Odluka Ustavnog suda o usvajanju žalbi neizabranih javnih tužilaca
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je žalbe većeg broja neizabranih javnih tužilaca i zamenika, poništio odluke Državnog veća tužilaca i naložio njihov izbor. Utvrđeno je da u postupku preispitivanja nije na pravno valjan način oborena pretpostavka da ispunjavaju uslove za izbor.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
VIIIU-421/2011
18.07.2012.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po žalbi Nataše Perović iz Kruševca i žalbama Jovice Jovića iz Vladičinog Hana, Časlava Maslarevića iz Arilja, Snežane Jovanović iz Mionice, Jasmine Jugović iz Šapca, Snežane Džamić iz Vrnjaca, Dragoslava Popovića iz Zaječara, Avrama Antonijevića iz Kraljeva, Milibora Nestorovića iz Raške, Ljubice Mrkobrada iz Vršca, Bobane Grujić iz Prokuplja, Slavice Ivanović iz Velike Plane, Jasmine Vuković iz Vrnjačke Banje, Natalije Perišić iz Beograda, Vesne Stojanović iz Niša, Ljiljane Garibović iz Bogatića, Dušana Lončarevića iz Novog Beograda, Gordane Ivanović Jeremić iz Kragujevca, Biljane Popović iz Batočine, Bogdana Jovanovića iz Sombora, Mladena Jovanovića iz Pirota, Miroslava Simića iz Obrenovca, Milana Petkovića iz Beograda, Tatijane Đogo iz Paraćina, Ace Stojeva iz Zemuna, Nataše Radović iz Kosovske Mitrovice, Gorana Bursaća iz Niša, Zorice Marinković-Kuljhavi iz Stare Pazove, Slavice Mavrić iz Sremčice, Ane Nikić iz Valjeva, Slobodana Dinića iz Petrovca na Mlavi, Gordane Zrilić iz Novog Beograda, Leonore Cvijović iz Beograda, Predraga Andrića iz Kragujevca, Milene Miljanić iz Jabučja, Dragana Petrovića iz Požarevca, Zorana Raičevića iz Brusa, Jusufa Suljejmanija iz Preševa, Olivere Cvetanović iz Niša, Miljane Aleksić iz Banje Koviljače, Vidosave Vasić iz Koceljeva, Mirjane Dičić iz Petrovca na Mlavi, Milana Božilovića iz Vranja, Momčila Babića iz Kule, Biljane Silađi iz Novog Sada, Sandre Kulezić iz Šapca, Slavoljuba Simića iz Vranja, Božidara Radića iz Smedereva, Slavoljuba Petkovića iz Šapca, Aleksandra Mladenovića iz Novog Beograda, Darinke Manić iz Beograda, Dimitra Krsteva iz Požarevca, Dragana Jovanovića iz Mladenovca, Aleksandra Đorđevića iz Požege, Miljane Ranđelović iz Pirota, Živorada Stojmenovića iz Vranja, Svetlane Amidžić Nađ iz Sombora, Dominke Milić iz Subotice, Slavice Jovanović iz Novog Pazara, Lidije Nedeljković iz Jajinaca, Saliha Karišika iz Novog Pazara i Radovana Redžića iz Kosovske Mitrovice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 161. stav 4. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 18. jula 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se žalba:
- Nataše Perović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-777/2009-01 od 22. avgusta 2011. godine;
- Jovice Jovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-976/2009-01 od 14. jula 2011. godine;
- Časlava Maslarevića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-321/2009-01 od 4. avgusta 2011. godine;
- Snežane Jovanović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1028/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Jasmine Jugović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1095/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Snežane Džamić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1245/2009-01 od 2. avgusta 2011. godine;
- Dragoslava Popovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-147/2009-01 od 19. avgusta 2011. godine;
- Avrama Antonijevića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-533/2009-01 od 17. avgusta 2011. godine;
- Milibora Nestorovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1415/2009-01 od 10. i 12. avgusta 2011. godine;
- Ljubice Mrkobrada izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-585/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Bobane Grujić, izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-01124/2009-01 od 11. avgusta 2011. godine;
- Slavice Ivanović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-00806/2009-01 od 11. avgusta 2011. godine;
- Jasmine Vuković izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1102/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Natalije Perišić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-01078/2009-01 od 11. avgusta 2011. godine;
- Vesne Stojanović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-00894/2009-01 od 16. avgusta 2011. godine;
- Ljiljane Garibović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1090/2009-01 od 17. avgusta 2011. godine;
- Dušana Lončarevića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-17/2009-01 od 19. avgusta 2011. godine;
- Gordane Ivanović Jeremić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-01241/2009-01 od 16. avgusta 2011. godine;
- Biljane Popović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-700/2009-01 od 26. jula 2011. godine;
- Bogdana Jovanovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-735/2009-01 od 10. avgusta 2011. godine;
- Mladena Jovanovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-00717/2009-01 od 10. avgusta 2011. godine;
- Miroslava Simića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-4/2009-01 od 16. avgusta 2011. godine;
- Milana Petkovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-599/2009-01 od 16. avgusta 2011. godine;
- Tatijane Đogo izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-516/2009-01 od 19. avgusta 2011. godine;
- Ace Stojeva izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-838/2009-01 od 7. oktobra 2011. godine;
- Nataše Radović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-530/2009-01 od 16. novembra 2011. godine;
- Gorana Bursaća izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-132/2009-01 od 14. jula 2011. godine;
- Zorice Marinković-Kuljhari izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-590/2009-01 od 4. avgusta 2011. godine;
- Slavice Mavrić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-64/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Ane Nikić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-475/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Slobodana Dinića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-622/2009-01 od 19. avgusta 2011. godine;
- Gordane Zrilić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-108/2009-01 od 19. oktobra 2011. godine;
- Leonore Cvijović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-231/2009-01 od 10. i 12. avgusta 2011. godine;
- Predraga Andrića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-848/2009-01 od 16. novembra 2011. godine;
- Milene Miljanić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-624/2009-01 od 4. avgusta 2011. godine;
- Dragana Petrovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1148/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Zorana Raičevića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-316/2009-01 od 10. i 12. avgusta 2011. godine;
- Jusufa Suljejmanija izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-531/2009-01 od 16. avgusta 2011. godine;
- Olivere Cvetanović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-89/2009-01 od 18. avgusta 2011. godine;
- Miljane Aleksić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1071/2009-01 od 18. avgusta 2011. godine;
- Vidosave Vasić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1110/2009-01 od 17. avgusta 2011. godine;
- Mirjane Dičić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-00623/2009-01 od 21. novembra 2011. godine;
- Milana Božilovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 119-05-175/2009-01 od 14. jula 2011. godine;
- Momčila Babića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-426/2009-01 od 17. avgusta 2011. godine;
- Biljane Silađi izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-294/2009-01 od 29. jula 2011. godine;
- Sandre Kulezić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-893/2009-01 od 10. avgusta 2011. godine;
- Slavoljuba Simića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-879/2009-01 od 22. avgusta 2011. godine;
- Božidara Radića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-779/2009-01 od 23. avgusta 2011. godine;
- Slavoljuba Petkovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-905/2009-01 od 23. avgusta 2011. godine;
- Aleksandra Mladenovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-350/2009-01 od 22. avgusta 2011. godine;
- Darinke Manić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1055/2009-01 od 11. oktobra 2011. godine;
- Dimitra Krsteva izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-01146/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Dragana Jovanovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-220/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Aleksandra Đorđevića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-732/2009-01 od 10. i 12. avgusta 2011. godine;
- Miljane Ranđelović izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-787/2009-01 od 17. avgusta 2011. godine;
- Živorada Stojmenovića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1422/2009-01 od 16. avgusta 2011. godine;
- Svetlane Amidžić Nađ izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-504/2009-01 od 17. avgusta 2011. godine;
- Dominke Milić izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-84/2009-01 od 6. oktobra 2011. godine;
- Slavice Jovanoviće izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-885/2009-01 od 10. oktobra 2011. godine;
- Lidije Nedeljković izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-397/2009-01 od 15. avgusta 2011. godine;
- Saliha Karišika izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 119-05-00093/2009-01 od 19. avgusta 2011. godine i
- Radovana Redžića izjavljena protiv odluke Državnog veća tužilaca broj 111-00-1262/2009-01 od 16. novembra 2011. godine
i utvrđuje da u postupku odlučivanja o prigovorima podnosilaca žalbi nije oborena pretpostavka da podnosioci ispunjavaju uslove za izbor na javnotužilačku funkciju.
2. Poništavaju se odluke Državnog veća tužilaca iz tačke 1.
3. Nalaže se Državnom veću tužilaca da u roku od 60 dana od dana prijema ove odluke izvrši izbor podnosilaca žalbi u skladu sa članom 14. st. 1. i 2. Pravilnika o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca i primeni kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti („Službeni glasnik RS“, broj 36/11).
O b r a z l o ž e nj e
1. Nataša Perović iz Kruševca i druga lica navedena i u uvodu i u izreci ove odluke podneli su Ustavnom sudu žalbe protiv odluka Državnog veća tužilaca donetih u postupku u kome je odlučivano o njihovim prigovorima podnetim protiv odluke prvog sastava Državnog veća tužilaca o izboru zamenika javnih tužilaca broj 119-01-253/09-01 od 15. decembra 2009. godine („Službeni glasnik RS“, broj 106/09), odnosno protiv pojedinačnih odluka iz 2010. godine kojima je utvrđeno da im je zbog neizbora prestala javnotužilačka funkcija sa 31. decembrom 2009. godine. Odluke koje su žalbama osporene pred Ustavnim sudom donete su u postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca i njima su odbijeni izjavljeni prigovori podnosilaca žalbi.
Podnosioci su izjavili žalbe zbog bitnih povreda odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primene materijalnog prava i povrede ustavnih prava i prava garantovanih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U žalbama je, između ostalog, navedeno: da je osporene odluke donelo Državno veće tužilaca u nepotpunom sastavu, jer član Državnog veća tužilaca iz reda advokata nije izabran, a da je postupak sprovodila Komisija od tri člana; da je u nekim odlukama prvog sastava Državnog veća tužilaca navedeno da podnosioci ispunjavaju uslove za izbor na javnotužilačku funkciju, ali da nisu izabrani, jer nije bilo mesta u tužilaštvima za koja su konkurisali; da je bilo potrebno definisati ažurnost u javnim tužilaštvima, odrediti šta predstavlja ažurnost, a šta nasuprot tome neažurnost, definisati šta predstavlja nepreduzimanje procesnih radnji u instrukcionim rokovima, koji su to rokovi, koliko oni iznose, ko ih je i kojim aktom propisao, zatim taj kriterijum i merilo predvideti Pravilnikom o postupku, pa tek po ispunjenosti ovih uslova, pristupiti postupku ispitivanja ažurnosti; da je stalni sastav Državnog veća tužilaca, saglasno članu 4. stav 7. Pravilnika o postupku bio u obavezi da ceni dokumentaciju koju su dostavili podnosioci i koja se odnosila na činjenice koje su bile predmet razmatranja prvog saziva Državnog veća tužilaca; da je stalni sastav Državnog veća tužilaca svoju odluku zasnovao isključivo na naknadno pribavljenim izveštajima, pri tome ne proveravajući verodostojnost podataka iz tih izveštaja; da je podnosiocima navodno oborena pretpostavka stručnosti i osposobljenosti, iako su od odgovarajućih kolegijuma i javnih tužilaca bili ocenjeni sa ocenom „zadovoljava“, odnosno „zadovoljava za napredovanje“.
2. Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio: da su svi podnosioci žalbi do objavljivanja oglasa za izbor zamenika javnih tužilaca u javnim tužilaštvima u Republici Srbiji („Službeni glasnik RS“, broj 62/09, od 5. avgusta 2009. godine), odnosno oglasa za izbor javnih tužilaca u javnim tužilaštvima u Republici Srbiji ("Službeni glasnik RS", broj 89/09), obavljali javnotužilačku funkciju u nekom od tada postojećih tužilaštava; da su blagovremeno podneli prijave na oglas za izbor javnih tužilaca, odnosno zamenika javnih tužilaca u neko od tužilaštava u Republici Srbiji; da su odlukama Narodne skupštine Republike Srbije o izboru javnih tužilaca u odgovarajuća tužilaštva objavljenim u "Službenom glasniku Republike Srbije", broj 98/09 od 30. novembra 2009. godine navedena imena kandidata koji su izabrani za javne tužioce u odgovarajućim javnim tužilaštvima na teritoriji Republike Srbije, kao i da je Državno veće tužilaca 15. decembra 2009. godine donelo Odluku o izboru zamenika javnih tužilaca broj 119-01-253/09-01, koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 106/09, kojom su navedena imena kandidata koji su izabrani za zamenike u odgovarajućim javnim tužilaštvima na teritoriji Republike Srbije. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da je Državno veće tužilaca u prvom sastavu tokom 2010. godine u odnosu na neke (ne sve) podnosioce žalbi donelo pojedinačne odluke kojima je utvrdilo da im je, u skladu sa Zakonom o javnom tužilaštvu, prestala dužnost javnog tužioca, odnosno zamenika javnog tužioca sa 31. decembrom 2009. godine, jer nisu izabrani za zamenike javnog tužioca. U tim odlukama su navedeni razlozi zbog kojih pojedini od podnosilaca žalbi nisu izabrani za zamenike javnih tužilaca. Podnosioci žalbi su se, povodom odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca obraćali Ustavnom sudu sa zahtevom za ustavnosudsku zaštitu. Konačno je utvrđeno da je Državno veće tužilaca u postupku preispitivanja donelo odluke koje se osporavaju podnetim žalbama i da su tim odlukama odbijeni prigovori podnosilaca, a potvrđena je odluka Državnog veća tužilaca o izboru zamenika javnih tužilaca broj 119-01-253/09-01 od 15. decembra 2009. godine („Službeni glasnik RS“, broj 106/09), „u delu u kome je podnosiocima prigovora prestala javnotužilačka funkcija“.
3. Zakonom o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11) propisano je: da protiv odluke o prestanku funkcije, sudija, javni tužilac i zamenik javnog tužioca može izjaviti žalbu Ustavnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke, a da organ koji je doneo odluku o prestanku funkcije ima pravo na odgovor na žalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja žalbe (član 99.); da posle isteka roka za dostavljanje odgovora na žalbu, Ustavni sud zakazuje raspravu na koju poziva podnosioca žalbe i predstavnika organa koji je doneo odluku o prestanku funkcije (član 100. stav 1.); da Ustavni sud svojom odlukom može usvojiti žalbu i poništiti odluku o prestanku funkcije ili odbiti žalbu (član 101.); da se u postupku po žalbi sudije, javnog tužioca i zamenika javnog tužioca shodno primenjuju odredbe ovog zakona kojima se uređuje postupak po ustavnoj žalbi (član 102a).
Polazeći od navedenih odredaba zakona kojim se uređuje postupak pred Ustavnim sudom, kao i prethodno utvrđenih činjenica, Ustavni sud je ocenio da se u odnosu na sve podnosioce žalbi – neizabrane nosioce javnotužilačkih funkcija, postavljaju ista sporna pravna pitanja, pa je iz tog razloga celishodno i racionalno u da svim tim predmetima, Ustavni sud spoji postupke i o podnesenim žalbama odluči jednom odlukom. Zbog toga je Ustavni sud, saglasno odredbama člana 42. st. 1. i 4. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), saglasno zaključku Ustavnog suda od 18. jula 2012. godine spojio predmete žalbi neizabranih nosioca javnotužilačkih funkcija navedenih u uvodu ove odluke, radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedne odluke.
4. Ustavni sud nalazi da su za odlučivanje o žalbama podnosilaca merodavne sledeće odredbe Ustava Republike Srbije, zakona i opštih akata koje je donelo Državno veće tužilaca:
Ustav utvrđuje: da odluku o prestanku funkcije zamenika javnog tužioca, u skladu sa zakonom, donosi Državno veće tužilaca, da protiv odluke o prestanku funkcije javni tužilac i zamenik javnog tužioca mogu uložiti žalbu Ustavnom sudu i da izjavljena žalba isključuje pravo na podnošenje ustavne žalbe (član 161. st. 3. i 4.); da je Državno veće tužilaca samostalan organ koji obezbeđuje i garantuje samostalnost javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca u skladu sa Ustavom, da Državno veće tužilaca ima 11 članova, da u sastav Državnog veća tužilaca ulaze Republički javni tužilac, ministar nadležan za pravosuđe i predsednik nadležnog odbora Narodne skupštine, kao članovi po položaju i osam izbornih članova koje bira Narodna skupština, u skladu sa zakonom, da izborne članove čine šest javnih tužilaca ili zamenika javnih tužilaca sa stalnom funkcijom, od kojih je jedan sa teritorije autonomnih pokrajina, i dva ugledna i istaknuta pravnika sa najmanje 15 godina iskustva u struci, od kojih je jedan advokat, a drugi profesor pravnog fakulteta (član 164. st. 1. do 4.); da Državno veće tužilaca predlaže Narodnoj skupštini kandidate za prvi izbor za zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca za trajno obavljanje funkcije zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca koji su na stalnoj funkciji za zamenike javnog tužioca u drugom javnom tužilaštvu, odlučuje u postupku za prestanak funkcije zamenika javnih tužilaca, na način predviđen Ustavom i zakonom, vrši i druge poslove određene zakonom (član 165.); da su odluke Ustavnog suda konačne, izvršne i opšteobavezujuće (član 166. stav 2.).
Zakonom o javnom tužilaštvu („Službeni glasnik RS“, br. 116/08 i 104/09) propisano je: da se javni tužilac kome funkcija prestane na lični zahtev ili ako ne bude ponovo izabran, obavezno bira na funkciju zamenika javnog tužioca koju je obavljao pre izbora, ukoliko je biran za javnog tužioca višeg stepena iz nižeg javnog tužilaštva, tada se nakon prestanka funkcije javnog tužioca obavezno bira na funkciju zamenika javnog tužioca u javnom tužilaštvu višeg stepena, kojim je rukovodio, ako je javni tužilac izabran među licima koja nisu bili zamenici javnog tužioca, nakon prestanka funkcije, takvo lice se obavezno bira na funkciju zamenika javnog tužioca u javnom tužilaštvu u kojem je bio javni tužilac, a odluku o izboru donosi Državno veće tužilaca (član 55. stav 2.); da ako javno tužilaštvo bude ukinuto, odnosno bude smanjen broj zamenika u javnom tužilaštvu, javni tužilac, odnosno zamenik javnog tužioca nastavljaju da vrše funkciju zamenika javnog tužioca u javnom tužilaštvu koje odredi Državno veće tužilaca, na predlog Republičkog javnog tužioca (član 57.); da zamenik javnog tužioca može biti trajno premešten u drugo javno tužilaštvo istog stepena, samo uz svoju pismenu saglasnost, da rešenje o premeštaju donosi Republički javni tužilac da u slučaju iz člana 57. ovog zakona, zamenik javnog tužioca može biti premešten i bez svoje saglasnosti, na osnovu odluke Državnog veća tužilaca, te da zamenik javnog tužioca nastavlja trajno da obavlja funkciju u javnom tužilaštvu u koje je premešten (član 62.); da pri predlaganju i izboru kandidata za javnotužilačku funkciju Državno veće tužilaca uzima u obzir stručnost, osposobljenost i dostojnost kandidata, a prema kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti koje propisuje Državno veće tužilaca, u skladu sa zakonom i prilikom izbora i predlaganja kandidata za javnotužilačku funkciju zabranjena je diskriminacija po bilo kom osnovu (član 82. stav 1.); da se nestručnim smatra nedovoljno uspešno vršenje javnotužilačke funkcije, ako javni tužilac, odnosno zamenik javnog tužioca dobije ocenu "ne zadovoljava", shodno kriterijumima i merilima za vrednovanje rada javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca (član 93.); da javnim tužiocima i zamenicima javnih tužilaca koji nisu izabrani u skladu sa ovim zakonom dužnost prestaje 31. decembra 2009. godine (član 130. stav 1.).
Odredbama člana 6. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu („Službeni glasnik RS“, broj 101/10), pored ostalog, je propisano: da će stalni sastav Državnog veća tužilaca preispitati odluke prvog sastava Državnog veća tužilaca o prestanku dužnosti javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca iz člana 130. stav 1. Zakona o javnom tužilaštvu („Službeni glasnik RS“, br. 116/08 i 104/09), u skladu sa kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti, koje će doneti stalni sastav Državnog veća tužilaca (stav 1.); da se postupci po žalbama, odnosno po ustavnim žalbama koje su javni tužioci i zamenici javnih tužilaca iz stava 1. ovog člana podneli Ustavnom sudu, okončavaju stupanjem na snagu ovog zakona i predmeti se ustupaju Državnom veću tužilaca (stav 2.); da će se žalbe, odnosno ustavne žalbe iz stava 2. ovog člana smatrati prigovorom na odluku Državnog veća tužilaca (stav 3.); da protiv odluke stalnog sastava Državnog veća tužilaca donete po prigovoru iz st. 3. i 4. ovog člana, kojom se potvrđuje odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca o prestanku dužnosti, javni tužilac i zamenik javnog tužioca iz stava 1. ovog člana može izjaviti žalbu Ustavnom sudu, u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke (stav 6.).
Odredba člana 17. stav 1. Zakona o državnom veću tužilaca („Službeni glasnik RS“, br. 116/08, 101/10 i 88/11) propisuje da se odluke Državnog veća donose većinom glasova svih članova.
Pravilnikom o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca i primeni kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti („Službeni glasnik RS“, broj 36/11) predviđeno je: da je postupak preispitivanja javan i sprovodi se na načelima kontradiktornosti, protivurečnosti, nepristrasnosti, pravičnosti, neposrednosti i zasnovan je na poštovanju ustavom zajemčenih sloboda i prava i zabrani svakog oblika diskriminacije (član 2. stav 1.); da stalni sastav DVT preispituje odluke prvog sastava DVT, da postupak preispitivanja pokreće i vodi stalni sastav DVT, da se postupak preispitivanja zasniva na pretpostavci da javni tužilac i zamenik javnog tužioca ispunjavaju kriterijume stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti u skladu sa Zakonom o javnom tužilaštvu i Pravilnikom o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata za nosioca javnotužilačke funkcije, kao i da u slučaju sumnje da neizabrani nosilac javnotužilačke funkcije ispunjava kriterijume stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti, DVT može da obori pretpostavku u postupku preispitivanja na osnovu dokaza (član 3. st. 1, 2, 5. i 6.); da se dokumentacijom smatraju podnesci i dokazi koje je u postupku preispitivanja dostavio neizabrani nosilac javnotužilačke funkcije, odnosno pribavilo DVT, a koji se odnose isključivo na razjašnjenje činjenica koje su bile predmet razmatranja prvog sastava DVT do 17.12.2009. godine (član 4. stav 7.); da ukoliko na bazi podataka iz predmeta, u odnosu na pojedine neizabrane nosioce javnotužilačke funkcije, izvestilac Državnog veća tužilaca konstatuje da ne postoje razlozi za sumnju u stručnost, osposobljenost ili dostojnost, sačinjava listu sa predlogom da Državno veće tužilaca na sednici, bez održavanja zasedanja, donese odluku o njihovom izboru i da je izvestilac Državnog veća tužilaca dužan da predlog iz stava 1. ovog člana stavi ukoliko utvrdi da procenat efikasnosti u postupanju odgovara članu 5. st. 2. do 4. Pravilnika o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti, odnosno ako utvrdi da su razlozi za niži procenat efikasnosti opravdani, a shodno članu 28. ovog pravilnika, a ne postoji sumnja u stručnost i dostojnost (član 14. st. 1. i 2.); da se pretpostavka stručnosti za neizabrane nosioce javnotužilačke funkcije može oboriti ukoliko DVT na osnovu dokaza utvrdi da neizabrani nosilac javnotužilačke funkcije ne poseduje opšte stručno znanje i posebna znanja koja su od značaja za vršenje javnotužilačke funkcije, saglasno Pravilniku, da se pretpostavka osposobljenosti za neizabrane nosioce javnotužilačke funkcije može oboriti ukoliko DVT na osnovu dokaza o efikasnosti u postupanju utvrdi da neizabrani nosilac javnotužilačke funkcije ne ispoljava sposobnost u primeni stručnih znanja i preduzimanja procesnih radnji i ne iskazuje profesionalne veštine, odnosno na osnovu drugih definisanih merila utvrdi da ne ispoljava analitičko mišljenje, sposobnost pravničkog rasuđivanja i donošenja odluka, umešnost obrazlaganja pravnih stavova, kvalitet pisanog i usmenog izražavanja, sposobnosti komuniciranja i sposobnost za timski rad, saglasno Pravilniku, da se pretpostavka dostojnosti za neizabrane nosioce javnotužilačke funkcije obara isključivo na osnovu dokaza podobnih da se koriste u sudskom postupku i iz kojih proističe da je neizabrani nosilac javnotužilačke funkcije ispoljenim ponašanjem grubo kršio lični ugled i ugled javnotužilačke funkcije, što je dovelo do teškog narušavanja ugleda nosioca javnotužilačke funkcije ili teškog narušavanja poverenja javnosti u javno tužilaštvo, kao i da se pretpostavka dostojnosti obara i na osnovu okončanog postupka za razrešenje koji je bio predviđen Zakonom o javnom tužilaštvu i u kome su utvrđeni razlozi za razrešenje ili na osnovu pravnosnažno okončanog postupka za kažnjivo delo koje ga čini nedostojnim javnotužilačke funkcije ili presude kojom mu je izrečena kazna zatvora od 6 meseci i više zbog izvršenog krivičnog dela (član 27. st. 1, 2, 3 i 5.); da odluka DVT o broju zamenika javnih tužilaca („Službeni glasnik RS“, br. 43/09 i 24/10) ne utiče na vrstu odluke i broj odluka u postupku preispitivanja (član 25. stav 5.); da stručnost i osposobljenost neizabranog javnog tužioca može da se ospori samo ukoliko DVT na osnovu dokaza utvrdi da neizabrani javni tužilac nije pokazao opštu sposobnost rukovođenja javnim tužilaštvom, sposobnost ostvarivanja nadzora, sposobnost unapređivanja rada javnog tužilaštva i sposobnost upravljanja u kriznim situacijama, da ukoliko su javnom tužiocu bili dodeljeni predmeti u rad, DVT će, shodno članu 28. ovog pravilnika, kao i shodno članu 102. Pravilnika o upravi u javnom tužilaštvu ("Službeni glasnik RS", broj 77/04), procenat efikasnosti u postupanju javnog tužioca utvrditi po pravilima koja važe za zamenike javnog tužioca, kao i da će se konačna ocena stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti utvrditi nakon zajedničke primene kriterijuma i merila koja važe za javne tužioce i zamenike javnih tužilaca kada je to shodno stavu 2. moguće, imajući u vidu odredbe člana 20. stav 2. Pravilnika o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata za nosioca javnotužilačke funkcije ("Službeni glasnik RS", broj 55/09), te da neizabrani javni tužilac ne može biti predložen za javnog tužioca u postupku preispitivanja ukoliko su na funkcije javnog tužioca za koje je konkurisao izabrani drugi javni tužioci (član 29.).
Pravilnikom o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kandidata za nosioca javnotužilačke funkcije („Službeni glasnik RS“, broj 55/09) predviđeno je: da stručnost, osposobljenost i dostojnost predstavljaju osnov pri predlaganju i izboru nosioca javnotužilačke funkcije (član 1. stav 3.); da se stručnost utvrđuje na osnovu opšteg stručnog znanja i posedovanja posebnih znanja koja su od značaja za vršenje javnotužilačke funkcije, da se osposobljenost utvrđuje na osnovu ispoljene sposobnosti u primeni stručnih znanja i preduzimanja procesnih radnji, iskazane profesionalne veštine, analitičkog mišljenja, sposobnosti rasuđivanja i donošenja odluka, umešnosti obrazlaganja pravnih stavova, kvaliteta pisanog i usmenog izražavanja, sposobnosti komuniciranja i sposobnosti za timski rad, da se dostojnost utvrđuje na osnovu ugleda koji kandidat uživa u profesionalnoj sredini svojim ponašanjem u vršenju javnotužilačke funkcije i van nje (član 2. st. 1, 2. i 3.); da je Državno veće tužilaca u obavezi da u roku od mesec dana od dana stupanja na snagu ovog pravilnika utvrdi i objavi prosečan broj donetih odluka po nosiocu javnotužilačke funkcije za vrstu tužilaštva za period od poslednje tri godine i da se prosek za opštinsko javno tužilaštvo utvrđuje u odnosu na sva opštinska javna tužilaštva na području neposredno višeg okružnog javnog tužilaštva i računa se za svaku od poslednje tri kalendarske godine na taj način što se sabere ukupan broj donetih odluka opštinskih javnih tužilaštava na području neposredno višeg okružnog javnog tužilaštva, nakon čega se dobijeni broj podeli sa brojem nosilaca javnotužilačke funkcije kojima su dodeljeni predmeti u rad (član 5. st. 1. i 2.).
5. Polazeći od navedenih odredaba Ustava, Ustavni sud najpre konstatuje da je Državno veće tužilaca ovlašćeno da predlaže Narodnoj skupštini kandidate za prvi izbor za zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca za trajno obavljanje funkcije zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca koji su na stalnoj funkciji za zamenike javnog tužioca u drugom javnom tužilaštvu, odlučuje u postupku za prestanak funkcije zamenika javnih tužilaca, na način predviđen Ustavom i zakonom i vrši i druge poslove određene zakonom. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je na osnovu odredbe člana 6. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu, stalni sastav Državnog veća tužilaca dobio ovlašćenje da preispita odluke prvog sastava Državnog veća tužilaca o prestanku dužnosti javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca iz člana 130. stav 1. Zakona o javnom tužilaštvu. U vezi sa tim Ustavni sud smatra da uvođenje prigovora kao novog pravnog leka protiv odluka Državnog veća tužilaca o prestanku javnotužilačke funkcije ne samo da ne narušava pravo na delotvoran pravni lek, već je u funkciji ostvarenja ovog prava. S obzirom na to da o prigovoru odlučuje stalni sastav Državnog veća tužilaca, Ustavni sud ne smatra da, sama po sebi, kumulacija funkcija u odlučivanju kod jednog tela dovodi u pitanje karakter tog organa ustanovljenog zakonom, u smislu garancija definisanih u članu 32. stav 1. Ustava i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Imajući u vidu navedene odredbe Ustava, zakona i podzakonskih akata, Ustavni sud konstatuje da, prema prirodi svojih nadležnosti i ovlašćenja, Državno veće tužilaca ima svojstvo i svojevrsnog „suda“ (tribunala), jer neposredno odlučuje o pravima i obavezama nosilaca javnotužilačkih funkcija (njihovom statusu i položaju), te da stoga njegove odluke i postupak u kome se one donose podležu zahtevima pravičnog suđenja. Stoga Ustavni sud nalazi da je za odlučivanje o podnetim žalbama od značaja i odredba člana 32. stav 1. Ustava, kojom se svakome jemči pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
6. Ustavni sud je najpre cenio navode žalbi o sastavu Državnog veća tužilaca u postupku preispitivanja. Naime, podnosioci žalbi ističu da je Državno veće tužilaca odlučivalo u nepotpunom sastavu, jer član Državnog veća tužilaca iz reda advokata nije bio izabran, te da je na ovaj način podnosiocima povređeno pravo na pravično suđenje.
Iz obaveze stalnog sastava Državnog veća tužilaca da preispita odluke prvog sastava Državnog veća tužilaca, proističe i zaključak da je Ustavni sud dužan da oceni da li stalni sastav Državnog veća tužilaca predstavlja organ obrazovan na osnovu zakona, tj. da li svojim sastavom ispunjava potrebne uslove u pogledu jemstava iz člana 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud je u Odluci „Saveljić“ ocenio da se zbog nepotpunog sastava Visokog saveta sudstva ne dovodi u pitanje zakonitost njegovog rada i odlučivanja, jer je prvi sastav Visokog saveta sudstva bio u mogućnosti da vrši sve poslove iz svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zakonom. Međutim, kada je reč o preispitivanju odluka prvog sastava Visokog saveta sudstva, odnosno Državnog veća tužilaca na osnovu prigovora, stalni sastav Visokog saveta sudstva ili Državnog veća tužilaca bi morao da bude sagledan i kroz prizmu zahteva za nepristrasnošću njegovih članova.
Zahtev za nepristrasnošću suda može se posmatrati sa subjektivnog i objektivnog stanovišta. Nepristrasnost u subjektivnom smislu se svodi na činjenicu da sudija, postupajući po svojoj savesti, nema nikakvog razloga da favorizuje određenu stranku. Nepristrasnost označava odsustvo predrasuda i svega što može uticati na ličnu neutralnost sudije, s tim da se nepristrasnost pretpostavalja dok se ne dokaže suprotno (Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Le Compte, Van Leuven i De Meyer protiv Belgije, od 23. juna 1981. godine, § 58.). Nepristrasnost u objektivnom smislu se ocenjuje na osnovu spoljašnjih manifestacija, pošto određene činjenice, uprkos ličnom ponašanju sudije, mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.
S obzirom da prigovor protiv odluke Državnog veća tužilaca predstavlja pravni lek, nesporno je da je nepristrasnost dovedena u pitanje u slučaju kada o pravnom leku odlučuje isti član koji je odlučivao u prvostepenom postupku (upor. Evropski sud za ljudska prava, slučaj De Haan protiv Holandije, odluka od 26. avgusta 1997. godine, § 51.). Usled toga članovi prvog sastava Državnog veća tužilaca koji su učestvovali u donošenju odluke o izboru nisu mogli učestvovati u radu i odlučivanju na osnovu prigovora.
Ustavni sud je, pri tome, konstatovao da je postupak preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca sprovodio stalni sastav, a ne Komisija od tri člana koja je obavljala samo razgovor sa neizabranim nosiocima javnotužilačke funkcije i o tome slala izveštaj Državnom veću tužilaca, koje je donosilo odluke.
7. Međutim, Ustavni sud je, na osnovu rezultata sprovedenog postupka, ocenio da su u postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca učinjeni drugi propusti koji su takvog značaja da zbog njih pretpostavka izbornosti neizabranih javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca označenih u izreci ove odluke nije oborena. Reč je o odlukama u kojima je neizabranim nosiocima javnotužilačke funkcije stavljeno na teret da su nestručni, neosposobljeni ili nedostojni za vršenje javnotužilačke funkcije.
Pri tome, Ustavni sud nalazi da se podnosioci žalbi, načelno, prema činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj se nalaze, mogu razvrstati u tri grupe.
U prvoj grupi se nalaze oni podnosioci žalbi kojima prvi sastav Državnog veća tužilaca nikada nije dostavio pojedinačnu odluku sa razlozima zbog kojih nisu izabrani na javnotužilačku funkciju za koju su konkurisali, a čime im je prestala prethodno vršena javnotužilačka funkcija sa 31. decembrom 2009. godine. Samim tim, u odnosu na ovu grupu podnosilaca žalbi prvi sastav Državnog veća tužilaca nije ni utvrdio činjenice na osnovu kojih bi mogla biti oborena pretpostavka izbornosti, odnosno da ispunjavaju predviđene uslove stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti. Kako se u postupku preispitivanja po prigovoru izjavljenom protiv odluke donete od strane prvog sastava Državnog veća tužilaca suštinski proverava da li je taj sastav Državnog veća tužilaca pravilno utvrdio činjenice na kojima je zasnovao svoju odluku o neizboru podnosioca žalbe zbog obaranja pretpostavke da isti ispunjava uslov stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti, to stalni sastav Državnog veća tužilaca u odnosu na ovu grupu podnosilaca žalbi nije ni imao mogućnost da vrši bilo kakvo preispitivanje (nepostojećih) odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca. Dalje, iz toga se izvlači zaključak da je postupak koji je sproveo stalni sastav Državnog veća tužilaca, a koji je po svom karakteru morao biti drugostepeni, zapravo postao prvostepeni postupak u kome su naknadno iznalaženi razlozi za obaranje pretpostavke izbornosti kod ovih podnosilaca žalbi. Time je u odnosu na njih povređeno procesno načelo zabrane preinačenja na štetu žalioca, čime im nije obezbeđen standard pravičnog suđenja u postupku po izjavljenom prigovoru. Drugim rečima, pošto u odnosu na ovu grupu podnosilaca žalbi u postupku izbora nosilaca javnotužilačkih funkcija nije bila oborena pretpostavka izbornosti, ta pretpostavka nije mogla biti obarana ni od strane stalnog sastava Državnog veća tužilaca, već je morala biti doneta odluka o izboru ovih podnosilaca žalbi na neku od javnotužilačkih funkcija za koju su podneli prijavu.
Drugu grupu podnosilaca žalbi čine oni u odnosu na koje je prvi sastav Državnog veća tužilaca doneo pojedinačnu odluku tokom 2010. godine kojom je utvrdio da im je zbog neizbora prestala javnotužilačka funkcija, ali su se razlozi za neizbor odnosili na to da je smanjen broj zamenika javnih tužilaca u onim tužilaštvima za koje su konkurisali, zbog čega je prednost kod izbora data drugim kandidatima koji su „bolje ispunjavali“ uslove za izbor od podnosilaca žalbi. U odnosu na njih je u ovim pojedinačnim odlukama izričito rečeno da oni ispunjavaju sve zakonom propisane uslove za izbor, dakle eksplicitno je iskazan stav da u odnosu na njih u postupku izbora nije oborena pretpostavka da su stručni, osposobljeni i dostojni.
Iz formulacije člana 3. st. 5. i 6. Pravilnika o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca i primeni kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti proizlazi da se postupak preispitivanja zasniva na pretpostavci da javni tužilac i zamenik javnog tužioca koji su birani po ranijim propisima i koji su u vreme izbora vršili javnotužilačku dužnost, a prijavili su se za izbor u odgovarajuće javno tužilaštvo, ispunjavaju kriterijume stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti. Ova pretpostavka je bila oboriva, ukoliko su postojali razlozi za sumnju da kandidat ispunjava kriterijume i merila zato što nije pokazao da je stručan, osposobljen i dostojan za vršenje javnotužilačke funkcije. Stoga je Državno veće tužilaca bilo dužno da u odnosu na svakog neizabranog javnog tužioca ili zamenika javnog tužioca izvede odgovarajuće dokaze na osnovu kojih zasniva tvrdnju da je u postupku preispitivanja oborena pretpostavka njihove stručnosti, osposobljenosti ili dostojnosti za obavljanje javnotužičake dužnosti. Time je i teret dokazivanja eventualne nestručnosti, neosposobljenosti ili nedostojnosti ovih lica za izbor na javnotužilačku dužnost bio isključivo na Državnom veću tužilaca.
Saglasno navedenom, kao i odredbi člana 4. stav 7. Pravilnika o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca i primeni kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti, stalni sastav Državnog veća tužilaca je svoju odluku mogao da donese samo na osnovu dokaza koje je u toku postupka preispitivanja dostavio podnosilac ili koje je ono pribavilo u razjašnjavanju činjenica koje su bile predmet razmatranja prvog sastava tog tela, i to do momenta donošenja Odluke o izboru zamenika javnih tužilaca od 15. decembra 2009. godine. Samim tim, u postupku preispitivanja razloga za neizbor žalioca na javnotužilačku funkciju, nisu se mogli pribavljati dokazi usmereni na utvrđivanje potpuno drugih činjenica u odnosu na one koje je utvrđivao prvi sastav Državnog veća tužilaca, niti su se mogli iznalaziti naknadni ili novi razlozi kojima bi se, post festum, mogla osporiti stručnost, osposobljenost ili dostojnost podnosilaca žalbi, a koji nisu postojali u vreme kada je doneta navedena Odluka o izboru zamenika javnih tužilaca.
Međutim, stalni sastav Državnog veća tužilaca je u postupku preispitivanja, suprotno navedenoj odredbi člana 4. stav 7. Pravilnika, utvrđivao nove činjenice u pogledu ažurnosti u radu ove grupe podnosilaca žalbi, iako za to nije imao normativno utemeljenje. Ovo se podjednako odnosi kako na podnosioce žalbi koji nisu dobili pojedinačnu odluku o razlozima zbog kojih im je prestala javnotužilačka funkcija, tako i na podnosioce žalbi za koje prvi sastav Državnog veća tužilaca nije utvrdio da je oborena pretpostavka o njihovoj stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti kao nosilaca javnotužilačke funkcije, već da su podnosioci ispunjavali sve uslove za izbor ali da su, s obzirom na smanjen broj mesta zamenika u tužilaštvima u kojima su konkurisali, izabrani kandidati koji su ispunjavali „bolje uslove“ za izbor. U konkretnoj situaciji, stalni sastav Državnog veća tužilaca je bio dužan i mogao jedino da postupi u skladu sa odredbom člana 14. stav 2. u vezi sa stavom 1. Pravilnika o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca i primeni kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti, odnosno da na sednici, bez održavanja zasedanja, donese odluku o izboru ovih podnosilaca žalbi na mesto zamenika javnog tužioca u jednom od javnih tužilaštava za koje su podneli prijavu.
Treću grupu podnosilaca žalbi čine oni u odnosu na koje je prvi sastav Državnog veća tužilaca tokom 2010. godine doneo pojedinačne odluke o prestanku javnotužilačke funkcije, sa datim određenim razlozima za njihov neizbor. U suštini svi ti razlozi se svode na pitanje njihove „neažurnosti, odnosno izrazite neažurnosti“, tako što se taksativno nabrajaju predmeti u kojima ovi neizabrani nosioci javnotužilačke funkcije nisu poštovali instrukcione ili zakonske rokove za preduzimanje pojedinih procesnih radnji.
Ustavni sud konstatuje da kriterijum „ažurnosti“ nije korišćen prilikom donošenja odluke o izboru zamenika javnih tužilaca od 15. decembra 2009. godine, jer je taj izbor izvršen samo na osnovu one dokumentacije kojom je prvi sastav Državnog veća tužilaca raspolagao o kandidatima do navedenog datuma. Radi se o dokumentaciji koja sadrži podatke o efikasnosti u radu kandidata, u smislu procentualno iskazanog broja rešenih predmeta za period od poslednje tri godine u odnosu na prosek utvrđen za teritoriju odgovarajućeg okružnog javnog tužilaštva, kao i na ocene koje su kandidati dobili od nadležnog kolegijuma javnog tužilaštva i nadležnog javnog tužioca kao inokosnog nosioca funkcije. Ove ocene su donete na bazi relevantnih kriterijuma, koji su u sebi sadržavali i ažurnost u radu, a iskazivale su se kroz ocene da kandidat „ne zadovoljava“, „zadovoljava“ ili „zadovoljava za napredovanje“. Imajući u vidu, dakle, da kriterijum ažurnosti u radu nije korišćen prilikom izbora nosilaca javnotužilačkih funkcija, isti nije mogao biti korišćen ni prilikom donošenja i izrade pojedinačnih odluka o prestanku javnotužilačke funkcije podnosilaca žalbi od strane prvog sastava Državnog veća tužilaca u 2010. godini, odnosno na tom kriterijumu se nije mogao graditi razlog za obaranje pretpostavke izbornosti podnosilaca žalbi. Samim tim, ovaj kriterijum nije mogao biti osnov za posebno utvrđivanje činjenica ni u postupku preispitivanja od strane stalnog sastava Državnog veća tužilaca, a naročito imajući u vidu da tzv. instrukcioni rokovi za preduzimanje pojedinih procesnih radnji od strane nosilaca javnogužilačkih funkcija nisu konkretno utvrđeni bilo kojim opštim pravnim aktom, što nesumnjivo proističe i iz odgovora na žalbe koje je Ustavnom sudu dostavio stalni sastav Državnog veća tužilaca. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je kriterijum „neažurnosti“ za podnosioce žalbi kao neizabrane nosioce javnotužilačkih funkcija primenjen potpuno proizvoljno, odnosno arbitrerno. To proističe iz činjenice da je zaključak o neažurnosti u radu podnosilaca žalbi prvenstveno zasnovan na broju predmeta koji se u osporenim odlukama pojedinačno navode, bez bilo kakve konkretizacije o tome u kom roku su pojedine procesne radnje u tim predmetima preduzete, te bez sagledavanja postojanja opravdavajućih subjektivnih ili objektivnih okolnosti zbog kojih je do eventualnog kašnjenja u radu kod pojedinih podnosilaca žalbi došlo. Takođe, Ustavni sud je utvrdio i to da je zaključak o neažurnom postupanju podnosilaca žalbi izveden samo iz tabelarnih izveštaja koji su Državnom veću tužilaca dostavljani od strane nadležnih javnih tužilaca u postupku preispitivanja odluka prvog sastava ovog veća, a da pri tome Državno veće tužilaca nije izvršilo uvid ni u jedan od predmeta za koje se tvrdi da je u njima došlo do prekoračenja rokova za postupanje od strane podnosilaca žalbi.
Prema stavu Ustavnog suda, naknadnim korišćenjem ovog konkretnog kriterijuma kao zasebnog, u cilju opravdanja odluke o neizboru podnosilaca žalbi, došlo je do diskriminacije neizabranih nosilaca javnotužilačke funkcije, jer je kriterijum ažurnosti korišćen isključivo u odnosu na njih, i to nakon okončanja postupka izbora, dok za one kandidate koji su izabrani za zamenike javnih tužilaca takav kriterijum nije korišćen, niti su bilo kada dovođeni u vezu i upoređivani podaci o ažurnosti u radu između izabranih i neizabranih kandidata.
Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na pravno neodrživ stav Državnog veća tužilaca da je u odnosu na pojedine nosioce javnotužilačke funkcije oborena pretpostavka stručnosti, osposobljenosti ili dostojnosti samo na osnovu činjenice da u posmatranom periodu od 2006. do 2008. godine nisu bili radno angažovani u tužilaštvima u kojima je trebalo da obavljaju svoju funkciju. Radno neangažovanje tih nosilaca javnotužilačke funkcije ne može se njima stavljati na teret. Naprotiv, Državno veće tužilaca je, saglasno odredbi člana 62. stav 3. Zakona o javnom tužilaštvu, bilo u obavezi da donese odluku o njihovom trajnom premeštanju u javno tužilaštvo u kojem postoji potreba za njihovim radnim angažovanjem. Otuda, a imajući u vidu činjenicu da je teret obaranja pretpostavke stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti na strani Državnog veća tužilaca, Ustavni sud ocenjuje da su odluke kojima je prigovor tih lica odbijen zasnovane na očigledno proizvoljnoj primeni materijalnog prava.
I primena kriterijuma dostojnosti za vršenje javnotužilačke funkcije od strane Državnog veća tužilaca otvara određena spora pravna pitanja, jer je, primera radi, odredbom člana 27. stav 3. Pravilnika propisano da se pretpostavka dostojnosti za neizabrane nosioce javnotužilačke funkcije obara isključivo na osnovu dokaza podobnih da se koriste u sudskom postupku. Ustavni sud podseća da načelo „jednakosti oružja“ predstavlja jedan od osnovnih aspekata prava na pravično suđenje. Zbog toga je bilo neophodno da neizabrani nosioci javnotužilačke funkcije, čija dostojnost je dovedena u sumnju prilikom utvrđivanja dokaza, dobiju priliku da na javnoj raspravi ospore činjenice iz kojih proističe da su nedostojni za vršenje javnotužilačke funkcije. Sadržaj žalbi neizabranih nosilaca javnotužilačke funkcije upućuje na zaključak da im to, uostalom kao i u odnosu na kriterijume stručnosti i osposobljenosti, nije omogućeno (upor. Evropski sud za ljudska prava, odluke u predmetu Ruiz-Mateos protiv Španije, od 26. juna 1993. godine, § 63.).
8. Polazeći od svega iznetog, stav Ustavnog suda je da ni za jednog od podnosilaca žalbi označenih u izreci ove odluke nije na pravno valjan način oborena pretpostavka izbornosti. S obzirom na to da je teret dokazivanja postojanja razloga za neizbor tih lica na javnotužilačku dužnost bio na strani Državnog veća tužilaca, Ustavni sud je, na temelju odredbe člana 101. Zakona o Ustavnom sudu, usvojio podnete žalbe svih neizabranih javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca označenih u izreci ove odluke. Stoga je Ustavni sud u tački 1. izreke usvojio žalbe podnosilaca, te je u tački 2. izreke poništio osporene odluke, a u tački 3. izreke naložio Državnom veću tužilaca da primenom odredaba člana 14. st. 1. i 2. Pravilnika o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, izvrši izbor podnosilaca.
Imajući u vidu da Ustavni sud nije vlastan da donosi odluku o izboru neizabranih javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca na javnotužilačku dužnost, kao i da se uprkos donetoj odluci Ustavnog suda podnosiocima žalbi iz reda javnih tužilaca ne može omogućiti nastavak obavljanja javnotužilačke funkcije u tužilaštvu u kome su prethodno tu funkciju vršili, naloženo je Državnom veću tužilaca da izabere podnosioce žalbi na dužnost zamenika javnog tužioca, na način propisan odredbama člana 14. st. 1. i 2. navedenog Pravilnika.
Drugim rečima, s obzirom na to da, u smislu odredbe člana 29. stav 4. Pravilnika o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca, neizabrani javni tužilac ne može biti predložen za javnog tužioca u postupku preispitivanja ukoliko su na funkcije javnog tužioca za koje je konkurisao izabrani drugi javni tužioci, prilikom izbora podnosilaca žalbi Državno veće tužilaca mora voditi računa da li su podnosioci žalbi pre prestanaka javnotužilačke funkcije zbog neizbora obavljali dužnost javnog tužioca ili zamenika javnog tužioca, kao i o njihovoj prijavi na oglas za izbor u određeno tužilaštvo. Ukoliko su obavljali dužnost zamenika javnog tužioca, Državno veće tužilaca će ih izabrati u neko od javnih tužilaštava u Republici Srbiji za koje su konkurisali i ispunjavaju uslove za izbor, a ukoliko su obavljali dužnost javnog tužioca, Državno veće tužilaca će izvršiti izbor u skladu sa odredbama člana 55. stav 2. Zakona o javnom tužilaštvu. Sa tim u vezi, Državno veće tužilaca je dužno da, pre nego što postupi po Odluci Ustavnog suda, utvrdi da li u odnosu na određenog podnosioca žalbe postoje razlozi za prestanak javnotužilačke funkcije po sili zakona.
Ustavni sud ukazuje da, saglasno odredbi člana 25. stav 4. Pravilnika o postupku preispitivanja odluka prvog sastava Državnog veća tužilaca, Odluka Državnog veća tužilaca o broju zamenika javnih tužilaca („Službeni glasnik RS“, br. 43/09 i 24/10) ne utiče na vrstu odluke i broj odluka donetih u postupku preispitivanja.
Donošenje ovakve odluke Ustavnog suda, kao ni odluke Državnog veća tužilaca kojima će taj organ, postupajući po odluci Ustavnog suda, izabrati podnosioce žalbe na javnotužilačku dužnost, konkretno za zamenike javnog tužioca, nije smetnja Državnom veću tužilaca da primenom odredbe člana 6. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu preispita postojanje razloga koji ukazuju na sumnju u njihovu stručnost, osposobljenost ili dostojnost. On to može učiniti i u odnosu na podnosioce žalbi, ali isključivo pod uslovima i na koji način je citiranom odredbom Zakona ovlašćen da preispita postojanje sumnje u stručnost, osposobljenost ili dostojnost već izabranih zamenika javnih tužilaca na stalnu javnotužilačku dužnost.
Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu i člana 82. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), zaključio da se ova odluka objavi, zbog šireg značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti i ljudskih prava.
9. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 13) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević
Slični dokumenti
- VIIIU 953/2012: Odluka Ustavnog suda o usvajanju žalbi neizabranih nosilaca javnotužilačkih funkcija
- IUz 1633/2010: Ocena ustavnosti odredaba Zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu
- VIIIU 792/2012: Odluka Ustavnog suda o žalbi neizabranog zamenika javnog tužioca
- VIIIU 81/2013: Odluka Ustavnog suda o žalbi neizabranog zamenika javnog tužioca