužioca i priznato mu pravo na raspoređivanje na drugi odgovarajući posao i pravo na naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu, bilo predviđeno da novčanu naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu isplaćuje poslodavac prilikom isplate zarade, s tim što će Republički fond za penzijsko i zdravstveno osiguranje zaposlenih poslodavcu nadoknaditi iznos sredstava nastao isplatom te naknade u roku od pet dana od dana dostavljanja urednog zahteva za refundaciju isplaćenih sredstava; da nije sporno da novčanu naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu isplaćuje poslodavac prilikom isplate zarade, kao i da će fond poslodavcu nadoknaditi iznos sredstava nastao isplatom, ali da je potrebno da se visina novčane naknade utvrdi u odgovarajućem postupku pred fondom, u kome se donosi posebno rešenje koje se dostavlja poslodavcu koji , postupajući po tom rešenju isplaćuje novčanu naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu, te da bez navedenog rešenja poslodavac nije dužan da izvrši isplatu ove naknade ; da u konkretnom slučaju tužilac nije dokazao da je visina novčane naknade zbog raspoređivanja na drugo radno mesto prema preostaloj radnoj sposobnosti, usled invalidnosti III kategorije, utvrđena na način propisan napred navedenim odredbama zakona, odnosno posebnim konačnim rešenjem fonda; da bi u konkretnom slučaju tužilac imao pravo na naknadu štete samo ukoliko je njegova invalidnost nastala povredom na radu ili kao posledica profesionalne bolesti, i to u situaciji ako bi zarada koju ostvaruje na drugom odgovarajućem poslu sa novčanom naknadom koju ostvaruje kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih bila niža od zarade koju bi ostvario na ranijim poslovima; da bi poslodavac bio odgovoran za štetu, u skladu sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, potrebno je da se utvrdi da je šteta nastala njegovom krivicom, a da u konkretnom slučaju tužilac, na kome je teret dokazivanja shodno čl. 220 - 223. Zakona o parničnom postupku, nije predložio nijedan dokaz na okolnost da postoji krivica tuženog kao poslodavca u vezi nastanka razlike zarade koja se traži tužbenim zahtevom, te da stoga tužilac nije dokazao da je tuženi odgovoran za nastanak ove razlike zarade.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosilac poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. stav 4.).
Odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik RS“, br. 27/92, 82/92, 53/93, 67/93, 48/94, 28/95 i 12/96) (u daljem tekstu: ranije važeći Zakon o PIO), koji je važio u vreme donošenja predmetnog rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih Beograd – Filijala Kraljevo broj 7548 od 17. maja 1996. godine, bilo je propisano: da su prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prema ovom zakonu za slučaj invalidnosti, pored ostalih, raspoređivanje, odnosno zaposlenje na odgovarajućem poslu i novčana naknada po osnovu raspoređivanja, odnosno zaposlenja na odgovarajućem poslu (član 15. stav 1. tačka 2. al. 3. i 4.); da invalidnost postoji kad zbog trajnih promena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću, koje se ne mogu otkloniti lečenjem ili medicinskom rehabilitacijom, kod osiguranika nastane smanjenje ili gubitak radne sposobnosti za rad na svom poslu (član 39.); da se osiguranik kod koga nastane invalidnost, pored ostalog, razvrstava u III kategoriju invalidnosti – osiguranik kod koga postoji preostala radna sposobnost za obavljanje drugog odgovarajućeg posla sa punim radnim vremenom (član 45. stav 1. alineja 1.); da se osiguraniku koji koristi pravo na raspoređivanje na odgovarajuće radno mesto, odnosno pravo na zaposlenje, obezbeđuje pravo na naknadu zbog manje zarade na odgovarajućem poslu (član 62. stav 1. tačka 5.); da pravo na raspoređivanje, odnosno pravo na zaposlenje na odgovarajuće poslove invalid rada III kategorije invalidnosti ostvaruje bez obzira na godine života na dan utvrđene invalidnosti (član 66. stav 3.); da osiguranik invalid rada III kategorije, koji prava iz čl. 61. i 62. ovog zakona ostvaruje za vreme zaposlenja, ta prava stiče bez obzira na dužinu penzijskog staža (član 67.); da naknadu zarade zbog rada sa skraćenim radnim vremenom isplaćuje poslodavac prilikom isplate zarade s tim što će fond poslodavcu nadoknaditi iznos sredstava nastao isplatom naknade u roku od 5 dana od dana dostavljanja urednog zahteva za refundaciju isplaćenih sredstava (član 84.); da pravo na naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu ima osiguranik – zaposleni invalid rada III kategorije invalidnosti koji je zaposlen na drugom odgovarajućem poslu na kome ostvaruje manju zaradu od zarade koju je ostvario radeći na radnom mestu na kome je bio raspoređen pre nastanka invalidnosti (član 86. stav 1.); da se na isplatu akontacije naknade zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu primenjuje član 84. ovog zakona (član 92.).
Odredbom člana 218. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik RS“, br. 34/03, 85/05, 5/09, 107/09, 101/10 i 93/12), koji je sada na snazi i koji se primenjivao u vremenskom periodu za koji je podnosilac ustavne žalbe tražio isplatu navedene naknade, je propisano da korisnici prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su ta prava ostvarili po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju do dana stupanja na snagu ovog zakona, a koja nisu utvrđena ovim zakonom, koriste ta prava pod uslovima, u obimu i na način utvrđen ovim zakonom.
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta citiranih odredaba Ustava i zakona, Ustavni sud je ocenio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3307/10 od 21. decembra 2010. godine povređeno pravo podnosioca na pravično suđenje.
U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je, pored ostalog, zaključio da ne postoji krivica tuženog poslodavca za štetu koju je pretrpeo podnosilac ustavne žalbe ostvarujući manju zaradu na radnom mestu na koje je on premešten, u smislu odredaba člana 96. Zakona o radu (“Službeni glasnik RS“, br. 70/01 i 73/01) i člana 164. Zakona o radu ( “Službeni glasnik RS“, br. 24/05, 61/05 i 54/09), koje su regulisale pitanje naknade štete zaposlenom koji pretrpi povredu ili štetu na radu ili u vezi sa radom, nalazeći da podnosilac nije dokazao činjenicu da je zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja razvrstan u III kategoriju invalidnosti, zbog koje je premešten na radno mesto portira na kome je ostvario manju zaradu u spornom periodu.
Ispitujući da li je Apelacioni sud u Kragujevcu proizvoljno primenio materijalno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je najpre konstatovao da je odredbama člana 15. stav 1. tačka 2. al. 3. i 4. ranije važećeg Zakona o PIO kao pravo zaposlenog osiguranika po osnovu invalidskog osiguranja bilo predviđeno i njegovo raspoređivanje, odnosno zaposlenje na odgovarajućem poslu u slučaju nastanka III kategorije invalidnosti uz obezbeđivanje adekvatne novčane naknade zbog manje zarade na radnom mestu na koje je premešten. Saglasno odredbama čl. 84. i 92. ranije važećeg Zakona o PIO, poslodavac je dužan da isplati zaposlenom osiguraniku naknadu zbog manje zarade na drugom odgovarajućem poslu, s tim što će fond poslodavcu nadoknaditi iznos sredstava nastao isplatom naknade u roku od pet dana od dana dostavljanja urednog zahteva za refundaciju isplaćenih sredstava. S obzirom na to da je poslodavac prema navedenim zakonskim odredbama bio dužan da isplati zaposlenom navedenu naknadu ostvarenjem osiguranog slučaja, a uzimajući u obzir da je rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih Beograd – Filijala Kraljevo broj 7548 od 17. maja 1996. godine podnosilac ustavne žalbe razvrstan u III kategoriju invalidnosti, raspoređen na odgovarajući posao prema preostaloj radnoj sposobnosti i priznato mu pravo na novčanu naknadu zbog manje zarade na novom radnom mestu, Ustavni sud je ocenio da sporna obligacija ima izvor u ranije važećem Zakonu o PIO i da je drugostepeni sud izveo ustavnopravno neprihvatljiv pravni zaključak kada je našao da sporni odnos treba rešavati po propisima koji regulišu naknadu štete. Pored toga, Ustavni sud ističe i da odredbama navedenog zakona nisu bili propisani neki posebni uzroci za nastanak invalidnosti kao preduslov za ostvarivanje prava zaposlenog osiguranika po osnovu invalidskog osiguranja. Prema odredbi člana 39. ranije važećeg Zakona o PIO, invalidnost može biti prouzrokovana povredom osiguranika van rada ili bolešću osiguranika koja nije u korelaciji sa uslovima u kojima on obavlja radne dužnosti (koja nema karakter profesionalnog oboljenja), te osiguranik koga zadesi nesrećan slučaj i ima status zaposlenog ostvaruje pravo na naknadu zbog manje zarade na odgovarajućem poslu, bez obzira na uzrok invalidnosti i dužinu penzijskog staža. Stoga Ustavni sud nalazi da je ustavnopravno neprihvatljiv stav Apelacionog suda u Kragujevcu da je postojanje povrede na radu ili profesionalnog oboljenja kod zaposlenog neophodna pravna pretpostavka za obavezivanje poslodavca na isplatu navedene naknade.
S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je navedeni drugostepeni sud proizvoljnim tumačenjem odredaba Zakona o radu i ranije važećeg Zakona o PIO na štetu podnosioca ustavne žalbe, de facto stavio van snage pravnosnažni upravni akt navedenog Republičkog fonda broj 7548 od 17. maja 1996. godine. Naime, pravo na novčanu naknadu zbog manje zarade na odgovarajućem poslu, koje je utvrđeno pravnosnažnim i konačnim rešenjem PIO fonda, jeste stečeno pravo podnosioca ustavne žalbe čiji se obim može ograničiti u slučaju da se promene uslovi za sticanje i ostvarivanje tog prava predviđeni odredbama merodavnog zakona, pri čemu se ispunjenost tih uslova ceni u upravnom postupku koji sprovodi nadležni upravni organ.
Polazeći od svega navedenog, a imajući u vidu da prema odredbi člana 218. stav 2. važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju korisnici nastavljaju da uživaju prava iz invalidskog osiguranja koja su stekli po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, do dana stupanja na snagu ovog zakona a koja nisu utvrđena ovim zakonom (kao što je slučaj i sa naknadom zbog manje zarade na odgovarajućem poslu koju ne poznaje navedeni zakon) i da se odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pored ostalog, garantuje i zaštita stranaka u parničnom postupku od arbitrerne primene prava od strane sudova, Ustavni sud je ocenio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3307/10 od 21. decembra 2010. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, te je ustavnu žalbu u ovom delu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Ovakav stav je Ustavni sud zauzeo u svojoj Odluci Už-2618/2010 od 7. februara 2013. godine.
6. S obzirom na to da je podnosilac u predmetnom parničnom postupku tražio da mu se isplati naknada koja predstavlja pravo po osnovu invalidskog osiguranja, Ustavni sud je ocenio da su navodi ustavne žalbe o povredi prava iz člana 60. stav 4. Ustava, ratione materiae nespojivi sa predmetom odlučivanja u ovoj parnici. Iz tog razloga, Ustavni sud je odbacio kao nedozvoljenu ustavnu žalbu u ovom delu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, te je odlučio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Ustavni sud je utvrdio da su posledice učinjene povrede takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporene presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1. 3307/10 od 21. decembra 2010. godine i određivanjem da sada nadležan sud u roku od 60 dana od dana dostavljanja Odluke Ustavnog suda ponovo odlučio o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 154/10 od 14. jula 2010. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
U vezi sa zahtevom podnosioca da se utvrdi pravo na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je ocenio da je u konkretnom slučaju pravično zadovoljenje podnosioca postignuto donošenjem odluke kojim je utvrđena povreda prava na pravično suđenje, kao i da su poništajem osporene presude i nalaganjem Apleacionom sudu u Kragujevcu da ponovo odluči o žalbi tužene, otklonjene štetne posledice utvrđene povrede prava.
Razmatrajući zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da nema uslova za određivanje tražene naknade troškova, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu. Naime, navedenom odredbom Zakona je propisano da učesnici u postupku sami snose svoje troškove. S tim u vezi, odredbom člana 83. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu je propisano da svako (poslovno sposobno) lice, uz ispunjenost i drugih uslova, može izjaviti ustavnu žalbu (i preduzimati druge radnje u postupku), što istovremeno znači i da nije obavezno da te radnje preduzima preko punomoćnika, uključujući i punomoćnika advokata. Pored toga, Ustavni sud licima koja žele da izjave ustavnu žalbu, pruža svojevrsnu pravnu pomoć kroz ustanovljeni obrazac ustavne žalbe i pisano uputstvo za popunjavanje obrasca ustavne žalbe, koji su dostupni preko internet stranice Ustavnog suda ili se na zahtev dostavljaju zainteresovanom licu.
8. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13) , Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.